Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

Zdravka Prnić: Dvostruka ekspozicija

Oduvijek se divila ljudima koji se umiju šaliti, iz svega se izvući istančanom dozom humora i nasmijati svijet oko sebe. Za njih je život tek jedna velika humoreska.
Ona nije takav tip. Ima ugrađenu genetsku grešku koja je uvijek iznova zakoči, svaki put kad joj i natruha šale kapne na rub uma.
Ima tih dana kad je sve kristalno jasno i čisto, poput jutarnje rose što se klati na listu passiflore, pa se lijeno rasteže niz puči, ogledavajući se u prvim jutarnjim zrakama, zrcaleći svijet oko sebe. Zrak je nabijen ozonom, rosa se još nije rastopila, intenzivno boja sve nijanse oko sebe. Priroda mami toliko da poželiš zagrliti deblo, umiti se rosom, zagnjuriti obraze u tučke.
Nikad nije otkrila točno od kuda se navuče maglena koprena, ali ne ona fina, satkana od tisuću komprimiranih niti, što bocka, zove i mami. Fotograf u njoj što čuči negdje pod trećim rebrom oduševljeno će uloviti mliječne pramenove što se provlače među ogoljenim kvrgavim granama, bijeli pokrivač nad poljem i cestu što nestaje u daljini. Iz prirodnog blura istkati će se zeleni listovi, žuti prašnici i nježne latice.
Prvi dašak humora otkrila je posve slučajno, jednog jutra u kojem se magla poput čipkaste koprene povlačila s poluotvorenih škura, a ona je dopustila da je štipa po nagom vlažnom tijelu, odbijajući isprati sve sokove nježnosti nakupljene u porama kože. On se lijeno rastezao po izgužvanim plahtama, paleći prvu jutarnju cigaretu, zornicu, komentirajući svoj zaobljeni pivski trbuščić. Uvijek joj je bilo interesantno kako se muškarci zafrkavaju sa svojim nesavršenostima. Da je na krevetu ležala neka žena s dva – tri (kilo)grama viška, pouzdano je znala, sada bi panično plahtom prekrivala sve što odstupa od idealnog. Dalo bi se od njih štošta naučiti, barem o ležernosti, pomislila je dok se njen nagi profil ogledavao u ogromnom zrcalu u kutu sobe.
Morala je sebi priznati, tuđe je nesavršenosti nikad ne smetaju, ali prema svojima je uvijek kritična. Zašto je baš sada razmišljala o tome, pitala se u kutu čekaonice, čekajući da je sestra prozove. Magla je zasigurno kriva, od jutra se teško olovno provlači i štipa, grebe. Ne dopušta ni trunak osmijeha, ni sekvencu humora. Zlokobno se provlači kroz željezne žaluzine trećeg kata bolnice.
Kad god radi nešto što joj nije ugodno, prebacuje se na drugi level, odsutno promatrajući svoje tijelo, kao tuđe i sve radnje koje se zbivaju oko njega. Tako je činila i sada. Pretvarala se da je na predivnoj plaži i uživa na suncu tijekom čitavog pregleda. Maštala o grani palme koja joj čini hlad i godi tijelu užarenom od ljetnog popodneva, dok joj je liječnica nanosila hladni gel.Ispijala koktel čudne intenzivno zelene boje s nekim smiješnim suncobrančićem, dok joj je na nekom nižem levelu jedva dopirala dijagnoza do slušnog živca…
Potom je uslijedilo nešto čemu se nikako nije nadala. Iz nje je provalio humor. Stalno se zafrkavala. Na svoj račun, dakako. Bile su to više crnohumorne crtice, praćene nerazumijevanjem okoline. Je li smirivala druge ili sebe, pitala se tog jutra dok je jurila malo prebrzo prema zapuštenoj djedovini, koju je sve češće posjećivala. Trebala je tu oazu mira i tišine, čak i zimi dok se magla provlačila kroz debla maslina.
Otvorila je sve škure i raskrilila prozorska okna. Magla je neumoljivo širila pramenove po unutrašnjosti kamene kuće. Skinula je bijele prekrivače s namještaja, ugurala u hladnjak namirnice i pristavila čaj. Crvenu torbu spustila je potom pored kreveta.
U sobi se kočoperilo veliko zrcalo prekriveno bijelim prekrivačem. Ne, njega nije bila spremna ukloniti.Odgovarale su joj zrcalne slike s drugog levela. Na njemu se zrcalilo njeno nago tijelo isprepleteno s njegovim.
Prošla su od tada već tri tjedna i vrijeme sa starog ručno izrađenog drvenog sata neumoljivo ju je opominjalo na trenutak povratka. No ona se udobno smjestila na drugom levelu, ne dopuštajući stvarnosti da proviri kroz čvrsto zatvorene škure. Bijela plahta još se klatila s velikog zrcala, ne dopuštajući ni na trenutak ogledavanje u sobi. Kihala je čak zbog nakupljene prašine na njoj, ali se nije dala smesti. Nije bila spremna na svoj odraz.
Posljednjeg dana, pred put, oprala je hladnjak i prekrila sve iznova bijelim prekrivačima. Istuširala se toplom vodom i zamotala u veliki plavi frotirski ručnik, dok je čekala da joj se kosa osuši. Potom je zavrnula ventile, isključila struju i zatvorila sva okna. Još se samo trebala odjenuti. Prije no što je sa sebe skinula ručnik, u polutami sobe, zastala je pred velikim zrcalom. Nekoliko trenutka borila se s neprijateljem, a potom odlučno strgnula prašnjavi prekrivač. Nadala se da će se njena sklopka automatizmom uključiti i prenijeti je na drugi level. U zrcalu će joj jedna čvrsta ruka skidati polako ručnik, jedne tople usne ljubiti vrat a ona će silno htjeti zatvoriti oči od navale topline, dok je njegov šapat opominje:
– Ne mila, želim da gledaš…
Zrcalo je ipak stajalo neumoljivo na sadašnjem levelu. Stari plavi sat u uglu bučno je odzvanjao u polumračnoj sobi odbrojavajući sekunde. Udahnula je duboko i strgnula grubo ručnik sa sebe. Progutavši klupko pljuvačke i straha, zagledala se najprije u tamne kolobare oko očiju. Potom je zaronila u vlastite uplašene zjenice, dok su sekunde udarale poput gonga i odzvanjale duboko pod moždanom korom.
Sklopila je oči. Ne, nije spremna.
Potom je dugo vodila dijalog sa samom sobom. Ona s drugog levela uvjeravala ju je da se ponaša kao dijete, te da se mora skulirati i odrasti.
Odškrinula je kapke. Uhvatila zrak i spustila pogled niz zrcalo.
Iz zrcala je izdajnički zurila u nju neka druga preplašena žena. Ispod mršavog ramena umjesto zaobljene tople dojke ukrašene purpurnom kupinom, zjapio je ružan rez.
Diši, rekla joj je ona s drugog levela.
Kao u transu, odmakla se od zrcala, odjenula i uzela ključe. Vozila je već nekih stotinjak kilometara kad se sjetila da uopće ne zna je li zaključala vrata stare kuće.
Uz autoput maglena koprena se navukla, poput tajnovitog stakla od želatinoznog fluida. U retrovizoru promatrala ju je ona, neka druga, bez sjaja u očima.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Sedrena

