Arhiva oznaka: Vlado Simcich Vava

Davor Mandić: Crtica o jednoj Vavinoj knjizi

Kaže Vava na kraju prvog odlomka prve priče, one o davnom slijetanju Amerikanaca na Mjesec, iz knjige „Canzoni d’una volta“ (Studio TiM, Rijeka, 2017.): „Svi padnu na foru jer sam uvjerljiv u entuzijazmu“. Istina, i skoro 50 godina kasnije, Vava je uvjerljiv u svom entuzijazmu, pa ovu knjigu čitamo i kao bildungsroman i kao crtice iz života i kao pseudoautobiografsku prozu. A što tek reći u vezi s paralelizmima koji nam se otvaraju svakim novim čitanjem knjige? Tako, dok sam je prije nešto vremena konzumirao kao beta čitač, oduševljen lepršavim, komunikativnim Vavinim publicističkim stilom, nisam ni sanjao da će ovaj Čovjek na Mjesecu, Major Tom i tko sve ne, uspostavljati i posebne odnose s Muskovom orbitirajućom Teslom i Space Oddityjem. Ali što drugo da rade ljudi stasali na Davidu Bowieju, nego da dijele svoje pobratimstvo lica u svemiru, pa koliko god posve različitih apetita i ambicija.
Prije nego što se posvetim onome što možete naći u ovoj knjizi, podsjetio bih na to tko je i što je Vava. Osim što je frend, on je prava, dobra rokerska duša Rijeke. Ono što nazivamo riječkim zvukom dobrim je dijelom njegova zasluga, a o njegovim zaslugama za pokretanje mrtve riječke literarne scene uvijek i snažno i opetovano valja govoriti. Nemojte me krivo shvatiti, nije da prije Vave i Ri lita nije postojalo pisaca, pa pobogu od starije garde Stojevića, Drndić, Kraljića, preko nešto mlađih Jahića, Prtenjače, Žmirića… i izvan Ri lita pisalo se dobro i plodno, no nije postojala scena. Pojavom Ri lita, pojavila se i scena; taj planet Ri lit ima neku orbitu i privlači kao Mjesec američku ekspediciju one mlađe, književnike-aspirante, kojima je čast naći se u njegovu okrilju.
No tu smo zbog Vavinog pisanja, koje on uporno, a posve neopravdano, stavlja negdje u zapećak svojih kreativnih pregnuća. Zašto to radi? Pa jer može, jer ima svoje ventile u glazbi, dok pisanje doživljava kao nešto neopterećujuće, što je tu bez neke ambicije ili grča. I taj dio je dobar, jer onda mogu nastati i ovakve, opuštene knjige.
Naime kada piše tzv. čistu prozu, ponekad iz ipak mikronomske literarne ambicije, znade mu se omaknuti kakav pretjerano literarni izraz, diskurs koji odudara od onoga našeg Vave kojeg pozanjemo. Ja sam posebno osjetljiv na to i uvijek ga upozorim da mu to ne treba, da se ne mora skrivati iza literarizacije teksta, namjernog oneobičavanja diskursa ne bi li on dobio na dubini, jer ga to može odmaknuti od prirodnosti i lakoće pripovijedanja za koju znamo da je posjeduje. I što je upravo dokazao ovom knjigom.
No da ne budemo nepošteni prema njegovoj biografiji, valja osim zbirke priča „Odstranjivač ljubavi“ i romana „Srce od gume“ spomenuti i začudnu i prerano, a potpuno nezazluženo zaboravljenu „Lanternu iskopanog oka“, diskografsko-literarni projekt kakav se na ovim prostorima nije rodio. Podsjetite se tog projekta, stavite tu ploču u tatin gramofon i pročitajte priču o pustolovinama jednog posebnog lika.
Ovdje pak, u ovom „kanconjeru“, ima 30 priča, od kojih je 26 autobiografskih proznih zapisa, na tragu popularnih i potentnih (pseudo)autobiografskih proza u posljednje vrijeme, te četiri punokrvne kratke priče.
