Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

Zdravka Prnić: Silueta

Ako smo mi tek bića, istkana energetskim
Valovima. Uspavana u nježnom koritu
Zemlje. Ako smo mi tek struja
Vibracija. Što sanjaju na istoj
Frekvenciji. Zašto se moje oči ne mogu
Naviknuti. Na fotone što se sudaraju s
Lećom. Čim ugledaju siluetu na
Horizontu. I zašto moj um oblikuje
Miris. Tvoje kože, pod noktima
Odavno isprane limunom i
Lavandom. Zašto frekvencija tvoga
Glasa. Uznemirava lastavice pod
Prozorom. Minutu prije no što telefon
Zazvoni. Zašto s druge strane šumi samo
More. A moj um ipak oblikuje tvoje
Lice. Tvoj šapat s usana koje
Ne govore. Je li to još samo jedna
Opsjena. Ili se fotoni igraju s vjetrom
Nježno milujući koltrinu. Koja poput raskošne
Kraljevske krinoline. Pleše u nekom davnom
Zaboravljenom ritmu. Ili je to bio naš
Prvi ples. S bosim stopalima. U pijesku.
Čiji tragovi još svjetlucaju.Terakotom
Umrljani. Ili se to opet fotoni.
Samo poigravaju.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Kaligrafija

Ako se jednom probudim snena
zarobljena u savršenom tijelu
dok mi nepce još uvijek miluje
okus borovnice na usnama
a nježnost se polako skida s tijela
poput ogrtača.
Propustim zraku svjetla da se poigrava
dok jutro miriše na ljubičaste makove
umočene u vaniliju s notom melise.
Bosim nogama ostavljam tragove
samo u crne kvadratiće
Znam da bi bijelo moglo poremetiti smisao
iako se ne sjećam zbog čega…

Ako se jednom probudim sjetna
savršene bjelokosne voštane kože
s manikiranim ljubičastim noktima
omotana tek u frotir boje tek ubranih maslina
ružni ožiljak koji je pospani kirurg zašio
jedne noći na hitnom traktu
nestat će poput izmaglice.
Iz frotira će pored lijeve dojke provirivati
decentni kaligrafski uradak.
Znam da je to neki predivan stih
iako se više ne sjećam zbog čega ga nosim
na svojoj koži….

Ako se jednom probudim snena
dok jutro miriše na japanske trešnje
hoću li se sjećati okusa i mirisa one druge
ili je to bio samo san
ugrađeni kod pored desnog uha
osmišljen maštom nekog nevještog
programera pripravnika.
I hoće li ona moći pisati pjesme
umjesto mene?

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Arteški bunar

Zabranio sam otiscima tvojih vlažnih tabana ulazak u dvorište.
Iskopao bunar, sve želje potopio, skrio ih do dubina do kojih vjedro ne doseže.
Danas kiša ne prestaje.
Ona plete pletenicu iza lijevog uha i hoda bosa na prstima po parketu.
Ima zarazan osmijeh i mazi se kao usnula djevojčica.
Kapi se raspršuju u taktu, oponašaju zvuk udaljenih timpana.
Misli pred zoru postaju nevažne, iznemoglo lutaju labirintom između sna i jave.
Tišina odzvanja hodnicima bez pokreta.
Ona spava nagnuta na lijevi bok, baš kao i ti.
Kad razmišlja naginje glavu pa me proučava ispod dugih trepavica.
Kažiprstom uvija kosu grickajući usnu dok me promatra.
Kapi grade vlažnu autocestu na prozoru.
Bunar se potopio. Sve zabrane su se rastočile.
Mokra lasta drhturi pod prozorom.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Dvostruka ekspozicija

