Arhiva oznaka: Željka Gorički

Annie Zaidi: Ljubavna priče #12

On i ja sjedili bismo zajedno gurajući nos u posla koja nas se nisu ticala. On bi nasumično komentirao pse, ulice, duboke glasove, govorio bi o iskonskom nagonu da skočiš s balkona svaki put kad se na njemu nađeš nekoliko katova iznad zemlje.
Nikad nisam o tome razmišljala. Ali kada je to spomenuo, nisam mogla prestati.
On, doduše, nikad nije pokušao skočiti. Samo je o tome govorio. Možda je to bio način da obuzda svoje nevidljive utvare, otjera ih sitnim prijetnjama. Onda bismo ušli unutra i zaboravili na sve to.
Jednom sam mu prilikom pokušala ispričati kako sam jednom iskočila iz jurećeg vlaka, ali izraz njegova lica govorio mi je da ne želi slušati o tome. Trudio se biti obazriv, reći nešto što bi uvažilo osjetljivost toga trenutka, ali me istovremeno i odvratilo od toga da kažem previše. Nije htio znati. Pa sam promijenila temu.
Inače je uživao u mojim pričama. Poput pronicljivog djeteta postavljao bi pitanja koja bi me nagnala na priču. Poticao bi me. A onda? Što se onda dogodilo?
No, čudno je bilo to da nije želio proživjeti moje priče. To se događa ako pažljivo slušaš pripovjedača. Umjesto toga, tragao je za nečim čime bi me držao na odstojanju. Kao kad ti netko kaže da ima bulimično dijete pa onda jednog dana upoznaš to dijete i zapitaš se kako je postalo takvo jer je toliko savršeno u svakom pogledu, a onda ti majka prizna da je i ona kao tinejdžerka patila od bulimije i da je pažljivo nadzirala svaki djetetov zalogaj. Dok slušaš njezinu priču, dolaziš u napast slegnuti ramenima i promijeniti temu – započneš temu o odgovornosti medija, sveprisutnosti obrađenih fotografija i kako je teško boriti se protiv kulta mršavosti – no istovremeno bijes u tebi samo ključa. Zamjeraš toj majci. Znaš da se od tebe traži da posišeš otrov iz neke nevidljive rane. No, ako to napraviš, usta ćeš napuniti njezinom pohlepom i strahom i boli. Pa onda stisneš usne i odbijaš popiti njezinu priču. Samoj sebi govoriš kako tek sada vidiš da ti s njom nikad nije bilo ugodno. No, svejedno posegneš preko stola i potapšaš je po ruci jer je ljudsko biće, a ti si joj ipak prijateljica.
Tako je i on slušao moje priče. I tapšao me po ruci. Kada bi govorio o društvenoj uvjetovanosti i borbi da ostaneš svoj te o neizbježnom slomu duše, znala sam da mi samo odvraća pažnju. I odvaja se od mene. Cijelo sam se vrijeme osjećala prevarenom jer ja nisam tako postupala s njime. Kad god sam slušala njegove priče, sisala sam i otrov iz rana.
Željela sam ga cijelog, a svi imamo rane. Ako nekoga želiš cijelog, onda njegova tuga mora poteći i tvojim žilama. Pa je bilo u redu sisati otrov. No, on je od mene želio samo komadiće. Priče o nevinim gubicima, malim prevarama, pradjedovima. One najbolje. Želio je da se razdragano smijem jer se trudio udovoljiti mi. Trebao je neku koja zna slušati tako da ne mora sve crtati. Neku koja će već na prvi pogled znati što mu je u glavi. Ja sam to znala. No, i ja sam imala svoje rane pa me naposljetku ipak nije želio.
Bol se gomilala. Bilo je bolno kucati na njegova vrata; bilo je bolno kuhati za njega; bilo je bolno jesti ono što bi skuhao za mene; bilo je bolno stajati pokraj njega na balkonu. Moj prag boli samo je rastao. Na neki sam način bila čak i sretna.
