Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

Zdravka Prnić: Fotografija II

Fotonskim slikopisima duše
pod camerom obscurom
lutaju začahurene spore
sentenci praduše
Čuvaju pod crnim filcom
odraze sna
bilježe esencije mokrih otisaka
Dišu u nama
vibriraju usoljenim valovima
nestaju u Svemiru opijeni odrazima
Sanjaju rijeku stihova
zatočenih u nabujalim estuarijima.
Na fotografiji hiromantijskim kodom
ukotvljen leži labirint sjena
U fokusu se šepuri koltrina
protkana prvim jutarnjim zrakama
U ogledalu odraz toplog ugriza
na rubu usana
Sobom se lijeno provlači
miris duhana
okus arancina i slane krvi
Izvan njega u bluru
sivi klobuk i odbačene rukavice
kao nasukane batane
Pjenušavi oblaci
ispisuju kaligrafske kodove
fermentiranih emocija
Zakrabuljena četvrta dimenzija
ostavlja otiske
konzerviranim suzama.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Narančada

Volim kad pišeš. Utiskuješ vrelinu cjelova
Stihovima.Uranjaš u krvotok, pulsiraš
Sokovima. Nosiš me rijekom nedovršenih
Buđenja. Htio bi plesati ispod pritvorenih
Škura. Neka gledaju, ionako nemaju pametnija
Posla. Trudna nedjelja polako se provlači pustom
Ulicom. Siesta je. Stablo naranče svija se pod težinom
Plodova. Plešimo, dok čekamo kišu sa sjevera.

Kiša obilazi grad, vidim joj koprenu. Šulja se oko
Borova. Neodlučno sjedim. Čekam zvuk prvih
Kapi. Škripanje tiramola, zatvaranje škura.
Dozrele naranče padaju u vrtu. Slano je.
Izula sam cipele. Osluškujem disanje Zemljine
Utrobe.Utvaram si kako su to stihovi za mene.
Druge su muze bezbrižno odlutale. Poput odbjeglih
nevjesta ostavile velove od tila. Ne vole one plesati na
Kiši. Niz travnjak se narančin sok razlijeva.

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Ogledavanje

Kad se razmrvim u suton
Rasperjam haljinu
Otrgnutu od sna
Umatam sve ljubičaste kapi
Nadanja
Ružičaste snove zasjenjene
Plavim odrazima
Pa bdijem
Čuvam Mjesec
Pončom ga prekrivam
Kistom mu crtam osmijeh
I čuperak na vrh čela
Pa se ogledavam
U plavetnilu slanom
I čekam da san potraje
Da se ne budim
Bojim se jutrom ću biti
Neka druga
Bez slanih odraza
U očima
Zato slikam suzu
Okruglom Mjesecu
Pa ga ljuljam
Kao tek usnulo dijete
Šaptom mu pričam
O slanom prije sna.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić‎: U mrižu tvoju zapletena

Umotana u korotni plašt sivila,
ronim na dah.
Trepavice se sudaraju s kapljicama kisika
ispuštenih iz nosnica.
Hladno je.
Plavo postaje modro.
Koliko zaroniti, koliko si dopustiti,
u plamen zaći ?
Pitanja odzvanjaju ulovljena u vertigu.
Neumorno kruže poput grabljivca
nad papalinama.
Dno je muljevito.
Potpetice uranjaju u mulj,
zapinju.
Puštam struji da odnese štikle.
Oprezno stojim na vrhovima prstiju.
Mulj pleše swing oko žarko crvenih noktiju.
Modro postaje crno.
Kapljice kisika reducirano putuju u vis.
Skidam haljinu boje trešnje.
Iritira crvenim zanosom.
Ne trebam je više.
Posljednji balončić kisika struji
nošen uzgonom.
San mi klizi na oči, mami.
Donja usnica drhti.
Praznina.

Na dnu.
Ogoljena.
Bez periskopa.

Plavu barku natopljenu
mekim kapima kiše
bura nosi.
U mriži se ljulja crvena štikla.
Ribar skida žutu kabanicu,
ostavlja cipele na provi.
S ruba barke skače
u modro.
Roni.
Hladno je.
Mračno.
Mulj se podiže,
leluja,
pleše u ritmu swinga.
Kuglice kisika putuju ka površini.
Osvrće se.
Učini mu se na trenutak
neka sjena
u tami.
Saginje se
podiže je
izranja…

U plavoj barci bijelo
promrzlo tijelo
nježno omotava grubim suknom.
Jedino njega ima.
Sukno nemilosrdno grebe,
ostavlja trag na koži.
Iz njega vire dugi prsti
i crveni lak na noktima.
Crna kosa rasuta po provi.
Ribar izvlači štikle iz mriže
i zaputi se se ka škoju.

Na pučini i dalje pluta
crvena haljina.
Na slijepo.
Bez kompasa.

Krivnja ostavlja trag
ispisan crvenim ružem.
Malo slatkog,
malo gorkog.
Ostavljena
između orkanskih visina
i maternice Zemlje.
Bez padobrana.
Ruža vjetrova se pokvarila
zaškripala
zaruzinavila…

Zora je novorođenče dana
nudi nevinost početka
prije svih kontrasta
i snoviđenja.
Namještam vjetrokaz
jugo je.
Kosa u sol natopljena.
Oblačim haljinu.
Plavu.
Crvena je s burom otplovila.
Natopila se.
Potopila.