Oduvijek se divila ljudima koji se umiju šaliti, iz svega se izvući istančanom dozom humora i nasmijati svijet oko sebe. Za njih je život tek jedna velika humoreska.
Ona nije takav tip. Ima ugrađenu genetsku grešku koja je uvijek iznova zakoči, svaki put kad joj i natruha šale kapne na rub uma.
Ima tih dana kad je sve kristalno jasno i čisto, poput jutarnje rose što se klati na listu passiflore, pa se lijeno rasteže niz puči, ogledavajući se u prvim jutarnjim zrakama, zrcaleći svijet oko sebe. Zrak je nabijen ozonom, rosa se još nije rastopila, intenzivno boja sve nijanse oko sebe. Priroda mami toliko da poželiš zagrliti deblo, umiti se rosom, zagnjuriti obraze u tučke.
Nikad nije otkrila točno od kuda se navuče maglena koprena, ali ne ona fina, satkana od tisuću komprimiranih niti, što bocka, zove i mami. Fotograf u njoj što čuči negdje pod trećim rebrom oduševljeno će uloviti mliječne pramenove što se provlače među ogoljenim kvrgavim granama, bijeli pokrivač nad poljem i cestu što nestaje u daljini. Iz prirodnog blura istkati će se zeleni listovi, žuti prašnici i nježne latice.
Prvi dašak humora otkrila je posve slučajno, jednog jutra u kojem se magla poput čipkaste koprene povlačila s poluotvorenih škura, a ona je dopustila da je štipa po nagom vlažnom tijelu, odbijajući isprati sve sokove nježnosti nakupljene u porama kože. On se lijeno rastezao po izgužvanim plahtama, paleći prvu jutarnju cigaretu, zornicu, komentirajući svoj zaobljeni pivski trbuščić. Uvijek joj je bilo interesantno kako se muškarci zafrkavaju sa svojim nesavršenostima. Da je na krevetu ležala neka žena s dva – tri (kilo)grama viška, pouzdano je znala, sada bi panično plahtom prekrivala sve što odstupa od idealnog. Dalo bi se od njih štošta naučiti, barem o ležernosti, pomislila je dok se njen nagi profil ogledavao u ogromnom zrcalu u kutu sobe.
Morala je sebi priznati, tuđe je nesavršenosti nikad ne smetaju, ali prema svojima je uvijek kritična. Zašto je baš sada razmišljala o tome, pitala se u kutu čekaonice, čekajući da je sestra prozove. Magla je zasigurno kriva, od jutra se teško olovno provlači i štipa, grebe. Ne dopušta ni trunak osmijeha, ni sekvencu humora. Zlokobno se provlači kroz željezne žaluzine trećeg kata bolnice.
Kad god radi nešto što joj nije ugodno, prebacuje se na drugi level, odsutno promatrajući svoje tijelo, kao tuđe i sve radnje koje se zbivaju oko njega. Tako je činila i sada. Pretvarala se da je na predivnoj plaži i uživa na suncu tijekom čitavog pregleda. Maštala o grani palme koja joj čini hlad i godi tijelu užarenom od ljetnog popodneva, dok joj je liječnica nanosila hladni gel.Ispijala koktel čudne intenzivno zelene boje s nekim smiješnim suncobrančićem, dok joj je na nekom nižem levelu jedva dopirala dijagnoza do slušnog živca…
Potom je uslijedilo nešto čemu se nikako nije nadala. Iz nje je provalio humor. Stalno se zafrkavala. Na svoj račun, dakako. Bile su to više crnohumorne crtice, praćene nerazumijevanjem okoline. Je li smirivala druge ili sebe, pitala se tog jutra dok je jurila malo prebrzo prema zapuštenoj djedovini, koju je sve češće posjećivala. Trebala je tu oazu mira i tišine, čak i zimi dok se magla provlačila kroz debla maslina.
