Arhiva oznaka: Volodimir Krinickij

Hege Siri: Legenda & druge pjesme

Sjećanje
u dubinama najdubljih dubina
sjećanje leži
o tome što je bilo
i tome čega nikad neće biti

Vrijeme
vjetar nosi ptice
vrti lišće breze
oko mene
šapće o vremenu
gdje vrijeme više ne postoji

Jezik
moja majka ne joika
ali uči naš jezik

majka moje majke ne joika
ali govori na našem jeziku

moj tata ne joika
on govori norveški

tatin tata ne joika
on pjeva psalme

ja znam joikati
ali ne razumijem naš jezik

moja kći joika
i govori svim jezicima

Kuća
kuća stoji bez ograde
vjetar grebe morskim pijeskom
njegove zidove
zidovi se osipaju soli

Riječ
u knjizi, u riječi
pronađem jezik
i onaj koji sije
koji plače, koji govori –
samo pahuljica
što se topi u dlanu

Legenda
nakon grmljavine
nebo je mirno
nema početka nema kraja
i gavran leti
pamteći
što je vidio

Život
skupljam život
koji zvuči
kao što još nitko nije meni pjevao
izvadim riječi iz usta
mijesim ih sa slinom
stisnem, vučem i vrtim rukama

ja koja nisam nikada vila sobovske žile
sašijem sebe iznutra i izvana
pa skupljam život koji postaje riječ

S norveškog preveo Volodimir Krinickij

© Hege Siri – Et øyeblikk noen tusen år
©️ Kolon forlag

Foto: www.pexels.com

Miguel Hernández: Tri imena postojanja

* * *

Poljubac je bio toliko dubok
da je pogodio čak i mrtvaca.
Poljubac je imao takvu silu
da su usta gorjela živima.
Poljubac je bio prevelik
za ove male usne.
Ovaj poljubac je želio
kopati mrtve i sijati život.

* * *

Tri rane su se dogodile:
ljubav
smrt
život.

Tri su rane primljene:
život,
ljubav
smrt.

Imam ja tri rane:
život,
smrt
ljubav.

* * *

Napisao na pijesku
tri imena postojanja:
život, smrt, ljubav.
More je svojom
moćnom silom
pjenilo i opralo sve.

Sa španjolskog preveo Volodimir Krinickij

Foto: www.pexels.com

Alisa Gavrylčenko: Naraštaji (III)

Pjesnikinja Alisa Gavrylčenko u prijevodu našeg suradnika iz Kijeva Volodimira Krinickog. Ciklus ukrajinskih autora objavljujemo pod skupnim naslovom Naraštaji. Kao i inače u slučaju kada imamo ovakvu lijepu međunarodnu suradnju, posebno smo ponosni i s velikim vas zadovoljstvom pozivamo na čitanje.

nakon lutanja

vraća misli
iz progonstva
bol
na desno rame
na desnu stranu
u tijelo
osvojeno

nakon lutanja
tijesno je
u desnoj ruci
one bježe
kroz lijevu
one lete
iz lijevog uha
kao iz školjke leptiri

emigriraju u potrazi
novog tijela
novog bola

suzdržanost

previše je sjećanja
pokrilo zemlju
kao i mene
led je ozlijedio

previše je vremena
pogubljeno izgubljeno
zbog snijega i pamćenja
za pobjedu nad njima

previše zidova
još uvijek drže
ne topi se između nas
čak i kad smo proljeće

sastojci žene

žena nije žena
bez osobnog
frizera

žena nije žena
bez osobnog
krojača

žena nije žena
bez osobnog
liječnika

žena nije žena
bez osobnog
života

dvije planine

susreli smo se u svijetlom sumraku
kao planina s planinom
susreli smo se
sudeći po našim sjenama
velikima kao planine
visokima kao planine
udaljenima
da dosegnu horizont

zlatno svijetle zvuci zvona
prate nas
i mi gradimo stari mitove
o nama
ja sam venera,
ti si mars
adam si
ja sam eva

tako je bilo
tako je
i tako će
jer mitovi su živi vječno

rada i plaža

sa svojim pijeskom i nilom
sa svojim crncima – rada i plaže
sa svojim bijelicma koji se nikada
ne sunčaju na suncu rada i plaže
imamo vlastite duhove koji su došli u crkvu
imamo svoje slonovi koji bježe prema našim šumama
imamo svoje pjesme protiv kojih je tamno zlato
i zlato! o, ovo zlato! imamo ga pod nogama
pa ne primijetimo
da smo i u tome također
afrika afrika afrika

Preveo s ukrajinskog Volodimir Krinickij

Alisa Gavrylčenko rođena je 1989. godine, živi i radi u gradu Kremenčuk (Poltavska regija). Pjesnikinja i urednica. Njene su priče i pjesme objavljene u raznim zbirkama, časopisima. Finalist je brojnih književnih natjecanja.

