Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

‎Zdravka Prnić‎: Ogledavanje

Kad se razmrvim u suton
Rasperjam haljinu
Otrgnutu od sna
Umatam sve ljubičaste kapi
Nadanja
Ružičaste snove zasjenjene
Plavim odrazima
Pa bdijem
Čuvam Mjesec
Pončom ga prekrivam
Kistom mu crtam osmijeh
I čuperak na vrh čela
Pa se ogledavam
U plavetnilu slanom
I čekam da san potraje
Da se ne budim
Bojim se jutrom ću biti
Neka druga
Bez slanih odraza
U očima
Zato slikam suzu
Okruglom Mjesecu
Pa ga ljuljam
Kao tek usnulo dijete
Šaptom mu pričam
O slanom prije sna.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić‎: U mrižu tvoju zapletena

Umotana u korotni plašt sivila,
ronim na dah.
Trepavice se sudaraju s kapljicama kisika
ispuštenih iz nosnica.
Hladno je.
Plavo postaje modro.
Koliko zaroniti, koliko si dopustiti,
u plamen zaći ?
Pitanja odzvanjaju ulovljena u vertigu.
Neumorno kruže poput grabljivca
nad papalinama.
Dno je muljevito.
Potpetice uranjaju u mulj,
zapinju.
Puštam struji da odnese štikle.
Oprezno stojim na vrhovima prstiju.
Mulj pleše swing oko žarko crvenih noktiju.
Modro postaje crno.
Kapljice kisika reducirano putuju u vis.
Skidam haljinu boje trešnje.
Iritira crvenim zanosom.
Ne trebam je više.
Posljednji balončić kisika struji
nošen uzgonom.
San mi klizi na oči, mami.
Donja usnica drhti.
Praznina.

Na dnu.
Ogoljena.
Bez periskopa.

Plavu barku natopljenu
mekim kapima kiše
bura nosi.
U mriži se ljulja crvena štikla.
Ribar skida žutu kabanicu,
ostavlja cipele na provi.
S ruba barke skače
u modro.
Roni.
Hladno je.
Mračno.
Mulj se podiže,
leluja,
pleše u ritmu swinga.
Kuglice kisika putuju ka površini.
Osvrće se.
Učini mu se na trenutak
neka sjena
u tami.
Saginje se
podiže je
izranja…

U plavoj barci bijelo
promrzlo tijelo
nježno omotava grubim suknom.
Jedino njega ima.
Sukno nemilosrdno grebe,
ostavlja trag na koži.
Iz njega vire dugi prsti
i crveni lak na noktima.
Crna kosa rasuta po provi.
Ribar izvlači štikle iz mriže
i zaputi se se ka škoju.

Na pučini i dalje pluta
crvena haljina.
Na slijepo.
Bez kompasa.

Krivnja ostavlja trag
ispisan crvenim ružem.
Malo slatkog,
malo gorkog.
Ostavljena
između orkanskih visina
i maternice Zemlje.
Bez padobrana.
Ruža vjetrova se pokvarila
zaškripala
zaruzinavila…

Zora je novorođenče dana
nudi nevinost početka
prije svih kontrasta
i snoviđenja.
Namještam vjetrokaz
jugo je.
Kosa u sol natopljena.
Oblačim haljinu.
Plavu.
Crvena je s burom otplovila.
Natopila se.
Potopila.

Oblačim sandale.
Saginješ se.
Zakopčavaš sitne remenčiće
oko zglobova.
Miluješ mi kažiprstom list.
Ustajem.
Stavljam šešir
uzimam slamatu boršu.
– Nemoj put hridi…
Šapćeš.
Vidim ti strah
u očima.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Teran