Jutrom
kad nakrivim glavu
a Krka moj osmijeh odnese
ogrlica od sedrenih niti
ispiše tvoje ime…
San se još igra
tvojim trepavicama
Budim te
Dozivam…

Noću dok Mjesec pleše
u čipki od mokre kose
(ili su to tvoje ruke bile
ne, tek igra leptira)
Budim te
Dozivam…
Bokeh zaključan u kapljici
prije no što se sunovrati
niz bučni slap
čuva
skriva
omotan u sedreni kristal
izgubljeni trag…

Foto: www.pexel.com

‎Zdravka Prnić‎: Jugo

Ponekad vjetar iz čistog nemira, jer mu je priroda takva, nagrne ispod volta, nenajavljeno. Tiramol pod škurom zaškripi a rublje se ispreplete, plešući nenajavljeni ples poput virtuozne gimnastičarke. Palma svija grane gotovo do tla, a otpale oskoruše prekriju dvorište.
Dvorište spava, kao da ga se ta igra vjetra ne tiče. Otpali list svija se oko peteljke. Neumoljivo poprima bakrenu boju odlaska. Prve kišne kapi dobuju ulicom. Uz škripu povlače se zahrđali koturi i skuplja rublje u košare. Jugo tek hvata zamah, još se nije sasvim razljutilo. Valovi dosežu rub rive i samo je pitanje trenutka kad će se preliti. Sivo. Odjednom je sve sivo, plivarice s natkrivenim mrežama i namočenim konopima, svjetionik na kraju mula i borovi što se jedva naziru s druge strane uvale.
Kala je utihnula, zatvaraju se škure, unose pitari. Na milost i nemilost jugu ostale su tek palme i stara smokva. Ona stoji pod voltom, poput kakve utvare, do kože namočena, na hladni kamen oslonjena. Duge mokre vlasi omotale joj se oko crvenih koralja, pa kao u usporenom filmu, plešu kišni ples između vrata i ogrlice.
Siva zavjesa obuhvaća grad, spušta se poput opsjene, zavlači pod škure, podiže koltrine, namače nedozrele smokve. Ona izvuče duge tanke prste iz mokre bijele tunike pa otkine jednu. Zagrize crvenu nutrinu ploda, dopuštajući trpkosti da se širi usnama, poput otrova. Kapi se spuštaju niz bjelinu vrata, rujući hladnoćom po mokroj koži. Odloži potom otežale mokre sandale pod volt i zaputi se bosa k zapjenjenoj obali.
Jedan galeb se sjurio grakćući iz visina, sklanjajući se pred olujnim jugom. Nije ni trepnula. Zahrđali tiramoli zlokobno škripe pod škurama. Zapjenjeni slani valovi dižu se do metar i pol pa se potom rasipaju po rivi. Jugo se zavlači pod jarbole, podiže barke, sudara s valovima. Slane kapljice pršte na sve strane. Grizu obraze. Ona stoji na rubu bosa, nagnuta nad zapjenjeno plavetnilo. Čeka divovski val.
Zaranja. Uskovitlana voga pleše krabuljni ples, omata joj dlanove, vrat i bokove, poput tajanstvenog ljubavnika. Otrgnute dagnje upleću joj se u kosu i zavlače pod rukave. Tone. Tišina vlada podmorjem. Vani jugo tutnji kroz kalete. Na izlizanom kamenu tek isprani otisci njenih bosih stopala.
S doka pod žutom kabanicom, pognutih ramena, ribar žuri kući. Kiša popušta, jugo se stišava. Pustom kaletom odzvanja zvuk njegovih koraka. Ispod volta se sagne, podigne sandale i skrije ih ispod pazuha. Pred kućom zastane. Jugo se umirilo, kiša tek rominja. Zapleteno namočeno rublje grli tiramol. Opet ga nije pokupila — prošapće, pa negodujući polako otvori stara drvena vrata.
