Arhiva oznaka: ZaPis

Denisa Čirjak: Fantastična bića su obični ljudi

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

U selu pokraj mora
Iznad zelena gora
I tragovi nekog drevnog kora
Pjesmom prodiru kroz rupe
Novog svijeta

Čini se
Čuje se
Ko da glasovi vijećaju
Približavaju se sjećanju
Izrezbarene rune ih podsjećaju
Na minula doba
Kad je ostala samo molba
Grickajte vrijeme
Dok se ne zasadi sjeme

SLADA!
Ne zaboravi, vrijeme samo oporavi!

Kraljevi vladaju
I nekada su vladali
Svi ostali prevladavali
Razvili su škrge iz rudimentarnih organa
Dok su neki plakali, još otvorenih rana

Ništa nije badava!
Na ovome svjetlu
Na ovome svijetu

Ni suze
Ni kormila
Ni sidra za zaustavljanje
Ni alati za popravljanje
Ni vesla za one najmanje

Najmanje što mijenjaju
Tijek budućnosti
Pol okrutnosti…

Kopni ko ledovi Arktika

Ljudi još uvijek nisu izumrli, kažem
Kao dinosauri
Ja vjerujem da danas žive kao kentauri
Ljudske glave na vrhu vrata
Svaki dan prolaze kroz kozmička vrata
A noge su im šume, žile potoci
Razvedene obale i otoci

Mislim da nema čudesnijih
Bića i priča
Od onoga koji sve izmišlja
Stvara i rastvara
I možda još tipka po kakvoj…
Antiknoj mašini sa slovima za pisanje
I očima za smijanje
I mislima za dramske drhtaje
Kroz vrhunce radnje
I pokoje neobične
Zaveslaje.

Foto: www.pexels.com

Mario Padelin: Raj za mačke

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Kao čovjeka pravog kad polako stigne
Prije ili poslije do konačnog kraja
Tako i njih nježno jedna ruka digne
U tihe dvore mačjega raja

Pa se tamo dugo rastežu i sniju
Valjaju se lijeno na mekanoj svili
Krzno svoje peru, na suncu se griju
I onaj prvi žuti, i onaj mirni sivi

I baš zato što su mene imali za brata
Moći ću valjda jednom i ja
Pronaći neka, mala tajna vrata
Da posjetim svoja prijatelja dva

Foto: www.pexels.com

 

Jasminka Vejmelka: Svila

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Prepoznajete li trenutak,
kada mački lutalici,
– onoj koja je najčvršće
vezana za vaš dom,
i koja dolazi svako jutro
kao u prolazu –
tanjur sa hranom ostavite
u dogovorenom kutu vrta,

I nikom to ne kažete,
nigdje se to ne prepričava.

Trebate oprati posuđe
kroz neko vrijeme,
i pogledate iza kuće:
Tanjur je oblizan i čist.

Poznajete li zahvalnost
koja se tada
smjesti u vaše grudi
i grije vas cijeli dan,
do sutra.
Tada se ponovno
preseli u oči mačke
koja čeka,
i pogleda vas duboko
kada slučajno
izađete pred kuću
u njeno vrijeme.