Otvorila je sve škure i raskrilila prozorska okna. Magla je neumoljivo širila pramenove po unutrašnjosti kamene kuće. Skinula je bijele prekrivače s namještaja, ugurala u hladnjak namirnice i pristavila čaj. Crvenu torbu spustila je potom pored kreveta.
U sobi se kočoperilo veliko zrcalo prekriveno bijelim prekrivačem. Ne, njega nije bila spremna ukloniti.Odgovarale su joj zrcalne slike s drugog levela. Na njemu se zrcalilo njeno nago tijelo isprepleteno s njegovim.
Prošla su od tada već tri tjedna i vrijeme sa starog ručno izrađenog drvenog sata neumoljivo ju je opominjalo na trenutak povratka. No ona se udobno smjestila na drugom levelu, ne dopuštajući stvarnosti da proviri kroz čvrsto zatvorene škure. Bijela plahta još se klatila s velikog zrcala, ne dopuštajući ni na trenutak ogledavanje u sobi. Kihala je čak zbog nakupljene prašine na njoj, ali se nije dala smesti. Nije bila spremna na svoj odraz.
Posljednjeg dana, pred put, oprala je hladnjak i prekrila sve iznova bijelim prekrivačima. Istuširala se toplom vodom i zamotala u veliki plavi frotirski ručnik, dok je čekala da joj se kosa osuši. Potom je zavrnula ventile, isključila struju i zatvorila sva okna. Još se samo trebala odjenuti. Prije no što je sa sebe skinula ručnik, u polutami sobe, zastala je pred velikim zrcalom. Nekoliko trenutka borila se s neprijateljem, a potom odlučno strgnula prašnjavi prekrivač. Nadala se da će se njena sklopka automatizmom uključiti i prenijeti je na drugi level. U zrcalu će joj jedna čvrsta ruka skidati polako ručnik, jedne tople usne ljubiti vrat a ona će silno htjeti zatvoriti oči od navale topline, dok je njegov šapat opominje:
– Ne mila, želim da gledaš…
Zrcalo je ipak stajalo neumoljivo na sadašnjem levelu. Stari plavi sat u uglu bučno je odzvanjao u polumračnoj sobi odbrojavajući sekunde. Udahnula je duboko i strgnula grubo ručnik sa sebe. Progutavši klupko pljuvačke i straha, zagledala se najprije u tamne kolobare oko očiju. Potom je zaronila u vlastite uplašene zjenice, dok su sekunde udarale poput gonga i odzvanjale duboko pod moždanom korom.
Sklopila je oči. Ne, nije spremna.
Potom je dugo vodila dijalog sa samom sobom. Ona s drugog levela uvjeravala ju je da se ponaša kao dijete, te da se mora skulirati i odrasti.
Odškrinula je kapke. Uhvatila zrak i spustila pogled niz zrcalo.
Iz zrcala je izdajnički zurila u nju neka druga preplašena žena. Ispod mršavog ramena umjesto zaobljene tople dojke ukrašene purpurnom kupinom, zjapio je ružan rez.
Diši, rekla joj je ona s drugog levela.
Kao u transu, odmakla se od zrcala, odjenula i uzela ključe. Vozila je već nekih stotinjak kilometara kad se sjetila da uopće ne zna je li zaključala vrata stare kuće.
Uz autoput maglena koprena se navukla, poput tajnovitog stakla od želatinoznog fluida. U retrovizoru promatrala ju je ona, neka druga, bez sjaja u očima.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Sedrena