Kuća je sneno tiha. Stari sat u uglu otkucava. Ručak se poklopljen na štednjaku hladi. Tanjuri s malim, plavim ružicama čekaju na bijelom stolnjaku. Soba je zaškurena. On pusti par trenutaka da mu se oči naviknu, pa uperi pogled prema postelji. Postelja je prazna, preko nje tek pleteni pokrivač spava. Popne se potom uskim stepenicama do terase. Otvori škure i podigne razbacane pitare. Zatim se spusti do kupaonice. Umornom rukom pređe preko čela, pa skine odjeću. Okupa se i sjedne u blagovaonicu. Pogledava na sat i čeka.
Ručak se odavno ohladio. Sunce se bojažljivo blijedim zrakama probija kroz oblake. Valovi jenjavaju, ostavljajući sol po rivi. Kaleta je oživjela. Zahrđali koturi se opet povlače, a rublje ponovno vješa. Red čarapica, red mudantica, red kanotjera. Zagledan kroz poluotvorene škure, ribar provuče žuljevitu ruku kroz bradu, tražeći trag bosih stopala.
— Kamo li je opet odlutala? — odzvanja praznom sobom šapat s njegovih usana.

Foto: www.sibenik-meteo.com

Zdravka Prnić: Zatočena

Nismo mi bili skupa, mi smo se samo mimoilazili tiho, pazeći da ne probudimo ptice na grani vinike pod prozorom. U rane zore, dok sam na prstima izlazila noseći cipelice u ruci, kako ti ne bih prekinula zlatnu nit tek osvojenog sna, sudarala sam se s maglama, odbijajući ih rastjerati.
Ne, nismo mi bili skupa, samo smo paralelno na susjednim kolosjecima putovali, neko vrijeme, striktno pazeći da skretničar na vrijeme presloži naše puteve, kako se baš nikad ne bi ukrstili. Jedan sinjal je uporno svijetlio žarko crvenom bojom, upozoravajući me, ali ja sam bosim nogama, na prstima, poput djeteta vidjela samo makove kako se svijaju prije sutona.
Nismo mi bili skupa, ni dok je kiša obilazila grad, a ja bez daha trčala preskačući i po nekoliko stepenica. Ni dok si me brisao grubim frotirom, presporo u hodniku, pored otvorenog prozora, dopuštajući otežalom stablu vinike da se posrami.
Ne, nismo mi bili skupa, ni kad je proljeće donijelo cvjetni pokrov oko grada, jer tebi su sva godišnja doba ista, gruba, porozna, nebitna. Otišla sam ostavljajući neoprano posuđe, nezaliveno cvijeće, neopranu posteljinu…
– Doista se ne misliš vratiti? – pitao si zatečen, gurajući u lulu aromatični duhan, mršteći se poput dječaka kad si konačno shvatio da nešto nedostaje u tvom životnom prostoru.
– Ionako nismo bili skupa. Htio si živjeti sam. Imati određenu slobodu, pa evo ti je… – odgovaram u slušalicu u gluho doba noći.
Šutiš. Čujem kako povlačiš dim. Mogla bih se zakleti i da osjećam titraj stare drvene stolice u kojoj se njišeš.
– Vratit ćeš se s prvom kišom – oporo odgovaraš.
Sklapam slušalicu. Nema se tu što reći. Mi ionako nismo bili zajedno. Samo smo putovali neko vrijeme u istom smjeru, švercajući se bez karte, kao slijepi putnici u ekspresnom vlaku bez reda vožnje.
Kiša obilazi grad. Čujem kapi kako udaraju o krovne prozore. Puštam ih da natoče dehidrirano tijelo i onu biljčicu šćućurenu na dnu kralježnice, što odbija rasti već neko vrijeme. Ne grana se, ne lista, ne pupa… Samo sklupčana spava, zatočena u tijelu.

