Arhiva oznaka: Željko Maurović

Željko Maurović: Mali oblak

Dok je sjedio za svojim stolom u uredu (prvi ulaz zdesna u velikoj općinskoj zgradi odakle su se kroz prozor vidjeli ljudi u žurbi otvarajući kišobrane), osjetio je kako ga obuzima tuga. Došla je, nezvana, ali lagana, sjela na njegove misli i učinila ih melankoličnima. Osjećao je da sve to i nije bilo tako važno i vrijedno truda. Moglo je biti drugačije pa bi, svejedno, bilo isto. Uskoro će mu isteći „rok trajanja“ kako su se, nehotično okrutno, znale šaliti s njim kolege, misleći na njegovo skorašnje umirovljenje. Sad nije mislio o tomu nego o Malom Juriću, koji je, u Americi, promijenio ime i prezime kao i mnogi, pa je iz nadimka nastalo prezime, a Jure je postao George. George Little, koji se sad vratio iz Amerike da tu i ostane, bio je njegov stariji prijatelj i zaštitnik u djetinjstvu, sudrug kad bi, za vrijeme praznika, dolazio noni i nonetu na selo. Zajedno su krali kruške Toniju marangunu iako bi im on dao da su pitali, zajedno su čuvali ovce koje su im se, prestrašene od nečega, razbježale, a oni ih tražili do mraka, bojeći se da će ih kod kuće prebiti. Zajedno su, s drugim dečkima, starijim i mlađim, gonili ovce na „kupanje“ u Valu, daleko dolje ispod sela gdje je tekao potok, praveći prirodne bazene u vapnencu. Mali Jurić ga je izvukao polumrtvog iz potoka u kojem su se kupali a on nikom nije rekao da ne zna plivati i propao je u jednom viru, Mali Jurić je jedini shvatio da se on ne zafrkava kad je izranjao iz vode, zagrcnut i vikao upomoć. Zajedno su pušili na sjeniku, riskirajući da zapale i sjenik i štalu, sve dok ih nije otkrio barba Tone i, za kaznu, poslao da na Pilošćak, na brdo, odnesu užinu koscima, pet kilometara tamo s punim i pet nazad s praznim boršama i pjatima što su zveckali cijelim putem, po najvećoj žezi. Zajedno su bježali od spuštene glave Boškarina, lijepog, ali zlog vola koji je jednom, rogom ga zahvativši iza pojasa hlača, dignuo u zrak i bacio na zemlju Malog Jurića koji više i nije bio tako mali i zajedno su gledali pod suknju teti Ameliji kad se penjala na trešnju, a ona ih gađala praznom košarom, mulci jedni, i fulala, košara se otkotrljala daleko dolje po livadi, u rubidu, nisu je našli. Na samanj, kad mu je majka doputovala da ga odvede doma, ferije su bile gotove, i dala mu novac za sladoled, Mali Jurić, sad već u bijeloj platnenoj košulji, buli mladić, za cure i vojsku, nagovorio ga je da novac stavi na jednu kartu, dečki su igrali bankuc, najveća karta bere sav novac. Izgubili su a Mali Jurić je rekao jebešga, takva je sudbina, nimaš sriće i molio ga da ne kaže mami da su se kockali. Zatim je došla jesen, škola, Mali Jurić je trebao služiti vojni rok, a on to nije želio, pa je pobjegao preko granice, kao i mnogi drugi koji su pokušavali, ali nisu uspjeli. A drugi jesu. Uvijek su postojale granice koje su nekima branile a nekima dozvoljavale prijelaz, a uvijek su se uz granicu nalazili i krijumčari što su zarađivali na svemu onomu što je preko granice bilo zabranjeno, na što je samo država, koja god, imala monopol; na alkohol, duhan, sol, mladiće za vojsku… Mali Jurić i ne samo on, cijelu je godinu radio u kamenolomu da bi uštedio novac za kontrabandijere. Sve su im uzeli, do zadnjeg novčića, ali su ih preveli, proveli kroz koridore samo njima poznate; kako su neki generacijama bili vinogradari i stočari, tako su i krijumčari bili generacijama u tom poslu. I berba i rasplod i bijeg preko granice, katkad ne uspijevaju. Mali Jurić i još neki, puno njih, uspjeli su. U Trstu, lutajući po obali, tražili su bilo kakav posao, za komad kruha, čekajući vize za Ameriku, Australiju, Kanadu. Više nije bilo potrebe za emigrantima koji, silazeći s brodova u lukama postaju Amerikancima, Kanađanima, Argentincima, Novozelanđanima. Više gotovo da nije. Ali on i oni koji su se deklarirali kao politički, dolazili iz novonastalog komunističkog logora, tako su ih napućivali da treba reći dok su se spremali bježati, svi su govorili o strahotama života tamo, pa i Mali Jurić, još su se mogli ukrcati u brodove za Ameriku, preko mora ili ostati tu, u Italiji, Francuskoj… u Demokraciji. Bili su „Politički“, to je još pomoglo ishoditi vize za preko mora. Ali se dugo, jako dugo moralo čekati u drugačijim, onim ulaznim logorima, onom u Trstu, na primjer, a Tršćani ih nisu voljeli, a zašto i bi, tko još voli odrpane skitnice. Tako su teta Neda i njezin muž, bivši milicionar, postali Talijanima, ostali u Trstu. Mali Jurić ne, on je dobio vizu za Kanadu. Marko, tatin nećak, za Australiju, Edo, mamin brat za Novi Zeland, neki su ostajali u Evropi, Francuska i Švedska su trebale pravu radnu snagu, kršne momke koji će delat za malu plaću a ne se bavit politikon i frajat. I Njemačka, nešto kasnije, doduše, kad su se već širom otvorila vrata državne granice pa su i Nijemci mogli reći; Dođite k nama, vi maleni, imamo posla, teškog posla, al tko želi raditi… samo da se zna – Dienst ist Dienst, Schnapps ist Schnapps! – nema zabušavanja. Tada su već i puno mlađi, kao ing. Jadran koji je tada studirao građevinu, na primjer, mogli zaraditi kopajući kanale. A nas koji nismo baš… roditelji su upozoravali – ‘ko nećeš učit, tamo ti je fabrika, hodi delat, ili ćeš poć kopat kanale u Njemačku! – prisjećao se, mislio je dok je zatvarao ladice, spremajući dokumente, jer, još je jednom došao kraj radnog vremena.
Nakon što je, kod mesara Benčića, kupio, za sebe kotlet, a za mačka jetrica, bez žurbe se otputio doma. Stanovao je u jednoj od onih ružnih „socijalističkih“ zgrada (Oni su radili ružne, a Ovi nikakve – riječ je nepouzdanog pijanca s pozicije promatrača). Pozdravljao je i odzdravljao, putem se pitajući koliko on poznaje te ljude što ih godinama pozdravlja i koliko oni poznaju njega. Shvatio je da ga nije napustila gospođa Melankolija samo se pritajila da opet proviri iza ugla njegove svakodnevice. Skidajući kaput u predsoblju korio je mačka koji mu se umiljavao oko nogu – Dadada, sad kad nosim svježu hranu, sad sam ti dobar. Pitanje je što bi bilo da ti je, jednom, uskratim na koji dan. Valjda bi, prvom prigodom, izjurio iz stana u potrazi za nečim jestivim pa bi se vratio i mjaukao da te pustim unutra. A možda i ne bi. Možda bi se snašao u divljoj slobodi bez pravila, ne piški po sagu, ne kaki u kut već u posudu s pijeskom, dosta si naočit, krupan mačak, možda bi postao onim alfa mužjakom, tipom što ga i mačke i žene obožavaju. Da, ja nisam od tih. Nisam nikad ni bio. A nisam ni od sljedbenika, ne grizem, ali ni ne ližem ruku koja me hrani, kao ni ti, Mucu jedan – davao mu je svježa jetrica s kojih je još kapala krv, a mačak je halapljivo gutao dok mu je s brka visila kap krvi, a gubica bila umrljana krvlju koju je oblizivao.
Kasnije, nakon što je ručao pečeni kotlet i salatu, pospremio tanjure i pribor u sudoper, uključio perilicu, sjeo je za svoj radni stol i uključio računalo. Htio je nastaviti pisati priču koju je zamislio u uredu i jučer otpočeo, priču o nečemu. Otpočeo, to je prekrupna riječ, za sad je imao samo naslov koji je ionako već nekoliko puta izbrisao pa je to učinio i sad, prateći kako svjetlucavi mravci elektronskih impulsa gutaju crne mrave, slova. Pio je kavu što se već ohladila i prisjećao se. Opet.
Prvi puta nakon što je pobjegao i otišao u Ameriku, Mali Jurić se javio tek nakon nekoliko godina. Pisao je on i ranije, ali samo svojima na selo i to uglavnom razglednice ili snimljene fotografije njega i nekolicine njih iz staroga kraja, svi ili svatko pojedinačno, ovisno koju se fotografiju držalo u ruci, bili su u istoj pozi, nalakćeni na haubu crnog automobila što je već i s ove strane „Bare“ izašao iz mode. Svi su, u pismima rodbini i prijateljima koji su ostali, pisali da je auto na slici baš njihovo vlasništvo, ovisno čija ste pisma čitali. Njihovim obiteljima doma nije to bio problem, svatko je zaradio za automobil, a slikaju se samo s jednim od njih, zbog štednje, što ćeš sve aute stavljati na kup, nije to cirkus ili sajam automobila na Preluku! Njemu je teklo zadnje ljeto prije polaska u gimnaziju, ljeto koje je provodio kod noneta i none, onih siromašnih noneta i none, što su spavali na „paljarici“, umjesto madraca imali su sašivene vreće sa slamom u njima na krevetima a kad bi on zaželio sladoled, nona ga je slala u trgovinu da s jednim jajem koje mu je dala, od prodavačice dobije sladoled, ili je odlazio u posjete svim tim susjedima, i jeo cukerančiće dok su mu pokazivali slike svojih sinova i kćeri, unuka i rođaka što su u Americi uspjeli, zarađuju, imaju aute i televizore, dobili su djecu, dobro im je. Te mu slike što ih je gledao svaki put iznova kad bi došao na ferije u selo, nisu bile baš uvjerljive. Možda zato jer je počeo sumnjati da je sve tako kao što odrasli kažu. Sve su imale jedan te isti pečat i datum na poleđini, sve su snimljene u istom studiju, čak se, iza tog crnog automobila i njihovih ozbiljnih lica, u pozadini, vidio isti crtež palme i suncobrana iako su Mali Jurić i drugovi, obarali sekvoje na kanadsko-američkoj granici, gdje palme i suncobrana nije bilo ni nacrtanih! Tako