Arhiva oznaka: Žarko Milenić

Žarko Milenić: Starci

Kako se zovu moj otac i majka? Iskreno da vam kažem ne znam. Zapravo znam, ali pamtiti kako se oni zovu zaista nema smisla. Ja ih zovem “starci” i obraćam im se samo u drugom licu množine. Trudim se da im se obraćam što manje. Da se oni više obraćaju meni no ja njima. Da me zovu samo kad je gotov neki objed, da mi kažu tko me zvao i kakvu je poruku ostavio.

Kad telefon zazvoni oni se ne javljaju kad znaju da sam u svojoj sobi gdje imam svoj telefonski aparat. Čak i kad ne znaju jesam li u sobi ili nisam. Jave se samo kad telefon zvoni dugo.

Ja ih zovem iz sobe da se jave kad onaj s druge strane žice kaže da njih treba. Vrlo rijetko netko treba njih.

U dnevni boravak, koji je dio njihovog teritorija, ulazim samo da žderem. Oni u moju sobu ne ulaze nikad. Ni kad me nema. Tako ja hoću.

I kog će vraga u mojoj sobi? Ne treba mi majka namještati krevet kad ga već ja nikad ne namještam. Ne treba mi brisati prašinu jer nisam na nju alergičan. Nitko je nije brisao bar dvadeset pet godina pa ne mora ni ona.

Starci su uvijek skupa.

Opa cupa,

nas dva skupa.

Opa cupa,

Opet skupa.

Ne izlaze nikamo osim u nekoj krajnjoj i velikoj nuždi kao što je odlazak do susjede u istoj zgradi da posude nekoliko žličica kave.

Kog vraga njih dvoje rade u dnevnom boravku?

Borave preko dana.

Što rade u spavaćoj sobi?

Spavaju preko noći.

Ovo spavanje treba shvatiti u doslovnom smislu. Pretpostavljam da su se zadnji put tucali kad su mene pravili. Prije skoro pola stoljeća. Valjda im se proizvod tog pravljenja toliko svidio da su se odlučili okaniti ćorava posla kako ne bi idući put ispalo nešto još gore. Ima i gorih stvari.

Zapravo teško je povjerovati da bi nešto gore od mene moglo ispasti.

Kad sam išao u osnovnu školu jednom ponavljaču po imenu Šimo naš učitelj je rekao da je bolje da su mu roditelji dobili kamen nego njega. Bar bi se na nečemu mogli odmoriti.

Danas bi moji starci tog pedagoškog kretena ismijali. Dotični Šimo je završio večernju školu i odmaglio u Njemačku. Danas ima toliko novaca da višak šalje svojim roditeljima. On je za njih bog.

Ja mojima nisam nikad ništa davao jer nisam imao. I da sam imao ne bih im davao.

Kažem da su oni uvijek zajedno. Pitam se kako se podnose. Kako su se podnosili sve te silne godine? Oni zbilja nisu normalni. Kako onda ja, koji sam potekao od njih, mogu očekivati da budem normalan?

I ne očekujem.

Iznenadio sam se kad sam u vrijeme jednog ručka primijetio da je stol prazan. Pitao sam staru:

– Šta je za ručak?

– Nisam stigla.

– A šta si radila cijelo prijepodne?

Šutjela je.

– Gdje je Stari? – postavio sam joj pitanje nakon dugo, dugo vremena. Ne volim postavljati pitanja, ponajmanje ne Starcima. Tko pita – skita.

– U bolnici – rekla je i zaplakala.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakala.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakala:

– Da. On tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi voljela da ima?

Smrknuto me pogledala:

– Ti si lud!

Ne treba se čuditi. Starci imaju preko sedamdeset.

Pitao sam se koliko će ona poslije njega živjeti. Stalno su zajedno. Neće dugo. Kao vjerne papige. Brzo uvenu od tuge za partnerom.

Pisac Marko Marković mi je pričao o jednom hercegovačkom selu gdje tradicionalno muževi umiru u pedeset i nekoj a ženice nakon njih tek u osamdeset i nekoj. Vesele udovice.

Tog dana me nazvao Marko. Tada smo još govorili. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Što se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stari mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Nije rak kako on tvrdi. Samo neka vagina pektoris. Al kažu doktori da se i od toga umire… To je ko u onom vicu. Rekli Hasi da je Huso umro od upale pluća. On na to kaže – Dobro je da nije od raka.

Nasmijao sam se i nastavio:

–  Eto, dobro je da moj stari neće umrijet od raka!

Iduće godine su zamijenili uloge.

