Arhiva oznaka: Vladimir Papić

Vladimir Papić: Osuđeni

Zamišljam kako mu zabijam štiklu u oko. Umjesto toga se nasmiješim i šapćem mu da je frajer. Moram naći novog sponzora. Ovo je neizdrživo.

Koketiram s kim stignem, ali bezuspješno. Kružim pogledom po prostoriji. Uočavam starijeg proćelavog tipa naslonjenog na šank. Ovio je maramu oko vrata. Još jedan od onih neshvaćenih paćenika.

Večer se odužila, a ja sam svakom čašom šampanjca sve sklonija pokazati svoju pravu narav. Odlazim zapaliti cigaretu na balkon. Ne mogu naći upaljač. Zippo iznenada osvjetljava lice nepoznatog kavalira. Prepoznajem paćenika. Pita želim li da me provede po svojem imanju. Ispravljam držanje i pružam ruku kako bi je poljubio. Dok šetamo vrtom kaže da bi htio napraviti moj portret. Nema slika u njegovom ateljeu. Samo krevet, stara fotelja i noćni stolić. Shvaćam o čemu je riječ. Skidam se rutinski i čekam. Vrijeme prolazi, a on sjedi prekriženih nogu u fotelji. Puši i proučava me. Osjećam se kao cirkuski frik. Anomalija. Preuzimam inicijativu. Uvijam se, miješam kukovima, ali nema promjene. Opalim mu šamar. Kaže mi da zadržim taj izraz lica i vraća se s platnom i kistom.

Otkriva me nježnim pokretima po platnu. Kistom raspetljava kosu. Očima miluje usne. Toplina mi struji tijelom. Završava. Stavlja svežanj novčanica na stolić i pita me odgovara li mi sutra u isto vrijeme.

Izvodimo istu predstavu svaki dan. Zaboravila sam uzeti novac prošli put. U ateljeu se osjećam kao doma. Htjela bih ga zagrliti. On odbija. Svejedno mi je. Opuštena sam. Na rubu sna. Polusklopljenih očiju primijećujem kako se kist miče brže i oštrije.

Probudila sam se. Ruka mi je prijeteći dignuta u zrak. Ne mogu je spustiti. Ne mogu se uopće maknuti. On kistom prijelazi mojim trepavicama. Pokušavam nešto reći, ali usta se ne otvaraju. Ne mogu disati. Vrištim. Ne čuje me.

Njegove ruke protežu se izvan mojeg vidokruga. Najednom me diže i okreće. Vidim se kako i dalje spavam na krevetu. Nosi me u hodnik. Čujem njegove korake u mraku. Svijetlo se pali. Strpljivo me namješta na zid u položaj koji ga zadovoljava. Miče se i vidim. Ima ih još na stotine. Zarobljeni su kao ja. Na platnu. U namještenim položajima. U nametnutim ulogama. Osuđeni na besmrtnost.

Foto: www.pexels.com

Vladimir Papić: Moram biti mi

Tik pred ponoć uhvatio se tipki na računalu kako bi nešto zabilježio. Došlo je vrijeme da svede račune. Godinu dana je prošlo, a on mora izvagati koliko „mi“ opcija je ostvario.

Naredio si je da će postati ljubavnik vatrene pjesnikinje, a to može samo ako postane krotitelj lavova. Vješt perom jednako kao i bičem.

Pero ga u početku nije slušalo. Bježalo je svaki put kad bi puhnuo vjetar. Otišlo u visinu. Naslućivalo veličinu. Baš kad se pretvaralo u pticu zaslijepilo bi ga sunce pa bi ispao neki krivi oblik. Krokodili ili mravojed kojim bi on bio oduševljen, ali pero nije. Vratilo bi se opet biti pero i opet bi ga tjeralo da ga razgleda. Izgledalo mu je normalno. Obično. Crno bijelo. Negdje sivkasto. Kao neko usrano pero od goluba. Čak i miris je bio takav. Nije vido ništa posebno u njemu pa ga je pretvorio u poruku koja će osvojiti vatrenu pjesnikinju. Pero ga je nevoljko poslušalo. Pjesnikinja je primila još jedno od milijun poruka obožavatelja i rekla mu da stane u red.