je rekao Marijo, koji se vratio bolestan i alkoholiziran jer nije imao snage obarati drva dvanaest sati na dan i to na normu koja je za svakog bila ista: šest drva za dvanaest sati sam! Ili koliko ti još vrimena treba, do mraka. Je, imali su i motorne pile, ali je sekvoja tvrdo drvo pa bi im se iskrivile i, nije bilo druge nego udarati sjekirom koju je, svakih pola sata trebalo oštriti dok ne postane k’o britva, pričao je Marijo ako mu je tko htio platiti piće i slušati „štorije z Amerike“. I zauzimao mjesto za oskudnim stolom none Marije. On je bio mamin brat. Nono je, doduše imao lovačku pušku i psa ptičara Rexa, pa bi, ponekad, donio iz šume zeca, ali nije imao dozvolu za lov pa su mu pušku oduzeli, a psa je morao prodati. No, s djedom je bilo zanimljivo jer je znao njemački koji su oni u školi počeli učiti pa su ih zvali „švabe“ a on nije htio učiti taj omraženi jezik sve dok mu djed nije počeo govoriti i s njim razgovarati na štrbeckavom jeziku bivših okupatora, a on otkrio kako je zanimljivo govoriti strane riječi i pogađati im značenje, slagati ih u nizove i izgovarati dok je, s djedom, u vinogradu, učio rezati loze – Ich weiss nicht was soll es bedeuten dass ich so traurig bin – o tuzi. Ili Regen, regen troepfchen, es regnet auf mein koepfchen – dječju pjesmicu o kiši, dok bi, pod stablom oraha, čekali da prođe ljetni pljusak, a djed je pušio smrdljivu „Dravu“ koju mu je on, njegov unuk, donio iz grada.
Kad je krenuo u gimnaziju, druge su mu stvari bile u glavi pa je pismo, što ga je Mali Jurić poslao njegovoj mami, potpuno zaboravio sve dok mu mama nije rekla – Sutra dolazi k nama na ručak onaj tvoj nekadašnji kompanjon s kojim si haračio po selu, koji te je svačemu lošem naučio. Prišal je z Amerike. Sad je pravi gospodin, udebljao se i ojačao od teška posla, došao je da si nađe ženu. Sad ima američko državljanstvo i niko mu ništa više ne može, uostalom davno je proglašena amnestija za nekadašnje vojne bjegunce, a čak i da nije, sad smo s Amerikom dobri iako – tu se mama nasmijala – izgleda da ni Amerika ni Engleska, neće biti nikad zemlja proleterska! Otac je samo nešto progunđao na račun nezahvalnosti i zaborava društvenog bitka, ali njega, odavno, nitko nije uzimao za ozbiljno.
I došao je Mali Jurić, samo se sad više nije tako zvao. Georg Little, pisalo je u tamnoplavoj putovnici koju su nekad nazivali pasošom oni što nisu dobro naučili svoj jezik pa su im ga morali ispirati, uključivši i njegovo sjedište, mozak. Dobro, to je bilo kasnije ali ne smeta, ono što je kasnije nije uvijek i jasnije, sapienti sat – mislio je, sanjao je pa se iznenada probudio ispred ekrana koji je, sveudilj prazan, svjetlucao. Podigao se da natoči mlijeka u mačkovu zdjelicu i premjestio se pred drugi ekran, onaj televizora koji je radio ala muta, potpuno utišanog tona. To ga je zabavljalo, pripisivati rečenice likovima koji su defilirali ekranom, što blesavije to zabavnije. Samo je još nogometne utakmice i to isključivo one kupa evropskih prvaka, gledao s uključenim tonom, za ozbiljno. Tu se netko mora dobro oznojiti da zaradi milijune. No, sad je na ekranu bila neka dosadna konferencija za tisak-i-vrisak, kako je to zvao, pa se on opet prepusti razmišljanju o svemu i koječemu a naročito je, iz razumljivih razloga, pred njim sve vrijeme izranjao lik Malog Jurića AkA Georga Littlea. Nakon ručka kod njegovih roditelja, gdje je Georg-Jure izrazio čuđenje, činilo se da je malo razočaran, da imamo frižider, mašinu za pranje i televizor iako crno-bijeli – to mu je malo podiglo raspoloženje i raspričao se o svom velikom kolor televizoru „dolje kod nas va ‘Merike“. No, kad ga je moja majka zapitala je li kod kuće, u selu od kuda je pošao u svit, pronašao nevjestu, opet mu se raspoloženje pokvarilo. Ne, nije našao, cure danas ne žele poći samo tako u svijet i možda više ne vrijedi ona stara poslovica „žena i padela iz tvojega sela“, morat će potražiti ženu tamo. Svejedno je, ove tu se sad piturivaju kako i one va ‘Merike, fumaju i delaju u fabriki pa in ni do teškega dela ni do mladići koje ne poznaju – priznao je. Kad se opraštao, pozvao me na večeru u motel Lovac, iznad grada, a majka je začudo to odobrila, napominjući da se do devet uvečer moram vratiti jer sam maloljetan i ne smijem, izričito ne smijem piti alkohol! na što mi je Jurić-George namignuo, a majci rekao da to garantira svojom čašću. Vidjelo se da nije baš bila uvjerena da je to neka valjana garancija, ali nije porekla ono što je dozvolila. Predvečer je, sjećanje ga ne vara, obukao plavo odijelo na dvoredno kopčanje, odijelo svog oca koje mu je pristajalo, obojica su bila manjeg rasta, ali vitki, mršavi i bijelu, najlon košulju a kravata mu je bila crvena, izgledao je deset godina stariji od svojih jedva šesnaest. U motelu je bila gužva, ples je privlačio mnoge i iz udaljenijih krajeva, sad su već imali automobile, većinom fiće i stojadine. George je rezervirao stol samo za njih dvojicu a konobarice su ih neprestalno oblijetale jer je on, očigledno, bio široke ruke u napojnicama inače, u nas jedva poznatim, načinom razmetanja. Tjerao ga je da piju samo viski, a njemu se, od dva ili tri mala, već zavrtjelo u glavi dok mu je jezik mlatio sve u šesnaest. Little Jurić ga je ispitivao kako se ovdje živi i tko je ona koja ga je pozdravila, bi li tu mogao naći ženu i hoće li on se ženiti, već mu brkovi izbijaju, na što je on, crveneći se, priznao da je zaljubljen u jednu iz razreda ali za ženidbu… Kasnije mu je sve bilo u magli i sjeća se samo da ga je Mali Jurić nosio u naručju do vrata njihova stana, da je majka otvorila vrata i ljutito ih gledala, a Mali Jurić je skrušeno govorio – Škužajte šinjora, malo mu je slabo ali samo neka se naspi sve će biti olrajt, škužajte, ja sad moran poć, taksi me čeka do Trsta pa oniput na vapor za ‘Meriku, škužajte, boh s vami! – i ostavio ga naslonjenog čelom na dovratak. Majka je zatvorila vrata i otpratila ga do kreveta onako pijanog. Tjedan dana s njim nije govorila.
Kasnije je stigla vijest, a poslije je i njihova rodica donijela slike s vjenčanja, Mali Jurić se oženio ali ne za curu iz svog sela već za neku Gretu Gustavson, pipničarku u gradiću na rubu šume koju su sjekli i sjekli, pa s njom otvorio motel na kraju tog grada. Ako je o gradu moglo biti riječ jer, bilo je to naselje drvenih kuća kao u onim kaubojskim filmovima koji su stizali na filmske ekrane i to, onim pravim kaubojskim, s Audie Murphyem, Jamesom Stewartom, Spencerom Tracyjem, ne onim sprdačinama od Serđeta Leoneta! Naselje koje na karti niste mogli pronaći. Ni kad su se pojavile pa potom još usavršile, internetske tražilice, Google i ostale. Probao je, i – ništa!
Mačak je prevrnuo praznu zdjelicu i to ga je trgnulo iz sna. Opet je zaspao, sad pred TV ekranom. Ništa za to, ne žuri mu se nikamo, nitko ga ne čeka, nit tko njega nit on koga, samo gomila neriješenih predmeta sutra u uredu i prijekori šefa zbog sporosti. Nije se nikad ženio, nije se ni posebno trudio a, s godinama je zavolio svoju samoću u kojoj je mogao sanjariti i snatriti o vremenu prošlom i, onomu što mu je upravo prolazilo pred nosom, ne poklanjati preveliku pažnju. Bilo pa prošlo. Sutra, sutra je drugi dan i on će, popodne, otići na pokop Georga Littlea na koji neće doći mnogo njih, njegovi su ili poumirali ili se rasuli po svijetu. Žena i djeca njegova, odlučili su da bi njihov put previše koštao pa su poslali samo Georga Littlea, Malog Jurića, velikog gotovo dva metra i teškog preko stodvadeset kila, bio je on jedan od najboljih foremana, drvosječa što su mogli učas srušiti sekvojino stablo, just like that! nakon što su, za okladu, popili bocu viskija, koji mu je bio omiljeno piće pa, mu, na koncu, razorio jetru. A od nečeg čovjek mora umrit, ča ne?! Lijes je morao biti posebno ojačan za tu prigodu i za dalek put avionom, prvo kamionom do Vankuvera pa avionom do Frankfurta pa, opet avion, do Zagreba pa pogrebnim kolima u Istru, gdje je George rođen, tu, u malom selu blizu P****, gdje će biti i pokop, na groblju ispod koga su se, nekad, na drvenim ljestvama, spuštali travom, glumeći „ljetno sanjkanje“ on i Mali Jurić, koji će sad i ostati tamo na vrhu, iza grobljanskog zida. Tempi passati, gremo spat! I on isključi ekran kompjutora na kojem više nije bilo ni imena buduće priče ali ga je on imao u glavi – Priča o Malom Oblaku i Georgu Littleu – Mali Oblak, to si je ime nadjenuo još dok su urlajući poput Indijanaca, jurili parkom i mlatili po tulipanima i ružama sve dok ih gradski čuvar parka nije prijavio roditeljima. A kasnije ga je i Mali Jurić tako zvao dok su krali jaja iz lastavičjih gnijezda pa i dok su pili onaj odvratni viski, u motelu Lovac, iznad Jame. Nikad ga poslije nitko nije tako zvao. Bili su drugi zrmani, on i Mali Jurić kog će sutra pokopati pod njegovim starim imenom. Daleki rođaci i prijatelji. Prije nego ga je uzela Amerika. Tempi passati. Kad je ugasio svjetlo, Melankolija se ispružila do njega na ležaju, njegova doživotna družica. Mačak je skočio na krevet i sklupčao se do nogu usnulog. Priča se skutrila u glavi spavača. Spavati. Sanjati.