Mjesto u vašim grudima
oblaže se tada
Svilom.
Foto: www.pexels.com

Mirjana Mrkela: Mačkar

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Susjed Mile je pravi gospodin. Tako je fin kao da se preslikao s neke starinske fotke. Ili je izišao iz romana o uglednoj gospodi. Uredan je, uškrobljen, izglačan i ulašten. Sav uglađen, dezodoriran, parfimiran. Odijela su mu skrojena po mjeri. Košulje bjelje od snijega. Kosa i brkovi pažljivo počešljani i podrezani. A tek nokti! Svaka bi učiteljica poželjela par takvih ruku u svome razredu.
Uopće, Mile je sladak kao bombon u celofanu Drops. Gospodin Mile nikad ne podiže glas. Ženama se klanja. Muškarce uljudno pozdravlja. Kad ga sretnem, i sam se profinim. Skrivam nokte kao dresirana maca. I koljena mi se i usta stisnu od pristojnosti. Vladanje gospodina Mile je vrlo primjerno. Taj se ne gura čak ni na utakmici. Ne puši, ne pljuje i ne psuje. Svaki papirić baca u koš. Mislim da ni na obući ne nosi prašinu. Ugodno je imati takvog susjeda.
Eh, ali najugodnije je mačkama! A vjerujem da njih ima više nego nas. Kad vide gospodina Milu, izbezume se od sreće! Trče odasvud. Guraju se, prevrću, preskaču i grebu jedna drugu. Jer Milu treba pozdraviti! On je taj koji im često donosi ukusne komade. Kobasice, ribe, kruh s paštetom i, najdraži im, parizer.
Znate već kako i gdje žive ulične mačke. Ne znam kako i čime su zaslužile tako besprijekornog gospodina. Možda su njihovi preci bili čisti i mirisavi. No one nisu baš gospodstvene. O mirisu ne treba ni govoriti!
Vidite, to je i smiješno i žalosno! Nailazi blistavi, zalizani gospodin Mile, zvan Mačkar. Odmah se oko njega stvara čopor prljavih, smrdljivih, drekenjavih obožavateljica. Prate ga u stopu sve do ceste ili do ulaza. Klanjaju mu se i pjevaju. Mačja pjesma, mačja ćud, mačji dobrotvor. Ali možda on i nije tako veliki gospodin kao što izgleda!

Foto: www.pexels.com

Razgovor – Andreja Malta: Ženska je seksualnost najveći tabu među samim ženama

received_10204082187446486Andreja Malta je zadarska autorica vrlo širokog raspona interesa. Nedavno je objavila knjigu „Lica i naličja ljubavi“, zbirku priča koje uglavnom tematiziraju ono što ćemo zbirno nazvati „ženskim temama“. No, one u svojem zahvatu zalaze u puno više područja i nikako nisu samo „ženske“: one su i tragične, komične, ponekad kontemplativne, u svakom slučaju, radi se o prozi koja se može označiti stvarnosnom, no koja ima i „ono nešto“, zrno soli univerzalne, intuitivne mudrosti, koje ne oduzima zadovoljstvo čitanja, štoviše, obogaćuje i poziva na daljnje čitanje. Andreja Malta nam se predstavila kao autorica koja svakako ima još puno toga za reći, gotovo kao da iza ugla očekujemo jedan dobar, dobro skuhani roman koji će sintetizirati kako njezino literarno iskustvo, tako i ono životno koje se pokazuje presudnim za dobro ugođenu književnost.

Milan Zagorac: Tvoje žene su vrlo vrlo emancipirane i moderne, ali to ih ne lišava dvojbi, trauma, slabih točki… čak ni njihova seksualnost nije pretjerano skrivena, štoviše, integralni je dio tvojih mahom junakinja… Je li to inače tvoja preokupacija?

Andreja Malta:: Pozdrav tebi Milane, pozdrav cijeloj ekipi Književnosti uživo. Moram napomenuti, da kao što sam počašćena ovim našim virtualnim razgovorom, jednako sam i sretna što su moje priče u zbirci „Lica i naličja ljubavi“, isplivale iznad površine zahvaljujući izdavačkoj kući „Studiju TiM“ i Tamari Modrić.Da. Moje su žene vrlo emancipirane i moderne, poput mene same, što ne znači da pišem o sebi. Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično. Jedino što zamjeram velikoj većini žena je, da su razgovori vezani uz seks i seksualni život još uvijek veliki tabu među njima samima, bez obzira na to da ipak živimo u 21. stoljeću. Negdje duboko u sebi sam se nadala da će se ta tema konačno otvoriti, zaživjeti, onako iskreno. Zato i pišem otvorenije po tom pitanju, bar mislim da je to tako, ma da još uvijek s jednom malom dozom opreza, jer sam svjesna činjenice da mnogi, kao što sam već napomenula, tu totalnu iskrenost još nisu spremni prihvatiti. Valjda će se uskoro nešto promijeniti po tom pitanju. Nadam se.


 

Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično.


 

Također smatram da su i problemi obiteljskog nasilja, incesta i sličnih stvari koje se događaju svakodnevno iza zatvorenih vrata premalo komentirani u društvu i da ustanove koje se bave ili bi se bar trebale baviti s time ne rade dovoljno, u nekim slučajevima čak ništa, pa se onda događaju stvari kao što su ova dva ubojstva žena u zadnjih nekoliko dana, jedno u Karlovcu i drugo u Kruševu.