U galeriji, pod snopom zraka iz malog reflektora, skulptura na malom pijedestalu spava. Mogla je to biti neka sretna žena, neka muza što bosa po jutarnjoj rosi kroči, razmičući pamučne oblake i prkoseći vjetru.
Ne, neću čitati kritike, ništa o pozitivnoj formi i inim stvarčicama koje me uopće ne zanimaju; znam da je ta žena zatočena u kamenu i da je kamen zatočen u njoj. Uvjeren si kako si je svojim vještim rukama oslobodio, odstranjujući sloj po sloj, pa sad skulptura blista pod reflektorom, naga na boku, dok joj kovrča pada niz vrat i prekriva lijevu bradavicu.
– Što misliš, mašta li ili sanja? – čujem jedan ženski glas.
– Ne znam, pokušavam dokučiti taj izraz lica… – čujem odgovor muškarca do nje.
Baš kad sam mislila otići, zatekao me poznati glas, tik iza leđa.
– Mislim da čeka kišu.
Ono dvoje sad su tek postali zaintrigirani, ona je nakrivila glavu, a on je voajerski virio iznad malih četvrtastih naočala.
Nisam se okrenula. Samo sam izašla u zvjezdanu noć.

foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Boja jastoga

Jutro je bilo sivo, velike nakupine olovnih oblaka natkrile su zgrade i bilo je samo pitanje trenutka kad će se pljusak sručiti na grad. Nera je u žurbi obula baš tog jutra nove štikle, uopće nije razmišljala, inače sigurno ne bi učinila takvu glupost. Bijesno je frktala kroz nos dok su joj potpetice upadale između granitnih kockica. K tome je nosila i kišobran, onaj ogromni koji se tako bedasto zove “za dvoje”, aludirajući valjda na stare crno-bijele filmove u kojima ljudi nemaju pametnija posla, nego se, eto, šeću po kiši — udvoje. Obilazila je dućane u centru pokušavajući pronaći poklon. Na njenom popisu stvari koje ne voli raditi, na samom vrhu bi se sigurno šepurilo šopingiranje! Nikako nije mogla razumjeti kako netko može uživati u beskonačnom hodanju gradom, guranju na ulazu u dućan, prevrtanju vješalica, žamoru… Nakon svakog šopinga trebala joj je termosica kave i apsolutna tišina bar jedan sat.
Kako je vrijeme odmicalo, bila je sve nervoznija, obišla je već knjižare, darovne dućane i sva mjesta na kojima se nadala naći neku prigodnu stvarčicu za rođendan — no nije imala sreće. Nije bila od onih koje će kupiti bilo što. Poklone je smatrala previše osobnim i izgledalo joj je besmisleno poklanjati nešto tek tako, reda radi. Problem je bio samo u tome što je njena prijateljica imala baš sve, k tome se nisu vidjele već pet godina i pitala se koliko se promijenila za to vrijeme, može li još uvijek pronaći nešto čime će je obradovati?
Konačno je pokucala na vrata salona za oslikavanje svile te pronašla unikatnu maramu Pinot Noir Rose boje. Da, Alma bi to tako nekako nazvala, ona je, naime, sve nazivala bojama vina. To sve značilo je doista sve: odjeću, obuću, doživljaje, emocije,… Nasmijala se, Almu je tako i upoznala, nadvijena nad zrcalom u toaletu diskoteke, popravljala je potpuno nepotrebno savršenu frizuru a la Farah Fawcett i oduševljeno komentirala njen ruž opisavši ga savršenom notom Burgundca.
Pitala se kako džepna Venera sad izgleda, nakon dva porođaja, na pragu pedesetih? Kao klinka Alma je uvijek govorila kako neće rađati i kako joj je koncept surogat majke baš odlična stvar. Mrska joj je bila i sama pomisao na pola kilograma viška, a kamoli deset! Osim toga, porođaj, trudovi i dojenje jednostavno nisu dolazili u obzir! Čovjek nije stvoren za bol i patnju! No, nakon što je upoznala Jana i odselila u Bavarsku, sve se promijenilo. Nakon šest godina tulumarenja, uslijedilo je vjenčanje, a trudnoća odjednom više nije bila nepoznati pojam u rječniku stranih riječi. 
Neko vrijeme su se dopisivale, onim danas izumrlim stvarnim pismima sa žigom i markicom. Bila su to duga, opširna pisma u kojima se nalazilo svašta, izvještaj o najnovijim krpicama u ormaru, prvim dječjim koracima, putovanjima,… U pismima su uvijek dolazile fotografije malih plavih glavica. Kako je vrijeme odmicalo, tako su pisma zamijenili mejlovi, stizali su sve rjeđe, a bivali su i sve kraći, iako virtualnost nije imala baš nikakve veze s tim. I teme su se nešto promijenile; djeca su narasla i već se pričalo o njihovim prvim poljupcima, tišini u spavaćoj sobi, sve češćim muževim službenim izbivanjima, a spominjali su se i neki pogledi s kolegom na kavi u pauzi. Ljeti su naštimavale godišnji, kako bi bar dio provele zajedno. Naravno da su zbog obiteljskih obveza morale krasti vrijeme za svoje male, najčešće noćne razgovore, na terasi, dok svi spavaju.