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: 7. Pansion na vrhuncu

Iz ciklusa “Pazinci”

Još uvijek je tamo. A kamo bi i mogao otići osim, naravno, u mašti. No, iako je sad poznat i vrlo popularna destinacija mnogih, među ostalim i filmskih entuzijasta koji se, svakog ljeta, okupljaju na festivalu filmova koje oni nazivaju alternativnima, iako je njegovo osoblje profesionalno, a usluga i ambijent dostojni njegove reputacije, vrijeme burnog i kontroverznog života njegova osoblja i orijetkih gostiju, zamijenjeno je hladnom profesionalnošću i standardom koji konzumerizam zahtijeva od takovih mjesta. Nekad provincijalna ljepotica bez dodatne šminke, acqua e sapone, samo voda i sapun, sad je everybodys girl, hotel-butik ušminkan ali, kako se kaže, bez duše. Ipak, on stoji i dalje na trgu navrh brdašca, gradskom trgu s crkvom i tornjem koji je, tako hoće jedna druga priča sumnjive vjerodostojnosti, ali tko još od priča traži vjerodostojnost, neki div tresao u ljutnji jer mu, navodno, nisu isplatili nadnicu za posal, i tada i danas moćni giganti rade za lukave patuljke. Hotel je tu, sa strane, a crkveni toranj je cijel i prav kao da ga nitko nikad nije taknuo, a kamoli tresao u ljutnji. Ili priča laže, bolje reći, izmišlja ili je pohvaliti graditelja tornja zbog više nego solidne izrade. Istina je, uostalom, kažu pravnici, precijenjena kategorija.
Nekada, a o tom Nekada će biti priča, trebalo je, da bi se došlo do vrha tog ubavog gradića, tada nastanjenog uglavnom sablastima otišlih i sjenama novopridošlih, više od pola sata dobromu hodaču, da bi od podnožja grada i brda, gdje se, dvaput dnevno, zaustavljao autobus kojim bi taj rijetki putnik, ako ne bi bio jedan od osoblja hotela, jedan od onih koji nisu stanovali u okolici i nisu imali, tada ionako rijetko, vlastito prometalo, dolazio do hotela. Putem bi susretao samo kojeg magarca koji se spuštao strmim uličicama vođen povicima svog gazde koji je hodao iza njega, istim sporim, gegavim hodom kao i životinja ispred njega i, kuće; sive i napuštene, zatarabljenih vrata i prozora, željeznih konstrukcija koje se pokazuju kroz zidove poput slomljenih kostiju, urušenih prozora što skrivaju golotinju nestanka stanara. Kakav bi se uzdah olakšanja oteo hodaču kad bi, strmim prilazom, popločan nepravilnim škriljama, ispod niske volte, izbio na gradski trg i u polutami, recimo, jesenjeg popodneva, ugledao toplu svjetlost iza okana hotela na koji ga je netko, očigledno zloban, naputio. Nekadašnja zgrada općinske administracije ili nečeg sličnog, voljom vizionara ugostiteljskog poduzeća sa sjedištem u gradu centralnog dijela Istre, centru istoimene općine P****, koji su do tada, raspolagali sa svega dva restorana, više gostionice nego restorana i, naslijeđenim od prethodnih, hotelom s osam soba u centru grada, rijetko zauzetih, uostalom, bila je pretvorena u, ni manje ni više nego hotel, imena KAŠTEL. I, sve je bilo po propisima, svi standardi ugostiteljstva zadovoljeni, konobarice su bile obučene u bijele bluze, crne prsluke i suknje, kuhinja u kojoj su poslovali kuhari, odjeveni u besprijekorno bijele bluze na dvoredno kopčanje i pepita, karirane hlače s velikim kuharskim kapama na glavama, Metre d’Hotel, šef sale u crnom fraku, namršteni direktor izgleda tahićanskog poglavice samo bez tatuaža na licu, ali zato s pretijesnim svečanim odijelom na korpulentnom tijelu, šef šanka, recepcionari, sve je bilo tako kako zahtijeva strogi kodeks profesije ugošćavanja. Samo. Samo gostiju nije bilo. A kako bi i došli osim kao onaj spomenuti hodač komu je, istini za volju, bilo potrebno ne pola već tri četvrt sata dok, oznojen, nije otvorio vrata hotela i, praćen svitom konobarica i šefa sale, zasjeo u hotelski bar, tik do ulaza i naručio dva deci minaralne. Dva deci mineralne! Pa zar smo se zato, za hotel izborili, da bi ovog tu, mineralca, dvorili – govorio je pogled direktora-poglavice, čovjeka koji je bio više od direktora, koji je svom kraju priskrbio taj hotel i u njega zaposlio pola svoje rodbine i rodbine svoje žene i ljubavnice i još puno mladih cura i dečki koji su završili tečajeve za konobare i kuhare, napustivši rodnu grudu koju im je bilo namijenjeno orati i kopati kao i njihovim precima prije toga. Pa zar je za to, pitao se, otišlo onoliko pršuta i demižona terana u razne urede i ustanove općine P****, zar je zbog dva deci mineralne i kave, on uporno posjećivao čak i kotarske moćnike, praveći im razne usluge uz obvezne poklone, pršut i teran i pokoja pozajmica uz gotovo minimalne kamate! Skoro je klonuo duhom pred očima svojeg odanog osoblja no, na vrijeme se sabrao i povukao u svoju direktorsku sobu na vrhu hotela s prozora koje je pucao predivan pogled na zidine kojima je bila okružena gradska jezgra, kuda su trebali šetati brojni gosti zadovoljenog apetita i žeđi i bacati poglede prema zelenoj dolini kojom je rijeka M**** mirno vijugala.
No, nije sve bilo ni ostalo tako tragično; počeli su, polako, kapati gosti, istina ne u velikom broju, ali su davali nadu i direktoru i upravi koja je omogućavala, samo oni znaju kako, da plaće i ostale prinadležnosti, da opskrba bude zadovoljavajuća, da standardi ne budu narušeni i da seljaci ne ulaze u hotel u blatnjavim čizmama nakon rada na polju… U međuvremenu je Hotel započeo živjeti svoj vlastiti život. I to kakav život! Iako je, gledajući unatrag, hotel bio sagrađen usred ničega. Počeli su dolaziti, ne samo lokalni pijanci već i ljubavnici iz malo udaljenijih mjesta koji su shvatili da ih tu neće nitko tražiti ni naći, zatim su se namjerili i talijanski lovci koji su namjerili ubijati domaće fazane jer im ih je u Italiji, zemlji u kojoj na svakog fazana dolaze tri lovca, pofalilo, pa i neki biznismeni koji bi se, na putu od kontinentalnog dijela do obale Lijepe naše zemljice, malo htjeli odmoriti uz teran, pršut i tartufe. A kako je ta sveta gljiva, navodno, ali nikad znanstveno dokazano, budila zapretane osjete i oni su sa sobom dovodili na službeni put tajnice ili sekretarice ako su to dvije različite kategorije. I tako, malo je živnulo u Hotelu, a kad su na pansion došli i građevinci, inženjeri i tehničari što su radili na kroćenju rijeke ispod grada, recimo mu i ime tom ubavom gradiću s Hotelom na vrhu, da upravo je o M***** riječ, a to su bili ljudi navikli na teren i gozbe kojima bi ukrašavali svoj nomadski život, živnulo je i više nego je direktor mogao zamisliti dok je jedva uspijevao kontrolirati narudžbe, spašavati konobarice iz nasrtljivih ruku veselih gostiju i utržak od pohlepnih konobara za čije su se prste lijepile ne samo napojnice. No, iako su čak i iz ne toliko udaljenog, ali prometno nepovezanog, budućeg turističkog giganta, počele stizati grupe turista zbog kojih su u hotelu angažirali i orkestar, zapravo internacionalni trio, iskusne slovenske svirače, to je sve trajalo mjesec-dva ljeti. Ostali dio godine, jesen, zima, proljeće donosio je samo gubitke i gubitke. No, humanistički nastrojena uprava, po osobitom zagovoru direktora, hotel nije zatvarala, radna su se mjesta morala sačuvati pa su se stiskali zubi i trošili krediti, čekajući ljetne mjesece. Tajni život hotela, ta socijalna ontologija, temelj i društveni bitak osoblja i okolne populacije vezane uz hotel, tek je tad dolazio do izražaja kad bi jugo tuklo u škure hotelskih soba, i kroz guste mlazeve kiše probijali se, do kože mokri, recepcionari koji su dolazili onim autobusom koji je, uporno, vozio samo dva puta dnevno unatoč pršutima i teranu isporučivanima autobusnom poduzeću, što je dodatno grizlo direktora jer je, uz ostalo, škodilo njegovoj reputaciji, a on je, zaboravilo se, bio, uz ostalo i načelnik tog mjesta kasnije tek promoviranog u općinu, a najposlije i grad. Ali to je bilo kasnije. Bez njega, direktora, nije bilo ni sprovoda ni vjenčanja. Uostalom, mnogim lokalnim mladićima je upravo on pronašao nevjeste koje je regrutirao iz ženskog osoblja hotela što je ionako dolazilo iz okolice pa je hotel, uz ostalo, pod njegovim budnim okom, figururao i kao svojevrsna, iako neformalna, dakako, ženidbena agencija. Zlobnici su prenosili glasove, uglavnom u hotelskom baru uz koje piće previše, da je sam direktor, u svojem uredu na zadnjem katu, osobno provjeravao krijepost i čestitost budućih nevjesta. Kad je jedan od tih rugalaca osvanuo gadno okrvavljen i izubijan iza večeri koju je proveo, s previše maligana, upravo u baru hotela, pravdajući se da je pao niz stube, prestale su, uostalom, potpuno neopravdane, objede i insinuacije.
Ipak je i izvan sezone, ako se onih mjesec, mjesec i pol od kolovoza do rujna, kad su vodiči s obale dovodili goste da predahnu od sunce-more-spavanje aranžmana, nazove, ženerozno, sezonom, ponekad u hotelu išlo dobro i dobro se provodilo. Kao onda, kad su na pansion, gotovo punih mjesec dana, stigli glumci i tehnička ekipa HTV-a, jer su u okolici snimali neku seriju o huncutima i njarnjasima srednjovjekovnim. E, to je bilo veselo! Po danu je bilo mirno, ali nekako u iščekivanju povratka televizijske ekipe s mjesta snimanja. Prvi su stizali kaskaderi i naručivali gajbu piva te zasjeli pod stare kestenove ispred hotela čekajući druge članove ekipe i ručak. Zatim bi stizalo tehničko osoblje, kamermani, tonmajstori, scenograf i ostali, a tek na kraju, kad je bila pripremljena scena, u sivom Jaguaru Continental, mlađahna glavna glumica u pratnji nekog tko joj je trenutno omilio, ali možda će to noćas biti netko drugi. Kaskaderi su bacali kocku da pogode tko ali nisu pogađali. A kad bi se spustila noć, kad bi se svi odmoreni i naspavani drijemkom popodnevnim, spustili iz svojih soba tad je, pod sveudilj nazočnim, budnim ali diskretnim okom direktora, počinjao sveopći kermes što se završavao rano ujutro, tek koji sat prije no što će se ekipa ponovno okupiti ispred hotela i uz mamurluk i svađe oko toga tko s kim i ko je koga, posjedati u iznajmljena vozila i krenuti na novu lokaciju snimanja. Da bi im ugodio, direktor je, samo za njih otvorio konobu koja je, inače, radila samo ljeti, a za tu prigodu je nazvana discom. Jedan od recepcionera je puštao glazbu s rasklimanog gramofona i bilježio popijeno piće koje je na koncu tjedna, jednim potpisom amenovao izvršni organizator i slao račun na naplatu glavnom računovodstvu televizije. Glavna je glumica, sad je se, tu i tamo, ali sve rjeđe, vidi na malom ekranu u ulozi matrona i baka, vrijeme je svima breme, bila obavezni inventar i tu je birala svoje partnere za noć, pojeći sebe i njih vodkajuiceom ili rumkolom. Kad bi ona i odabrani iščezavali da odu u njezin apartman na daljnje, potanko razmatranje međusobne anatomije, oni koji su ostali, izvisili, pojačanim su marom tamanili svo dostupno piće, a najrazočaraniji od njih izašao bi teturajući i u atriju ispred konobe, znajući da ga čuje cijeli hotel, a naročito i ono dvoje kojima je to bilo namijenjeno, urlao invektive i prostote, odozgora se čulo kako ljubavnik viče – ma pustime da mu j… mamicu, da mu ja pokažem, pusti me, kad ti kažem – a onda bi družba uvela ljubomornog natrag u “disco” dotočila mu piće i utješila ga; možda sutra on bude taj. Da bi stvar bila bolja, u