Arhiva oznaka: Vlatka Planina

Vlatka Planina: Okno

Ulomak iz veće prozne cjeline

I.

Internat za dječake i mladiće Sveti Augustin izdizao se oštro iznad kotline koju je s istočne i zapadne strane međilo Alstonsko gorje, a s južne i sjeverne sićušni cinober krovići mjestašca po imenu Alston te tamno grimizni crjepovi tornjeva i kupola Svetog Augustina.
„Krovovi boje zagorene krvi“ nazivali bi ih stanovnici nesretna mjesta, no tek kada nitko ne bi slušao jer taj izraz bijaše najstrože zabranjen, baš kao i križanje kada bi se pokraj njih prolazilo te klanjanje pred kipom sveca koji je stajao u niši s lijeve strane ulaza u internat.
Mještani Alstona živjeli su u neprekidnu strahu od internata. Sagrađen još u doba templara te pred točno tri stotine devedeset i devet godina spaljen do temelja samo da bi iznikao još gorostasniji, internat bijaše ujedno i templarsko središte i škola, iako mu je ovo potonje bila jedina službena uloga. Kobni požar, pričalo se, podmetnut je od strane šačice kmetova koji živješe u straćarama podno internata, a sve zbog prisilne udaje jedanaestogodišnje kćeri mezimice jednog od seljaka za rektorova sina.
U požaru koji je progutao gotovo čitav internat život je, osim rektora i djevojčice koju je sudbina u tom trenutku postavila u rektorovu postelju jer sam rektor zapravo bijaše legitimni vlasnik sva sinovljeva posjeda pa tako i malene Izabele, izgubilo i osamnaest profesora, trideset i osam članova posluge te stotinu trideset i troje dječaka od kojih je najstarijemu bilo petnaest a najmlađemu tek pet godina i osam mjeseci.
Kmetovi, ograničeni vlastitim neznanjem i skromnoumljem, nisu mogli ni sanjati da će boca svijetlozelene tekućine kupljena od seoska apotekara koji se u slobodno vrijeme bavio onime što su oni nazivali vračanjem a zapravo bijaše unosan posao preprodaje za to vrijeme nedobavljivih otrova, eksploziva i kojekavih drugih supstanci, izazvati buktinju i katastrofu ravnu onoj na ilustracijama u knjizi Otkrivenja koju su potajice čitali u postelji prije sna. Izbezumljeni razmjerom tragedije koju sami skriviše nije prošlo dugo prije nego se i oni sami pridružiše posljednjem počivalištu žrtava: Izabelin otac objesio se istoga jutra o granu oraha posađena na ulazu u internat kojeg više nije bilo, a ostala četvorica, nevoljna čekati službenu kaznu i javno vješanje, odjuriše bez daha, pobješnjeli i razlomljenih srca, jedan po jedan u buktinju. Smrt ih je pronašla u trenu: vatra koja otapa zidove preuzela ih je prije negoli su uspjeli udahnuti.
Vatra je neprekidno gorjela osam dana, a kad je napokon dogorjela bijaše to stoga što ničeg više za gorjeti nije bilo. Ni pepeo nije ostao iza nje već tek pougljenjen kostur ruševine i po njemu rastopljena kovina željeznih rešetki s nekadašnjih prozora dječjih spavaonica.

Zdanje nova internata zgotovljeno je poslije dugih dvanaest godina, no kada najzad bijaše dovršeno izgledalo je velebno. Velebnija od samog internata bijaše samo mržnja prema seljacima, kasnije stanovnicima Alstona. I unatoč onoj drevnoj kako vrijeme sve liječi znali su Alstonovci da to nije uvijek baš sasvim tako ili, ako jest, da je za to potrebno mnogo više od nekoliko stoljeća. Stoga su hodali pognutih glava prihvativši nasljednu zlosretnost koja im je kolala venama te izbjegavali internat i njegove stanare pod svaku cijenu.
A onda, jednog blagog svibanjskog dana, u vrijeme kada svekoliko pučanstvo odmara nakon obilna ručka, jedan seoski dječak uvukao se kroz stara, željezna, toga dana malčice odškrinuta vrata posjeda Svetog Augustina. Uletjet će samo na tren kako bi uzeo loptu nehotice prebačenu preko ograde i prije negoli nabrojiš do deset bit će vani, na sigurnom. No tek što je uzeo loptu i obrisao je o busen trave, jer bijaše doletjela u kaljužu, začuje škripu vrata. U trenu se okrene, spreman pohitati prema izlazu ako samo i nasluti opasnost, no bijaše kasno: otvora više nije bilo.