– Gdje je stara? – pitao sam starog kad sam ga zatekao samog u dnevnom boravku.

– U bolnici – rekao je i zaplakao.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakao.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakao:

– Da. Ona tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi volio da ima?

Smrknuto me pogledao:

– Ti si lud!

Tog dana me nazvao Šmele. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Šta se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stara mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Kad nije meni žao što bi tebi bilo! Ako mi i izjaviš sućut neću se ljutiti. To i jest za rodbinu, a ja bih mu se trebao računati ko neka bliža. Sućut treba izjaviti i rodbini već ohlađenih i rodbinu onih koji će se uskoro ohladiti.

Nije znao što bi na to rekao.

– Eto mojih novica – rekao sam mu. – A kakve su tvoje?

– Nikakve.

– Zašto si me nazvao? – upitao sam Šmeleta.

– Samo da čujem kako si.

– Nikad bolje.

Stari nas je izigrao. Nije otegao papke. Eto koliko je pouzdan. Prošlo je od tada dvije ili tri godine a on i dalje mljaska u dnevnom boravku kao da ništa nije bilo.

Svašta!

Foto: www.pexels.com

 

Nikola Šimić Tonin: Umiven mislima

Boris Marić: Uvod u san, Književni klub Brčko distrikt BiH, Za izdavača / Urednik – Žarko Milenić, Brčko 2016., Knjiga pjesama.

Kada će i u kojem trenutku zaiskriti pjesma u duši  pjesnika graniči s magijom?

U noć umotane, iscrpljene greške / Beskorisne leže u nivou glave… (Oneirologija)

Uvod u san, poetski san Borisa Marića. Tako je dojmljiv osjećaj kada nam se dogodio ovaj ukoričeni stihovlja san koji nas zaokupi snažnije nego živa stvarnost.

Dječja igra rukama / U zraku, na svjetlu / Snažno kao kukama / Privlači pažnju / Vrh jezika / Ostaje nijem / Na ražnju / Iznad sljepila / Raste dosada u muhama / I troše se zalihe ljepila. (Emocionalna glupost).

Kompleksnost sna svojevrsna je enigma, snivačev (čitaj pjesnikov) izraz – pjesma za pjesmom iz zbirke pjesama Uvod u san, poete – sanjara – „Mjesec mu noćna rasvjeta“, ko „Astronom uvijek na putu“, „Nad vremenskim grobljem“, „U samostanu za ljubavnike“, „Plače od smijeha“, „Bez da i bez ne“… poetski plovoput prostranstvima sna, budi ga bjelina papira, stranica knjige novom pjesmom ukoričene zbirke pjesama – „Snovidica“.

Pjesničke imaginacije Borisa Marića, nude kroz stihove, reducirano i jasno, liječe riječima raznovrsna stanja njegovih misli i strahova. Zapitanosti nad samim sobom. Nad životom. Nad križištima sebe. Križa kojeg nosi. Pjesnika u sebi. Psihologija snivača – pjesnika Marića ponudila je ključ njegovoga stvarnog stanja, uobličila u nadrealnom stanju sna u kojem je, uobličila pjesme. I to ne bilo kakve pjesme.

Ja sam tvoj najbolji prijatelj / Moj prst je uperen u zemlju / I moja istina nije pravilnik / Iz usta pogubljenih svetaca / Zašto patiš u svom spasitelju … (Hipnoteza)

U prostoru pjesnikova uma događa se sve. Um povezuje već življeno vrijeme i neku individualno zapamćenu sliku. Sa strašću muke pojavio se stih. Sve nije umrlo ostala je poezija. Ritam emocije i misli se nadopunjuju. Bolima i strahom stvorene atome uzburkanih emocija povezuje u svoj poetski doživljaj i tu nit doživljaja s emotivnim sadržajem – komprimiranim prostorom individualnog, ritma sastavnica tempa asocijacija i spoznaja, osobne spoznane s poveznicom univerzalne ljudskom rodu ugrađene i u arhetipskom obliku prepoznate urođene matrice neupitnoga izuzetno nadarenoga pjesnika.

Ako već jednom ostarimo sa svemirom… (Suočavanje). Tišina dubokog trenutka… (Globalizacija). Polako se mislima umivam… (Obarač). Mirišeš na ljubav… (Uvod u san). Tišina ostavlja prostor za misli… (Mir). Moje otvoreno srce na policama… (Anahata). Krvavih očiju i suženih zjenica / U koje više nije mogao stati čovjek… (Tradicija). Gasim svjetlo i odlazim / U svoj podrum / U grudima. (Normalan). Tvoje lice je nebo… (Pet dana bez tebe). Mi ližemo slike / Ljudi sa ranama… (Neosporno). Nebo nije bez razloga iznad nas… (Omaž).