hotel je stigla i talijanska ekipa što je snimala neku telenovelu pa su konobarice imale opet pune ruke posla da se obrane od nastrtljivih muških ruku, Naših i Njihovih, i prije i poslije službe iako, bar nekima od cura, ni družba poslije službe nije bila mrska. A, negdje oko ponoći svi bi nazočni utihnuli u iščekivanju oralne pornoseanse, krikova ne očaja već strasti što su ukazivali na vrhunce i ekstaze a redovito dopirali iz sobe glavne glumice talijanske telenovele kojoj je, ali vrlo diskretno ako je to uopće moguće reći za takav jedan hotel, noću dolazio glavni glumac iste ekipe, nalik na Giancarla Gianninija, i udovoljavao njezinim prohtjevima, vrlo dobro ako je suditi po zvucima koji su se čuli ne samo na hodniku već i u prizemlju, na recepciji hotela, gdje bi se slušatelji ii slušateljice, zacenjivali od smijeha i gušili se u kikotu, slušajući, a ne gledajući nešto što bi se moglo nazvati stereo-porno jer je i glumičin partner davao na volju svojim vokalnim sposobnostima. Te je jeseni bilo doista burno u hotelu, a posljedice su se počele pojavljivati početkom ljeta kad su pojedine konobarice zatražile dopust zbog zdravstevnih problema, a dvije od njih su taj dopust kasnije pretvorile u porodiljni. No, očevi nisu bili ni glumci ni tehničko osoblje niti jedne od ekipa koje su boravile u hotelu, to su ipak bile cure konzervativnog odgoja i velikog straha od svojih očeva, već su to bili njihovi domaći dečki koji su se, ako je bilo vjerovati riječima direktora, poveli za lošim uzorima što su ih davali pojedinci iz obje filmske ekipe, domaći i stranci se tu ne razlikuju. Na koncu, je sve završilo kao što je i trebalo; direktor je bio nazočan na obje ženidbe i poklonio mladencima besplatni ples, odnosno iznajmio im hotelske muzičare za slavlje nakon ceremonije.
To, ipak, nije bio onaj trio Slovenaca što je po ljeti zabavljao grupe stranaca i strankinja koje su, nakon obilaska zidina, najprije napojili kiselkastoosvježavajućim, bijelim vinom, malvazijom otkupljenom iz podruma direktorova tasta, i nahranili pečenim pilećim polovicama iz kokošinjaca nekoliko direktorovih kooperanata, pa ih, predvečer na terasi pred hotelom, pretvorenoj, za takve prigode u vrtni restoran sa živom glazbom, njihovi vodiči ulricima tjerali na „polka-twist-rock“ hopsanje što se, često, fatalno odražavalo na ravnotežu njihovih prepunih želudaca. Famozni jazz trio, tako su se bar nazivali, sastojao se od internacionalca nadimkom Jumbo, koji je i izgledao kao malo manji slon ali je bio vrlo kul sa svojim basom na kojem je, neovisno o melodiji i aranžmanu, sjedeći na kutiji zvučnika, neprestano izvodio isti repertoar zvukova: brruum-brum-brruuum, brumbrum. Mora se priznati da je imao stila iako, malo je vjerojatno pretjerivao kad je govorio da je s Jimmyjem Stanićem svirao po američkim vojnim bazama u Njemačkoj, a što drugo nego jazz, tu muziku osloboditelja evropskih. Za klavijaturama je bio „šef i menadžer“, kako se predstavljao, Miha, izgledom i kozjom bradicom nalik na nekog maga spriritističkog, Swengallia, recimo. I njegove su harme bile univerzalne, bez obzira na to je li bila na redu polka, twist ili cha-cha-cha. Bile su to Hammond orgulje što su vidjele i bolje dane, ali su još uvijek pilile u mozak tako da bi, oni koji još nisu popili dovoljno kiseliša, u koji su, a propos, konobari, naređenje-izvršenje, stavljali šećer, šest žlica po litri bilo je mjerilo, ne bi li ga učinili pitkim, bacali se na podij ne bi li pojačali euforiju. Najpopularniji član trija, barem kod mahom sredovječnih gošća, bio je plavokosi i mladoliki bubnjar Janez. Kad bi on počeo bubnjati, ono malo rijetkih vlasi basista Jumba, nakostriješilo bi se i on je, ispod glasa, psovao bubnjara uz napomenu – gre za ritam, ti osel kranjski! – dok bi Janez, i dalje udarajući bezdušno po nedužnim bubnjevima i čineli, umilno se smiješeći potencijalnim ženskim žrtvama, dobrovoljnim, da se razumije, odgovarao – sam si osel alkoholik prekleti!
Jumba je na glas iznijela njegova sposobnost da, kroz večer sljušti bocu šljivovice i da na počinak ode prividno, potpuno trijezan, ali bi se sutradan budio tek poslije dva sata popodne. I, ne diraj ga do večere. „Šef i menadžer“ ih je umirivao psikajući i zazivajući pogledom sile tame koje su ih trebale sažgati, ali mu nekako nije uspijevalo, nije bilo ni blizu Swengalija.
Ponekad bi se pauza u plesu, što je trebala trajati kojih petnaestak minuta, tek da si gosti i gošće ubace još koji gutljaj nektara u oznojena grla, da bi se opet zaorili glasovi vodiča što su ih pozivali na ples, jer im je odgovaralo da ih, mrtve umorne i mrtve pijane, dovedu natrag u hotele gdje su, ne znajući gdje su bili pričali priče i bajke o fantastičnom provodu, produljila se na pola sata, češće sat, dok su okolo tražili iščezlog, plavokosog bubnjara. Nije bilo prvi put u sezoni, da se, nakon velikog nestrpljenja i protesta gostiju koji su se baš zagrijali a uskoro treba ići, Janez pojavi iza ugla hotela, iz mraka i, s dječačkim smiješkom, dok otpuhuje plavi čuperak kose iznad oka veli – Fantje, bomo ga zažgali, ne?! – a dok je on sjedao za bubnjeve i oprobavao tambur i činele –tiramtaramtiram, i istog ugla se, pomalo još raskuštrana, popravljajući frizuru i držeći u ruci jednu cipelu, pojavljivala i više-manje diskretno, sjedala za dugački stol i natakala si vina, njegova partnerica, s kojom je u pauzi, na sad potpuno mračnom dijelu zidina, „činio životinju s dvoja leđa“ i to nabrzaka, hopa-cupa-bez-kreveta, kako se izrazio jedan od, svugdje prisutnih, lokalnih cinika. Čini se da je to bio jedan od recepcionera, koji je bio bubnjaru zavidan na tolikom uspjehu kod žena, ne samo gošći. S tim se recepcionerom zbio i jedan događaj vrijedan pomena. U mračnim, jesenjim noćima, recepcioneri nisu odlazili kući nakon smjene, kuća je bila daleko, autobus, rečeno je, nije vozio navečer, pa su imali sobu za prespavat. Nije uvijek u hotelu bilo tako živo kako je opisano u prethodnim recima, dapače, često je hotel zvrjao prazan, s pokojim gostom koji je zalutao ili s tradicionalnim parom ljubavnika što su, više nikom nisu bili, čak ni sebi zanimljivi, dolazili po inerciji, jednom mjesečno, osvježiti svoju nekadašnju strast koja je, usprkos svim tim pokušajuma, venula i venula a oni starili i starili a nema tužnije stvari od ostarjelih ljubavnika. Recepcionari su si, puno rijeđe nego što su se hvalili, znali, katkad, zbaviti neku od novopridošlih naučnica, pripravnica za konobarice, koje još nisu naučile sve finese hotelskog života. Pa i to je, kao u ovom slučaju koji će biti ispričan, znalo završiti puno neizvjesnije i drugačije od zamišljenog, laganog ljubavnog domijenka. Nakon, dakle, višednevnih, odnosno noćnih, jurcanja po slaboosvjetljenim hodnicima hotela i povremenog drpanja u zakutcima i skladištima, uz odobravajuće poglede natkonobara i ljubomorna došaptavanja starijih konobarica, ona je pristala doći mu, one noći, u njegovu sobu. I došla je! Malo iznenađen, recepcionar, gradski dečko, što mu je u, očima ženskog osoblja, sasvim neopravdano, pridavalo kvalitetu više, navalio i, uvjeren da je konačno na pragu užitka ili tek što ga nije prešao, počeo je skidati nju i sebe u grozničavoj navali strasti, kako bi to rekle petparačke pornonaivne revije, a ni one nemaju uvijek krivo, kadli, on je bio već samo u gaćama, a nju je zamolio da skine ređipet kolor di roza, što je ona, slatko se smiješeći, možda i namjeravala učiniti, gromoglasno lupanje na vratima praćeno nerazumljivom vikom, bubnjanje što je prijetilo da će provaliti vrata, oduzme svaki erotski čar trenutku, i, dok je ona navlačila bluzicu, a recepcioner hlače, u sobu, očito s drugim ključem uzetim na recepciji, upadne neki grmalj od skoro dva metra i stodvajst kila žive vage. Uhvativši recepcionara za vrat predstavio se kao konobaričin brat, da ove tu što u uglu sad stoji nakon što ju je prokletnik obešćastio ili se spremao na to, svejedno! I potkrijepio je to malo čvršćim stiskom oko vrata tako da su recepcionaru zamalo ispale oči. Iza njega je dvoje ljudi stupilo u sobu, muškarac i žena koji su, ispostavilo se, bili njezini i njenog grmaljastog brata, zadružnog traktorista, otac i majka. Za sobom su zatvorili vrata pa okupljena gomila konobara i konobarica, i pokoji gost nisu imali prigode čuti drugo nego, povremeno povišene tonove u, očigledno napetom, razgovoru što se u sobi vodio. Još si je samo, kroz okupljene pred vratima, prokrčio put, tko drugi nego direktor koga su, odmah kad je pokucao i predstavio se, pustili u sobu. Nakon otprilike sat vremena, stvari su se razjasnile, a oni što su dežurali pred vratima mogli su vidjeti da su kroz njih izašli, najprije majka i otac konobarice, pa njezin brat traktorist, a zatim su se na vratima pojavili i direktor s budućim mladencima! Tako se ispostavilo da je recepcioner, koji je sav unezvjeren i vrata još crvenog od zagrljaja svog budućeg kunjada, pridržavao jednom rukom ruku svoje buduće, nju zaprosio a ona je pristala i, sva sretna, višekratno ga cmakala u blijede obraze njegove. Razilazeći se, konobarice, kuhari i gosti su živo komentirali događaj a otišla je i buduća mladenka s roditeljima i bratom, još jednom, u znak obećanja i potvrde da će biti njegova i samo njegova, cmoknuvši recepcionara u već vlažan obraz od suza ili poljubaca, svejedno. Zatim se hotel smirio.
Pričali su poslije neki koji su se, rano ujutro vozili na posao u općisko središte P****, da su ga htjeli povesti, vidjevši ga onako raščupanog, unezvjerenog i s jednim kartonskim kovčegom u ruci, ali se on skrivao dok ne bi prošli. Na koncu je jedan kamion, koji je na željezničku stanicu vozio trupce, pred ulazom u prostoriju za izdavanje karata, iskrcao nevoljnika, bivšeg recepcionara koji je, tako kaže urbana legenda, otputovao preko Lj****** u Njemačku i nikad se više nije vratio. Vjerojatno je samo izmišljotina da je u Heidelbergu, nakon uspješno okončanog studija fizike i filozofije, radio na institutu „Heisenberg“ i pridonio svojim radovima, detaljnijim objašnjenjima kvantne teorije. No činjenice tomu proturječe jer, u almanahu heidelberškog instituta za teorijsku fiziku, nema ni traga njegovu imenu, a kamoli radovima. Ipak, činjenicama ne treba uvijek poklanjati svu pažnju, da nema intuicije, mašte, izmišljaja, ne bi bilo ni, uz ostalo, valnokorpuskularne teorije svjetlosti, a ni ove priče, koja se, neskromno, nastoji ugurati u pozornost čitatelja.
A s hotelom, što je bilo s hotelom i njegovim osobljem, gostima, stalnim i nestalnima, onima na pansionu ili samo alla carte? Nakon što se na obzorju, uz aklamacije masa, ukazao kapitalizam, jedna od žrtava njegove kreativne destrukcije bilo je i ugostiteljsko poduzeće i njegovi inventivni rukovoditelji. Nakon ukinuća kojeg neki stručniji nazivaju i bankrotom, zgrada je, neko vrijeme, zvrjala prazna i zatarabljena, a onda se pojavio povratnik iz, no, iz Njemačke, koji je hotel preuredio i pretvorio ga u ono što više nije materijal za ovu priču već tek sadržaj propagandnog letka kulturturističke ponude, kojoj je perjanicom hotel na vrhu gradića M******, u Istri, općina P****.