Oblačim sandale.
Saginješ se.
Zakopčavaš sitne remenčiće
oko zglobova.
Miluješ mi kažiprstom list.
Ustajem.
Stavljam šešir
uzimam slamatu boršu.
– Nemoj put hridi…
Šapćeš.
Vidim ti strah
u očima.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Teran

Kiša. Uvijek pada kad putujem.
Nije iznevjerila i ovog puta.
Voli ona mokre uvojke.
Mokre cipele. Skliske kolnike
Kružne tokove koji izluđuju
Prvi izlaz. Drugi… Nemam pojma
Gdje sam. Čini se kao beskrajno
Kruženje. Konačno čempresi
Poznati vinograd pruža se niz
Padinu. U daljini zvonik. Crveni
Krovovi. Šljapkam kroz lokvice
Blatnjavih potpetica.Omiljeni
Birc s terasom. Konobar podiže pogled.
Nakašlje se. Bez pitanja, kao da nije
Prošlo toliko vremena. Spušta
Oblu čašu s visokom nožicom
Uz profesionalni osmijeh
– Kao i obično?
Konobarima nikad ništa ne promakne.
Konobari ne zaboravljaju.
Stalne goste. Iste narudžbe.
Otpijam gutljaj. Suho, pomalo trpko.
Ljubičasta nota prelijeva se na vrhu
Fluida. Miris maline u nosnicama.
Kapljice plešu po staklenom zidu.
Otok prekoputa nestaje u izmaglici.
Bio bi to još samo jedan kišni dan.
Jedna usnula kaleta. Mokro rublje
Na tiramolu. Štipaljke koje poput
Balerina plešu na južini. Crveni
Crjepovi što se ogledavaju u lokvicama.
Zvono koje upravo tuče sedam puta
I poziva na jutarnju molitvu.
Zvuk razbijenih valova o rivu.
Ples barki u zapjenjenoj uvali.
Kiša koja ne prestaje. U utihlom gradu.
U pospanim kaletama. Sa zatvorenim
Škurama. Zapletenim tiramolima.
Pustim kaletama. S izložbom slika
Stoljetnih maslina i zagrljenih ljubavnika.
Sasvim jedan običan grad. Mokar od
Božjih suza. Okružen usnulim vinogradima.
Ogoljelim stablima. Kažunom pod
Čempresima.
I mogao bi biti bilo koji. Grad.
Dok ga u rano jutro obilazi kiša.
Znam, upravo ispijaš prvu kavu s pogledom.
Dok tmurni oblaci odlaze za mnom
Prema sjeveru. Stavljaš naočale
Pišeš kratku poruku
– Čekao sam te …
Plaćam cestarinu. Kolnik je klizav.
Ljubičice su zaspale.
Teran se rastočio.

Foto: Tamara Modrić

Zdravka Prnić‎: San Donà di Piave

S prvim snijegom putujem. Zorom s glavnog
Kolodvora. Otpravnik zviždi. Sivi grad ostaje
Iza tunela. Prve snježne slike marširaju kroz
Okno. Sad bih na oknu napisala… Ali radoznalo
Dijete me promatra. Ispod dugih trepavica.
Opire se snu i bajkama. U uglu kupea. Spuštam
Dlan što slikao bi po pejzažu okna. Čitam.
Zavaravam nemir. Odbrojavam četrnaest stanica.
Pet konduktera. Pet carinika. Tri granice. Gradove.
Bjeline nepregledne. I još sam na prvoj stranici.
Čitam po stotinu i prvi put istu rečenicu. Prostu
Tek od nekoliko riječi sročenu. Škrtu. Upletenu u okno
Odraz i bjelinu. Kazaljke se ne pomiču. Sanjaju u brojčaniku.
O toplijim danima. Moru. Slanim kristalima zapretenim u
Kosu. Plavoj barci. Srebrnom sjaju na valovima. U suton.
Kasno u noć, vlak pristaje. Otpravnik na prvom peronu
Otpuhuje vreli zrak. Sitni oblačići komprimiranih plinova
Raspršuju se i nestaju.Gazim utabanim snijegom niz pustu
Ulicu. Grad tihuje pred san. Tko zna, koje sad bajke igraju na
Ektoplazmičnim ekranima usnulih.Vidim snove ispisane u
Oblačićima. Poput stripova.Signora Maria otvara stara drvena
Vrata. Govori u jednom dahu. Bez točke i zareza. Ponekad mislim
Ugušit će se riječima. Zato me njen užurbani ritam u potpunom
Nesrazmjeru s usporenim pačjim pokretima uvijek iznova
Nasmije. Sigurno misli da sam čudakinja. Ne marim.
Soba je topla. Na stolu čekaju ušećereni arancini. Teglica bosiljka.
Kroz odškrinute škure novi snijeg u tišini pada. U daljini odzvanja
Smijeh prolaznika. Ustajem. Grickam arancine. Farovi automobila.
Sjene plešu po zidovima. Još jedan arancin. Zatvaram škure.
San Donà di Piave tone u san.
Prespavala sam prve zvukove jura. Užurbane korake niz ulicu.
Čistače. Svađu prvih susjeda. Tvoje korake uz stepenice. Vrata
Kako se uz škripu otvaraju. Tvoj dlan kako sklanja teglicu s
Posljednjim arancinom s jastuka. Probudio me tek tvoj šapat
-Imaš šećera na usnama…