Kad se u tijelo sklonim Jednim potezom kista Izbrišem auru Ostavim samo bijelu boju I miris jasmina Pulsiram usnulom rijekom Razlijevam se u grudima Šaptom dozivam U glas se pretvaram Pa titram nježno Dok levant nadire s istoka I nanosi vlagu u zjenicama Ispire tvoje tragove Osipaju se U zrno Pa udišem miris citrusa Okrnjim tjedan Nek počne od utorka Slušam u daljini Zvona sv. Antuna Pretačem se U theta valovima Od tijela ostane Tek zračna iskrica U beskrajnoj soli oceana Okupana U svemirskoj kolijevci Uspavana.
Ponekad pokušavam
doprijeti do svoga dna
Naivno isprazniti korito
uliti ponovno slap
Zaskočiti um
zaslijepiti srce
zabraniti sugestije
Čekati da se otvore škure
unutarnjih ogledala
Gledati kako se vrtimo
u beskonačnoj regresiji
zagrljaja
dvokoraka
Promatrati tijelo kako
izdajnički odgovara
suhim glasnicama
Teško se oduprijeti
toj želatinoznoj slici
Dok se pretače
u celuloidnu vrpcu
ne gubeći na ljepoti
u crnobijeloj tehnici
I gotovo bih razbila
staru kasicu
tražeći kovanice
za unutarnji džuboks
Da pokretnim slikama
dodam ton
I da se taj stari vrtuljak
vrti do beskraja
Sve dok u nutrinu
ne uroni jeka
zaboravljene pjesme
Zbog koje gubim ritam
a sličice naglo izblijede
pregažene koprenom
unutarnjeg zabačenog kina
I uzalud prizivam
miris borova
šum mora
tek dozrele trešnje
I Bo s tisuću pletenica
na terasi ljetnog kina
Jer moja je haljina
s crnobijelim poljima
odavno demode
Levant je prekrio tragove
a strahovi osoljeni leže
po tamarisima
Sve odapete strijele
pogodile su metu
i zima već dugo caruje
S negativnim Celzijusima
odnijela je
posljednje iluzije.
Znaš, taj zvuk lepeta
Nejakih krila
U tišini uskovitlanog
Crvenog lišća
Kad jutro ne počinje
Intermezzo
A noć odbija završiti
Pred svitanje
Čini se kiša će
Obići grad
Odnijeti žute putokaze
Zatvorene ceste
Upaliti usnule semafore
Crveno svjetlo
Ugasiti pod kapelicom
Treperavu šteriku
Znaš, zadnji put
Od listopada
Kad sam te voljela
Bez ostatka
Ptice su promijenile rutu
Volga zamrznuta
Rasuti bokeh po raskrižju
Krvavi otisak maginja
Krizanteme potonule
Na dno voge
Znaš, tišina se razbija
O zvukove listopada
A ti sanjaš
Ne budim te.
Olja zna, sva je brodolomna
bokova iskrzanih od silnih sudara
s oštrim hridima
Ipak, meko se smiješi rubovima usana
pušta bori da se ureže
oblo pod obrazima
Ta sve su te bore njene, nije da ih
nije zaradila
što suzama, što smijehom
Olja zna, klizi kao po vodi
u visokim crvenim štiklama
ne pazi na stoljetne klizave kamene ploče
Pod voltom se ne savija, ta i rimski su vojskovođe
prolazili ispod nje
ponosno vukući plijen dok je svjetina klicala
Ona je uostalom odradila dovoljno bitaka
za nekoliko života
i nije se kitila znamenjem, uostalom to je za amatere
Olja zna, nikada neće vidjeti obale Volge
ali to ionako više nije važno
slano se natapa u njoj godinama, račva u deltama
Ptice selice nastanjuju se u njenim
osoljenim venama
kako bi predahnule na svom putu sa sjevera
Kad zapuše orkan, pa uskovitla
sedro i sol
ona zašuti satima, danima
I mogla bi tako do beskraja
dok se ne rastoči
u okaminu s dna jezera.
Sjedio je u svom mračnom stanu
na rubu grada
tamo gdje ni tramvaj ne vozi više
Gledao kroz prozor kako se smjenjuju
noć i dan
prestao bilježiti dane u kalendaru
Budio se, prao zube, tumarao po stanu
kao kakav mjesečar
Nije čitao novine, otkazao je pretplatu
za radio i tv
Pio je samo mlaku vodu s česme u dvorištu
mada rijetko
nije mu se dalo izlaziti više
Povremeno bi pojeo nešto s plastičnog tanjura
u gluho doba noći
Slutio je da ga je pred vratima ostavlja susjeda
Kucala je povremeno, dozivala ga
ali nije se mogao natjerati
Otvoriti
Odgovoriti
Bila bi to čista predaja
Većinu hrane ostavljao bi mački
koja se uporno svakog jutra pojavljivala
On bi tek povremeno progutao
poneki zalogaj
A tijelo je tražilo sve manje
želudac odbijao suradnju
Konačno, nije osjećao ništa više
ni fizičku žudnju
ni mlaz mokraće niz lijevu nogavicu
ni glad
Zadnje što je čuo bilo je tutnjanje
teretnog vlaka kroz mjesto
Po tome je znao koliko je sati
iako s našom željeznicom
nikad nisi siguran
Činilo se kako odlazak u pet do pet
baš kao u pjesmi
uopće nije loš kraj
Jutros su novine objavile
“Sinoć su pronašli tijelo…”
popis ožalošćenih
bio je nepregledan
Kad plešemo. bez glazbe
samo uz zvuk. dijafragmi
srasli jedno u drugo. bosi
na drvenoj oplati. dok
more ljulja u čaši. nabujalu
pjenu terana. u stisnutoj
šaci zatočen. blijedi mjesec
čeka. prije svitanja
da ga prinesem. zmaju
na provi. vladaru
uspavanog akvatorija. na
pasareli ostaju. tragovi
naših vrelih tabana. iz haljine
ispadaju sjene. četvrtinki
u lakiranim plesnim. cipelama
prije sna.
Otputujmo nekamo, rekla je, samo da me izvuče iz tišine kojom sam se ogrnula. Znaš ono kao nekada, utočimo gorivo i dopustimo cesti da nas vodi, zavjerenički je namignula. Hana, djevojčice draga, ta su vremena iza nas. Vrijeme nas istroši putem, ugasi sjaj.
Hana vadi odjeću, vrti glavom nezadovoljna, pakira tri puna kofera koji pucaju po šavovima. Hajde s nama, dva dana u divljini, godit će ti – veselo cvrkuće dok juri od toaleta do sobe. Poslije se možemo spustiti do mora ili kamo gdje god poželiš – uporna je. Gledam je kako pršti od sreće, smijeh joj ne silazi s usana. Bez tebe ćemo biti izgubljeni, nenahranjeni, spavat ćemo do dva – namiguje mi svojim vragolastim plavim očima.
Nisam se dala nagovoriti. Moj bunar želja je presušio. Upornošću mrava sakuplja vapnenac i taloži ga uz stijenke. Bijelo, neporozno bijelo. Nema izlaza.
Foto: www.pexels.com
književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara
