Arhiva oznaka: Zdravka Prnić

Zdravka Prnić‎: U mrižu tvoju zapletena

Umotana u korotni plašt sivila,
ronim na dah.
Trepavice se sudaraju s kapljicama kisika
ispuštenih iz nosnica.
Hladno je.
Plavo postaje modro.
Koliko zaroniti, koliko si dopustiti,
u plamen zaći ?
Pitanja odzvanjaju ulovljena u vertigu.
Neumorno kruže poput grabljivca
nad papalinama.
Dno je muljevito.
Potpetice uranjaju u mulj,
zapinju.
Puštam struji da odnese štikle.
Oprezno stojim na vrhovima prstiju.
Mulj pleše swing oko žarko crvenih noktiju.
Modro postaje crno.
Kapljice kisika reducirano putuju u vis.
Skidam haljinu boje trešnje.
Iritira crvenim zanosom.
Ne trebam je više.
Posljednji balončić kisika struji
nošen uzgonom.
San mi klizi na oči, mami.
Donja usnica drhti.
Praznina.

Na dnu.
Ogoljena.
Bez periskopa.

Plavu barku natopljenu
mekim kapima kiše
bura nosi.
U mriži se ljulja crvena štikla.
Ribar skida žutu kabanicu,
ostavlja cipele na provi.
S ruba barke skače
u modro.
Roni.
Hladno je.
Mračno.
Mulj se podiže,
leluja,
pleše u ritmu swinga.
Kuglice kisika putuju ka površini.
Osvrće se.
Učini mu se na trenutak
neka sjena
u tami.
Saginje se
podiže je
izranja…

U plavoj barci bijelo
promrzlo tijelo
nježno omotava grubim suknom.
Jedino njega ima.
Sukno nemilosrdno grebe,
ostavlja trag na koži.
Iz njega vire dugi prsti
i crveni lak na noktima.
Crna kosa rasuta po provi.
Ribar izvlači štikle iz mriže
i zaputi se se ka škoju.

Na pučini i dalje pluta
crvena haljina.
Na slijepo.
Bez kompasa.

Krivnja ostavlja trag
ispisan crvenim ružem.
Malo slatkog,
malo gorkog.
Ostavljena
između orkanskih visina
i maternice Zemlje.
Bez padobrana.
Ruža vjetrova se pokvarila
zaškripala
zaruzinavila…

Zora je novorođenče dana
nudi nevinost početka
prije svih kontrasta
i snoviđenja.
Namještam vjetrokaz
jugo je.
Kosa u sol natopljena.
Oblačim haljinu.
Plavu.
Crvena je s burom otplovila.
Natopila se.
Potopila.

Oblačim sandale.
Saginješ se.
Zakopčavaš sitne remenčiće
oko zglobova.
Miluješ mi kažiprstom list.
Ustajem.
Stavljam šešir
uzimam slamatu boršu.
– Nemoj put hridi…
Šapćeš.
Vidim ti strah
u očima.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Teran

Kiša. Uvijek pada kad putujem.
Nije iznevjerila i ovog puta.
Voli ona mokre uvojke.
Mokre cipele. Skliske kolnike
Kružne tokove koji izluđuju
Prvi izlaz. Drugi… Nemam pojma
Gdje sam. Čini se kao beskrajno
Kruženje. Konačno čempresi
Poznati vinograd pruža se niz
Padinu. U daljini zvonik. Crveni
Krovovi. Šljapkam kroz lokvice
Blatnjavih potpetica.Omiljeni
Birc s terasom. Konobar podiže pogled.
Nakašlje se. Bez pitanja, kao da nije
Prošlo toliko vremena. Spušta
Oblu čašu s visokom nožicom
Uz profesionalni osmijeh
– Kao i obično?
Konobarima nikad ništa ne promakne.
Konobari ne zaboravljaju.
Stalne goste. Iste narudžbe.
Otpijam gutljaj. Suho, pomalo trpko.
Ljubičasta nota prelijeva se na vrhu
Fluida. Miris maline u nosnicama.
Kapljice plešu po staklenom zidu.
Otok prekoputa nestaje u izmaglici.
Bio bi to još samo jedan kišni dan.
Jedna usnula kaleta. Mokro rublje
Na tiramolu. Štipaljke koje poput
Balerina plešu na južini. Crveni
Crjepovi što se ogledavaju u lokvicama.
Zvono koje upravo tuče sedam puta
I poziva na jutarnju molitvu.
Zvuk razbijenih valova o rivu.
Ples barki u zapjenjenoj uvali.
Kiša koja ne prestaje. U utihlom gradu.
U pospanim kaletama. Sa zatvorenim
Škurama. Zapletenim tiramolima.
Pustim kaletama. S izložbom slika
Stoljetnih maslina i zagrljenih ljubavnika.
Sasvim jedan običan grad. Mokar od
Božjih suza. Okružen usnulim vinogradima.
Ogoljelim stablima. Kažunom pod
Čempresima.
I mogao bi biti bilo koji. Grad.
Dok ga u rano jutro obilazi kiša.
Znam, upravo ispijaš prvu kavu s pogledom.
Dok tmurni oblaci odlaze za mnom
Prema sjeveru. Stavljaš naočale
Pišeš kratku poruku
– Čekao sam te …
Plaćam cestarinu. Kolnik je klizav.
Ljubičice su zaspale.
Teran se rastočio.

