Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

Zdravka Prnić: Prvi put sam tada kušao kišu

Prvi put sam tada kušao kišu
Umivao se u raskošnim kapima
Impregniranog ozona
Ogledavao u jezerima šarenice
Prelijevao toplinom obraza
Lutao slapovima slanih suza
Ronio njedrima špilja
Na dah
Pravio oble stalagmite
Izdubio nova korita
Ispijao žedno
Pekao se na usijanim dverima
Kiša je sladostrasno jecala
Plakala pod žicama bolne harfe
Ostavljala mokre otiske
Na zamagljenim zrcalima
Sakupljala amorfnu rosu
Kap po kap
Jutros je kaleta zasjala
Pod tugom babljeg ljeta
Kiša je u širokom luku
Zaobišla grad
U praznini vakuuma
Pustinjski zjape
Moje žedne usne
Negdje
Drugom nekome
Sipi po otežalom grozdu
Dažd.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Fotografija II

Fotonskim slikopisima duše
pod camerom obscurom
lutaju začahurene spore
sentenci praduše
Čuvaju pod crnim filcom
odraze sna
bilježe esencije mokrih otisaka
Dišu u nama
vibriraju usoljenim valovima
nestaju u Svemiru opijeni odrazima
Sanjaju rijeku stihova
zatočenih u nabujalim estuarijima.
Na fotografiji hiromantijskim kodom
ukotvljen leži labirint sjena
U fokusu se šepuri koltrina
protkana prvim jutarnjim zrakama
U ogledalu odraz toplog ugriza
na rubu usana
Sobom se lijeno provlači
miris duhana
okus arancina i slane krvi
Izvan njega u bluru
sivi klobuk i odbačene rukavice
kao nasukane batane
Pjenušavi oblaci
ispisuju kaligrafske kodove
fermentiranih emocija
Zakrabuljena četvrta dimenzija
ostavlja otiske
konzerviranim suzama.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Narančada

Volim kad pišeš. Utiskuješ vrelinu cjelova
Stihovima.Uranjaš u krvotok, pulsiraš
Sokovima. Nosiš me rijekom nedovršenih
Buđenja. Htio bi plesati ispod pritvorenih
Škura. Neka gledaju, ionako nemaju pametnija
Posla. Trudna nedjelja polako se provlači pustom
Ulicom. Siesta je. Stablo naranče svija se pod težinom
Plodova. Plešimo, dok čekamo kišu sa sjevera.

Kiša obilazi grad, vidim joj koprenu. Šulja se oko
Borova. Neodlučno sjedim. Čekam zvuk prvih
Kapi. Škripanje tiramola, zatvaranje škura.
Dozrele naranče padaju u vrtu. Slano je.
Izula sam cipele. Osluškujem disanje Zemljine
Utrobe.Utvaram si kako su to stihovi za mene.
Druge su muze bezbrižno odlutale. Poput odbjeglih
nevjesta ostavile velove od tila. Ne vole one plesati na
Kiši. Niz travnjak se narančin sok razlijeva.

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Ogledavanje

Kad se razmrvim u suton
Rasperjam haljinu
Otrgnutu od sna
Umatam sve ljubičaste kapi
Nadanja
Ružičaste snove zasjenjene
Plavim odrazima
Pa bdijem
Čuvam Mjesec
Pončom ga prekrivam
Kistom mu crtam osmijeh
I čuperak na vrh čela
Pa se ogledavam
U plavetnilu slanom
I čekam da san potraje
Da se ne budim
Bojim se jutrom ću biti
Neka druga
Bez slanih odraza
U očima
Zato slikam suzu
Okruglom Mjesecu
Pa ga ljuljam
Kao tek usnulo dijete
Šaptom mu pričam
O slanom prije sna.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić‎: U mrižu tvoju zapletena

Umotana u korotni plašt sivila,
ronim na dah.
Trepavice se sudaraju s kapljicama kisika
ispuštenih iz nosnica.
Hladno je.
Plavo postaje modro.
Koliko zaroniti, koliko si dopustiti,
u plamen zaći ?
Pitanja odzvanjaju ulovljena u vertigu.
Neumorno kruže poput grabljivca
nad papalinama.
Dno je muljevito.
Potpetice uranjaju u mulj,
zapinju.
Puštam struji da odnese štikle.
Oprezno stojim na vrhovima prstiju.
Mulj pleše swing oko žarko crvenih noktiju.
Modro postaje crno.
Kapljice kisika reducirano putuju u vis.
Skidam haljinu boje trešnje.
Iritira crvenim zanosom.
Ne trebam je više.
Posljednji balončić kisika struji
nošen uzgonom.
San mi klizi na oči, mami.
Donja usnica drhti.
Praznina.