Čitatelj će tako osim o američkom osvajanju Mjeseca i jednom dječačkom čitanju tog osvajanja, u nekoj dalekoj Rijeci, čitati i o koncertu Ikea i Tine Turner u Rijeci (kako se to sad čini daleko s obzirom na to da je zadnja zvijezda u ovim krajevima bio Thompson), zatim o pobjedi NK Rijeke nad Trepčom 1978. na Marakani (kako se sad to čini daleko, s obzirom na to da ne može pobijediti ni Cibaliju), zatim o termitima, lauferima, en faceovima, Palachu, koncertima, putovanjima… svemu onom što čini odrastanje jednog posebnog rokera i budućeg pisca, što god on o tome mislio, u gradu na Rječini.
Ali čovjek ne može stati čitati, a onda i željeti, kad jednom zaroni u ovaj tekst: vjerujem, naime, da će svi imati svojih želja u smjeru onoga o čemu bi htjeli da Vava piše, pa predlažem da otvorimo grupu i zaspemo Vavu svojim zahtjevima, tako da nam jednom napiše i „Canzone d’una volta. Due“. Ja ću krenuti sa svojim željama. Koliko god mi je super što sam saznao da Vava zavodi žene po čekaonicama kod doktora (priča „Volim ponedjeljak“) u suigri nesigurnosti i iznenadne provale hrabrosti, problem je što je riječ o nekoj Jasmini. Što me briga za Jasminu; gdje je tu Iva?. Da bi riječ… Pa onda „Oči su ti ocean“, aloo! I znam da ju je objašnjavao Žmiriću u njegovoj knjizi, ali koga briga za to, to je Vavina priča za koju mi želimo da bude i naša.. Pa onda Richardsova trzalica s koncerta Stonesa u Zeltwegu, šta je s njom? Dala bi se ona i fikcionalizirati, siguran sam, u nekoj priči u kojoj Richards izranja iz neke urne na polici, kao Genie from the bottle, itd.
No vratimo se ipak onome što u knjizi jest. Evo npr. zadnja priča tog prvog, (pseudo)autobiografskog dijela, gotovo je dajdžestirana verzija knjige, dnevnik „Vremenski putnik“, koji lijepo pokazuje moc fikcijsko-fakcijske igre koju Vava tako vješto plete cijelo vrijeme. Naravno, ova knjiga nije knjiga memoara u kojima će čitatelj naći baš sve pojedinosti iz Vavina zanimljivog života, ali dobit će okuse i mirise jednog vremena i jednog grada, koji u Vavinu promišljanju prekrasno balansiraju izmedju lokal-patriotizma i čistog kozmopolitizma.
Ja sam uvijek malo ljubomoran na one koji vole svoj grad, svoje tlo i krv, jer ja to nemam, a vidim da im pričinja neko zadovoljstvo, identitetsku kotu. Naravno, vrlo često, pa i prečesto, ta je kota obojena hejtom prema Drugome i drugačijem, zato valjda to i nemam, ali ima onih, na koje se dakle može biti ljubomoran, koji tu svoju ljubav ne nose kao križ kojim lupaju drugima po čelu, nego tek kao polaznu točku promišljanja sebe u svijetu. A Vava je taj tip, on kreće od Rijeke, ali na njoj ni izdaleka ne završava, okrenut svijetu, svijetu glazbe, knjige, filma, televizije.
I tu nam svima može biti putokaz.

Foto: V.B.Z.

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Vlado Vava Simcich: Duboka ljubičasta

Rana joj je na srcu sporo zarastala. Mislim, nije da Ksenija nema nijedan ožiljak otprije. Iza nje su već dvije operacije – slijepo crijevo koje je pod teretom sočnog pršuta gotovo puklo u dućanu gdje je svojedobno, netom prije magisterija, prodavala jeftinu a zgodnu odjeću, te otklanjanje bazocelularnog karcinoma koji joj se godinama sporo razvijao na desnoj sljepoočnici u obliku male ranice, promjera tri centimetra. Srećom, na-stali rez s nekoliko šavova nije osobito naštetio njezinom blijedom prelijepom licu. Ali ovo sad s defibrilatorom u trideset i, hmm, dakle, nekoj, nije joj se uopće dopadalo! Mala potkova ušivena ispod ključne kosti tišti je svaku noć kad god se okrene spavati na lijevi bok! Tako da uglavnom ono malo sna što ga doživi, provodi vrijeme u krevetu ispružena na leđima.