Ukoričena glazba stihova Uvod u san izuzetnoga mladoga pjesnika Borisa Marića dugo nas drži budnim…

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: „Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta

Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta,  Književni klub Brčko distrikt BiH 2017.

 U okviru off programa XXXIV Pozorišnih – kazališnih susreta BiH u Brčkom predstavljena je zbirka „Kafkino oko i druge pjesme“ Karstena Bjarnholta, pjesnika iz Danske koju je prevela Milena Rudež. Karsten Bjarnholt neobičan je pjesnik čak i za prilike u Danskoj, jer je kroz svoj izričaj samosvojan, poetski putnik namjernik prostranstvima poezije. Svaka od ovih pjesama svojevrsna je poetska postaja na životnoj cesti. Vrcavog i ironičnog jezika, pomalo skrajnuti a pamtljivi su slikopisi, likovnost autora. Poetske slike.

Emocije su jezgro oko kojeg se formira pjesma. Sve je izvrnuto ka unutra, nutrini pjesnikove duše, koja je na momente krenuti vulkan kaosa: zapitanosti, bola, straha… spram pervertiranom svijetu.

Ova konstatacija još je utemeljenija kada se ima u vidu da Bjarnholt nije predstavnik niti jedne generacije pjesnika u svojoj zemlji jer ima sasvim neobičan pristup poeziji. Originalno je zbirka prije dva mjeseca izdana u Danskoj i u njoj je dodano još desetak pjesama iz Bjarnholtovih ranijih zbirki.

„Specifičnost stvaraoca jest da njegove pjesme polaze od svakodnevnih stvari i pretvaraju se u nešto drugačije i neobično. Mislim da će ova knjiga biti jako dobro prihvaćena i kod nas jer i naši ljudi ovdje vole, odnosno traže otklon od stvarnosti, a ne opisivanje sadašnjosti golog života. To vidim i kroz prizmu odnosno želju svih nas da bar na trenutak spoznamo ono što nam se makar u djeliću sekunde, ukaže kao nešto drugačije, a to može i čini upravo Bjarnholtova poezija», naglasila je prevoditeljica Milena Rudeš.

Sam autor nije krio zadovoljstvo što je «Kafkino oko», svoje predstavljanje doživjelo u okviru prestižne manifestacije kakvi su brčanski Pozorišni susreti, uputivši posebnu zahvalnost organizatorima i Žarku Mileniću, uredniku zbirke koja je izašla u izdanju Književnog kluba Brčko distrikt BiH. Govoreći o onome što je kroz stihove bilježio Karsten Bjanholst ističe  da je njegov lajtmotiv stvarnost u kojoj živi.

„U konkretnom slučaju riječ je o onome što se u Zapadnoj Europi sve više i više dešava a to je činjenica da sve veći broj mladih ljudi psihički obolijeva. Upravo s tim ljudima  sam ja radio. Prema mom shvatanju poezija nije za «mekušce». Ja poeziju vidim kao odraz stvarnosti u kojoj živimo. Upravo ta stvarnost, često i jeste kao takva bolna. Dodatno umijeće je kroz tu bolnu stvarnost provući i nit ljubavi, što nadam se, kroz  moj pjesnički izričaj, će čitaoci i prepoznati“, rekao je autor.

Inače, zbirka poezije  «Kafkino oko i druge pjesme», pored navedenog ključnog aspekta  koji je precizirao sam autor, oslikava viziju svijeta ljudi kada ulaze u jako zrele godine, odnosno ostare, i sve to prikazujući na jedan ironičan i komičan način.

U Starom zavjetu tijelo se nasuprot predstavlja u svojoj krhkosti i prolaznosti; ljudski rod je tijelo, a božansko je duh (pneuma).“ Gerbebran Alen, Ševalije, Žan. Rečnik simbola. IK: Kiša: Stylos art, Novi Sad, 2013, str. 959.

Ova misao kao osnovna tkalačka nit pjesme skoro se pa provlači kroz svaku pjesmu.

Osobnost i duhovnost Karstena Bjarnholta bogati nas poezijom sjajnih ironijskih perspektiva koje zbirci pjesama: «Kafkino oko i druge pjesme», daje poseban poetski sjaj i suptilni štih razinama ranjivosti ljudskoga bića i njegove duše.

Foto: zahvalnošću Nikole Šimića Tonina, Karsten Bjarnholt