Kad su djeca odrasla i počela ljetovati s društvom, prestala je dolaziti, spomenula je tek jednom, onako usput, kako Albert više voli ići u Španjolsku. Albert je bio lijek za neke otvorene rane, o kojima je nerado govorila, u svom sad otvorenom braku. Zatim je sasvim prestala pisati, nazvala bi telefonom da joj čestita rođendan i pokušala u tih par minuta sabiti cijelu godinu. Nakon tih poziva Neri je uvijek u grlu ostajao onaj trpki okus, kao od lošeg vina. Nije joj to nikad rekla, nije se činilo primjerenim u tih par minuta razgovora. Sjedila bi nakon toga i razmišljala kako prijateljstvo umire. Uvijek je mislila kako je s nekim ljudima vežu istinske silnice emocija, pa su joj teško padala ta odumiranja. Možda ona zapravo pretjeruje, pa nisu više klinci, imaju druge prioritete. Daleko od očiju, daleko od srca, kaže stara narodna poslovica, no ona se uvijek iznova pitala može li se prijateljstvo potrošiti, izlizati, zar nije otporno na habanje?
Utrčala je u cvjećarnicu na aerodromu kako bi odabrala ružu i umotala poklon, doslovno u zadnji čas. Nestrpljivo se osvrtala u predvorju čekajući da se Alma pojavi u nekoj izazovnoj haljini, besprijekorne linije, s glamuroznim šeširom i ostavi sve oko sebe bez daha. Alma je doslovno morala stati ispred nje da bi je Nera prepoznala. Izgledala je nevjerojatno sitno, poput djevojčice u dugoj mornarskoj haljini, s prevelikim tamnim naočalama i kosicom ošišanom na dva centimetra. Zapravo, bila je premršava, morala joj je reći kako je ovog puta pretjerala, ovo više nije savršena linija, izgledala je anoreksično. Alma ju je zagrlila, tako čvrsto i tako netipično za nju.
– Kako si mi falila.
– I ti meni draga. Sretan ti rođendan!
Pružila joj je poklon. 
– Ruža boje pjenušca, hvala ti draga, uvijek na sve misliš! 
Vozile su se prema gradu. Bila je odsutna, poklon nije ni otvorila, umor ju je valjda svladao.
– Došla sam potpisati neke dokumente bratu i riješiti onu ostavštinu, znaš. Ostat ću samo dva dana. Nemoj ni slučajno organizirati nekakvu zabavu iznenađenja, za ovaj rođendan želim samo čašu vina i komadić Camemberta.
– Dobro, draga, kako god želiš.
Navečer su na terasi prepričavale dugo u noć događaje iz djetinjstva. Alma je bila nostalgična i žarko je željela oživjeti sva sjećanja. Smijale su se prvim izlascima, poljupcima, rastancima; s ove udaljenosti izgledalo je kao da se sve događalo nekom drugom.
– Znaš, fale mi naša pisma, već dugo ti ne pišem, no to je zato što ako sve to stavim na papir, onda je nekako konačno, ovako se još donekle zavaravam. Lažem samu sebe. Kradem vrijeme.
– O čemu govoriš?
– O svemu: braku, djeci, ljubavniku, životu…
Nera se lijeno istezala na ležaljci i da iz zvučnika nije vrištalo toliko decibela, vjerojatno bi uživala na plaži, ispod suncobrana. No, nije se mogla ljutiti jer ovo bi bio savršeni rođendanski party, kad bi izbor glazbe bio malo drugačiji. Osim toga, Almini blizanci su slavili svoj dvadeset i prvi, a to se nije moglo propustiti. Umjesto koktela, u ruci je držala veliku staklenu čašu punu voćnih, sočnih plodova. Kad je trebala nazdraviti, u čašu s mineralnom kapnula je par kapi Fante. Bio je to stari prokušani trik; čaša se ispunila mjehurićima i nitko ni na tren nije posumnjao da ne pije pjenušac! Almi je uvijek bilo smiješno kako ona izbjegava piti vino, za nju je to bilo pravo svetogrđe. Još dok je bila klinka, Alma ju je navukla na one fine francuske sireve, grožđe i crne masline. Morala je priznati, bila je to odlična kombinacija i uživala je u njoj. Ali uz to je uvijek išla i čaša crnog vina, a njena nepca to nisu mogla podnijeti. Vina su joj bila gorka, trpka, kisela i jednostavno nije podnosila njihov okus. 
Navečer je uz čaj promatrala zalazak sunca i čitala Almina pisma. Kad je posljednji put bila tu, obećala je kako će joj opet pisati. Nera je mislila kako ju je samo ulovila nostalgija, no inbox joj je svake večeri bio pun. Ono sve što nije mogla izgovoriti tu, na ovoj istoj terasi, pisalo je sad na ekranu. Bila je bolesna i uplašena kao srna.
Trebalo joj je dugo dok joj je uopće napisala dijagnozu. Najprije joj je govorila o padu imuniteta i još nekim bezazlenim sitnicama, da bi konačno tek deseti dan napisala: Znaš li koje je boje jastog? Nastanio se tu, u meni, bez pitanja. Raširio je svoja kliješta ispuštajući duge ružičaste niti. Krade mi stanicu po stanicu, svaki dan. 
Pisma su bila ispočetka duga, po nekoliko stranica, nekad nostalgična, nekad puna strahova i pitanja; potom sve kraća i pomalo nesuvisla. Pred kraj postalo je gotovo nemoguće pratiti virove njenih misli. Zatim su prestala dolaziti, a blizanci bi joj slali tek kratke, šture poruke.
Jednog utorka, u listopadu, oko deset ujutro, nebo se zamračilo, a vina su na trenutak poprimila crnu boju.