Kiša. Uvijek pada kad putujem.
Nije iznevjerila i ovog puta.
Voli ona mokre uvojke.
Mokre cipele. Skliske kolnike
Kružne tokove koji izluđuju
Prvi izlaz. Drugi… Nemam pojma
Gdje sam. Čini se kao beskrajno
Kruženje. Konačno čempresi
Poznati vinograd pruža se niz
Padinu. U daljini zvonik. Crveni
Krovovi. Šljapkam kroz lokvice
Blatnjavih potpetica.Omiljeni
Birc s terasom. Konobar podiže pogled.
Nakašlje se. Bez pitanja, kao da nije
Prošlo toliko vremena. Spušta
Oblu čašu s visokom nožicom
Uz profesionalni osmijeh
– Kao i obično?
Konobarima nikad ništa ne promakne.
Konobari ne zaboravljaju.
Stalne goste. Iste narudžbe.
Otpijam gutljaj. Suho, pomalo trpko.
Ljubičasta nota prelijeva se na vrhu
Fluida. Miris maline u nosnicama.
Kapljice plešu po staklenom zidu.
Otok prekoputa nestaje u izmaglici.
Bio bi to još samo jedan kišni dan.
Jedna usnula kaleta. Mokro rublje
Na tiramolu. Štipaljke koje poput
Balerina plešu na južini. Crveni
Crjepovi što se ogledavaju u lokvicama.
Zvono koje upravo tuče sedam puta
I poziva na jutarnju molitvu.
Zvuk razbijenih valova o rivu.
Ples barki u zapjenjenoj uvali.
Kiša koja ne prestaje. U utihlom gradu.
U pospanim kaletama. Sa zatvorenim
Škurama. Zapletenim tiramolima.
Pustim kaletama. S izložbom slika
Stoljetnih maslina i zagrljenih ljubavnika.
Sasvim jedan običan grad. Mokar od
Božjih suza. Okružen usnulim vinogradima.
Ogoljelim stablima. Kažunom pod
Čempresima.
I mogao bi biti bilo koji. Grad.
Dok ga u rano jutro obilazi kiša.
Znam, upravo ispijaš prvu kavu s pogledom.
Dok tmurni oblaci odlaze za mnom
Prema sjeveru. Stavljaš naočale
Pišeš kratku poruku
– Čekao sam te …
Plaćam cestarinu. Kolnik je klizav.
Ljubičice su zaspale.
Teran se rastočio.

Foto: Tamara Modrić

Zdravka Prnić‎: San Donà di Piave

S prvim snijegom putujem. Zorom s glavnog
Kolodvora. Otpravnik zviždi. Sivi grad ostaje
Iza tunela. Prve snježne slike marširaju kroz
Okno. Sad bih na oknu napisala… Ali radoznalo
Dijete me promatra. Ispod dugih trepavica.
Opire se snu i bajkama. U uglu kupea. Spuštam
Dlan što slikao bi po pejzažu okna. Čitam.
Zavaravam nemir. Odbrojavam četrnaest stanica.
Pet konduktera. Pet carinika. Tri granice. Gradove.
Bjeline nepregledne. I još sam na prvoj stranici.
Čitam po stotinu i prvi put istu rečenicu. Prostu
Tek od nekoliko riječi sročenu. Škrtu. Upletenu u okno
Odraz i bjelinu. Kazaljke se ne pomiču. Sanjaju u brojčaniku.
O toplijim danima. Moru. Slanim kristalima zapretenim u
Kosu. Plavoj barci. Srebrnom sjaju na valovima. U suton.
Kasno u noć, vlak pristaje. Otpravnik na prvom peronu
Otpuhuje vreli zrak. Sitni oblačići komprimiranih plinova
Raspršuju se i nestaju.Gazim utabanim snijegom niz pustu
Ulicu. Grad tihuje pred san. Tko zna, koje sad bajke igraju na
Ektoplazmičnim ekranima usnulih.Vidim snove ispisane u
Oblačićima. Poput stripova.Signora Maria otvara stara drvena
Vrata. Govori u jednom dahu. Bez točke i zareza. Ponekad mislim
Ugušit će se riječima. Zato me njen užurbani ritam u potpunom
Nesrazmjeru s usporenim pačjim pokretima uvijek iznova
Nasmije. Sigurno misli da sam čudakinja. Ne marim.
Soba je topla. Na stolu čekaju ušećereni arancini. Teglica bosiljka.
Kroz odškrinute škure novi snijeg u tišini pada. U daljini odzvanja
Smijeh prolaznika. Ustajem. Grickam arancine. Farovi automobila.
Sjene plešu po zidovima. Još jedan arancin. Zatvaram škure.
San Donà di Piave tone u san.
Prespavala sam prve zvukove jura. Užurbane korake niz ulicu.
Čistače. Svađu prvih susjeda. Tvoje korake uz stepenice. Vrata
Kako se uz škripu otvaraju. Tvoj dlan kako sklanja teglicu s
Posljednjim arancinom s jastuka. Probudio me tek tvoj šapat
-Imaš šećera na usnama…