Foto: Tamara Modrić

Zdravka Prnić‎: San Donà di Piave

S prvim snijegom putujem. Zorom s glavnog
Kolodvora. Otpravnik zviždi. Sivi grad ostaje
Iza tunela. Prve snježne slike marširaju kroz
Okno. Sad bih na oknu napisala… Ali radoznalo
Dijete me promatra. Ispod dugih trepavica.
Opire se snu i bajkama. U uglu kupea. Spuštam
Dlan što slikao bi po pejzažu okna. Čitam.
Zavaravam nemir. Odbrojavam četrnaest stanica.
Pet konduktera. Pet carinika. Tri granice. Gradove.
Bjeline nepregledne. I još sam na prvoj stranici.
Čitam po stotinu i prvi put istu rečenicu. Prostu
Tek od nekoliko riječi sročenu. Škrtu. Upletenu u okno
Odraz i bjelinu. Kazaljke se ne pomiču. Sanjaju u brojčaniku.
O toplijim danima. Moru. Slanim kristalima zapretenim u
Kosu. Plavoj barci. Srebrnom sjaju na valovima. U suton.
Kasno u noć, vlak pristaje. Otpravnik na prvom peronu
Otpuhuje vreli zrak. Sitni oblačići komprimiranih plinova
Raspršuju se i nestaju.Gazim utabanim snijegom niz pustu
Ulicu. Grad tihuje pred san. Tko zna, koje sad bajke igraju na
Ektoplazmičnim ekranima usnulih.Vidim snove ispisane u
Oblačićima. Poput stripova.Signora Maria otvara stara drvena
Vrata. Govori u jednom dahu. Bez točke i zareza. Ponekad mislim
Ugušit će se riječima. Zato me njen užurbani ritam u potpunom
Nesrazmjeru s usporenim pačjim pokretima uvijek iznova
Nasmije. Sigurno misli da sam čudakinja. Ne marim.
Soba je topla. Na stolu čekaju ušećereni arancini. Teglica bosiljka.
Kroz odškrinute škure novi snijeg u tišini pada. U daljini odzvanja
Smijeh prolaznika. Ustajem. Grickam arancine. Farovi automobila.
Sjene plešu po zidovima. Još jedan arancin. Zatvaram škure.
San Donà di Piave tone u san.
Prespavala sam prve zvukove jura. Užurbane korake niz ulicu.
Čistače. Svađu prvih susjeda. Tvoje korake uz stepenice. Vrata
Kako se uz škripu otvaraju. Tvoj dlan kako sklanja teglicu s
Posljednjim arancinom s jastuka. Probudio me tek tvoj šapat
-Imaš šećera na usnama…

Zdravka Prnić: Silueta

Ako smo mi tek bića, istkana energetskim
Valovima. Uspavana u nježnom koritu
Zemlje. Ako smo mi tek struja
Vibracija. Što sanjaju na istoj
Frekvenciji. Zašto se moje oči ne mogu
Naviknuti. Na fotone što se sudaraju s
Lećom. Čim ugledaju siluetu na
Horizontu. I zašto moj um oblikuje
Miris. Tvoje kože, pod noktima
Odavno isprane limunom i
Lavandom. Zašto frekvencija tvoga
Glasa. Uznemirava lastavice pod
Prozorom. Minutu prije no što telefon
Zazvoni. Zašto s druge strane šumi samo
More. A moj um ipak oblikuje tvoje
Lice. Tvoj šapat s usana koje
Ne govore. Je li to još samo jedna
Opsjena. Ili se fotoni igraju s vjetrom
Nježno milujući koltrinu. Koja poput raskošne
Kraljevske krinoline. Pleše u nekom davnom
Zaboravljenom ritmu. Ili je to bio naš
Prvi ples. S bosim stopalima. U pijesku.
Čiji tragovi još svjetlucaju.Terakotom
Umrljani. Ili se to opet fotoni.
Samo poigravaju.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Kaligrafija