Na dnu.
Ogoljena.
Bez periskopa.

Plavu barku natopljenu
mekim kapima kiše
bura nosi.
U mriži se ljulja crvena štikla.
Ribar skida žutu kabanicu,
ostavlja cipele na provi.
S ruba barke skače
u modro.
Roni.
Hladno je.
Mračno.
Mulj se podiže,
leluja,
pleše u ritmu swinga.
Kuglice kisika putuju ka površini.
Osvrće se.
Učini mu se na trenutak
neka sjena
u tami.
Saginje se
podiže je
izranja…

U plavoj barci bijelo
promrzlo tijelo
nježno omotava grubim suknom.
Jedino njega ima.
Sukno nemilosrdno grebe,
ostavlja trag na koži.
Iz njega vire dugi prsti
i crveni lak na noktima.
Crna kosa rasuta po provi.
Ribar izvlači štikle iz mriže
i zaputi se se ka škoju.

Na pučini i dalje pluta
crvena haljina.
Na slijepo.
Bez kompasa.

Krivnja ostavlja trag
ispisan crvenim ružem.
Malo slatkog,
malo gorkog.
Ostavljena
između orkanskih visina
i maternice Zemlje.
Bez padobrana.
Ruža vjetrova se pokvarila
zaškripala
zaruzinavila…

Zora je novorođenče dana
nudi nevinost početka
prije svih kontrasta
i snoviđenja.
Namještam vjetrokaz
jugo je.
Kosa u sol natopljena.
Oblačim haljinu.
Plavu.
Crvena je s burom otplovila.
Natopila se.
Potopila.

Oblačim sandale.
Saginješ se.
Zakopčavaš sitne remenčiće
oko zglobova.
Miluješ mi kažiprstom list.
Ustajem.
Stavljam šešir
uzimam slamatu boršu.
– Nemoj put hridi…
Šapćeš.
Vidim ti strah
u očima.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Teran

Kiša. Uvijek pada kad putujem.
Nije iznevjerila i ovog puta.
Voli ona mokre uvojke.
Mokre cipele. Skliske kolnike
Kružne tokove koji izluđuju
Prvi izlaz. Drugi… Nemam pojma
Gdje sam. Čini se kao beskrajno
Kruženje. Konačno čempresi
Poznati vinograd pruža se niz
Padinu. U daljini zvonik. Crveni
Krovovi. Šljapkam kroz lokvice
Blatnjavih potpetica.Omiljeni
Birc s terasom. Konobar podiže pogled.
Nakašlje se. Bez pitanja, kao da nije
Prošlo toliko vremena. Spušta
Oblu čašu s visokom nožicom
Uz profesionalni osmijeh
– Kao i obično?
Konobarima nikad ništa ne promakne.
Konobari ne zaboravljaju.
Stalne goste. Iste narudžbe.
Otpijam gutljaj. Suho, pomalo trpko.
Ljubičasta nota prelijeva se na vrhu
Fluida. Miris maline u nosnicama.
Kapljice plešu po staklenom zidu.
Otok prekoputa nestaje u izmaglici.
Bio bi to još samo jedan kišni dan.
Jedna usnula kaleta. Mokro rublje
Na tiramolu. Štipaljke koje poput
Balerina plešu na južini. Crveni
Crjepovi što se ogledavaju u lokvicama.
Zvono koje upravo tuče sedam puta
I poziva na jutarnju molitvu.
Zvuk razbijenih valova o rivu.
Ples barki u zapjenjenoj uvali.
Kiša koja ne prestaje. U utihlom gradu.
U pospanim kaletama. Sa zatvorenim
Škurama. Zapletenim tiramolima.
Pustim kaletama. S izložbom slika
Stoljetnih maslina i zagrljenih ljubavnika.
Sasvim jedan običan grad. Mokar od
Božjih suza. Okružen usnulim vinogradima.
Ogoljelim stablima. Kažunom pod
Čempresima.
I mogao bi biti bilo koji. Grad.
Dok ga u rano jutro obilazi kiša.
Znam, upravo ispijaš prvu kavu s pogledom.
Dok tmurni oblaci odlaze za mnom
Prema sjeveru. Stavljaš naočale
Pišeš kratku poruku
– Čekao sam te …
Plaćam cestarinu. Kolnik je klizav.
Ljubičice su zaspale.
Teran se rastočio.

Foto: Tamara Modrić