Foto: Vid Pogačnik, Wikipedia, CC BY-SA 3.0

Željko Maurović: Dva frenda

Dugo ga nije bilo ovdje. Prepoznavao je sve, ali mu se sve činilo manjim nego je zapamtio; kuće, posivjele od vremena, ulice, uske i zakrpanog asfalta, trg što je bio negacija svih trgova što ih je on vidio pa i stadion na komu je nekad nizao krugove, nadajući se sportskoj slavi. Da i Jama, prošetao je i do Kaštela, i ona je bila ista, ali zarasla u zelenilo. S Motela se spuštala sajla do Kaštela, to je sad bilo i drugdje popularno, voziti se na sajli iznad bezdana. Sigurno, potpuno sigurno, ako ne pukne sajla, a ona, čelična, ne puca u 99% slučajeva. A onaj jedan posto jedinica je za uzbuđenje. Samo je drveće bilo veće, razumljiva stvar, raslo je i bujalo, ne dajući se zastrašiti motornim pilama i škarama kojima su ih, bilo je vidljivo, nastojali disciplinirati. Oba su parka bila ne veća, veća nisu ni mogla biti, ali bujnija, zelenija, i s klupama i stazama koje su bile drugačije, drugog smjera nego što ih je zapamtio. Ugodno je bilo sjediti u hladnoći izraslih borova i hrastova. Prošlo je četrdeset i više godina otkako je napustio grad i rijetko je svraćao. Ovaj put nije imao koga posjetiti, samo je osjetio umor u vožnji i odlučio zastati, sišao s autoceste, provezao se poznatim putem i parkirao kod Spomen-doma. No kad je popio kavu, osjetio je želju protegnuti noge, prošetati. Od Socijalnog je krenuo prema dolje i, pokušavajući ne gledati kičastu, cementnu kulu nasred kružnog toka, prošavši pored Šumarije, bar je tad bila šumarija kad je… zastao je pored pošte čija se zelena boja polako pretvarala u vlažnozemljanu, a uklapala se u izraslo drveće ispred ulaza koje su, on i drugi gimnazijalci sadili u okviru akcije pošumljavanja. Baš je mislio krenuti na terasu starog kina da ga njegova zakrpana neuralna mreža podsjeti na vrijeme kad su prvo Ford, a onda Sergio Leone, na koncu Bergman i Fellini, odredili filmski ukus mnogima iz njegove generacije. I ne samo filmski. Na ružnoj austrougarskoj zgradi preko puta pošte otvorio se prozor na drugom katu i izvirila je ONA! Njezina je glava bila toliko upečatljiva da se nije mogao zabuniti. Bila je to Crna, tako su je zvali zbog predivne crne kose, plavkastog sjaja, koju nije htjela ošišati ni kad su, prvo Jean Sieberg, pa Twiggy i Mia Farrow uvele modu kratke ženske frizure. Sad joj je kosa bila sijeda, ali još onako živa i valovita dok je, naprežući se, gledala dolje i povikala njegovo ime! Ali ne, nije zvala njega. Iz ulaza zgrade pomolio se lik mladog čovjeka, mogao joj je biti sin, ili unuk ako se udala mlada, i odazvao se, a ona mu je diktirala što treba donijeti iz trgovine na što je on, nestrpljivo odgovarao s dainovine, dada i kavuiulje, pa se izgubio prema tržnici i centru. Prije no što je zatvorila prozor, sjedokosa žena je pogledala na stranca što je stajao na uglu kod pošte, koji lik, malo prije je buljio a sad gleda lijevo pa desno iako prometa na ulici nema.
Spuštali su se s Željezničke stanice koju je njegov zagrebački prijatel, baš je tako izgovarao „prijatel“, nazvao Željko Stanica, ozbiljno mu predbacujući da je taj put, od Željst kako je, podjednako ironično, bar je on mislio da je to ironija, nazivao kolodvor našeg, a valjda bi i svakog drugog grada, pa do Trga Osloboeđenja u centru, već toliko utabana da bi se mogli slonovi loše osjećati jer ne, tu ne bi više imali posla. To smo mi, bila je njegova primjedba meni, nama ostalima, utabali tu ne-slonovsku stazu, svojim gore-dolje hodanjem, jer kad si već krenuo prema Gore, nema druge nego se vraćati Dolje ili, ako nisi krenuo, ako ćemo tek krenuti, ostaje samo pušenje i pljuckanje ispred Mliječnog ako je bilo toplo, a buljenje u prolaznike iza velikih stakala, u magli i pari posluženih čajeva i dimu jeftinih cigareta, kad je vani, ispred restorana, bilo hladno. No, ovaj razgovor što smo ga, toga dana vodili, on ga je vodio a ja samo prisnaživao s –imaš pravo, da, tako je… i – i to popraćao snishodljivim smijehom i uzvicima tipa – ah, uh ova ti je dobra! – kao u onim stripovima što su ih čitali ponavljači, a za njih su i bili crtani, Tex Wiler, Kapetan Blek i sličnim. Kad nas je on došao prosvijetliti iz velikog grada, sa svojim iksericama i trapericama nepoznate marke, bar za nas što smo znali samo za marku „Rifle“ što su je, svi koji su mogli, kupovali u Trstu, za nas ni ta nije bila jeftina, i nama nedostižnu, „Levy Strauss“ koju smo viđali samo na reklamama stranih časopisa i nije nam bila baš. On je nosio „Roy Rogers“. Nikad čuli! I pušio smrdljive talijanske cigarete bez filtera, jeftini „Nazionale“, prezirno gledajući na naše „Marlboro“ po licenci, Fabrika duvana Niš ili na one što smo najčešće pušili, slovenski „Filter 57“ čiji smo reklamni slogan, valjda iz neke Prešernove pjesme, svi znali citirati jer smo, te bljedozelene omote s figurom Zmajčeka i stihovima, bezbroj puta vrtjeli po rukama i za šankom – Od nekdar so Ljubljanke kak lepe slovele, pak lepše od Urške ni bilo nobene, občasi, ne cvetja, dekleta ni žene – samo je Miljenko pušio „Croatiu“ tada nove na tržištu, u tvrdom pakovanju, s crvenbeliplavi bojama koje su mu nešto značile, ali to je već iz druge priče.
Već smo prošli zgradu vojarne s jedne i poljoprivrednu apoteku s druge i približavali se kroz drvored, lišća od vrućine posivljelog, stabala kestenova, kad on naglo zastane i, teatralno posegne u džepić svojih traperica i izvadi džepni sat prikvačen na metalnom lančiću njegovih hlača, otvori poklopac i zaključi da kasnimo. Nisam znao kamo ni zašto, kod nas je vrijeme curilo tako da nisi pitao ni kad ni koliko, samo je tako, naprosto curilo, kao vruć pijesak iz kantice djeteta što se igra na udaljenoj plaži. Dobro, samo je curilo! Skrenuli smo u park i sjeli na klupu da mi objasni. Još uvijek je držao otvorenu u ruci ono što je zlobni Franco, jedan od nas, štreber sa stilom, nazvao njegovom – plehnatom „Omega“ urom – Franco je čitao lektiru za sve nas, a na dnevnom je redu bio Krleža. U stvari, prema riječima našeg brijatelja (a na kaj ti briješ?!), iz velegrada, riječ je bila o švicarskom satu marke „Cima“. Nikad čuli, kao ni za marku njegovih traperica, toliko smo bili – retro. Kad sam čuo njegov plan smrznuo sam se iako sam se pravio ravnodušnim! Trebali smo otići u posjet, pozvani smo, kod cura, Crne i njezine cimerice Marijane; on je to zvao, vulgarno, ali zamamno, „ići na ženske“! Protrnuo sam, Crna je bila nama nedohvatljiva, za razliku od cura s kojima smo uobičajeno, hodali, naših susjeda i kolegica iz gimnazije, Crna je bila drugi svijet, koju godinu od nas starija, bila je jedno stoljeće daleko; doselila je i zaposlila se kao tehničarka u gradskoj elektrani, imala mali, crveni, frizirani auto, Fiat 600, ali auto poput malog zmaja crnih, sportskih sjedala kojim se uokolo vozila. Nitko od nas, gradskih zgubidana, uvijek u besparici – kad si imao za cigarete i pivu nisi imao za kino ili ples i obrnuto – nije ju zanimao. Ona je lovila se s većim macanima, onima što su nosili kožne jakne, imali para za provod i, neki od njih, vozili se na velikim motorima, Augusta, Guzzi, Gilera… Cimerica joj je bila, u iznajmljenu stanu preko puta pošte, tiha i mirna plavuša Marijana, zbog koje smo crvenili i napuhavali se kad je, na bolničkom pregledu, trebalo se svući pred doktorom Grabarom. Tada nas nisu, naše brižne majke, morale nagovarati da se presvučemo, da obučemo čisto donje rublje. Bila je bolničarka.
U parku, na klupi, uz svoj smrdljivi Nazionale, davao mi je posljednje upute; kupit ćemo bocu cherry brandyja, cure vole slatka pića, jesam li donio novac, jesam, i, onaj Marlboro iz Trsta, ne ovaj tu lažni, meko pakovanje, meki drek, i to sam donio. Onda neka pazim kako se držim, nonšalantno, ali odlučno, šarmantno, ali duhovito, uostalom, neka slijedim njega, ne, ne trebam ga oponašati već samo pratiti njegove migove, ma neće migati očima, ne igramo onu našu glupu briškulu, neka samo povremeno pogledam prema njemu, on će na vrijeme znati signalizirati mi, kužiš?! Kužim. Košulja da mi je ok, ali su mi hlače, moje Rifle traperice, malo prekratke pa neka noge držim pod stolom ili nekako da mi se ne vide. I neka se ne napijem, cherry može prevariti, slatko je ali jako. Zar i mene? Pogotovo tebe, nisi neki jaki macho. A sad idemo, već je vrijeme – i, on odlučno skoči s naslona klupe na kom je sjedio, pravi frajeri ne sjedaju na za to predviđene površine nego na naslone klupa, i, odbacivši opušak u visokom luku, pravo prema spomeniku ondašnjih Osloboditelja, ne čekajući me, energično se zaputi u obećanu avanturu.
Sjedili smo u njihovom malom dnevnom boravku, plavuša i ja ukočeno, a Crna i on kao da su stari prijatelji. Dvije trećine boce konjaka, jer, cure su nas ponudile konjakom, a cherry prihvatile s zadovoljstvom i spremile u kredenc, popili su on i Crna. Ja sam pio malo, a moja, meni namijenjena partnerica, još manje. Zato smo i malo govorili. Uskoro su i njih dvoje zašutjeli i počeli se baviti ručnim poslovima, tako smo zvali drpanje. Nas smo dvoje gledali u pod, pa je ona izvadila album i pokazivala mi slike. Njih se dvoje diglo sa sofe i zaputilo u sobu, uz njegov značajan pogled meni, a koji ja nisam razumio, nisam htio razumjeti. Crna mi se nasmiješila i mahnula mi, za oproštaj, valjda. Moja je partnerica gledala moju muku, znala je, svi su znali da sam zaljubljen u Crnu, s tim su se u društvu, često sprdali. Ona me je, vidio sam po njenim očima, sažaljevala i predložila mi da odemo na kavu i kolače kod Makedonca, ona časti, dobila je plaću. Dok smo se oblačili, dok je ona četkala svoju, meni nezanimljivu, lijepu, plavu kosu, bacio sam pogled na poluotvorena vrata sobe u kojoj je nestalo ono dvoje. Namjerno je ostavio poluotvorena vrata. Crna je upravo svlačila majicu preko glave i vidio sam njezine bujne, bijele grudi, grudi koje nikad neću dodirnuti. On je sjedio na fotelji do kreveta i skidao čarape. Vidio me, ali mi nije dao nikakav znak. To je značilo da nema nikakvog novog naputka koji trebam slijediti pa, kad smo izašli pred zgradu pošte, ispričao sam se medicinki ,boli me glava, jeftina isprika, ali nisam više mogao izdržati njezin sažaljivi pogled. Ona je, s razumijevanjem, prihvatila i pozdravila me. Prokleto razumijevanje! Otišao sam do Pepija, posudio njegov bicikl i, bjesomučno jurio po opasnoj nizbrdici od Lindara do željezničke rampe pod Drazejom, nadajući da ću se rastući, razmazati po asfaltu, ali nisam.
Vozeći prema izlazu za Poreč, još je jednom prošao niz ulicu pored pošte i pogledao u, sad zatvoren, prozor na trećem katu. Čudno da nije ofarbala kosu na koju je, nekad, bila jako ponosna. Danas bar ima tih dobrih farbi za kosu, vidi samo kako ima dobru, usklađenu boju kose, trener svih trenera, Ćiro Blažević. Ako je to uopće bila ona, koju je teatar sjena njegove memorije, čije se glumačke figure neprestano iznova, spotiču, raspliću i zapliću, govore tuđe dijaloge, upadaju na scenu kad ne treba i nema ih baš kad je njihov red, podastrla svom vlasniku, redatelju i jedinom gledatelju.