Inače, luda je za gljivama otkako je u operacijskoj sali gotovo otegnula papke! Čim se dovoljno oporavi, i sama će u berbu po šumi, ali za sada se mora zadovoljiti i ovim primjercima kupljenima na placi. Kuha instinktivno, bez pomoći literature, a dok kuhačom miješa sadržaj – po povratku iz bolnice je otkrila još jednu novokomponiranu strast – pali cigaretu. Godi joj dim u plućima. Uzalud joj Leksi, koji je ponosni nositelj titule zaručnika, prijeti novim zloćudnim alienom. Oduvijek je bio čistunac, štreber, ali zgodan, odlazi redovito u teretanu, provjerava napredak – taštiji je i samouvjereniji i od samog Lucifera – svoje muskulature na velikom zrcalu u hodniku. Što ga je dao, navodno, instalirati zbog nje. Ha, ha. Još mu to nije rekla, ali prekrižila ga je iz svog života. Pretpostavljala je da će joj ključeve stana jednostavno ostaviti na stoliću. Jednom kad mu priopći svoju emocionalnu nedvosmislenost.
Upravo je izlazila iz obamrlosti nakon poslijepodnevnog odmora. Čvrsto je stiskala kapke sklopljene u svrhu bonus spavanca još desetak minuta. Ponavljala je u sebi gramatičke vježbe iz francuskog, to ju je oduvijek zabavljalo i opuštalo, a i vremenske su jedinice pritom dobivale na ubrzanju kao da lete konkordom. Baš poput Phila Collinsa ‘85. kad je jurio iz Londona u Philadel-phiju ne bi li stigao odsvirati svoj prvi i posljednji nastup sa Zeppelinima! Polovično je odškrinula prozorčiće na svojim očima. Nitko se još uvijek nije ukazivao pred njezinim rekonvalescentskim prostorom. Hej! Heeeej? Nikakav odgovor nije uslijedio. Suprotno očekivanju, uopće nije paničarila. Štoviše, obožavala je provoditi vrijeme potpuno sama. Pridigla se, veselo ugurala stopala u japanke, ljeto je cvjetalo vani, zavirila najprije u hodnik. Nikoga. Kupaonica također prazna, ali kad je već tu, provjeri stanje frizure. Nimalo zadovoljavajuće. A što je mogla očekivati? Dnevni boravak je također patio od manjka ljudske nazočnosti tako da je isključila mogućnost neočekivanog susreta s misionarima Mansonove crkve. Okrenula se oko sebe kao derviš želeći se uvjeriti kako je nitko zaista neće gnjaviti. Sjela je za radni stol, ukopčala komp. Po glavi su joj se motali neki mravci koji su nalikovali na nesređene kaotične misli. Kad je u takvu stanju, najlakše joj se artikulirati kroz poeziju ili kroz kakvu neuspješnu pričicu. Tipkala je, završila, pročitala sedam puta i konačno sejvala tekst u fajl Moje pjesme, ničiji snovi. Nije bila nezadovoljna, ali svakako to nije bilo ni blizu Yeatsu ili Dylanu, no sasvim dostatno za kraće zadržavanje pred Svetim Petrom. Kad bi u njega vjerovala, no. A sad, pravac – kuhinja!
Očistila je nekoliko vrganja, ubacila u lonac i prodinstala ih s mrkvom, krumpirom, šparogama, graškom. Mljac! Pojela je bućkuriš od maneštre i primijetila kako joj crijeva uopće nisu napuhana. Preko tanjura je izvrnula prekjučerašnje novine, zvjerala po starim vijestima, riješila križaljku na engleskom (to je bilo bizarno – domaće novine na stranom jeziku!) bez greške, istresla tri mrvice sa stolnjaka kroz prozor te se vratila udobnosti madraca. Onesvijestila se brzo, efikasno. Ništa je nije pomaknulo s mjesta satima kasnije, kada se probudila uz škripu ulaznih vrata i nekakvo neodredivo komešanje, ležeći na lijevom boku. Mama ili Leksi, pretpostavljala je.