Foto: www.pexels.com

Petro Palyvoda: Naraštaji (II)

Još jedan pjesnik u prijevodu našeg suradnika iz Kijeva Volodimira Krinickog. Ciklus objavljujemo pod skupnim naslovom Naraštaji. Kao i inače u slučaju kada imamo ovakvu lijepu međunarodnu suradnju, posebno smo ponosni i s velikim vas zadovoljstvom pozivamo na čitanje.

Vrata

djetinjstvo
ljudi se na ulici
o nečem prepiru
sunce boji vrata
u crveno
sretan sam
prošlo je toliko mnogo vremena
a vrata su
još uvijek
crvena

* * *

Na tvojem licu
sunčana zraka…
Nekako mi se činilo:
tama noći
postaje hladnije
u šutnji
i u mraku noći
umiru sni
a na tvojem je licu
sunčana
zraka…

* * *

Ljubav
nema
imena…
Ima sunca
na cijelo nebo –
osljepljuje,
ima vjetra,
što u oči pijesak
sipa.
Kamo ja moram ići
slijep –
ne vidim.

* * *

baciti balast
kupati se u nebu
opeći ruke
dodirujući zvijezda
i uvijek biti
s tobom
pored

Preveo s ukrajinskog Volodimir Krinickij

Petro Palyvoda rođen je 1959. godine u regiji Volinj. Ukrajinski je pjesnik i prevoditelj. Piše na ukrajinskom, esperantu i njemačkom. Prevodi s njemačkog, španjolskog, esperanta i ruskog. Laureat je više književnih natjecanja i nagrada.

Foto: www.pexels.com

Dmytro Čerednyčenko: Naraštaji (I)

Sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo poeziju vrhunskih ukrajinskih književnika u prijevodu našeg suradnika iz Kijeva Volodimira Krinickog. Ciklus objavljujemo pod skupnim naslovom Naraštaji. Kao i inače u slučaju kada imamo ovakvu lijepu međunarodnu suradnju, posebno smo ponosni i s velikim vas zadovoljstvom pozivamo na čitanje.

Samoironija

A oblak je takav
da je Dnjepar pocrnio.
Prozori su čamaca zasvijetlili.
Oči auta su zablistale.
I planine su progovorile.
A ja sȃm se na mostu
nad autima
pa čamcima
divim
kako u moju kuću
udara grom.

Bratstvo

Čovječanstvo se čini kao drvo:
Svaka grana
Ima svoju pticu,
Svaka ptica
Ima svoj jezik.
I zajedno su stablo,
Zajedno su zbor.

* * *

Za vas
Od kuće  –
I u službi.
Od posla –
I već kod kuće.
Ne morate se tresti
U autobusima
Tri stotine i šezdeset
Minuta
Nema potrebe hodati
pješke
I mušice u košulju
Ne lete…
Vrijeme
je vaše.
Sva vječnost je vaša.
Ali
Je li trenutak vaš?
Hoćete li biti u mogućnosti
Ikada znati
Kako on boli?!

* * *

Hej, topole,
Topole…
Doletjeli su
Sokoli
I pitaju:
– Zašto ne letite?
– Ako ćemo leteti,
Kako ćete znati,
Gdje je rodna zemlja
Što vam je dala krila.

Preveo s ukrajinskog Volodimir Krinickij

Dmytro Čerednyčenko je rođen 30. studenoga 1935. godine u selu Mežirič oko Kaniva. Ukrajinski je pisac, pjesnik, književni urednik, učitelj i umjetnički kritičar. Član Nacionalnog saveza pisaca Ukrajine od 1979. Prevodi s bjeloruskog, latvijskog, mongolskog, slovačkog i češkog jezika. Najveći prevoditelj litavske književnosti u Ukrajini. Laureat brojnih književnih natjecanja i nagrada.

