Arhiva oznaka: Vlado Simcich Vava

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Vlado Vava Simcich: Duboka ljubičasta

Rana joj je na srcu sporo zarastala. Mislim, nije da Ksenija nema nijedan ožiljak otprije. Iza nje su već dvije operacije – slijepo crijevo koje je pod teretom sočnog pršuta gotovo puklo u dućanu gdje je svojedobno, netom prije magisterija, prodavala jeftinu a zgodnu odjeću, te otklanjanje bazocelularnog karcinoma koji joj se godinama sporo razvijao na desnoj sljepoočnici u obliku male ranice, promjera tri centimetra. Srećom, na-stali rez s nekoliko šavova nije osobito naštetio njezinom blijedom prelijepom licu. Ali ovo sad s defibrilatorom u trideset i, hmm, dakle, nekoj, nije joj se uopće dopadalo! Mala potkova ušivena ispod ključne kosti tišti je svaku noć kad god se okrene spavati na lijevi bok! Tako da uglavnom ono malo sna što ga doživi, provodi vrijeme u krevetu ispružena na leđima.
Inače, luda je za gljivama otkako je u operacijskoj sali gotovo otegnula papke! Čim se dovoljno oporavi, i sama će u berbu po šumi, ali za sada se mora zadovoljiti i ovim primjercima kupljenima na placi. Kuha instinktivno, bez pomoći literature, a dok kuhačom miješa sadržaj – po povratku iz bolnice je otkrila još jednu novokomponiranu strast – pali cigaretu. Godi joj dim u plućima. Uzalud joj Leksi, koji je ponosni nositelj titule zaručnika, prijeti novim zloćudnim alienom. Oduvijek je bio čistunac, štreber, ali zgodan, odlazi redovito u teretanu, provjerava napredak – taštiji je i samouvjereniji i od samog Lucifera – svoje muskulature na velikom zrcalu u hodniku. Što ga je dao, navodno, instalirati zbog nje. Ha, ha. Još mu to nije rekla, ali prekrižila ga je iz svog života. Pretpostavljala je da će joj ključeve stana jednostavno ostaviti na stoliću. Jednom kad mu priopći svoju emocionalnu nedvosmislenost.
Upravo je izlazila iz obamrlosti nakon poslijepodnevnog odmora. Čvrsto je stiskala kapke sklopljene u svrhu bonus spavanca još desetak minuta. Ponavljala je u sebi gramatičke vježbe iz francuskog, to ju je oduvijek zabavljalo i opuštalo, a i vremenske su jedinice pritom dobivale na ubrzanju kao da lete konkordom. Baš poput Phila Collinsa ‘85. kad je jurio iz Londona u Philadel-phiju ne bi li stigao odsvirati svoj prvi i posljednji nastup sa Zeppelinima! Polovično je odškrinula prozorčiće na svojim očima. Nitko se još uvijek nije ukazivao pred njezinim rekonvalescentskim prostorom. Hej! Heeeej? Nikakav odgovor nije uslijedio. Suprotno očekivanju, uopće nije paničarila. Štoviše, obožavala je provoditi vrijeme potpuno sama. Pridigla se, veselo ugurala stopala u japanke, ljeto je cvjetalo vani, zavirila najprije u hodnik. Nikoga. Kupaonica također prazna, ali kad je već tu, provjeri stanje frizure. Nimalo zadovoljavajuće. A što je mogla očekivati? Dnevni boravak je također patio od manjka ljudske nazočnosti tako da je isključila mogućnost neočekivanog susreta s misionarima Mansonove crkve. Okrenula se oko sebe kao derviš želeći se uvjeriti kako je nitko zaista neće gnjaviti. Sjela je za radni stol, ukopčala komp. Po glavi su joj se motali neki mravci koji su nalikovali na nesređene kaotične misli. Kad je u takvu stanju, najlakše joj se artikulirati kroz poeziju ili kroz kakvu neuspješnu pričicu. Tipkala je, završila, pročitala sedam puta i konačno sejvala tekst u fajl Moje pjesme, ničiji snovi. Nije bila nezadovoljna, ali svakako to nije bilo ni blizu Yeatsu ili Dylanu, no sasvim dostatno za kraće zadržavanje pred Svetim Petrom. Kad bi u njega vjerovala, no. A sad, pravac – kuhinja!