Jutrom
kad nakrivim glavu
a Krka moj osmijeh odnese
ogrlica od sedrenih niti
ispiše tvoje ime…
San se još igra
tvojim trepavicama
Budim te
Dozivam…

Noću dok Mjesec pleše
u čipki od mokre kose
(ili su to tvoje ruke bile
ne, tek igra leptira)
Budim te
Dozivam…
Bokeh zaključan u kapljici
prije no što se sunovrati
niz bučni slap
čuva
skriva
omotan u sedreni kristal
izgubljeni trag…

Foto: www.pexel.com

‎Zdravka Prnić‎: Jugo

Ponekad vjetar iz čistog nemira, jer mu je priroda takva, nagrne ispod volta, nenajavljeno. Tiramol pod škurom zaškripi a rublje se ispreplete, plešući nenajavljeni ples poput virtuozne gimnastičarke. Palma svija grane gotovo do tla, a otpale oskoruše prekriju dvorište.
Dvorište spava, kao da ga se ta igra vjetra ne tiče. Otpali list svija se oko peteljke. Neumoljivo poprima bakrenu boju odlaska. Prve kišne kapi dobuju ulicom. Uz škripu povlače se zahrđali koturi i skuplja rublje u košare. Jugo tek hvata zamah, još se nije sasvim razljutilo. Valovi dosežu rub rive i samo je pitanje trenutka kad će se preliti. Sivo. Odjednom je sve sivo, plivarice s natkrivenim mrežama i namočenim konopima, svjetionik na kraju mula i borovi što se jedva naziru s druge strane uvale.
Kala je utihnula, zatvaraju se škure, unose pitari. Na milost i nemilost jugu ostale su tek palme i stara smokva. Ona stoji pod voltom, poput kakve utvare, do kože namočena, na hladni kamen oslonjena. Duge mokre vlasi omotale joj se oko crvenih koralja, pa kao u usporenom filmu, plešu kišni ples između vrata i ogrlice.
Siva zavjesa obuhvaća grad, spušta se poput opsjene, zavlači pod škure, podiže koltrine, namače nedozrele smokve. Ona izvuče duge tanke prste iz mokre bijele tunike pa otkine jednu. Zagrize crvenu nutrinu ploda, dopuštajući trpkosti da se širi usnama, poput otrova. Kapi se spuštaju niz bjelinu vrata, rujući hladnoćom po mokroj koži. Odloži potom otežale mokre sandale pod volt i zaputi se bosa k zapjenjenoj obali.
Jedan galeb se sjurio grakćući iz visina, sklanjajući se pred olujnim jugom. Nije ni trepnula. Zahrđali tiramoli zlokobno škripe pod škurama. Zapjenjeni slani valovi dižu se do metar i pol pa se potom rasipaju po rivi. Jugo se zavlači pod jarbole, podiže barke, sudara s valovima. Slane kapljice pršte na sve strane. Grizu obraze. Ona stoji na rubu bosa, nagnuta nad zapjenjeno plavetnilo. Čeka divovski val.
Zaranja. Uskovitlana voga pleše krabuljni ples, omata joj dlanove, vrat i bokove, poput tajanstvenog ljubavnika. Otrgnute dagnje upleću joj se u kosu i zavlače pod rukave. Tone. Tišina vlada podmorjem. Vani jugo tutnji kroz kalete. Na izlizanom kamenu tek isprani otisci njenih bosih stopala.
S doka pod žutom kabanicom, pognutih ramena, ribar žuri kući. Kiša popušta, jugo se stišava. Pustom kaletom odzvanja zvuk njegovih koraka. Ispod volta se sagne, podigne sandale i skrije ih ispod pazuha. Pred kućom zastane. Jugo se umirilo, kiša tek rominja. Zapleteno namočeno rublje grli tiramol. Opet ga nije pokupila — prošapće, pa negodujući polako otvori stara drvena vrata.
Kuća je sneno tiha. Stari sat u uglu otkucava. Ručak se poklopljen na štednjaku hladi. Tanjuri s malim, plavim ružicama čekaju na bijelom stolnjaku. Soba je zaškurena. On pusti par trenutaka da mu se oči naviknu, pa uperi pogled prema postelji. Postelja je prazna, preko nje tek pleteni pokrivač spava. Popne se potom uskim stepenicama do terase. Otvori škure i podigne razbacane pitare. Zatim se spusti do kupaonice. Umornom rukom pređe preko čela, pa skine odjeću. Okupa se i sjedne u blagovaonicu. Pogledava na sat i čeka.
Ručak se odavno ohladio. Sunce se bojažljivo blijedim zrakama probija kroz oblake. Valovi jenjavaju, ostavljajući sol po rivi. Kaleta je oživjela. Zahrđali koturi se opet povlače, a rublje ponovno vješa. Red čarapica, red mudantica, red kanotjera. Zagledan kroz poluotvorene škure, ribar provuče žuljevitu ruku kroz bradu, tražeći trag bosih stopala.
— Kamo li je opet odlutala? — odzvanja praznom sobom šapat s njegovih usana.