Foto: James Dean

Željko Maurović: Evelina

Imena su ono stvarno stvari, veli onaj ekscentrični engleski lord, nomen est omen, ime je pomen, tvrdi latinska poslovica, a cinik tvrdi, podsmjehujući se, da su imena čvorovi na našoj mentalnoj maramici, kojima se želimo podsjetiti na nešto što smo zaboravili, ali ne znamo što je to. Imena su izmišljaji, kojima osobe privodimo klasifikaciji, veli pak sitničavi, jezični entomolog. I, svi su u pravu, pod kapu imena stane sve to i još više od toga.
Izmišljanje osobnih imena je Sizifov posao, nastojanje da se beznačajnim jedinkama što tek ulaze u svijet tražeći svoje ja, prida neki značaj koji bi imenovanog, tijekom njegova budućeg života mogao slijediti. Izmišljanje priča slijedi taj put i pripisuje značajke postojećih onima koji ne postoje ili postoje samo kao papirnata fikcija. To je frankeštajnovski posao, takovo izmišljanje: tu se uzme jedan osmijeh koji je zapamćen u prolazu, tamo neku kretnju što se zadržala u prostoru i nakon što je akter prošao, nježnost neke ruke, možda majčine ili one neke rane ljubavi, izraz što pridaje se licu koje se vidjelo samo na ekranu, geste i hod davno pokojnih pripisuju se živima, ne samo kroz genetiku već i putem neke pjesme. I tako, putem izmišljotina, historija neke infamije ili katastrofe, pojedinačne ili opće, ogleda se u nečijem slabo prodavanom romanu, pjesničkoj odi ili pri-povijedi. Tisuće likova želi iz glave, oni koji sjede u zadnjim redovima našeg dekartovskog teatra žele u prve ako već ne i izvan, van iz naše svijesti nakon što ih je osvijetlio reflektor trenutne pozornosti, prije no što se opet izgube u gustoj, neuronskoj magli.
Tako je i s Evelinom o kojoj je ova priča. Priča ima dva kraja, jedan je realističan, kako mnogi vole, drugi, doslovno, poetički, i taj ima svoje pristalice. Koji je od njih „stvaran“, to pisac neće nagađati, ako uopće može biti stvarnosti u fikciji, to je posao onoga tko čita. Evelina je bila konobarica. Konobarice su, bar u nekim trenucima najpoželjnije žene na svijetu. Evelina je bila lijepa. Potrebno je da bude lijepa, potrebna nam je ljepota da malo popravi zbilju. Ljepota je prolazna pa je i Evelina, njezina ljepota, bila prolazna. – Kao i sve! – dobacuje onaj iz zadnjeg reda. – Kao i svi! – čini se da za sebe govori ona što sjedi puno bliže pozornici.
Kad bi, jedne zimske noći, neki putnik sišao s vlaka, nekim poslom ili čudom, na stanici malog, provincijskog gradića gdje će, ubrzo, shvatiti da nema što tražiti, što god to bilo ovdje toga nema, silazio bi strmim putem s kolodvora, psujući mrak, težinu kovčega što ga vuče i nedostatak taksija ispod žute table na kojoj piše crnim slovima –Taxi. Nakon što bi pogodio ili se informirao, kojim putem se stiže do grada, osjetio bi navalu gladi i žeđi, prošlo je dugo vremena otkad je, prije početka putovanja, u gostionici željezničkog kolodvora jednog srednjevropskog gradića, pojeo zadnji obrok, hrenovke sa senfom, čašu piva i komad torte sa šlagom, kako to nalažu lokalni običaji. Dvorila ga je glomazna, ali spretna konobarica koju su dozivali sa svih strana, a ona se odzivala na ime – Mizzi! Da je na put krenuo nešto južnije, postojala je mogućnost da ga podvori konobarica imenom Micika, a gusti, lovački gulaš koji bi mu pao na osjetljivi želudac, zalio bi kiselišem s mineralnom, koji lokalci naručuju, udvarajući se, maloj i spretnoj Miciki. – Gemišt ! – vikali bi tu njemačku riječ koja, sama po sebi, može značiti svašta udrobljenog, ali ovdje je značila samo kiselo vino razblaženo mineralnom, sapienti sat!
S njegove lijeve strane, kad je izronio iz postkolodvorskog mraka, svjetlili su prozori onakovom, žućkastom, crvenožutom bojom i, premda lampe na uglu nije bilo, a nekmoli petrolejske, ipak su to druga vremena, istom je bojom mamio i natpis nad vratima – Kolodvorski Buffet – pisalo je, a putnik je, poput noćnog leptira, pohrlio u obećani buffetski zagrljaj. Kad je otvorio ulazna vrata, šest pari očiju je svrnulo poglede, tko nam to dolazi u ovaj kasni čas dok je željeznice huk već progutala daljina, dok je tek manjkao jedan pogled, onog pijanca što je spavao s glavom na stolu, tamo u kutu. Zatim se četvorica kartaša vratiše svojoj igri, tko u kope, tko u špade, ćelavi blagajnik, iznad koga je, u staklenom ormariću, visjela, mjedenosjajna, lovačka puška, vratio pogled na strip – Kapetan Blek i Crvena lisica – i gostu pokazao svoje ćelavo tjeme, uokvireno s nekoliko, pomno raspoređenih vlati, ostao je samo jedan pogled ali kakav! Možda je prljavi pod, premazan crnom, masnom kolomasti i goli stolovi od šperploče kojima su bubnjale ruke kartaša uz uzvike – batto, tučem, strišio… – ili slične šifrirane formule koje poznaju upućeni, pocinčana površina šanka i luster s tek nekoliko ispravnih žarulja, možda je sve to, a možda tek umor putovanja, putnika tako zatravio da je zaboravio na glad i naručio gulaš od tih, smaragdnozelenih očiju, očiju čija je vlasnica došla do stola, jedinog od dva prazna stola od ukupno četiri u lokalu i, smiješak Madone, zapitala – Gospodin izvoljeva?! – Ona, naravno, nije tako govorila, tako nitko ne govori osim likova u zastarjelim romanima, ali je zamišljala, uvijek je zamišljala tu scenu i da će joj jedan putnik, jedne noći, koji je sišao s ponoćnog vlaka, odgovoriti – Vaše ime, i Vašu ruku, gospođice! – na što će mu ona pružiti svoju bijelu, njegovanu ruku, finih elegantnih prstiju violinistice, ne ruku izgriženu deterdžentima od pranja čaša i pepeljara, i reći jednostavno – Evelina mi je ime, vama na usluzi! – kako je više gledala nego čitala, u fotoromancima, a talijanski nije baš razumjela, jedna osamnaestgodišnjakinja, ljepotica iz sela tu blizu, divimo se paradoksu, što nosi ime Grdoselo, selo, a ne ljepotica, naravno, koja je bila na završnoj godini ugostiteljske škole i u ovom ćumezu, iz kojeg će je izvući stranac koji je došao ponoćnim ekspresom, što nije espresso kava po noći, već brzi vlak što staje na ovoj stanici samo ako ima nekog za uzeti ili ostaviti na začuđenom peronu pod žmirkavim neonkama. Ali, ali! Stranac nije stizao, a godine su Evelini počele zamjerati njezinu samoću i žudnju za nestvarnim. Nakon upornog, dugogodišnjeg čekanja stranca – svaki put kad bi se, uz poznatu škripu i cviljenje, otvorila ulazna vrata bifea, njoj bi srce preskočilo, bilo da je bila nagnuta nad točionik, ispirući tek oprane čaše ili bi, u maloj kuhinji s otvorom za izdavanje hrane, pripremala gulaš od zečetine što je bio specijalitet i jedino jelo koje su posluživali pružnim radnicima i skretničarima, kartaši nisu nikad jeli u krčmi – ni njezino srce, okruženo već povećim slojevima masnoće što su ublažavali ljubavnu bol za nepoznatog, nije više htjelo preskakivati, umorilo se kao što se izlizala njezina čežnja i primjerak fotoromanca koji je stalno listala, katkad okrvavljenih a katkad masnih od spremanja gulaša, prstiju. Pristala je na ponudu postarijeg udovca, Ćelavog Tonija, blagajnika, stripoljupca, vlasnika bifea i dobavljača zečeva za gulaš i napustila pozornicu uz šank i preselila se u stan iznad krčme, postala je gazdaricom i u bife se spuštala samo da, u kuhinjici iza šanka, skuha dnevni obrok, ili kad bi dali otkaz konobarici koju su zaposlili, a to je bilo često jer danas cure ne žele delat i samo se cifraju i piturivaju nokte kojima lupaju po onim prokletim telefoninima, ne gledaju ni goste ni ne čuju narudžbe i sve donesu krivo!
A onda je jedne noći, jedan putnik sišao s ponoćnog vlaka i zaputio se strmim putem što je vodio u grad u kome ionako neće naći ono što je tražio, ma što to bilo. Nakon što je pojeo izvrstan zečji gulaš s njokima, bio je gladan jer je zadnji put jeo tek pred početak ovog zamornog putovanja u provinciju, plaćajući, pogledao je u smaragdnozelene oči, skrivene iza masnih nabora, i, dok je debela krčmarica brodila prema kuhinjici iza šanka, mrmljajući nešto o današnjoj mladeži koji da su svi lahkodelci, a pogotovo današnje cure, pomislio je – Mora da je nekad bila lijepa, njezina kosa je još uvijek, premda već sijeda, spletena u veliku pletenicu, nekad bila sigurno svjetla, plava, a ona visoka i vitka, poput gazele što je postala slonicom… a da napišem o njoj priču ?! – jer, on je bio pisac, u potrazi za motivima vlastitih priča koji su ga beznadno napustili. I ona uđe u njegovu priču, onako kako je i sanjala, lijepa i vitka poput gazele, smaragdnozelenih očiju, pružajući ruku i uz osmijeh madone – Evelina, Vama na usluzi, gospodine!

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: 3. Arabija

Bilo je to, sad znam, vrijeme novih i snažnih osjećaja što su nas obuzimali poput vihora, koje nismo znali izraziti riječima. Kasnije su riječi zamijenile emocije i preuzele vlast nad njima. Još kasnije, ostale su samo riječi.

Uselili smo u kuću na ulazu u grad, prvu do kamenoloma. Dolje, niže, bilo je veliko skladište, kasnije pretvoreno u depo za autobuse. Na tavanu kuće našao sam pravo blago; netko je, prvobitni stanar, bivši svećenik, ostavio dva sanduka puna knjiga koje sam, malo pomalo, dovukao u svoju sobu i njima prepunio policu. Bilo je tu knjiga starih i još nerazrezanih stranica, poput one naslova „Kako Gertruda uči svoju djecu“, nekog Johanna Heinricha Pestalozzija i dosadnih romana koje sam jedva prelistao kao „I vječno pjevaju šume“, autora Gulbransena, ke naslov, ćo moj! Ali je bilo i zabavnih romana, krimića X-100 i jedno godište „Zabavnika“ s kompletnom epizodom „Crne strijele“! I jedna dobra, iako sva raskupusana knjiga, „Ivanhoe“ Waltera Scotta.

Kad ne bih visio s drugim dečkima na ulici ili učio, stalno sam čitao i ono što sam razumio i ono što mi je bilo malo razumljivo, onda bih začuo zvižduk kojim su me dozivali i izjurio.

U zimskim popodnevima kad smo se sastajali na uglu ulice, pod jedinom javnom svjetiljkom, što je povremeno žmirkala na našu ulicu, dok je padao prerani mrak, odjednom bismo, prepuni neke tjeskobe, zbog nečeg što nismo razumjeli, zašutjeli. Strugali bismo potplatima naših već puno puta popravljanih cipela, pljuckali u krug, bez volje da odemo i bez ideje koja bi nas navela da ostanemo. Zatim bi netko od nas rekao da ide, iako nas roditelji nisu još zazivali izlazeći pred pragove, niti su nas s osvjetljenih prozora majke zvale na večeru. Pa bismo se, uz promrmljane zavjete o onom sutra, jedan po jedan, razišli.

Doselila je, iznajmila sobu kod šinjore Ane, u posljednjoj kući u našoj ulici, tik uz veliko skladište drvne građe po čijim smo se, u velike hrpe poslaganim daskama i tavalonima, ponekad i do visine od tri metra, igrali naganjali, skrivali od poziva, glasnih i rezolutnih, naših majki, što su zahtijevale i naređivale u jedan mah, dolazak kući, neizostavan i bespogovoran i napuštanje topline generacijskog gnijezda, sklopljenog iz piljevine, terpapira i odbačenih dasaka, gnijezda što ćemo ga, ionako, uskoro napustiti, ali one, naše majke, kojima se ni naši očevi nisu uvijek usuđivali suprotstaviti, zahtijevale su da to bude – odmah! Nevoljko smo odlazili dok bi oni sretniji ostajali ali samo do poziva koji je i njih činio nervoznima, premještali bi se s noge na nogu, kopali po piljevini ili urezivali u daske našeg skloništa još koju prostu riječ, poput one, meni nerazumljive „Foetus“, ali je već pala presuda i oni bi se opraštali. Do sutra. I donesi mi onu zadaću iz matematike. A ti meni knjigu iz geografije. Vidimo se.

U siva, ponekad tako vlažna jutra da se s kestenova u drvoredu cijedila magla u krupnim kapima, kretali smo u školu, omotani šalovima tih naših brižnih majki ili prevelikim kaputima braće i očeva. Ili bismo se smrzavali u proljetnim jaknama za koje nam je netko rekao da nam dobro stoje i kaubojskim hlačama, koje nam je, dva broja kraće, poslao stric iz Amerike, gole noge, pomodrjele od zime, a sportske papuče Superga, dar zije Nede iz Trsta, nisu mogle zadržati hladnoću vlažnog asfalta na putu do škole.

Sve se promijenilo za mene kad sam je prvi put vidio da izlazi iz zgrade i pozdravlja me sa smješkom madone iako me nije poznavala. Ime joj je bilo Edilija, dosta neuobičajeno, bar za naš svijet gdje su se djevojke najčešće zvale Ana, Marija, Milena i slično, a mi muški nosili smo isto tako obična imena kao Željko, Ivo, Mladen, Lino, Renzo, dobro, ponekad i nisu bila obična. Kasnije sam razvio strategiju; pričekao bih da izađe, slijedio je niz ulicu, mimo općine, gradskog vrtića, pošte, pa bih pojurio kroz park da je dočekam, ona je išla kroz grad, šetalištem prema zajedničkoj školskoj zgradi, jedno krilo osmogodišnja, a drugo gimnazija. Ležerno bih je pozdravio i dočekao osmijeh njezina blijeda lica, uokvirenog kovrčavom, svjetlosmeđom kosom, meni najljepšeg lica na svijetu, ljepšeg i od onog Ave Gardner. Kasnije sam došao do drugih lica, ali nikad više takvog: njezin ten, aqua-e-sapone, mirisala je na lavandu, jednom sam joj čestitao rođendan, zagrlila me na ulici ispred parka i poljubila u obraz. Doznao sam njezino ime, rođendan i sve o njoj od njezine školske kolegice i kćeri stanodavke, šinjore Ane, koja je bila zaljubljena u mene. Mislim, kći, a ne šinjora Ana! To nije bilo ništa, svi su, iz dosade i mlake navike, u višim razredima, sedmom i osmom, imali svoje „službene“ ljubavi, onako, da ne bismo ispadali jadni i sami, kad treba ići u kino ili na nečiji rođendan. Sve se svodilo na držanje za ruke i koji poljubac pred kućom uz njihove mame što vire kroz prozor. Istina, neki od tih parova su se kasnije i oženili, dobili djecu, što je potvrda tomu da u provinciji ili se ženiš kad ti dođe vrijeme ili piješ, najčešće jedno i drugo idu zajedno ostatak života. Doznao sam i da je došla iz obližnjeg gradića, ništa neobično, u našu su gimnaziju dolazili mnogi otuda, jer je bila najbliža i povezana vlakom. Jedino, oni su odsjedali kod rodbine ili u đačkom domu. Ona je bila prva gimnazijalka koja je stanovala kao podstanarka, njezini su roditelji, za naše shvaćanje, bili imućni kad su joj to mogli priuštiti. To se vidjelo i u njezinu odijevanju koje nije bilo nimalo upadljivo na prvi pogled, ali se vidjelo da je to sve, haljine, kaputi, bijele svilene čarape, tamnocrvena beretka, lakirane cipele s metalnom kopčom, vrlo pomno odabrano i u vrlo skupim dućanima u Trstu. No ona se zbog toga nije pravila važna, svakog je prijateljski pozdravljala i sve darivala otvorenim, iskrenim pogledom svojih svjetloplavih očiju uokvirenih kovrčavim uvojcima svjetlosmeđe kose. Kič, da, ali, kasnije sam doznao da je kič sastavni dio ljubavi, bez njega, bez tog začina ljubavi, ne bi bilo ni nas, djece te ljubavi. Da. Kad nestane iluzija, a kič je njezin sastavni, možda temeljni dio, kad postanemo skepticima jer smo „život kušali“, uzalud pokušavamo ponovno uhvatiti slatke slike mladosti kao ja sada.