Ako se jednom probudim snena
zarobljena u savršenom tijelu
dok mi nepce još uvijek miluje
okus borovnice na usnama
a nježnost se polako skida s tijela
poput ogrtača.
Propustim zraku svjetla da se poigrava
dok jutro miriše na ljubičaste makove
umočene u vaniliju s notom melise.
Bosim nogama ostavljam tragove
samo u crne kvadratiće
Znam da bi bijelo moglo poremetiti smisao
iako se ne sjećam zbog čega…

Ako se jednom probudim sjetna
savršene bjelokosne voštane kože
s manikiranim ljubičastim noktima
omotana tek u frotir boje tek ubranih maslina
ružni ožiljak koji je pospani kirurg zašio
jedne noći na hitnom traktu
nestat će poput izmaglice.
Iz frotira će pored lijeve dojke provirivati
decentni kaligrafski uradak.
Znam da je to neki predivan stih
iako se više ne sjećam zbog čega ga nosim
na svojoj koži….

Ako se jednom probudim snena
dok jutro miriše na japanske trešnje
hoću li se sjećati okusa i mirisa one druge
ili je to bio samo san
ugrađeni kod pored desnog uha
osmišljen maštom nekog nevještog
programera pripravnika.
I hoće li ona moći pisati pjesme
umjesto mene?

Foto: www.pexels.com

‎Zdravka Prnić‎: Arteški bunar

Zabranio sam otiscima tvojih vlažnih tabana ulazak u dvorište.
Iskopao bunar, sve želje potopio, skrio ih do dubina do kojih vjedro ne doseže.
Danas kiša ne prestaje.
Ona plete pletenicu iza lijevog uha i hoda bosa na prstima po parketu.
Ima zarazan osmijeh i mazi se kao usnula djevojčica.
Kapi se raspršuju u taktu, oponašaju zvuk udaljenih timpana.
Misli pred zoru postaju nevažne, iznemoglo lutaju labirintom između sna i jave.
Tišina odzvanja hodnicima bez pokreta.
Ona spava nagnuta na lijevi bok, baš kao i ti.
Kad razmišlja naginje glavu pa me proučava ispod dugih trepavica.
Kažiprstom uvija kosu grickajući usnu dok me promatra.
Kapi grade vlažnu autocestu na prozoru.
Bunar se potopio. Sve zabrane su se rastočile.
Mokra lasta drhturi pod prozorom.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Dvostruka ekspozicija

