Oduvijek se divila ljudima koji se umiju šaliti, iz svega se izvući istančanom dozom humora i nasmijati svijet oko sebe. Za njih je život tek jedna velika humoreska.
Ona nije takav tip. Ima ugrađenu genetsku grešku koja je uvijek iznova zakoči, svaki put kad joj i natruha šale kapne na rub uma.
Ima tih dana kad je sve kristalno jasno i čisto, poput jutarnje rose što se klati na listu passiflore, pa se lijeno rasteže niz puči, ogledavajući se u prvim jutarnjim zrakama, zrcaleći svijet oko sebe. Zrak je nabijen ozonom, rosa se još nije rastopila, intenzivno boja sve nijanse oko sebe. Priroda mami toliko da poželiš zagrliti deblo, umiti se rosom, zagnjuriti obraze u tučke.
Nikad nije otkrila točno od kuda se navuče maglena koprena, ali ne ona fina, satkana od tisuću komprimiranih niti, što bocka, zove i mami. Fotograf u njoj što čuči negdje pod trećim rebrom oduševljeno će uloviti mliječne pramenove što se provlače među ogoljenim kvrgavim granama, bijeli pokrivač nad poljem i cestu što nestaje u daljini. Iz prirodnog blura istkati će se zeleni listovi, žuti prašnici i nježne latice.
Prvi dašak humora otkrila je posve slučajno, jednog jutra u kojem se magla poput čipkaste koprene povlačila s poluotvorenih škura, a ona je dopustila da je štipa po nagom vlažnom tijelu, odbijajući isprati sve sokove nježnosti nakupljene u porama kože. On se lijeno rastezao po izgužvanim plahtama, paleći prvu jutarnju cigaretu, zornicu, komentirajući svoj zaobljeni pivski trbuščić. Uvijek joj je bilo interesantno kako se muškarci zafrkavaju sa svojim nesavršenostima. Da je na krevetu ležala neka žena s dva – tri (kilo)grama viška, pouzdano je znala, sada bi panično plahtom prekrivala sve što odstupa od idealnog. Dalo bi se od njih štošta naučiti, barem o ležernosti, pomislila je dok se njen nagi profil ogledavao u ogromnom zrcalu u kutu sobe.
Morala je sebi priznati, tuđe je nesavršenosti nikad ne smetaju, ali prema svojima je uvijek kritična. Zašto je baš sada razmišljala o tome, pitala se u kutu čekaonice, čekajući da je sestra prozove. Magla je zasigurno kriva, od jutra se teško olovno provlači i štipa, grebe. Ne dopušta ni trunak osmijeha, ni sekvencu humora. Zlokobno se provlači kroz željezne žaluzine trećeg kata bolnice.
Kad god radi nešto što joj nije ugodno, prebacuje se na drugi level, odsutno promatrajući svoje tijelo, kao tuđe i sve radnje koje se zbivaju oko njega. Tako je činila i sada. Pretvarala se da je na predivnoj plaži i uživa na suncu tijekom čitavog pregleda. Maštala o grani palme koja joj čini hlad i godi tijelu užarenom od ljetnog popodneva, dok joj je liječnica nanosila hladni gel.Ispijala koktel čudne intenzivno zelene boje s nekim smiješnim suncobrančićem, dok joj je na nekom nižem levelu jedva dopirala dijagnoza do slušnog živca…
Potom je uslijedilo nešto čemu se nikako nije nadala. Iz nje je provalio humor. Stalno se zafrkavala. Na svoj račun, dakako. Bile su to više crnohumorne crtice, praćene nerazumijevanjem okoline. Je li smirivala druge ili sebe, pitala se tog jutra dok je jurila malo prebrzo prema zapuštenoj djedovini, koju je sve češće posjećivala. Trebala je tu oazu mira i tišine, čak i zimi dok se magla provlačila kroz debla maslina.
Otvorila je sve škure i raskrilila prozorska okna. Magla je neumoljivo širila pramenove po unutrašnjosti kamene kuće. Skinula je bijele prekrivače s namještaja, ugurala u hladnjak namirnice i pristavila čaj. Crvenu torbu spustila je potom pored kreveta.
U sobi se kočoperilo veliko zrcalo prekriveno bijelim prekrivačem. Ne, njega nije bila spremna ukloniti.Odgovarale su joj zrcalne slike s drugog levela. Na njemu se zrcalilo njeno nago tijelo isprepleteno s njegovim.
Prošla su od tada već tri tjedna i vrijeme sa starog ručno izrađenog drvenog sata neumoljivo ju je opominjalo na trenutak povratka. No ona se udobno smjestila na drugom levelu, ne dopuštajući stvarnosti da proviri kroz čvrsto zatvorene škure. Bijela plahta još se klatila s velikog zrcala, ne dopuštajući ni na trenutak ogledavanje u sobi. Kihala je čak zbog nakupljene prašine na njoj, ali se nije dala smesti. Nije bila spremna na svoj odraz.
Posljednjeg dana, pred put, oprala je hladnjak i prekrila sve iznova bijelim prekrivačima. Istuširala se toplom vodom i zamotala u veliki plavi frotirski ručnik, dok je čekala da joj se kosa osuši. Potom je zavrnula ventile, isključila struju i zatvorila sva okna. Još se samo trebala odjenuti. Prije no što je sa sebe skinula ručnik, u polutami sobe, zastala je pred velikim zrcalom. Nekoliko trenutka borila se s neprijateljem, a potom odlučno strgnula prašnjavi prekrivač. Nadala se da će se njena sklopka automatizmom uključiti i prenijeti je na drugi level. U zrcalu će joj jedna čvrsta ruka skidati polako ručnik, jedne tople usne ljubiti vrat a ona će silno htjeti zatvoriti oči od navale topline, dok je njegov šapat opominje:
– Ne mila, želim da gledaš…
Zrcalo je ipak stajalo neumoljivo na sadašnjem levelu. Stari plavi sat u uglu bučno je odzvanjao u polumračnoj sobi odbrojavajući sekunde. Udahnula je duboko i strgnula grubo ručnik sa sebe. Progutavši klupko pljuvačke i straha, zagledala se najprije u tamne kolobare oko očiju. Potom je zaronila u vlastite uplašene zjenice, dok su sekunde udarale poput gonga i odzvanjale duboko pod moždanom korom.
Sklopila je oči. Ne, nije spremna.
Potom je dugo vodila dijalog sa samom sobom. Ona s drugog levela uvjeravala ju je da se ponaša kao dijete, te da se mora skulirati i odrasti.
Odškrinula je kapke. Uhvatila zrak i spustila pogled niz zrcalo.
Iz zrcala je izdajnički zurila u nju neka druga preplašena žena. Ispod mršavog ramena umjesto zaobljene tople dojke ukrašene purpurnom kupinom, zjapio je ružan rez.
Diši, rekla joj je ona s drugog levela.
Kao u transu, odmakla se od zrcala, odjenula i uzela ključe. Vozila je već nekih stotinjak kilometara kad se sjetila da uopće ne zna je li zaključala vrata stare kuće.
Uz autoput maglena koprena se navukla, poput tajnovitog stakla od želatinoznog fluida. U retrovizoru promatrala ju je ona, neka druga, bez sjaja u očima.
Foto: www.pexels.com