Varao sam. Nabavio sam njezinu sliku od stanodavkine kćeri, sliku s posvetom nekom drugom, ja lopov i prevarant, falsificirao sam ime one kojoj je slika bila posvećena i pretvorio ga u svoje. Nosio sam sa sobom tu sličicu i, uskoro povjerovao da je, doista, bila namijenjena meni. Ipak, nisam se usudio nikom je pokazati. No, dok bih se mučio nad zadacima iz matematike koje nam je ona što svijet vidi kao veliku formulu, profesorica Pavlović, zadala iz čiste zlobe, vadio bih tu crno-bijelu sličicu kao što vjernici vade ikone svetaca. Nisam se molio, ne, ali me je njezin pogled, makar bio i crno-bijeli, dovodio do ekstaze, a moje ocjene su to pratile – u smjeru suprotnom od zadovoljstva moje majke.

Kad smo se pozdravljali kao i obično, pred ulazom u školski park, da bih ja nastavio prema ulazu u svoju školu a ona nastavljala prema gimnazijskom ulazu, ona se zaustavi i zapita me: „U utorak je samanj u gradu, ideš li ti na samanj, bit će i i zgodnnih cura i dečkiju?“ Nisam joj zamjerio tu neprikladnu, rogobatnu riječ „dečkiju“, već i zbog toga što je to bio do sad najviše što je meni, samo meni, izrekla! Iako sam znao da su je već njezine školske kolegice zezale zbog „ljubavi za jednog osmoškolca“, i bilo mi je neugodno kad bi se, prolazeći pored mene na korzu hihotale, pogledavajući me ispod oka, znao sam i da se ona ne ljuti na to već je, kao i inače, odgovarala svojim, moram to opet reći jer mi nestalna memorija diktira, umiljatim osmijehom. Promucao sam nešto što je izgledalo kao „Ddda, valjda, ako me puste“ i zacrvenio se jer sam i nehotice odao svoju dob, aludirajući da ima onih koji odlučuju o mojoj sudbini bez da ja na to mogu utjecati. Prečula je to ili se pravila da nije čula i rekla: „Da bar ja mogu ići, ali imamo kontrolni iz matematike, gotova sam ako ga ne riješim pozitivno: moram cijeli dan štrebati, nažalost. Kad bi mi netko bar – tu me pogledala onim svojim očima – donio neki darak sa sajmova“, i, ne čekajući moj odgovor, nastavila je prema gimnazijskom traktu. Dok sam ja stajao potpuno zbunjen, premišljajući bih li joj nešto rekao, obećam nešto što neću moći ispuniti, ona zastane i okrene se te dobaci: „ A u utorak igra i onaj film Laurence od Arabije, s preslatkim Peterom O’Toolom, si mu vidio oči, tako bih voljela vidjeti ga! Ali kažu da nema više karata a ni mi gimnazijalci ne smijemo na predstave poslije osam navečer!“, i nastavi prema gimnaziji, dižući jednu ruku na pozdrav dok sam ja za njom vikao: „Nabavit ću karte za film u utorak, sigurno ću ih nabaviti!“ Nisam znao je li me čula, ali joj je ruka još bila u zraku, na pozdrav, možda i u znak slaganja.

Cijeli ostatak dana i sljedećih dana, slagao sam strategiju: za karte sam bio siguran da ću ih uspjeti nabaviti, trebam samo prošetati s Nadom, kćeri lokalnog prikazivača filmova, barba Londera, ona je isto bila „zaljubljena“ u mene i dala bi sigurno više od dvije karte da sa mnom prošeta korzom predvečer, dok još smijemo biti vani. Samo sam morao izbjeći da pomisli kako je to za nas dvoje. Drugi, veći problem je bio kako da dođem do novca za karte i za onaj „darak“. Zbog loših ocjena, nisam mogao računati na to da će mi majka izaći u susret. Probat ću iskopati gdje drži novac ili, to je bilo vjerojatnije, kad otac dođe doma, prekopat ću mu džepove mantila i jakne dok on ruča. Tako sam već nabavljao cigarete i sitniš samo, hoće li to biti dosta? Sretan mi je slučaj išao na ruku, došao nam je u posjet iz P. gdje je bio u mornarici, služio vojni rok, stric Janko. Kao i obično, bio je darežljiv i problem novca je bio riješen lakše od očekivanog. Sad sam još trebao izmoliti boravak vani u utorak popodne i, ono najteže, kasno navečer, zbog odlaska u kino. Proračunavši koliko će me to „koštati“ u kaznama, zabrani odlaska na treninge, uskrati džeparca, zaključio sam: neću pitati, ionako me ne bi pustili, pobjeći ću – sve za moju dragu! Već sam se drznuo tako nazvati je, ali u sebi, dakako.

I tako, došao je utorak. Sajam, koji se i danas odvija, svakog prvog utorka u mjesecu, nekad je bio jedinstven događaj na koji se dolazilo iz okolice, cijele porodice su dolazile svečano odjevene iz sela oko grada, mladići u bijelim košuljama i s maramama oko vrata pucali su na streljani iz zračnih pušaka i udvarali se cigankama koje su naplaćivale metke a nakon toga igrali na ruletu kojeg su varalice naštimali i gubili novac. Tako je i moj novac izgubio ujak Šandre koji me nagovorio da „udvostručimo novac“, a novac je bio moj. On je svoj već izgubio. Pa je izgubio i moj! Ništa od dara, srećom da sam „zaljubljenoj“ Nadi već dao novac i dobio dvije karte za „Lawrencea od Arabije“. Srećom? Gubio sam sate kod kuće, nalakćen nad zadacima iz matematike, zamišljajući da i „moja draga“ tako uči u svojoj sobici iako se svjetlo nije vidjelo. Vani više nisam imao što tražiti sve dok ne pobjegnem, predvečer, na kinopredstavu. Ocu sam ukrao sitniš iz džepa mantila i nekoliko cigareta iz poluprazne kutije. Znao sam da će primijetiti, ali više mi to nije bilo važno. Predvečer sam „skoknuo van do Ivota“ po zadaćnicu, majka je progutala laž, a ja se zaputio u obilazak štandova koji su se već zatvarali. Iako je streljana još bila osvijetljena, nitko nije prilazio na dozive Ciganke koja i nije sličila na Esmeraldu, a još manje na Sofiju Loren. Ili mi je to govorila moja zloba jer sam, ne htijući vjerovati, na plesnom podiju, za tu prigodu sklepanim daskama za ples u blizini gradskog nogometnog igrališta, uz preživu svirku lokalnog sastava „Prijatelji“, vidio „svoju milu dragu“ koja se sva predala ritmu valcera i zagrljaju jednog crnokosog momka koji ju je stiskao uz sebe i, nisu plesali valcer, ne, već ono što smo mi, na školskim čagama, zvali „stiskanac“!
Slomljen, hodao sam prema kući, već je pao mrak i znao sam da je kasno, sva težina kazne koje me čekala nije mi ništa značila iako će, znao sam, biti gadno bez treninga, izlazaka, džeparca… pred očima mi je lebdjela slika njih dvoje kako se zaljubljeno gledaju i stisnuti, stopljeni jedno s drugim, lebde iznad prašnog, daščanog poda, uz muziku koja je samo njihova, moja nikad neće biti! Prije nego što sam ušao u kuću u kojoj me čekala kazna i ispaštanje, izvadio sam iz džepa dvije kinoulaznice i, polako ih i pomno, potrgao na komadiće, pustio da ih svjež, noćni povjetarac, odnese s mog dlana i rasprši u nastalu tminu.