Mjesecima se nije ovako naspavala! Ustala je, osjetila neobičnu snagu u tijelu. Napredovala je u oporavku ubrzano, poput kakve civilizacije pri susretu sa superiornijim miroljubivim posjetiteljima! Ispružila je ruke visoko iznad glave, tako još dvaput ne bi li se uvjerila da je stvarnostvarno ništa ne zateže niti boli. Baš ludo, pomislila je. Danas jesi, jučer nimalo, a sutra – jebiga!
Na potencijalnog uljeza od maločas više nije obraćala pažnju; uostalom, brzom inspekcijom prostora ionako ga je neuspješno locirala, a to joj je ionako bilo posljednje na top listi briga. Jer nakon što je već doživjela kliničku smrt – prilikom ugradnje ovoga pulsirajućeg aparatića – nije joj bilo jednostavno razlikovati javu od snenih doživljaja. A da – nije svjedočila nikakvoj svjetlosti u tunelima u limbu, uopće ne. Ugašena lampa u mozgu, pa onda crnilo i spoznaja koliko je fragilno naše tijelo.To je sve.
Prišla je ormaru, počela češljati po kolekciji haljina, ali zapravo je precizno znala koju želi vidjeti na sebi, pa ju je izvukla i položila na krevet. Pod tušem je malo kasnije zapjevala, otkud joj samo to, pitala se, ariju iz Carmen. Uredila si je kosu, ispeglala je, našminkala se nimalo diskretno, a opet decentno, ogledala se s lijevog pa s desnog profila. Nikad si nije bila ljepša! Uvukla se u onu ljubičastu ljetnu haljinu, nataknula cipele s petama od sedam centimetara istovjetne boje. U torbicu je stavila kutiju cigareta, nešto novca i već sjeda u vozilo, pravac – grad. Ja sam uskrsnuće, zadovoljno je primijetila u vožnji. Besmrtnica, još si je dodala u nominaciju. Retrovizor joj je nasmiješeno potvrdio izrečeno.
Noć je bila ugodna, vibrantna. Šetkala je uz more, vjetar je neznatno vitlao oko nje. Nitko joj nije prilazio, nudio joj neodoljivu večer uz klapsku pjesmu, samo je zurila prema otvorenoj pučini i ništa nazirala iz daljine. Sjećanje joj se pretvaralo u najbolji nizozemski ementaler, brisala je sve iz sebe, posljednjih desetak, petnaestak, dvadesetak godina. Kao u transu gledala je u pjenu mora uvijajući pramen kose oko kažiprsta i palila cigaretu za cigaretom. Na svjetlu izašlog sjajnog Mjeseca ukazao joj se visoki muškarac, običan i ružnjikav, blagog pogleda, primio je za lakat i vukao nježno po rivi, vodeći je do njezinog auta. U maniri klasične bečke škole otvorio joj je vrata, pričekao da smjesti svoje koščate bijele noge ispod volana i pažljivo škljocnuo bravom pozdravivši je izvana bezglasnim kimanjem. Odsutno mu je odmahnula, stavila mijenjač u brzinu i krenula kući.
Ušla je u stan i skljokala se na kauč. Sjedila je ondje najmanje pola ili pet sati, tko će znati. Potom je oteturala do spavaće sobe polegavši se. Htjela je plakati, ali su suze, izgleda, proglasile elementarnu nepogodu, jednostavno presušivši u svojim izvorima. Čudan kratkotrajni bijes zahvatio je njezinu utrobu, ali znala je da nije vrijedilo buniti se. Posegnula je za cigaretama na noćnom ormariću, no prsti su joj, kao da su načinjeni od zraka, prošli kroz kutiju. Bit će da je začinila gljive s malko previše papra i soli, a ni pedeset i tri praksitena smljevena u fini prašak svakako nisu pomogla u obnavljanju njezine vitalnosti. Stoga je konačno mogla i službeno proglasiti vlastitu smrt pravovaljanom. Zaštozaštozaštozašto? čitala bi s usana samo da je mogla vidjeti oko sebe svečano okupljene mamu, tatu, Leksija i zakašnjelu ekipu zaduženu za ispumpavanje želuca.