Volodimir Krinickij: Književnost snažnih žena i dubokog poniranja u psihologiju

Razgovor s Volodimirom Krinickim o ukrajinskoj, hrvatskoj i regionalnoj književnosti

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Volodimir Krinickij

Milan Zagorac: Volodimire, zanima me odakle tvoj interes za balkanske književnosti? Vidim da vrlo pozorno pratiš čak i male događaje – prijevod pa makar jedne pjesme na ukrajinski nama je iz naše male perspektive ipak nešto važno, ne samo znak pažnje. Dakle, odakle interes za slavenske književnosti ovdje na jugu?

Volodimir Krinickij: Mislim da početak svega leži u povijesti (kao znanosti). Volim povijest i puno sam čitao o Bijelim Hrvatima, koji su živjeli zajedno s Poljanima, Derevljanima i drugima u zemlji koju poznajemo kao Kijevska Rus. To mi je svjedočilo da imamo – Ukrajinci i Hrvati – zajednički izvori. Počeo sam pomalo čitati hrvatske tekstove, naravno, počeo sam razumijevati hrvatski jezik, pa pomalo i govoriti. Zbog toga sam se zainteresirao za hrvatsku književnost, zatim i za crnogorsku – kao zemlju i narod, čija sudbina ima puno sličnosti s Ukrajinom. I sada se zanimam za gotovo sve ono što se događa u cijeloj regiji – uglavnom  u Hrvatskoj, ali također i u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji.

Milan Zagorac: Ono što me zanima je zapravo iskustvo književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije, vjerujem i Slovenije i Makedonije. Iskustva su kompleksna, kako u samoj Ukrajini, tako i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Što uočavaš kao sličnosti, a što kao razlike, naime, postkomunizam i tranzicija su nam, osim slavenstva, definitivno zajedničke točke? I znam da je ovo moje pitanje malo neobično, ali imamo li, barem preko Crnog mora, ponešto zajedničkog u smislu Meditarana?

Volodimir Krinickij: Nažalost, ne mogu reći da poznajem makedonsku književnost, jer još ne razumijem dobro jezik. Što se tiče književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije – čini mi se da je manje sličnosti, a više razlika.

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Moguće je reći da je Ukrajina dio Mediterana: imamo puno jadranskih oznaka u genima, jedan dio zajedničke povijesti, pa čak i sličnu kulturu. Ali moramo priznati da je ukrajinski narod preživio puno progona. Imamo „genetski“ strah od represije isticanja vlastitog imena, jezika i nacionalnosti. Puno Ukrajinaca se još uvijek boji govoriti materinji jezik. Zbog toga ni ne kupuju ukrajinske knjige, već ruske. Čini mi se da je svega toga daleko manje kako u Hrvatskoj tako i u regiji.

Ipak, moramo također priznati da Ukrajinci nemaju mediteranski mentalitet. Mentalitet Mediterana je europski, mentalitet Ukrajine je previše euroazijski. Vidimo ovo kako u književnosti, tako i u životu.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

Milan Zagorac: Koji su te to autori i teme najviše zaintrigirali u balkanskim književnostima, pretpostavljam da su ti klasici, primjerice, Ujević, Krleža, Andrić, Selimović poznati, vidim da pratiš i noviju produkciju, pa što ovdje primjećuješ? Naime, to je važno pitanje jer mi jednostavno ne vidimo sami sebe, teško nam je uočiti naše specifičnosti.

Volodimir Krinickij: Moram priznati da češće čitam hrvatske knjige nego one ukrajinske. Ukrajinske tekstove, uglavnom poslane za časopis, a za koje bih mogao reći da su skribomanija, u 90% slučajeva moram odbaciti.

U balkanskoj književnosti sam uočio nekoliko značajki. Najprije, to je vrlo naglašen dualizam, dihotomiju između Istoka i Zapada. To je osobito aktualno za Srbiju. Mi također imamo takve motive, ali oni su puno slabije obrađeni. Možda ćemo ih reaktualizirati nakon rata.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

U našoj je književnosti sada – osobito sada! – previše toga. To nije dobro za književnost. Možda je dobro za propagandu, ali za umjetnost je to jednostavno loše.