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: 2. Susret

Renzo je prvi imao stripove o Divljem zapadu i olovne figurice, poslije od plastike, indijanaca i kauboja, pa bi se moglo reći da je on uveo modu bitki između Indijanaca i kauboja. Malo tko je htio biti Indijanac, morali smo ždrijebom, bacali smo dugme u zrak, izvlačiti tko će biti indijanci a tko kauboji koji uvijek pobjeđuju zle crvenokošce. Samo je Renzov brat Leo, koga smo zvali Dilon, prema liku iz jednog stripa, uvijek htio biti Indijanac pa bi urlao, polugol i iscrtan vodenim bojicama: ya-yaka-yaka-yaka! i nastojao opaliti nekoga drvenom sjekiricom, izrađenom od šperploče, što je jako boljelo pa su ga svi izbjegavali.
Urlali smo i mi po gradskom parku i mlatili po izraslim grmovima ruža batinama, gađali se praćkama i strelicama načinjenima od žica kišobrana, što smo ih ispaljivali iz velikih lukova od drenovine. Stvar je, usprkos trudu i kletvama gradskog pozornika koga su svi znali po nadimku Šorgo i po očima koje su gledale u križ, a izgledale zlo, išla tako daleko da su se cijele čete dječaka mlatile po gradskom parku, zakazivale bitke – treći kvart – protiv Buraja, u četiri ure popolne, vidjet ćete svoga boga, a i vi ćete ga vidjeti, sve dok Milan nije dobio strelicom od žice kišobrana u nogu pa su ga odveli na hitnu, a mi smo završili u kućnom reštu, tko je dobio s metlom po leđima, a tko nekoliko vrućih, uz zabranu izlaska tjedan dana.
Leo zvani „Dilon“ čitao je strip „Tex Wiler“ pod klupom za sata matematike pa ga je stari Lukšić, nastavnik matematike, izvukao za uho i poslao u kut vičući, kao i obično: „ Maagarac jeedan a matematiku ne znaš i nikad nećeš znati, a to smeće – s dva je prsta držao strip – to ni ne trebaš čitati jer ne znaš ni to, samo slike gledaš k’o majmun, ha!“ i opalio mu je dva pedagoška, iza svakog uha jedan, a Leo se samo smijuljio i ponavljao: „Niš’ me ne boli, haha, niš’ me ne boli!“ a obrazi su mu bili k’o jabuka crveni ali ne od vodenih bojica. Onda su Ivo i Bakša stavili pred vrata razreda, kad je trebao doći stari Lukšić, punjenog majmuna iz školske zbirke, bio je to neki mali makako, sav ofucani i nije bilo potrebe da stari Lukšić dobije infarkt zbog tako malog, ofucanog majmuna. Bar je tako mislio Ivo. Razrednica se nije s tim složila pa je Ivo zaradio ukor pred isključenje a i Bakša, ali njima niš’, svaku godinu su ih dobivali. A Bakša ionako nije baš često bio u školi jer je morao ocu pomagati oko vinograda i ovaca, a oca se bojao više nego ukora pred isključenje.
Kako nam se ljeto približavalo, a s njim i kraj škole, bilo nam je sve dosadnije pa je Ivo predložio da jedan dan „mariniramo“, izostanemo iz škole i odemo na Potok. Prihvaćeno! Ivo, Bakša i ja skupili smo svaki po petaka jer nismo novac uplatili za marendu, a Ivo se proglasio blagajnikom i čuvao taj novac. Dogovorili smo sastanak ujutro prije škole da nas ne vide i našli se, Ivo i ja, u parku pored zgrade pošte. Bakša nije došao. „’Ko mu je kriv“ – rekao je Ivo – „ki digne guzicu, zgubi stolicu! Njegova je lova sad naša lova, je tako?!“ Pogledao me, a ja sam slegao ramenima jer za lovu mi je bilo jasno, a za stolicu baš i ne. Na željezničkoj stanici smo kupili u novootvorenom kiosku, hrenovke u pecivu i narančadu u tetrapaku, a malo dalje, kod Milana tabakina, pet vojničkih cigareta, na komad, i šibice iako je Ivo govorio da on može zapaliti cigaretu i na metalnom dugmetu. Samo, metalno dugme nismo imali. Zatim smo se motali po peronu sudarajući se s ljudima koji su čekali vlak za Pulu, Ivo se spotaknuo o kovčeg nekog stranca tankih brkova, s cvikerima na nosu koji je čitao novine na peronu i bio baš čudno obučen. Kovčeg je bio od prave kože, ne od kartona. I pored ručke je imao dva mjedena slova „ J.J.“. Zatim je šef stanice izašao da dočeka vlak i namještajući svoju crvenu kapu, pogledao u našem pravcu i rekao: „Mulci, kidajte odavde“. Pa smo zaurlali baš po indijanski i kidnuli. Od željezničke do Zarečkog krova, tamo gdje potok pravi prirodni bazen, je dosta daleko i već kod Školegrarije smo osjetili umor i sjeli pod akacije i pojeli hrenovke, popili narančadu i zapalili cigarete od kojih nam je bilo malo mučno.
Kad smo stigli na Zarečki nikog tamo nije bilo pa smo osjetili malo razočaranje koje se ublažilo kad smo našli malu kornjaču ali mrtvu i kutiju kurtona marke RIS, ali praznu. „Šteta da je prazna mogli smo ih upotrijebiti“, rekao je Ivo, a ja sam prisnažio. Ivo me pogledao kao da sumnja bih li ih ja znao upotrijebiti, ali ništa nije rekao. Kao da on bi! Zatim smo se svukli i ušli u još hladnu vodu pa je Ivo izvodio skokove sa stijene i pljuskao po vodi da se ugrije. On je bio dobar plivač i već se više puta sunčao bez gaća pa je bio i tamo dolje pocrnio. Meni je bilo zima pa sam izašao iz vode na šljunak, legao i pokrio si „mižeriju“ majicom. Ivo je još pljuskao i skakao ali mu je, samom bilo dosadno u vodi pa je izašao, nazvao me kukavicom, zapalio i dao mi je da i ja zapalim cigaretu. Bilo mi je još više mučno, skoro sam povraćao, a i njemu, sav je u licu probiljedio, ali pravi kauboji ne povraćaju. Zatim smo se probali igrati Indijanaca i kauboja, probijali smo se kroz vrbik, mlatili po stabljikama trstike i listovima lopuha, zavijali  yaka-yaka-yaka! ali je to bilo bez veze jer smo bili samo dvojica, neš ti bitke jedan na jedan, ako to nije dvoboj, a pištolja nismo imali pa i da ih napravimo od vrbinog granja, nemamo ni futrole, ni šešire, ma kakvi. Sunčali smo se, a ja sam pocrvenio kao rak i znao sam što mi slijedi kad se vratim doma, ali to je ionako išlo u račun. Krenuli smo da ćemo se obući, Ivo je kritizirao mojeg pišu da je malen, kao da ne znam, ali ni njegov nije bio veći, kad smo primijetili starca. Nismo znali koliko dugo nas gleda, ali nam je bilo neugodno, pokupili smo odjeću i počeli se užurbano odijevati. Starac je bio obučen u otrcani crni kaput, iako je ljeto već uprlo, a brada i kosa su mu bili dugački i prljavi. Na nogama je imao nazuvene cokule bez vezica, ofarbane crvenom, već izblijedjelom bojom, kao da ih je netko, možda on, pofarbao s pinelom, prije dosta vremena. Uz nogu mu je bio strašan pas, koji se kesio, pokazujući zube k’o u krokodila. „Onda golaći, sankiloti jedni, šta imate za Duku, a brzo van sa šoldima jer ću van…“ i tu je pokazao mali kosirić koji je, do tada, držao u ruci iza leđa „…malo podrezat tu vašu mižeriju!“ Ivo izvadi onu preostalu cigaretu i šibice, a ja ono malo munide što nam je preostalo, mislili smo kupiti žvakaće u samoposluzi, da prikrijemo miris cigareta. Duka, sad smo znali da je to on o kojem su stariji pričali da je „malo šuknut, je, ali ne bi nikemu zla učinija“, je sjeo brojeći munidu i zapalio cigaretu koju smo mu dali, a Ivo mi namigne i mi skočimo, potrčimo kroz šiblje što nas je udaralo po licima, spotičući se o šljunak i naplavljeno drvo. Zaustavio sam se tek na cesti, na mostu ispod kojeg je upravo prolazio teretni vlak, zvoneći, bučeći i udarajući baš kao i moje srce za koje sam mislio da će puknuti od napora ili straha ili obojeg. Sjeo sam ispod bora i oblačio majicu kad se, polako vukući noge, kao da uopće nije trčao, pojavi Ivo, bez majice i znojan. „Ubio sam starog pedera!“ izjavio je potežući svoje kratke hlače uvis, jednom rukom, dok je drugom pokazivao kako ga je ubio: „Bang! Bang! K’o Gari Kufer u ‘Točno u podne’, znaš, bang bang!“ puhnuo je u kažiprst desne ruke, lijevom je pridržavao svoje kratke hlače jer je bježeći, izgubio pojas, a vratiti se nije imao hrabrosti. Okrenuo se prema potoku tamo negdje daleko i zavikao „Duka bez klobuka! Duka pederu!“ Zapitao sam ga zašto sad zove ubijenog kad mu ovaj ne može odgovoriti. To ga nije zabavilo pa je izrekao nešto ružno na račun mojeg oca i majke, a ja sam se pravio da ne čujem jer je bio znatno jači od mene i spretniji u tuči. Krenuli smo kući tek nakon što smo se zakleli svetom zakletvom Apaša da nikom ni pod kojim mukama nećemo reći kako nam je bilo na Potoku, a ja sam počeo misliti da nije baš bilo nešto, tek kad sam došao doma jer sam morao objasniti zašto sam došao bos, kakve su mi to masnice i ogrebotine po nogama i gdje sam ostavio sandale. Pravi Apaš nikad ne priznaje neprijatelju, ni pod najvećim mukama. Dva tjedna zabrane izlaska! Bez džeparca ovaj mjesec! Nema kina, a u subotu igra „Tragač” s J. Wayneom! Nema pravde. Izvukao sam ispod jastuka „Ivanhoea“ Sir Waltera Scotta. Bit će to još jedno prašno, vruće, dosadno ljeto. Lino mi je obećao posuditi stare brojeve Halfpenny Marvela, što mu ih je slao stric iz Amerike.

Ilustracija: http://nameistexwiller.blogspot.hr/2012_12_01_archive.html

Željko Maurović: Pazinci

(zbirka priča)

Priče “Pazinci” pisane su po modelu “Dablinaca” Jamesa Joyca. To znači da se autor upisuje u priče o Dablinu i Dablincima, s pričama o Pazinu i Pazincima, svjesno i namjerno imitirajući, konceptualizirajući, neki će reći zlorabeći čuvenu zbirku irskog pisca, da bi podmetnuo svojevrsno “kukavičje jaje” svojih priča. Kako god, ovdje će priče biti nalik onima samo po naslovima i nekim, proizvoljno odabranim frazama ili imenima iz zbirke autora Uliksa, i, možda, donekle po duljini. Ostalo je, mjesto vrijeme i likovi proizvod izmišljaja vašeg autora ma kako bio neusporediv s umom autora koji je i sam parodirajući “Odiseju”, napisao jedno od najznačajnih djela moderne, što je, kaže se, propala s dvadesetim vijekom, ako već nisu u propadanju oni koji su izazvali propast nada prosvjetiteljstva čiji je legitimni sin bio i moderni roman. Mi sjedimo u prikrajku, uz slabu vatricu moderniteta koja prijeti da se, svaki čas, utrne i, nadajući se da još ima vremena dok na čovječanstvo ne padne Noć u kojem će se utrnuti naša Zvijezda. I ponavljamo, kako već umijemo, velike priče i romane u malima, kakovi smo i sami jer, na ramena Velikih nismo se uspjeli popeti. Eto, zato pokušaj da svoju malu literarnu ciglicu, svoje, konceptualno zamišljene, izmišljene priče, ugradim u Zid koji se raspada, zid moderniteta. Pretenciozno? Da!

U Rijeci 2016., ŽM

Sestre

Više za njega nije bilo nade: bio je to treći moždani udar. Još dok sam ga mogao voditi po stubama do terase na vrhu s koje je mogao promatrati park nasuprot zgradi i aute što prolaze prema zvoniku ili prema nogometnom igralištu, više nisam znao što još zapaža, kakove senzacije dopiru do njegovog, nepovratno oštećenog mozga. U jednom je trenutku, dok smo se mukotrpno uspinjali stubama, zastao i pogledao me te, s mukom, jedva razumljivo procijedio – Aaa, reci mi, recimi ima li za me još… – pa, dok sam se premišljao što da mu na to odgovorim, nikako nisam htio lagati ali ni oduzeti mu zadnju nadu, on se, zaboravivši, počeo dalje penjati po stubama pridržavajući se za rukohvat a ja sam, bojeći se da ne padne, požurio za njim i primio ga za ruku. Tek kad smo se vratili sa jutarnje ture, on je, odgovarajući sam na svoje pitanje, u jednom trenutku završio davno prije započetu rečenicu –… nade, aaa nema veze! – i potonuo u katatonično stanje u kakvom ga je majka često znala naći, poluotvorenih usta, s krimi romanom koji je ležao na krevetu pored njega. Više nije bio kadar čitati, ali je zahtijevao da pored njega bude taj otrcani roman nekog Jamesa Flynna, roman komu ne pamtim naslov.
Došao sam, na majčin poziv, iz Z. gdje sam tada, zakašnjeli student u kog sam se prometnuo nakon kratke službeničke karijere, pokušavao prkositi sudbini, studirajući filozofiju. – Dođi, telefonirala mi je, prividno mirno – neće još dugo! Ponekad bih ga izvodio u park preko puta, to krhko tijelo što ga je bolest učinila laganim poput trske, lako sam njime upravljao, čvrstim stiskom na podlakticu, prelazili bismo preko ulice i sretali susjede i ponekog njegovog poznanika, ne znam je li imao prijatelja, nikad nismo pričali o tomu. Sjedali smo na drvenu klupu i “vježbali memoriju” tako je, u nedostatku druge utjehe, preporučio njegov liječnik. Na pitanja iz doba svoje mladosti, jednom je bio student teologije u T. kasnije je to zatajio, nije bilo podobno, odgovarao je prilično točno; Aristotel je bio onaj “od morala”, Augustin je rekao da je “lijepo ono što se oku …”, nakon kraćeg premišljanja odgovorio je “sviđa”. No na pitanja iz sadašnjice, poput onog kako mu je ime supruzi ili njegovu sinu, meni, odgovora nije znao pa bi uvrijeđeno zašutio. Dugo bismo tako šutjeli na klupi usred zelenila a prolaznici su se trudili ne zapažati nas. Zatim bismo, majka je s terace domahivala za ručak, krenuli put doma, što je trajalo prilično dugo. Zatim bi popio šalicu pileće juhe i zaspao u naslonjaču s uvijek istim romanom, bijelih, već pomalo požutjelih korica, mislim da mu je naslov bio “Izgnanici” ili tako nekako, što bi mu, netom bi usnuo, skliznuo na pod i otvarao se na uvijek istoj stranici – Stari Cotter je sjedio pri ognjištu, pušeći, kad sam sišao stubama…–
Zatim ga je pogodio treći udar. Više nikog nije poznavao niti čuo, samo je šumno disao a doktor je, odlučno kao da potpisuje definitivnu presudu, škljocnuo zatvaračem svoje kožne torbe i, šuteći pružio ruku majci koja ju je, isto tako šuteći prihvatila. Više se ništa nije imalo za reći. Sjedili smo u kuhinji, pili kavu i pelinkovac, susjeda Eliza je neprestano gužvala rub svojeg rupčića sve dok majka nije rekla da tu više ništa ne možemo i da idemo spavati jer je već kasno. Ujutro sam, u polusnu, čuo neki mrmor i struganje nogu u predsoblju. Kad sam se, u pidžami i bunovan, pojavio na vratima, on je već bio u kovčegu, a teta Ema, mamina sestra me zagrlila i rekla – Samo je prestao disati, a na licu mu još, pogledaj, lebdi neki osmjeh, za nevjerovat! – Nisam želio pogledati, obukao sam se i izašao na ulicu, sjeo na klupu na kojoj smo, nas dvojica, običavali sjediti i mislio o njemu, Aristotelu i Tomi Akvinskom. I zašto se, pred sam kraj, blijed i raščupan, klonule glave a jastuku, smiješio nekomu, nečemu.

Foto: www.pexels.com