Milan Zagorac: Čini mi se da si brza u pisanju o ljubavi, i da nemaš nekih velikih dvojbi po tom pitanju. osjeća se zrela autorica koja se čvrsto nosi s krizama egzistencije. Znam da si baka, iako to smiješno zvuči, no koliko je tvoj život i život tvojih junakinja/junaka komplementaran?

received_10204082184806420Andreja Malta: Hahaaa… da, da, brza sam u pisanju o ljubavi i imaš pravo. Nemam baš nekih dvojbi po tom pitanju. Ne znam, možda griješim ali za mene je ljubav vrlo delikatna stvar. Upoznala sam je sa svih strana. Zato mi se i svidio naslov za knjigu: „Lica i naličja ljubavi“. Upoznala sam njezine dobre i loše, pa čak i one najmračnije strane. Jer ljubav zaista ima mnogo lica. Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju. I još nešto, u povjerenju, mislim da me zaista ne doživljavaju kao baku, više kao prijateljicu. Ja jesam i mama i baka, ali daleko od onih klasičnih, na kakve smo navikli. Malo sam svoja i iskreno, ne bi željela biti drukčija. Što se tiče komplementarnosti mojih junaka/junakinja, da, priznajem, ponekada se poslužim nekim svojim životnim iskustvom.

Milan Zagorac: Zašto kratka priča, je li to neki Zapisovski zalog (znamo da si članica nama prijateljskog zadarskog pandana) ili roman čeka neka druga vremena?

Andreja Malta: Pisanje kratkih priča nije neki Zapisovski razlog. Kratke sam priče pisala još u mladosti, jer ih volim pisati a i čitati. Kratka priča u principu ne bi trebala biti preduga i rijetko zamara čitatelja a i meni kao autoru je nekako draže takvo pisanje, jer se ponekada bojim, da ne bi počela sama sebi dosađivati i isplesti mrežu u koju ću se zapetljati i onda će nastati problem kako ću se ispetljati, hahahaaa… Ma šala mala. Pitaš za roman. Osjećam da polako dolazim, sazrijevam poput jabuke na grani, za takvo nešto. Mislim se s tim uhvatiti u koštac negdje na jesen. Imam već ideju, sliku u glavi, čak poneke detalje. Neki dan sam o tome razgovarala s jednim mojim prijateljem, također piscem, dao mi je neke smjernice, pa sad mislim da bi vrijedilo pokušati. Nadam se da ću uspjeti.


 

Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju.


 

Milan Zagorac: Dvojezična si, slovenska i hrvatska autorica, ali kako te određuje ta dvojnost, te dvije tako slične, a opet različite kulture – slovenski red, disciplina naprama dalmatinskom, hrvatskom kaosu, kreativnom neredu, izrazimo se eufemistički.

Andreja Malta: Slažem se s tobom, to su dvije ujedno jako slične a opet tako različite kulture. Rođena sam Slovenka i u Ljubljani sam provela mladost. Slovenci su doista vrlo disciplinirani, tvrdi i dosta zatvoreni narod. Tamo je ili „hoćeš“ ili „nećeš“, nema sredine, znam iz iskustva. Možda sam zato tako uporna, neki kažu i poprilično tvrdoglava. Dalmaciju znam još iz djetinjstva, dolazili smo godinama na ljetovanje u Pakoštane pokraj Zadra. I mogu ti reći, toliko mi se svidjelo da sam svaki put plačući odlazila kući. Sjećam se da sam jedno poželjela da provedem život tamo, kad odrastem. Mislim da je želja bila zaista jaka, jer mi se stjecanjem životnih okolnosti i ispunila. Živim već trideset godina u Zadru i moram reći da mi je jako lijepo i da ga volim poput Ljubljane. Sviđa mi se ta dalmatinska ležernost i malo kreativnog nereda. I ljudi su veseliji. To život čini zanimljivijim, opuštenijim. Neki me znaju nazvati „Zadarska Slovenka“, pogotovo Zapisovci, a na poslu me od milja zovu Mojca, hahhaa… Jesam, dvojezična sam autorica. Pišem prozu, ponekad i poeziju. Poeziju mi lakše pisati na materinjem jeziku, znači slovenskom. Ide nekako spontano, mislim da je razlog tome što je slovenski jezik malo tvrđi, pa mi je osobno zahvalniji za poeziju. Čak su neki plakali uz te moje pjesme. Slovenci, naravno. Hrvatski jezik mi je za pisanje proze idealan. Čini mi se tako mekan, podatan, poput svile. Mogu se igrati riječima, okretati ih na sve moguće načine, slagati poput kockica i na kraju jednostavno same spontano nađu svoje mjesto. Iskreno, zaista uživam pisati a i čitati prozu na hrvatskom jeziku.