Foto: www.pexels.com

Vlatka Planina: Wend (ulomak)

Naslovnica romana

Prednajava novog romana Vlatke Planine koji uskoro izlazi u nakladi Edicije Bošković iz Splita

Willow’s End bijaše smješten podno Velike Stijene i na samom rubu litice koja je odvajala kopneni dio zemlje od onog otočnog, morskog. Wend, kako su ga mještani od milja zvali, bijaše jedan od gradića neobično bogate i tajnovite prošlosti i isto toliko neuzbudljive svakidašnjice.

Postojala su dva mita o njegovu postanku. Prvi je govorio kako je Wend osnovan još u doba Vikinga, kad je najmlađi sin nekog vikinškog moćnika pobjegao od oca sa svojom trudnom djevojkom, potajice se ukrcao na jedan od ratnih brodova i kad je vojska krenula u pohod na otoke, uspeo se na klisuru te sakrio u jednoj od špilja u samom podnožju Velike Stijene. S vremenom je nedaleko od špilje izgradio kućicu i preselio se tamo s djevojkom i novorođenim sinom i ta je kućica, na čijem mjestu danas stoji spomenik Hrabrome Strancu, bila početak Wenda. No, ta je legenda bila toliko puna nelogičnosti da nitko od mještana zapravo nije vjerovao u nju. Služila je tek kao mamac potencijalnim turistima, razlog hvalisanju pred mještanima okolnih gradića, te kao (najčešće nevažeći) argument na sudu kod sporova u vezi zemljišta:

„MI smo ovdje bili PRVI.“

Mnogo vjerojatnija priča, i ona u koju su mještani Wenda čak i vjerovali, bila je manje uzbudljiva, no jednako zanimljiva. Priča kaže kako se prije nešto manje od dvije stotine godina, u vrijeme prvih doseljenika, jedna karavana, zahvaljujući gustim i gotovo neprobojnim jesenskim maglama, izgubila u tundrama te završila s druge strane Stijene. Kad su shvatili što se dogodilo, bilo je kasno za povratak: zime su ovdje bile oštre, a snijeg češći i od ljetnog sunca, pa je karavana odlučila ostati barem do proljeća i baciti se na posao gradnje koliba za zimu. Među karavancima bila je i djevojčica Willow koja je na proljeće imala napuniti dvanaest godina. No zima u kolibi za nju je bila kobna: izgladnjelost i upala pluća bili su više no što je djevojčica mogla podnijeti.

Zbog duboka snijega i kao mramor tvrde zemlje nisu je mogli zakopati, već su napravili krijes i spalili tijelo, a pepeo prosuli niz liticu. I tada je odlučeno da se novonastalo naselje nazove Willow’s End u čast prve žrtve prve zime, a zaživjelo je prešutnim dogovorom i paljenje krijesa prve nedjelje u siječnju. I ostao je Wend do današnjeg dana jedini gradić s tradicijom krjesovanja usred zime. Nikad ono nije preraslo u svečanost ili svetkovinu, svodilo se tek na skupinu ljudi okupljenu pred velikom vatrom, šutnju te razmišljanje o tome koliko su sretni i blagoslovljeni, svi do jednoga, što je mala Willow bila prva i jedina žrtva wendovskih zima unatoč svim surovostima koje su donosile sa sobom.