Foto: www.morguefile.com

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom, četiri autorice koje su aktivno pristutne na FB stranicama Studio TiM i Književnost uživo.

U ovom paralelnom intervjuu razgovarale smo malo o književnosti i pisanju, ali na jedan ležerniji način, kao što, uostalom, i priliči razigranom ljetu.

1. Kakva su vaša iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama?

Ljiljana: Prilično dobra. Objavljivanje na društvenim mrežama može biti svojevrsno opipavanje pulsa čitatelja. Nažalost, kod nas je vrlo malo stranica posvećenih djeci. A i one koje to jesu, služe uglavnom za čitanje roditeljima, tj. odraslima. Djeca koja bi i čitala tekstove namijenjene njima nemaju ih gdje pročitati. Što se tiče stranica namijenjenih prozi i poeziji za odrasle, stvar je nešto malo bolja. Kažem, nešto malo, što znači da s vremenom koncept koji je zamišljen u početku, ako se ne mijenja i ne obogaćuje novim sadržajima, ljudima dosadi i članstvo se počne osipati.

Julijana: Poezija na društvenomrežnim stranicama za mene je bila pravo otkriće. Kako nisam izdala niti jednu knjigu, moja poezija završavala je u bilježnicama, poslije u mailovima poslanim nekolicini prijatelja. Isprva sam bila nesigurna pri postavljanju na stranice, pratila su me ona uobičajena pitanja ima li išta u toj mojoj poeziji što bi netko poželio pročitati i slično. Ipak sam pokušala (na nagovor bolje polovice) i krenulo je. Ima vrlo lijepih iskustava, stvaranja novih virtualnih prijateljstava, dobivanja povratnih informacija, nekad u chat prozorčiću, nekad direktno u komentarima. Poneki podijele tvoju pjesmu na svome zidu i godi ti ta spoznaja da se čitaš na nekim nepoznatim prostorima, u susjednim zemljama, da su baš tvoju pjesmu izdvojili za svoje prijatelje… Pa kad znaš da su to profesori jezika ili bliskih struka, onda povjeruješ da postoji neki trag u tim riječima koje iznosiš u virtualnim stazicama. Naravno, ima i onih manje lijepih doživljaja, nepoštenja, nepravdi, ali njih se potisne i odbaci, a zadrži one ljepše.

Zdravka: Iskustva su odlična. Na blogu imam bolji feedback, jer čitatelji ostavljaju svoje komentare/kritike, a na fb-u se često sve svodi samo na like.

Andreja: Pa eto, moja iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama mogu označiti kao vrlo pozitivna. Pogotovo što se tiče Književnosti u živo i Društva živih pjesnika. Povremeno objavljujem i na slovenskom portalu za ljubitelje poezije Pesem.si. Portal, osim slovenskih, objavljuje i poeziju autora iz drugih republika bivše Jugoslavije. Sve je krenulo dobro, čak odlično, jedna od mojih pjesama doživjela je tu čast da ju je urednica stavila kao uredničku podcrtanku, što znači da je pjesma bila zaista dobra, čak natprosječna. I tako, nastavila sam sa slanjem dok me jedan dan nije dočekao hladan tuš. Nekima od autora moja se pjesma naslova Slikar, koju sam posvetila svom prijatelju slikaru, nikako nije svidjela. Čak su zaključili da je uvredljiva. U komentarima je nastala čitava diskusija, neki su me napadali, neki su me pokušali braniti i priznajem da mi u prvi tren nije bilo baš svejedno. Baš je ta pjesma ove godine bila i tiskana na zadnjoj stranici kataloga jedne izložbe, što mi je, naravno, bila velika čast. Sve to skupa ipak me nije obeshrabrilo. I dalje sam prisutna. Što se tiče komentara ili savjeta, dobronamjerni su uvijek dobrodošli. Ako se nekome nešto ne sviđa, ne mora vrijeđati, molim lijepo, ukusi su različiti, kao i ljudi i njihovi osjećaji, zar ne?