Očistila je nekoliko vrganja, ubacila u lonac i prodinstala ih s mrkvom, krumpirom, šparogama, graškom. Mljac! Pojela je bućkuriš od maneštre i primijetila kako joj crijeva uopće nisu napuhana. Preko tanjura je izvrnula prekjučerašnje novine, zvjerala po starim vijestima, riješila križaljku na engleskom (to je bilo bizarno – domaće novine na stranom jeziku!) bez greške, istresla tri mrvice sa stolnjaka kroz prozor te se vratila udobnosti madraca. Onesvijestila se brzo, efikasno. Ništa je nije pomaknulo s mjesta satima kasnije, kada se probudila uz škripu ulaznih vrata i nekakvo neodredivo komešanje, ležeći na lijevom boku. Mama ili Leksi, pretpostavljala je.
Mjesecima se nije ovako naspavala! Ustala je, osjetila neobičnu snagu u tijelu. Napredovala je u oporavku ubrzano, poput kakve civilizacije pri susretu sa superiornijim miroljubivim posjetiteljima! Ispružila je ruke visoko iznad glave, tako još dvaput ne bi li se uvjerila da je stvarnostvarno ništa ne zateže niti boli. Baš ludo, pomislila je. Danas jesi, jučer nimalo, a sutra – jebiga!
Na potencijalnog uljeza od maločas više nije obraćala pažnju; uostalom, brzom inspekcijom prostora ionako ga je neuspješno locirala, a to joj je ionako bilo posljednje na top listi briga. Jer nakon što je već doživjela kliničku smrt – prilikom ugradnje ovoga pulsirajućeg aparatića – nije joj bilo jednostavno razlikovati javu od snenih doživljaja. A da – nije svjedočila nikakvoj svjetlosti u tunelima u limbu, uopće ne. Ugašena lampa u mozgu, pa onda crnilo i spoznaja koliko je fragilno naše tijelo.To je sve.
Prišla je ormaru, počela češljati po kolekciji haljina, ali zapravo je precizno znala koju želi vidjeti na sebi, pa ju je izvukla i položila na krevet. Pod tušem je malo kasnije zapjevala, otkud joj samo to, pitala se, ariju iz Carmen. Uredila si je kosu, ispeglala je, našminkala se nimalo diskretno, a opet decentno, ogledala se s lijevog pa s desnog profila. Nikad si nije bila ljepša! Uvukla se u onu ljubičastu ljetnu haljinu, nataknula cipele s petama od sedam centimetara istovjetne boje. U torbicu je stavila kutiju cigareta, nešto novca i već sjeda u vozilo, pravac – grad. Ja sam uskrsnuće, zadovoljno je primijetila u vožnji. Besmrtnica, još si je dodala u nominaciju. Retrovizor joj je nasmiješeno potvrdio izrečeno.
Noć je bila ugodna, vibrantna. Šetkala je uz more, vjetar je neznatno vitlao oko nje. Nitko joj nije prilazio, nudio joj neodoljivu večer uz klapsku pjesmu, samo je zurila prema otvorenoj pučini i ništa nazirala iz daljine. Sjećanje joj se pretvaralo u najbolji nizozemski ementaler, brisala je sve iz sebe, posljednjih desetak, petnaestak, dvadesetak godina. Kao u transu gledala je u pjenu mora uvijajući pramen kose oko kažiprsta i palila cigaretu za cigaretom. Na svjetlu izašlog sjajnog Mjeseca ukazao joj se visoki muškarac, običan i ružnjikav, blagog pogleda, primio je za lakat i vukao nježno po rivi, vodeći je do njezinog auta. U maniri klasične bečke škole otvorio joj je vrata, pričekao da smjesti svoje koščate bijele noge ispod volana i pažljivo škljocnuo bravom pozdravivši je izvana bezglasnim kimanjem. Odsutno mu je odmahnula, stavila mijenjač u brzinu i krenula kući.
Ušla je u stan i skljokala se na kauč. Sjedila je ondje najmanje pola ili pet sati, tko će znati. Potom je oteturala do spavaće sobe polegavši se. Htjela je plakati, ali su suze, izgleda, proglasile elementarnu nepogodu, jednostavno presušivši u svojim izvorima. Čudan kratkotrajni bijes zahvatio je njezinu utrobu, ali znala je da nije vrijedilo buniti se. Posegnula je za cigaretama na noćnom ormariću, no prsti su joj, kao da su načinjeni od zraka, prošli kroz kutiju. Bit će da je začinila gljive s malko previše papra i soli, a ni pedeset i tri praksitena smljevena u fini prašak svakako nisu pomogla u obnavljanju njezine vitalnosti. Stoga je konačno mogla i službeno proglasiti vlastitu smrt pravovaljanom. Zaštozaštozaštozašto? čitala bi s usana samo da je mogla vidjeti oko sebe svečano okupljene mamu, tatu, Leksija i zakašnjelu ekipu zaduženu za ispumpavanje želuca.