Oduvijek se divila ljudima koji se umiju šaliti, iz svega se izvući istančanom dozom humora i nasmijati svijet oko sebe. Za njih je život tek jedna velika humoreska.
Ona nije takav tip. Ima ugrađenu genetsku grešku koja je uvijek iznova zakoči, svaki put kad joj i natruha šale kapne na rub uma.
Ima tih dana kad je sve kristalno jasno i čisto, poput jutarnje rose što se klati na listu passiflore, pa se lijeno rasteže niz puči, ogledavajući se u prvim jutarnjim zrakama, zrcaleći svijet oko sebe. Zrak je nabijen ozonom, rosa se još nije rastopila, intenzivno boja sve nijanse oko sebe. Priroda mami toliko da poželiš zagrliti deblo, umiti se rosom, zagnjuriti obraze u tučke.
Nikad nije otkrila točno od kuda se navuče maglena koprena, ali ne ona fina, satkana od tisuću komprimiranih niti, što bocka, zove i mami. Fotograf u njoj što čuči negdje pod trećim rebrom oduševljeno će uloviti mliječne pramenove što se provlače među ogoljenim kvrgavim granama, bijeli pokrivač nad poljem i cestu što nestaje u daljini. Iz prirodnog blura istkati će se zeleni listovi, žuti prašnici i nježne latice.
Prvi dašak humora otkrila je posve slučajno, jednog jutra u kojem se magla poput čipkaste koprene povlačila s poluotvorenih škura, a ona je dopustila da je štipa po nagom vlažnom tijelu, odbijajući isprati sve sokove nježnosti nakupljene u porama kože. On se lijeno rastezao po izgužvanim plahtama, paleći prvu jutarnju cigaretu, zornicu, komentirajući svoj zaobljeni pivski trbuščić. Uvijek joj je bilo interesantno kako se muškarci zafrkavaju sa svojim nesavršenostima. Da je na krevetu ležala neka žena s dva – tri (kilo)grama viška, pouzdano je znala, sada bi panično plahtom prekrivala sve što odstupa od idealnog. Dalo bi se od njih štošta naučiti, barem o ležernosti, pomislila je dok se njen nagi profil ogledavao u ogromnom zrcalu u kutu sobe.
Morala je sebi priznati, tuđe je nesavršenosti nikad ne smetaju, ali prema svojima je uvijek kritična. Zašto je baš sada razmišljala o tome, pitala se u kutu čekaonice, čekajući da je sestra prozove. Magla je zasigurno kriva, od jutra se teško olovno provlači i štipa, grebe. Ne dopušta ni trunak osmijeha, ni sekvencu humora. Zlokobno se provlači kroz željezne žaluzine trećeg kata bolnice.
Kad god radi nešto što joj nije ugodno, prebacuje se na drugi level, odsutno promatrajući svoje tijelo, kao tuđe i sve radnje koje se zbivaju oko njega. Tako je činila i sada. Pretvarala se da je na predivnoj plaži i uživa na suncu tijekom čitavog pregleda. Maštala o grani palme koja joj čini hlad i godi tijelu užarenom od ljetnog popodneva, dok joj je liječnica nanosila hladni gel.Ispijala koktel čudne intenzivno zelene boje s nekim smiješnim suncobrančićem, dok joj je na nekom nižem levelu jedva dopirala dijagnoza do slušnog živca…
Potom je uslijedilo nešto čemu se nikako nije nadala. Iz nje je provalio humor. Stalno se zafrkavala. Na svoj račun, dakako. Bile su to više crnohumorne crtice, praćene nerazumijevanjem okoline. Je li smirivala druge ili sebe, pitala se tog jutra dok je jurila malo prebrzo prema zapuštenoj djedovini, koju je sve češće posjećivala. Trebala je tu oazu mira i tišine, čak i zimi dok se magla provlačila kroz debla maslina.
Otvorila je sve škure i raskrilila prozorska okna. Magla je neumoljivo širila pramenove po unutrašnjosti kamene kuće. Skinula je bijele prekrivače s namještaja, ugurala u hladnjak namirnice i pristavila čaj. Crvenu torbu spustila je potom pored kreveta.
U sobi se kočoperilo veliko zrcalo prekriveno bijelim prekrivačem. Ne, njega nije bila spremna ukloniti.Odgovarale su joj zrcalne slike s drugog levela. Na njemu se zrcalilo njeno nago tijelo isprepleteno s njegovim.
Prošla su od tada već tri tjedna i vrijeme sa starog ručno izrađenog drvenog sata neumoljivo ju je opominjalo na trenutak povratka. No ona se udobno smjestila na drugom levelu, ne dopuštajući stvarnosti da proviri kroz čvrsto zatvorene škure. Bijela plahta još se klatila s velikog zrcala, ne dopuštajući ni na trenutak ogledavanje u sobi. Kihala je čak zbog nakupljene prašine na njoj, ali se nije dala smesti. Nije bila spremna na svoj odraz.
Posljednjeg dana, pred put, oprala je hladnjak i prekrila sve iznova bijelim prekrivačima. Istuširala se toplom vodom i zamotala u veliki plavi frotirski ručnik, dok je čekala da joj se kosa osuši. Potom je zavrnula ventile, isključila struju i zatvorila sva okna. Još se samo trebala odjenuti. Prije no što je sa sebe skinula ručnik, u polutami sobe, zastala je pred velikim zrcalom. Nekoliko trenutka borila se s neprijateljem, a potom odlučno strgnula prašnjavi prekrivač. Nadala se da će se njena sklopka automatizmom uključiti i prenijeti je na drugi level. U zrcalu će joj jedna čvrsta ruka skidati polako ručnik, jedne tople usne ljubiti vrat a ona će silno htjeti zatvoriti oči od navale topline, dok je njegov šapat opominje:
– Ne mila, želim da gledaš…
Zrcalo je ipak stajalo neumoljivo na sadašnjem levelu. Stari plavi sat u uglu bučno je odzvanjao u polumračnoj sobi odbrojavajući sekunde. Udahnula je duboko i strgnula grubo ručnik sa sebe. Progutavši klupko pljuvačke i straha, zagledala se najprije u tamne kolobare oko očiju. Potom je zaronila u vlastite uplašene zjenice, dok su sekunde udarale poput gonga i odzvanjale duboko pod moždanom korom.
Sklopila je oči. Ne, nije spremna.
Potom je dugo vodila dijalog sa samom sobom. Ona s drugog levela uvjeravala ju je da se ponaša kao dijete, te da se mora skulirati i odrasti.
Odškrinula je kapke. Uhvatila zrak i spustila pogled niz zrcalo.
Iz zrcala je izdajnički zurila u nju neka druga preplašena žena. Ispod mršavog ramena umjesto zaobljene tople dojke ukrašene purpurnom kupinom, zjapio je ružan rez.
Diši, rekla joj je ona s drugog levela.
Kao u transu, odmakla se od zrcala, odjenula i uzela ključe. Vozila je već nekih stotinjak kilometara kad se sjetila da uopće ne zna je li zaključala vrata stare kuće.
Uz autoput maglena koprena se navukla, poput tajnovitog stakla od želatinoznog fluida. U retrovizoru promatrala ju je ona, neka druga, bez sjaja u očima.

Foto: www.pexels.com