Govoreći o formi, u Hrvatskoj i regiji piše se puno kratke proze. Zaista je dobro da se priče objavljuje, smatram to jako dobrim. To je kao znanstveni rad: prije disertacije i monografije, znanstvenik mora istražiti sve aspekte određenog pitanja u pojedinim člancima. Svakom velikom epskom djelu mora prethoditi niz priča. Primjerice, to sam uočio u pričama Jelene Zlatar koji su glatko i logično prerasle u roman „Slijepa točka“. I u većini djela koja sam pročitao okosnicu čine čovjek i njegove emocije.

Milan Zagorac: Koji je sada smjer ukrajinske književnosti, je li na djelu dominantna emancipacija od one ruske i koje teme prevladavaju? Od novih Rusa poznajem Pelevina, a od Ukrajinaca znam za Svetlanu Aleksijević, ali pretpostavljam da je ogromna većina novije književnosti još uvijek ispod radara, jednostavno nije šire vidljiva…

Volodimir Krinickij: Ukrajinska književnost se pokušava odmaknuti od ruske. Pri tome imamo veliku metodološku raspravu o tome što je ukrajinska književnost.

Na primjer, možemo li smatrati da je Gogolj ukrajinski pisac? Uostalom, on je pisao na ruskom, Gogolj je dio ruske književnosti. U vas postoje sporovi i o Andriću, pa čak i Ujeviću. Je li Andrić Hrvat ili Srbin? Ujević je pisao i na srpskom…

Ista je stvar i sa Svetlanom Aleksijević. Ne mislim da je ona ukrajinska spisateljica. Ona je državljanka Bjelorusije i ruska autorica. U Ukrajini je samo rođena, ali čak je i to samo slučajnost. Ne podržavam pokušaje nekih Ukrajinaca da proglašavaju Svetlanu Aleksijević ukrajinskom autoricom. To jednostavno nije neophodno.

Kada je 1798. godine Kotljarevskij objavio svoju Eneidu na ukrajinskom, samo je Lomonosov pisao na ruskom, možda još dva do tri hrabra autora. A sada nam je rečeno da su ukrajinski jezik stvorili Poljaci, da ukrajinski jezik nije pogodan za književnost. Što su, u tom slučaju, prevodili Šenoa ili Harambašić?

Ukrajinski pisac i čitatelj moraju komunicirati sa svijetom izravno, a ne preko ruskog prozora. No, dijelimo gotovo iste teme. Rusi pišu o tome kako da zauzmu Kijev i Washington, a Ukrajinci – kako da zauzmu Moskvu. Pisci koji se protive takvom govoru, kao što su Vasilj Škljar ili Jurij Andruhović, dobiju negativne kritike i još k tome prijetnje. To pokazuje da smo mentalno još uvijek vrlo blizu Rusije.

Milan Zagorac: Zanimljivo mi je ovo gledište izvana na našu književnost, mogu reći i da laska. Ipak, radeći na terenu kod nas, uočio sam da je nakon faze rata, uslijedila duga književna faza posvećena pokopavanju i oplakivanju, ne znam kako bih to nazvao, uz jasno, dosta defetizma modernog urbanita. Sada mi se čini da je napokon kod nas glas, štoviše, jaki glas dobila moderna žena kao ujedno i najveći čitatelj… Osjećaš li tu neku razliku s naglaskom na tzv. ženskoj književnosti između nas i Ukrajine, odnosno, odvija li se i tamo neki sličan proces? Naime, prema svim statistikama, naši su najvjerniji čitatelji žene srednjih godina, a ujedno to povlači za sobom i cijelu plejadu ženskih autorica.

Volodimir Krinickij: Odlično pitanje. U stvari, vrlo jasno vidim ovaj snažan val ženske književnosti u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o autoricama, nego ženskom tematu. Na primjer, je li Andrić bio pisac ženske sudbine? Mislim da je bio. U novije doba, počevši od Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, u Hrvatskoj postoji vrlo snažna ženska književnost. Ne mogu ne spomenuti još jednom Želimira Periša. Njegova knjiga „Mučenice“ mi je bila prvi primjer ovog fenomena pisanja o ženi.