Za razliku od zima, ljeta u Wendu bila su topla i blaga i nalikovala su više na kasno proljeće ili ranu jesen. Čitava Stijena bila je u cvatu, sve do samog vrha, a trava i poljsko cvijeće bijahu toliko visoki i gusti da ih nisi mogao ugaziti i katkad bi se moglo vidjeti dijete kako hoda po samim vršcima vlati trave, kao da lebdi i kao da bi dostajao tek skok-dva da se vine u nebo.

U te dane kad je sunce gotovo do ponoći ostavljalo na nebu tragove boje pekmeza od jagoda, naranči i blijedog limuna s metvicom, mještani su čitave noći provodili u dvorištima, vrtovima ili u velikom parku pokraj crkve, razgovarali, pijuckali limunadu i kruškovac i upijali u sebe ljepotu i spokoj toplih ljetnih noći. Još malo i stići će kiše, magle i, najzad, snijeg, a onda tko zna kad će opet imati priliku promatrati nebo.

Od svih stvari u Wendu Red je najviše volio baš ta cjelonoćna druženja. Kod kuće roditelji mu nikada nisu dopuštali ostati budnim ni do ponoći, a kamoli čitavu noć. No kod djeda je bilo drukčije; on mu nikad to nije branio i, štoviše, čak i kad bi Red, premoren cjelodnevnom igrom, predložio da ostanu kod kuće, djed bi odmahivao rukom:

„Pusti umor, možeš spavati i do iza podneva ako treba, ali sada dođi sa mnom, čekaju nas, a uostalom, ta pogledaj to nebo!“

I Red bi se protegnuo, protrljao oči, popio naiskap čašu ledene limunade i tako napola razbuđen krenuo za djedom. I nije to požalio ni jedan jedini put: ljeto tako kratko traje, a toliko priča treba ispričati i još ih više saslušati i svaki dan naučiti nešto novo i otkriti nešto za što nisi ni znao da postoji i upoznati nove prijatelje i stare prijatelje pobliže i… Brinn. Najviše Brinn.

Ilustracija: Naslovnica romana

Vlatka Planina: Jesen

A možda se jesen
Samo
Želi prospavati,
Možda joj je teško doći
Poslije ljeta
Prštavog, sjajnog,
Možda nije njezin
Izbor
Biti glasnikom kiša
I magli
I lišća koje se lijepi
Na džonove cipela,
Možda jesen želi biti
Ljeto
Ali zna da netko mora
Bit i jesen,
Da magle moraju
Odraditi svoje,
Da lišće mora pasti
I stopit se sa zemljom,
Da netko mora
Posramiti
Ljupko, prpošno
Sunce,
Da mora biti kiša
I sjevernih vjetrova
I tanahne tuge upletene u
Paukove mreže
I rosu
Koja postaje inje,
Da netko mora biti taj
Koji će zatvoriti
Vrata
Iako zna da nikad
Neće dočekati
Da se druga otvore.

Foto: www.pexels.com

Vlatka Planina: Ništa

Ništa ti ne pripada,
Ništa nije obećano,
Ništa odavde
Nećeš
Ponijeti sa sobom.
Nisi ništa više
Doli strujanje rijeke,
Bezimeno crno
Između zvijezda,
Praznina u atomima
Koji te nastanjuju.
Ništa odavde nije
Tvoje.
Na ništa nećeš
Upisati ime.
Ti si taj
Koji pripada svemu,
Na kojeg su urezali
Slogovlja,
Koji je obećan
Kao postelja travi
Jednom kada
Brzaci utihnu.

Foto: www.pexels.com

Vlatka Planina: Crljenica

A ponekad mogu tek čekati,
Ne kao svjetionik ili gnijezda
Ili trgovi noću
Koji znaju da se ljudi
Uvijek vraćaju
Jutrom,
I ptice i razbješnjelo
More,
Nego kao grumen
Crljenice
Na nekom od onih
Sunčanih otoka,
Koji nikad nije siguran
Hoće li doći kiša
I kada
I hoće li je biti dovoljno
Da se ne razrahli
U prah.

Foto: www.pexels.com