Što je uopće sreća? Željela sam mu reći da me stalno boli, ali da sam svejedno sretna. Doduše, nikad nisam dobila priliku jer je odjednom sve odlučio okončati.
Sada mi je dolazio u posjet nakon… godinu i pol? Dvije godine? Nisam vodila računa o vremenu jer mi je i to bilo bolno. Samo znam da je prošlo dovoljno vremena da sam se u međuvremenu uspjela tri puta ošišati. Tri je puta frizer dolazio k meni da me ošiša. Bilo je to dovoljno vremena i za dvije avanturice s prijateljima koji su me posjećivali. Ništa značajno. Samo sam htjela skratiti vrijeme, dokazati sebi da mi je i bez njega dobro.
Moje su rane promijenile boju. Događa se s vremenom. Možda je to do zacjeljivanja. Moj prag boli sad je bio zacementiran i smatrala sam da se mogu nositi s tim – da ga mogu vidjeti. Samo kao prijatelja. Ili starog znanca. Pozvala sam ga k sebi. Zvao me bio i ranije, htio se naći, ali ja sam ga odbijala. Svaki put kada bi nazvao ponavljao je da je važno da ostanem. Ostani u mom životu, govorio bi. Nemoj nestati. A ja bih odgovorila, a kamo bih otišla?
Dok je tako jednom stajao na mom balkonu, rekao je da napokon ima osjećaj da na nečemu ima biti zahvalan. I onda me pomilovao po obrazu.
Zapamtila sam to. Pamtila sam sve, ali nije u tome bio problem. Istovremeno se može i zapamtiti i zaboraviti. Nakon nekog vremena riječi i djela nisu ista čak ni u sjećanju. Možeš sjediti na istom balkonu, gledati isti obzor istim očima, a da se ništa ne mijenja osim lišća na obližnjim stablima. No, ništa ne ostaje isto od danas do sutra. S razlogom se to zovu „izblijedjele uspomene“.
Naposljetku sam ga nazvala. Ručak ili večera, što god ti je draže, rekla sam. Izabrao je večeru. Da bar nije. Večera će mi teže pasti. Znala sam kako će se sve odviti. On će zakasniti deset minuta. Toliko je pristojno zakasniti. I doći će s dva nova vica i desetak starih pa ću ga morati podsjetiti da ih sve znam napamet. Boljet će me ponovo ih čuti i shvatiti da sam ih sve zapamtila.
Onda ću ga pitati želi li prvo nešto popiti, a on će reći da bi nešto blago, vino ili što god ja pijem. Morat će mi pomoći otvoriti bocu i sjetit će se da mi otvaranje boca baš i ne ide. I to će zaboljeti. Morat ću se ispričati, zaključati u kupaonicu na dvije minute i duboko disati. Kad se vratim, on će pregledavati moje police s knjigama poput nekog neznanca kada ti prvi put uđe u dom pokušavajući naći neku poveznicu kako bi se zbližio s tobom.
Gotovo da je i bilo onako kako sam očekivala. Zakasnio je deset minuta. Nije donio bocu vina ili cvijeće kao drugi muškarci kad ih pozoveš k sebi. Ušao je kao da dolazi kući, kao muškarac koji se vraća s posla – olabavljena kravata, gornji gumb otkopčan, sako prebačen preko ramena. Bilo je čudno vidjeti ga takvog. Tako nije dolazio kući čak ni kada je polagao neka prava na mene.
Ušao je s lakoćom, bez oklijevanja, kao stari prijatelj. Ali nije me zagrlio kao prijatelj koji te često posjećuje i kojemu je tvoja kuća drugi dom. Prešao je preko praga, a onda je zastao. Čekao je da zatvorim vrata ili učinim bilo što. Zakoračila sam prema naprijed, a on je ovlaš dotaknuo moj obraz svojim i brzo se povukao.

Ulomak iz “Ljubavne priče #12” autorice Annie Zaidi, u prijevodu Željke Gorički, objavljene u knjizi “Lotosi od neona” (uredile Lora Tomaš i Marijana Janjić, 2017.).

Foto: www.pexels.com