Kad plešemo. bez glazbe
samo uz zvuk. dijafragmi
srasli jedno u drugo. bosi
na drvenoj oplati. dok
more ljulja u čaši. nabujalu
pjenu terana. u stisnutoj
šaci zatočen. blijedi mjesec
čeka. prije svitanja
da ga prinesem. zmaju
na provi. vladaru
uspavanog akvatorija. na
pasareli ostaju. tragovi
naših vrelih tabana. iz haljine
ispadaju sjene. četvrtinki
u lakiranim plesnim. cipelama
prije sna.
Foto: pixabay.com
Otputujmo nekamo, rekla je, samo da me izvuče iz tišine kojom sam se ogrnula. Znaš ono kao nekada, utočimo gorivo i dopustimo cesti da nas vodi, zavjerenički je namignula. Hana, djevojčice draga, ta su vremena iza nas. Vrijeme nas istroši putem, ugasi sjaj.
Hana vadi odjeću, vrti glavom nezadovoljna, pakira tri puna kofera koji pucaju po šavovima. Hajde s nama, dva dana u divljini, godit će ti – veselo cvrkuće dok juri od toaleta do sobe. Poslije se možemo spustiti do mora ili kamo gdje god poželiš – uporna je. Gledam je kako pršti od sreće, smijeh joj ne silazi s usana. Bez tebe ćemo biti izgubljeni, nenahranjeni, spavat ćemo do dva – namiguje mi svojim vragolastim plavim očima.
Nisam se dala nagovoriti. Moj bunar želja je presušio. Upornošću mrava sakuplja vapnenac i taloži ga uz stijenke. Bijelo, neporozno bijelo. Nema izlaza.
Foto: www.pexels.com
Na otoku brije bura, trajekt ne isplovljava. Tri dana
drži me zarobljenu u ovom kolutu samoće. Mogla bih
je nacrtati topografskim znakovima. Dućan ne radi.
Kiosk oblijepljen novinskim papirom, do ljeta…
Tri nonice prkose buri. Crne šotane vrte se oko njih,
plešu oko šterne. Poput derviša nestaju pod voltom.
Bura divlja između pobješnjelih valova. Plavi raštimani
autobus podsjeća na film iz prošlog stoljeća. Vozač sluša
muzejski primjerak tranzistora. Promrzlim prstima
uzimam paketić lijekova. Ostavljam dvije novčanice,
nek se nađe, za neku putnu… Kroz puste kalete prate me
pogledi iza škura. Ne čekaju one nikoga više, znaju da se
neće vratiti. Ovdje samoća caruje, ne trebaš je tražiti.
Kuca u aortama, bučno zapljuskuje, otima dah. Useli se
pod kožu, ugradi u genetski kod, nepozvana. Odnijet ću je
sa sobom u grad, znam. U urbanom prostoru, zaglušujućoj
buci, činit će se nestvarna. Sve dok se ne popnem na sedmi kat.
Zaključam protuprovalna vrata, spustim rolete, žudeći za
tišinom kako bih pisala. Ovdje je tišina nepregledna.
Pretače se u samoću borova i hridi koje još samo bura posjećuje.
Struje nema od prekjučer. Pišem u bilježnicu,tintom,
pod šterikom. Prepuštena na nemilost vlastitom zrcalu.
Naga pred okrutnim kritičarom, u ljutoj borbi do jutra.
Pred zoru, vosak je po stolu ostavio svoj barokni trag.
Bilježnica je gorjela u peći s drvima. Iza koltrina,
nebom se nevino prosula malina.
Jesen je raskošno najavila kraj
Asfalt se kupa u rijeci otrgnutih listova
Probudi se, Olja
Hladni val stiže sa sjevera
Razmaži par kapi magnolije na vrat
Pospremi ostatke babljeg ljeta
U folder za kišne dane
Probudi stari gramofon iz ljetnog sna
Poredaj LP-e na zimsko vrijeme
Bura tulumari u krošnjama
Namoči kožu toplim maslinovim uljem
Popij vreli čaj
Jasmin nek se širi okusnim pupoljcima
Osvijetli sobu ljubičastim lampionima
Inscense ruže pretvori u prah
Omotaj se u vuneni tibetanski šal
Pročitaj hrpicu knjiga
Nagomilala se pored uzglavlja
Pogledaj, kristalići mraza svjetlucaju
Zorom dok pospana juriš
Niz seoski put
Šumske vile plešu oko campanula
Zastani malo
Podarit će ti vilinski prah
Kratka je zima i proći će brzo
Treba sačuvati prije ljeta
Sve snjegove opstanka
Želje kristalizirane pod vjeđama
Otiske nadanja
Vrelinu ispod jorgana
Sva si zimska do posljednjeg atoma
I znaš kako ta nepregledna ljeta
Treba samo preživjeti
Pogledaj, Olja
Kiša obilazi grad
Odaberi ploču
I pleši na prstima.
Foto: www.pexels.com
Jutros su speleolozi otkrili tajni prolaz. Pod ledom
Zrcalilo se oštećeno krilo. Paleontolozi su zasukali
Rukave. Sastavljali tek odleđene dijelove ženke
Zmajice. Čitava znanstvena zajednica čudila se
Novom otkriću. Zar zmajevi doista postoje?
Jesu li Rigali vatru? Letjeli? Kako li je Zmajica
Zapela u špilji? Toliko letova, toliko truda
Da bi na kraju pod ledom usnula.
Je li se isplatilo, pitaš me. Nije li lakše bilo
Pustiti se niz struju, pa ćeš već stići negdje.
Plima sve odnese. Nikada nećeš naučiti!
A što ako me oseka nemilosrdno odvuče
Do muljevitih dubina? Što ako zapnem u nekom
Estuariju? Što ako me prekrije boćati nanos?
Što ako sklupčana usnem na dnu špilje?
Ljubiš me, onako kako sam zaboravila.
Ljubičasti zmaj zamahne krilima. Lebdi nošen
Mekim strujama. Škaklja me po rebrima.
Miluje po uzavrelim bedrima. Duše se dotaknu
Tankim lepetom skuta. Svemir zavibrira.
Mliječnom stazom zatitra simfonija.
I gotovo sam sigurna da bih mogla
Ponovno.
Foto: www.pexels.com
Ponekad nas iznenadi
Anatomija osjećaja
Fluidnost misli
Tankoćutnost dodira
Nepregledne ceste otisaka
Vreli friži utisnuti
U pore epidermisa
Na celuloidnoj vrpci
Neizgovorene rečenice
Vape za uskličnicima
Otkucaji rišu započete mandale
Potmuli gong najavljuje
Kišni period bez prestanka
Jesen se sneno igra kistom
Zaigranog slikara
Ronim na dah.
Foto: www.pexels.com
Prvi put sam tada kušao kišu
Umivao se u raskošnim kapima
Impregniranog ozona
Ogledavao u jezerima šarenice
Prelijevao toplinom obraza
Lutao slapovima slanih suza
Ronio njedrima špilja
Na dah
Pravio oble stalagmite
Izdubio nova korita
Ispijao žedno
Pekao se na usijanim dverima
Kiša je sladostrasno jecala
Plakala pod žicama bolne harfe
Ostavljala mokre otiske
Na zamagljenim zrcalima
Sakupljala amorfnu rosu
Kap po kap
Jutros je kaleta zasjala
Pod tugom babljeg ljeta
Kiša je u širokom luku
Zaobišla grad
U praznini vakuuma
Pustinjski zjape
Moje žedne usne
Negdje
Drugom nekome
Sipi po otežalom grozdu
Dažd.
Foto: www.pexels.com