2. Kada biste usporedile popularnost poezije i proze, rekle biste da…

Ljiljana: Poezija je vrlo popularna i zastupljena na društvenim mrežama. Ljudi su vrlo kreativni, pišu i sretni su što se njihova poezija objavljuje i ima široki domet. No, što se čitateljske publike tiče, tu je proza na prvome mjestu.

Julijana: Na pjesničkim fb stranicama poezija je prihvaćenija jer se uglavnom kraće forme brže pročitaju i lakše komentiraju. Od proze se čitaju kraći oblici. Neki autori su pokušavali s romanima u nastavcima, ali rijetki ustraju. U stvarnom, realnom i opipljivom obliku proza je popularnija. Rijetko tko će se pohvaliti da čita poeziju, a proza se čita, komentira i preporučuje.

Zdravka: Teško mi je to procijeniti, radi se prvenstveno o individualnim afinitetima, no mislim kako je ipak najvažnija kvaliteta, a ne sama forma.

Andreja: Hmmm, da, kada bih usporedila popularnost poezije i proze, rekla bih da je trenutno stanje tu negdje, na istom nivou. Koliko pratim situaciju po portalima, možda se malo više čitaju pjesme jer zahtijevaju kraće vrijeme od proznih uradaka. A što se tiče izdavaštva, mislim da je proza još uvijek na prvom mjestu.

3. Tko je zahvalnija čitateljska publika – muškarci ili žene?

Ljiljana: Budući da ja pišem za djecu, mogu reći kako su mame puno aktivniji čitatelji no tate, dok dječica vole čitati. Uzrast s kojim se susrećem, od 7 do 10/11 godina, vrlo dobro reagira na pročitano, interakcija se jednako uspješno uspostavlja i s djevojčicama i s dječacima. Čak sam i sa srednjoškolcima imala nekoliko iznenađujuće dobrih susreta. Nije bilo razlike, što se komunikacije tiče, između cura i dečki. Bilo nam je lijepo i siti smo se napričali, ha, ha, ha 😉

Julijana: Nije baš lako odgovoriti. Postoj dvojaka čitateljska publika. Ja bih rekla – jedan dio je čista čitateljska publika koja redovito čita i komentira, ali ne piše. Jasno daju do znanja da im se sviđa ili ne tvoj način pisanja. U tom dijelu čitateljstva osobno sam ugodno iznenađena brojem muškaraca koji prate i komentiraju. Drugi dio je čitateljsko-autorska publika. To su autori poezije koji na fb stranicama vezanim za poeziju objavljuju vlastitu poeziju te povremeno čitaju i komentiraju objave drugih. Tu je više ženskog dijela publike.

Zdravka: Muškarci su izravniji u komentarima, a žene poetičnije. Moje priče su urbane priče, najčešće ispričane kroz žensku prizmu. Možda je to razlog zašto imam više čitatelja ženskog spola.

Andreja: Zahvalnija čitateljska publika, koliko sam primijetila, ipak su žene, neka se naši dragi muškarci ne uvrijede. Mislim da žene, osim nekih muških iznimaka kojih, na sreću, ipak ima, još uvijek više svog slobodnog vremena posvećuju čitanju. Možda zato što smo mi žene emocionalnije, a time i ranjivije. Muškarci u slobodno vrijeme uvijek nešto prtljaju oko automobila, gledaju utakmice ili si popiju jedno pivce za dobre živce, ha, ha, ha…

4. Mnogi ljudi iskoriste ljeto kako bi pročitali knjige koje nisu stigli tijekom godine. Koje bi bile vaše književne preporuke?

Ljiljana: Preporučila bih meni jako dragu knjigu domaćeg autora, koja će zasigurno zaokupiti pažnju svojom lakoćom stila, mnoge vratiti u neka ne tako davna, prošla vremena kojih se rado i s nostalgijom sjećaju – Povijest pornografije Gorana Tribusona.

Julijana: Što se tiče mog čitanja, uvijek su nekakvi čudni putevi kojima me knjige pronađu. Naime, ja stvarno mislim da one nađu mene. Sada sam u nekoj fazi da ponovo čitam klasike i povremeno neko lakše djelo, pa ću napraviti jedan miks. Moglo bi se čitati Draiser Theodore: Genije, Carlos Luis Safon: Sjena vjetra, Adders de la Motte: Igra, Kate Quinn: Ljubavnica Rima, Milan Zagorac: Vražji prolaz, Kristina Posilović: Kuga i njezine kćeri, Meša Selimović: Tišine, Hermann Hesse: Narcis i Zlatousti, Gayle Forman: Ako ostanem, Jorge Luis Borges: Sabrana djela. Sebe ću sigurno počastiti i čitanjem Lica i naličja ljubavi. Naravno, postoji još čitav niz knjiga koje zovu na čitanje i onih koje jednostavno traže da se ponovo pročitaju.