Zdravka Prnić: Silueta

Ako smo mi tek bića, istkana energetskim
Valovima. Uspavana u nježnom koritu
Zemlje. Ako smo mi tek struja
Vibracija. Što sanjaju na istoj
Frekvenciji. Zašto se moje oči ne mogu
Naviknuti. Na fotone što se sudaraju s
Lećom. Čim ugledaju siluetu na
Horizontu. I zašto moj um oblikuje
Miris. Tvoje kože, pod noktima
Odavno isprane limunom i
Lavandom. Zašto frekvencija tvoga
Glasa. Uznemirava lastavice pod
Prozorom. Minutu prije no što telefon
Zazvoni. Zašto s druge strane šumi samo
More. A moj um ipak oblikuje tvoje
Lice. Tvoj šapat s usana koje
Ne govore. Je li to još samo jedna
Opsjena. Ili se fotoni igraju s vjetrom
Nježno milujući koltrinu. Koja poput raskošne
Kraljevske krinoline. Pleše u nekom davnom
Zaboravljenom ritmu. Ili je to bio naš
Prvi ples. S bosim stopalima. U pijesku.
Čiji tragovi još svjetlucaju.Terakotom
Umrljani. Ili se to opet fotoni.
Samo poigravaju.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Kaligrafija

Ako se jednom probudim snena
zarobljena u savršenom tijelu
dok mi nepce još uvijek miluje
okus borovnice na usnama
a nježnost se polako skida s tijela
poput ogrtača.
Propustim zraku svjetla da se poigrava
dok jutro miriše na ljubičaste makove
umočene u vaniliju s notom melise.
Bosim nogama ostavljam tragove
samo u crne kvadratiće
Znam da bi bijelo moglo poremetiti smisao
iako se ne sjećam zbog čega…

Ako se jednom probudim sjetna
savršene bjelokosne voštane kože
s manikiranim ljubičastim noktima
omotana tek u frotir boje tek ubranih maslina
ružni ožiljak koji je pospani kirurg zašio
jedne noći na hitnom traktu
nestat će poput izmaglice.
Iz frotira će pored lijeve dojke provirivati
decentni kaligrafski uradak.
Znam da je to neki predivan stih
iako se više ne sjećam zbog čega ga nosim
na svojoj koži….

Ako se jednom probudim snena
dok jutro miriše na japanske trešnje
hoću li se sjećati okusa i mirisa one druge
ili je to bio samo san
ugrađeni kod pored desnog uha
osmišljen maštom nekog nevještog
programera pripravnika.
I hoće li ona moći pisati pjesme
umjesto mene?

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Arteški bunar

Zabranio sam otiscima tvojih vlažnih tabana ulazak u dvorište.
Iskopao bunar, sve želje potopio, skrio ih do dubina do kojih vjedro ne doseže.
Danas kiša ne prestaje.
Ona plete pletenicu iza lijevog uha i hoda bosa na prstima po parketu.
Ima zarazan osmijeh i mazi se kao usnula djevojčica.
Kapi se raspršuju u taktu, oponašaju zvuk udaljenih timpana.
Misli pred zoru postaju nevažne, iznemoglo lutaju labirintom između sna i jave.
Tišina odzvanja hodnicima bez pokreta.
Ona spava nagnuta na lijevi bok, baš kao i ti.
Kad razmišlja naginje glavu pa me proučava ispod dugih trepavica.
Kažiprstom uvija kosu grickajući usnu dok me promatra.
Kapi grade vlažnu autocestu na prozoru.
Bunar se potopio. Sve zabrane su se rastočile.
Mokra lasta drhturi pod prozorom.

Foto: www.pexels.com