Razgovarao: Milan Zagorac

Predstavlja nam se: Andreja Malta

Jučer je na stranici Studija TiM objavljen intervju sa zadarskom književnicom Andrejom Maltom. Mi ga prenosimo na našim stranicama, kao što ćemo i nastaviti s nizom intervjua s našim autorima i suradnicima kako bismo ih bolje upoznali.

P: Bok, Andreja. Drago nam je što si pristala na ovaj virtualni intervju i, naravno, što sudjeluješ na “najboljim književnim stranicama” poput Književnosti uživo ili Studija TiM (ha, ha, ha). Dobro, sad ćemo se uozbiljiti i krenuti…

O: Pozdrav Tamara! Veliko mi je zadovoljstvo što si me pozvala na ovo virtualno čavrljanje povodom mog sudjelovanja na “najboljim književnim stranicama”… Književnost uživo i fb Studio Tim.

P: Kako si?

O: Pa mogu reći da sam još uvijek jako dobro usred ovog svjetskog kaosa, recesije i ostalih osobnih nedaća koje nas svakodnevno prate na našim životnim putovima.

P: Tko je Andreja Malta?

O: Andreja Malta je prije svega žena. Žena s dvije domovine – Slovenijom, gdje je provela djetinjstvo, i Hrvatskom, koja je spletom okolnosti postala njezin dom. Poetična, senzualna, sposobna zapažati, uočavati, analizirati, ljubiti, patiti i biti tvrdoglava. Zatim je majka i nona dvojice malih nadobudnih dječaka. Potom strastvena čitateljica i ljubiteljica knjiga i na kraju, kao kaže Vedrana Rudan za sebe, pomalo i “pisačica”, ha, ha, ha…

P: Tvoje kreativno stvaralaštvo počinje od…

O: Moje kreativno stvaralaštvo počinje od osnovne škole, negdje od četvrtog-petog razreda. Tada sam napisala prvu pjesmu koju je uspjela do danas sačuvati moja teta, toliko joj se svidjela. Kasnije, u višim razredima, priključila sam se literarnoj sekciji gdje sam bila prilično uspješna i aktivna. U srednjoj školi sam samostalno nastavila s pisanjem, pišući povremeno kratke priče za tadašnji popularni ljubljanski tjednik “Mladina” koji još uvijek izlazi. U to vrijeme se za objavljene priče primao i honorar tako da sam spajala ugodno s korisnim. Pobijedila sam i na jednom natječaju za kratku priču u “Nedeljskom dnevniku”. Kako sam se vrlo mlada udala i postala majka, dugo nisam imala prilike pisati, tako da sam se toj svojoj ljubavi vratila 2006. godine, nakon jednog životnog kraha koji sam ipak uspješno prebrodila.

P: O čemu najradije pišeš?

O: Hmmm, kada malo bolje razmislim, pišem o svemu pomalo. Ima tu sjećanja na djetinjstvo, mladost, ljubavi koje su došle i prošle, onda nešto socijalne tematike, incesta, ženske problematike, priča o životinjama, pogotovo o mačkama koje doslovno obožavam ha, ha, ha…

P: Proza ili poezija?

O: Nedavno je izašla moja prva dvojezična zbirka poezije s nekoliko kratkih priča, što je pomalo netipično za mene. Pjesme mi nisu prioritet, ali eto, dogodilo se i to. Moj svijet je definitivno proza. Svijet u kome je “sve po mom”, svijet u koji pobjegnem kada osjetim da sam preopterećena stvarnošću i da je definitivno došlo vrijeme da iz sebe izbacim ono što me smeta, raduje ili na neki drugi način izazove inspiraciju da se “kreativno povučem”.

P: Što misliš o “virtualnoj književnosti”, sudjelovanju na književnim fejs stranicama, općenito o tom novom fenomenu?