Foto: www.sibenik-meteo.com

Zdravka Prnić: Zatočena

Nismo mi bili skupa, mi smo se samo mimoilazili tiho, pazeći da ne probudimo ptice na grani vinike pod prozorom. U rane zore, dok sam na prstima izlazila noseći cipelice u ruci, kako ti ne bih prekinula zlatnu nit tek osvojenog sna, sudarala sam se s maglama, odbijajući ih rastjerati.
Ne, nismo mi bili skupa, samo smo paralelno na susjednim kolosjecima putovali, neko vrijeme, striktno pazeći da skretničar na vrijeme presloži naše puteve, kako se baš nikad ne bi ukrstili. Jedan sinjal je uporno svijetlio žarko crvenom bojom, upozoravajući me, ali ja sam bosim nogama, na prstima, poput djeteta vidjela samo makove kako se svijaju prije sutona.
Nismo mi bili skupa, ni dok je kiša obilazila grad, a ja bez daha trčala preskačući i po nekoliko stepenica. Ni dok si me brisao grubim frotirom, presporo u hodniku, pored otvorenog prozora, dopuštajući otežalom stablu vinike da se posrami.
Ne, nismo mi bili skupa, ni kad je proljeće donijelo cvjetni pokrov oko grada, jer tebi su sva godišnja doba ista, gruba, porozna, nebitna. Otišla sam ostavljajući neoprano posuđe, nezaliveno cvijeće, neopranu posteljinu…
– Doista se ne misliš vratiti? – pitao si zatečen, gurajući u lulu aromatični duhan, mršteći se poput dječaka kad si konačno shvatio da nešto nedostaje u tvom životnom prostoru.
– Ionako nismo bili skupa. Htio si živjeti sam. Imati određenu slobodu, pa evo ti je… – odgovaram u slušalicu u gluho doba noći.
Šutiš. Čujem kako povlačiš dim. Mogla bih se zakleti i da osjećam titraj stare drvene stolice u kojoj se njišeš.
– Vratit ćeš se s prvom kišom – oporo odgovaraš.
Sklapam slušalicu. Nema se tu što reći. Mi ionako nismo bili zajedno. Samo smo putovali neko vrijeme u istom smjeru, švercajući se bez karte, kao slijepi putnici u ekspresnom vlaku bez reda vožnje.
Kiša obilazi grad. Čujem kapi kako udaraju o krovne prozore. Puštam ih da natoče dehidrirano tijelo i onu biljčicu šćućurenu na dnu kralježnice, što odbija rasti već neko vrijeme. Ne grana se, ne lista, ne pupa… Samo sklupčana spava, zatočena u tijelu.

U galeriji, pod snopom zraka iz malog reflektora, skulptura na malom pijedestalu spava. Mogla je to biti neka sretna žena, neka muza što bosa po jutarnjoj rosi kroči, razmičući pamučne oblake i prkoseći vjetru.
Ne, neću čitati kritike, ništa o pozitivnoj formi i inim stvarčicama koje me uopće ne zanimaju; znam da je ta žena zatočena u kamenu i da je kamen zatočen u njoj. Uvjeren si kako si je svojim vještim rukama oslobodio, odstranjujući sloj po sloj, pa sad skulptura blista pod reflektorom, naga na boku, dok joj kovrča pada niz vrat i prekriva lijevu bradavicu.
– Što misliš, mašta li ili sanja? – čujem jedan ženski glas.
– Ne znam, pokušavam dokučiti taj izraz lica… – čujem odgovor muškarca do nje.
Baš kad sam mislila otići, zatekao me poznati glas, tik iza leđa.
– Mislim da čeka kišu.
Ono dvoje sad su tek postali zaintrigirani, ona je nakrivila glavu, a on je voajerski virio iznad malih četvrtastih naočala.
Nisam se okrenula. Samo sam izašla u zvjezdanu noć.

foto: pixabay.com