Ostao je opet sam s perom. Morao se nekako istaknuti. Slao ga je u izvidnicu kod drugih pjesnika. Mislio je da će tako dobiti priznanje i možda preskočiti nekoliko mjesta u redu za prosce. Pjesnici su ga priznali, a ona mu baci tu i tamo koju ljubaznu riječ. Kad mu se sve čini besmisleno i želi odustati, ona ga potapše po ramenu i kaže mu da je na pravom putu. Tada nema izbora nego nastaviti.

Pero mu je reklo da ganja iluziju. On je odgovorio da se samo to može ganjati. Kad iluzija postane stvarnost ona umire. Ulovio si je. Tvoja je. Vadiš bič i krotiš je da ti bude po volji. Na kraju ubaciš još jednu izdresiranu životinju u tvoj cirkus. Pero ga je pitalo čemu onda cijela ova priča ako je ne kani nikada uloviti.

„Da bih bio mi“, odgovorio je peru.

Foto: www.morguefile.com

Vladimir Papić: Vještica iz Salema

Buka u razredu bila je nesnosna. Oči su je vraški pekle. U glavi joj je bubnjalo. Vikala je i molila dok nije došla do ruba živčanog sloma. „Kako bih voljela da cijeli ovaj razred nestane“, razmišljala je tražeći bočicu aspirina u praznom džepu. Nije mogla zaustaviti nalet crnih misli.
Pokušala ih je zabaviti pričom o vještici iz Salema koja je zbog svojih suludih uvjerenja završila na lomači. Njoj je kao povjesničarki to bilo smiješno, ali mislila je da će priča biti interesantna djeci.
Prevarila se. Izjurila je iz razreda ostavivši žamor iza sebe.
Gledajući izmoreno lice u zrcalu toaleta pomislila je kako izgleda baš kao vještica iz priče. „Tišina!“ viknula je još jednom prema razredu. Zaključala se u jednoj od kabina i sjela na školjku. Buka se nije smanjivala. Naprotiv bila je sve jača. „To je to stara moja. Ovaj posao te koštao mentalnog zdravlja“ Dječje stope marširale su joj po glavi. „Ne! Ne! Dosta!“ Stavila je glavu među koljena i pokušala se usredotočiti. Zvukovi su postepeno jenjavali sve dok nisu u potpunosti nestali.
Izašla je iz kabine. Popravila šminku i frizuru te se uputila natrag u razred. U hodniku je vladala sablasna tišina. Gotovo kao na groblju. Poznavajući taj razred zabrinula se da se nije dogodila nekakva nesreća. Ubrzala je korak i otvorila vrata. Učionica je bila prazna. Pomislila je da su sigurno pobjegli na igralište. Potrčala je niz stepenice u dvorište. Ni tamo nije bilo nikoga. Utrčala je natrag u školu. Zbornica je bila prazna kao i uredi ravnateljice i tajnice. Kao i razredi čija je vrata otvarala jedna po jedna ponavljajući si: „Nemoguće“. Njen vrisak prolomio se praznim hodnicima. Kad se malo pribrala, otišla je natrag do razreda. Sjela je i sklopila oči. Pokušala se usredotočiti kao prije. U početku tišina, a onda je čula glasove u hodnicima. „Tako je. To je to. Mora upaliti“ razmišljala je napinjući se zadnjim atomima snage. Mogla je čuti djecu ispred vrata. Otvorila je oči, a oni su ulazili kao da se ništa nije dogodilo. Napokon se pedagog pojavio na vratima. „Evakuacijska vježba u slučaju požara“ pojasnio je vidjevši njezin upitan izraz lica. Počela se smijati na sav glas.
„Baš ste neozbiljni učiteljice“ rekao joj jedan od učenika. „Da je stvarno bio požar izgorjeli biste kao ta vaša vještica iz Salema“

Foto: https://en.wikipedia.org/wiki/Salem_witch_trials#/media/File:Salem_witch2.jpg