U Ukrajini takve teme još uvijek nisu popularne. Imamo mnogo poznatih i vještih spisateljica, ali ne vidim jakog ženskog diskursa. Nasilje u obitelji, rodna i spolna nejednakost jesu problem, ali ne i ono o čemu one pišu. Isto tako, imamo vrlo malo ljudi koji su zainteresirani progovoriti o diskriminaciji invalida, diktatu religije i mnogim drugim oblicima diskriminacije. One, zapravo, radije šute.

Milan Zagorac: Spominjući psihologizam u hrvatskoj književnosti, imam jedno pitanje: jesi li čitao Kamova? I drugo, nemalo važno, koji su ti planovi s prezentiranjem hrvatske (i regionalne književnosti) u Ukrajini?

Volodimir Krinickij: Do sada sam čitao samo zbirku „Psovka“ Janka Polića Kamova. Želio bih bolje upoznati tog pisca. Mislim da ću se uskoro vratiti njegovim djelima, kao i djelima Đura Sudete, Vladana Desnice i Viktora Cara Emina – to je moj plan proučavanja hrvatskih klasika.

Što se tiče planova za predstavljanje hrvatske književnosti u Ukrajini, mislim da su Hrvati u Ukrajini bolje predstavljeni od Ukrajinaca u Hrvatskoj. Imamo prijevode mnogih vaših klasika, naravno isto se odnosi i na srpske. Nedavno su prevedeni Renato Baretić, Nada Hašić, Miljenko Jergović, Srđan Srdić. U časopisima TekstOver i Vsesvit su objavljeni prijevode Želimira Periša, Zorana Ferića, Tina Ujevića, Zdravka Odorčića, Jelene Zlatar, Sonje Zubović, Mladena Blaževića, Zorana Žmirića. Osim toga, iz regije su prisutni Elis Bektaš iz Bosne i Hercegovine, Milorad Popović iz Crne Gore, Rumena Bužarovska i Katica Ćulavkova iz Makedonije, Tomaž Šalamun iz Slovenije, Dušan Gojkov i Aleksandar Vasović iz Srbije. Dakle, možemo reći da su balkanski pisci u Ukrajini i prisutni i poznati.

Moj je plan ukrajinskim čitateljima predstaviti „Blockbuster“ Zorana Žmirića, to je značajno antiratno djelo. Također želio bih objaviti priče Korane Serdarević i pjesme Irene Matijašević. Vidim puno sjajnih hrvatskih pisaca koje bih želio prevesti. Samo treba naći vremena i izdavače koji bi ta djela objavili.

Milan Zagorac: Što bi preporučio za bolje upoznavanje ukrajinske književnosti u nas? Što bi bilo najbolje? Objavljivati pojedinačno ulomke ili pjesme suvremenih autora na hrvatskom, možda neka vrsta zajedničkih prevodilačkih radionica?

Volodimir Krinickij: Mislim da postoje mehanizmi suradnje. To su uzajamni prijevodi, prevodilačke radionice, susreti. Peter Semolič je govorio o seminarima prevoditelja u Sloveniji, upravo to moramo organizirati i kod nas. Želio bih prevesti i objaviti više Hrvata u Ukrajini. Znam da u Hrvatskoj poneko prevodi i djela Ukrajinaca. Država to ne radi, ne radi to nikakvo ministarstvo, dakle, to moramo napraviti mi, obični ljudi. I vi, i mi. To je međuljudska kulturna diplomacija.

Osobno sam otvoren za sve prijedloge i jako sam sretan kada mi hrvatski prijatelji nešto mi ponude. I još nitko od Hrvata nije odbio moj zahtjev. Na tome sam zaista svima vrlo zahvalan.

Milan Zagorac: Volodimire, zahvaljujem na razgovoru, vjerujem da ćemo neke od ovih stvari prenijeti iz virtualnog i u stvarni život, susrete, radionice i nove objave.

Razgovarao : Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Volodimira Krinickog

Volodimir Krinickij rođen je 1977. u Kirovogradskoj regiji u Ukrajini. Studirao je povijest na Fakultetu povijesnih znanosti Sveučilišta u Odesi. Od 2007. objavljuje članke, prijevode i pjesme u tiskanim i online časopisima. Prevodi s bjeloruske, bosanske, crnogorske, engleske, hrvatske, poljske, ruske i srpske književnosti.