Zdravka: Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Esté, Samosanacije Suzane Matić, Norveška šuma Harukija Murakamija, “Kopile Istanbula” Elifa Shafaka…

Andreja: Književne preporuke? E, pa ima ih nekoliko. Posebice domaćih autora. Imamo toliko dobrih, nažalost još uvijek manje poznatih proznih autora, koje bi bilo šteta ne upoznati. Toplo bih preporučila knjigu Vražji prolaz Milana Zagorca, koju sam nedavno pročitala i koja me se toliko dojmila da još uvijek razmišljam o njoj. Preporučujem i Mučenice Želimira Periša, Klopka za četvero Roberta Nezirovića i Nahrani me Romana Simića Bodrožića. Od ženskih bih autora preporučila Leti, leti Ljiljane Jelaske i Blizina susreta Johe Ugrin. I, svakako, a ima puno toga, meni najdraže francuske spisateljice Marguerite Duras. Od poezije bih preporučila pjesničku zbirku Tužne šansone Dušana Gojkova, koju sam, jedan dio, prevela na slovenski jezik.

5. Što mislite o čitanju na plaži?

Ljiljana: Čitanje na plaži može biti zabavno i opuštajuće kao i čitanje na bilo kojem drugom mjestu. Ljudi koji vole čitati uvijek će pronaći neki mirni kutak, uvalicu ili hladovinu gdje će uživati u knjizi. No, kada vas knjiga zaokupi, isključite se iz svega pa vam ni vreva ostalih kupača ne smeta.

Julijana: Obožavam čitanje na plaži. Može li biti ljepše sličice od knjige pored mora? Još ako je to rano ujutro dok su plaže prazne, eto prave idile. Naravno, neće to biti knjige za koje treba puna koncentracija, neće biti skupa izdanja, jer jednostavno je suđeno utkati miris soli u pročitane stranice.

Zdravka: Vrijeme na plaži najčešće provodim u čitanju. Osobito uživam čitati u kasnim poslijepodnevnim satima na stijeni poprilično udaljenoj od gradske plaže, kada me ometaju samo galebovi i poneki dupin u prolazu.

Andreja: Auuu… čitanje na plaži?! Nikako, što se mene tiče. Za čitanje mi trebaju mir i tišina, hlad, nešto udobno gdje se mogu smjestiti, što na plaži nije slučaj, kako god okrenem. Plaža mi više služi za inspiraciju. Tamo se stalno nešto događa. Znaju me zaokupiti ljudi, događaji koje skrivećki, poput voajera, promatram i tako si kratim vrijeme. Kasnije iz toga izvučem nešto što bi moglo biti zanimljivo ili što me zaintrigiralo baš toliko da proradi moja mašta. I eto nove priče ili pjesme.

6. Ljeto ćete provesti odmarajući se ili ćete ipak štogod i napisati, recimo na temu ljeta?

Ljiljana: Ljeto ću provesti djelomično radno. Godišnji odmor bih voljela posvetiti sebi i svojoj obitelji. Hoću li što napisati, ne znam. Ako napišem, sigurno ću to podijeliti s vama.

Julijana: Kako je virus pisanja duboko ukorijenjen u meni, onda će pjesme naći svoj izraz s ljetnim vrućinama u stihu. Ako me put odnese na Jadriju, onda prsti pišu sami. U zadnje vrijeme pišem i neke oblike kraće proze, pa možda i tu nešto nastane. Svakako će dio ljeta biti za odmor uz more, dio uz šumu, a odvojit ću i dovoljan dio vremena za čitanje, jer jednostavno u svakodnevnom radnom životnom okruženju, u obitelji s tri sina, nedostaje vremena da se opustiš uz knjigu, da je progutaš u naletu, da odvojiš i dio jutra i podneva i večeri kako bi živio neke druge živote, kako bi osjetio njihov ritam, njihov dah.

Zdravka: Ljeto mi uvijek služi za punjenje baterija. To u pravilu znači plivanje i planinarenje za tijelo; čitanje, pisanje i fotografiranje za dušu. Ne znam hoće li tema kratkih priča koje pišem biti baš ljeto, no pisat ću svakako, jer to me opušta i ispunjava.

Andreja: Ljeto namjeravam uglavnom provesti radno. Možda neki mali izlet i to je to. Mi, koji živimo na moru, znamo da nam ljeti baš nema nekog odmora. Bit će tu svakakvih posjeta i rodbine i prijatelja. Ja se odmaram na jesen. U zagrljaju burina, mira poslije ljetnih oluja, šetnjom po usamljenim, napuštenim plažama. Svakako imam u planu i ovo ljeto, uz svu frku i strku koja me čeka, nešto napisati. Hoće li to biti na temu ljeta, za sada još ne znam. Ali sigurna sam da će biti bliceva koji će me potaknuti na pisanje, a pisanje je dosta važan segment mog života. Uživajte u ljetu i njegovim radostima koje nosi sa sobom, kupajte se i odmarajte, ali nikako ne zaboravite na knjigu. Ona je uvijek bila i ostat će naša najbolja prijateljica. Sretno!

Razgovarala Tamara Modrić

Foto: www.morguefile.com