O: Što se tiče virtualne književnosti, sudjelovanja na književnim fejs stranicama i sličnom, definitivno sam ZA. Mislim da je to dobra inovacija koja omogućava brzi protok i širenje informacija, pa tako i književnosti.

P: Tiskana ili e-knjiga?

O: Jedno i drugo. Tiskana knjiga ima svoju čar koji ti donosi dodir i miris papira, ono na što smo naučeni od djetinjstva. E-knjiga, definitivno praktičnija, omogućava brže širenje, pa čak i čitanje.

P: Nekako su, mišljenja sam, najviše odjeka imale tvoje “Minuit socolate” i “Zdravo, fino, Čokolino… mljac!” u kojima si baš ono potpuno usmjerena na ženske teme, odnosno na žene u nadasve dobrim 40-ima. Vidiš li sebe možda u tzv. ženskom pismu?

O: Ha, ha, ha, da, ona “Minuit socolate” nastala je tako spontano i u jednom dahu, ali uz strepnju kako će biti primljena jer je ipak, moraš priznati, malo “izvan okvira”. Mislim da se ljudi još uvijek previše naginju nekakvim formalnim, moralnim klišejima na koje su naučili i koje su prihvatili. Zašto neke stvari ne napisati takve kakve su, bez uljepšavanja i ostalog kiča? No, na moje ugodno iznenađenje, mislim da se stvari možda ipak pomalo pomiču prema prihvaćanju malo drukčijih formi izražavanja.

Žensko pismo mi je inače omiljena tema. To su stvari koje me zanimaju i o kojima dosta znam. Pogotovo o ženama koje su u fazi spoznaje da je mladost zaista prošla, da dolazi druga, zrelija dob i da se treba s time suočiti, htjele one to ili ne. Neke to prođu bez problema, a neke malo teže prihvate. Da, svakako vidim i sebe u tom pismu.

P: Što planiraš u skoro vrijeme?

O: U skoro vrijeme planiram dovršiti zbirku kratkih priča usmjerenu baš na tu žensku tematiku, žena u dobrim četrdesetima, s jednom nogom u pedesetima, ha, ha, ha…

P: Znamo da si aktivna u zadarskoj literarnoj skupini ZaPis pa nam reci nešto o tome…

O: Da, aktivna sam u Udruzi zadarskih neafirmiranih pisaca ZaPis skoro od samog početka osnivanja. Udruga postoji od 2009. godine i okuplja članove različitih stilova, godišta, spolova… pjesnike i prozaiste. Cilj nam je međusobno druženje te pomoć savjetima i kritikama povodom stvaranja vlastitih uradaka, zabavljanje drugih ljudi svojim literarnim uradcima na književnim večerima koje redovito priređujemo. Povremeno kao goste zovemo već afirmirane hrvatske pisce. Do sada smo ugostili Juricu Pavičića, Antu Tomića, Zorana Ferića, Romana Simića Bodrožića, Tanju Mravak i druge, da sad ne nabrajam dalje. I bit će ih još, nadam se! Prošlog smo ljeta organizirali u Zadru “Kalibar bestival”, festival književnosti u suradnji s nakladničkom kućom Algoritam, čiji je cilj bio prikazati najbolje od aktualne lokalne književne scene uz glazbeni i izložbeni program te uz predstavljanje naslova čiji se prihod od prodaje donirao u humanitarne svrhe. Također smo izdali i zajedničku zbirku kratkih priča naslova “Samo ti pričaj”. U svakom slučaju, očekuje nas bogato proljeće, između ostalog, tijekom svibnja i lipnja dogovorena je razmjena s riječkom udrugom Ri Lit, što mislim da je i više nego dobro.

P: I za kraj, nadam se tvom daljnjem sudjelovanju na našim stranicama i šire, dakako. Želim ti puno uspjeha… i do skorog “live” susretu u Rijeci ili Zadru. Lp

O: Na kraju bih htjela zahvaliti tebi, Tamara, “najboljim književnim stranicama” … Književnost uživo i Studio TiM na sudjelovanju i ovom našem razgovoru. Suradnja se svakako nastavlja, nadam se na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem također i na dobrim željama za budućnost, a pogotovo se iskreno veselim i jedva čekam skori “live” susret u Rijeci ili Zadru!
Srdačan pozdrav tebi i ekipi!

P. S. Razgovarale su Andreja Malta i Tamara Modrić.

(fotografija: Vladimir Šantić)