Arhiva oznaka: Vladimir Papić

Vladimir Papić: Močvara

Močvara košmara,
u glavi zujanje.
Ranjenih duša, nesnosno brujanje.

Zrake sunca probijaju se korijenjem u ritmu frule
Zaboravljeni osjećaj treperi u zraku
Odvaja nas krišom od stvarnosti trule

Trube sjevnuše, poskoči srce
Bubnjevi zagrmiše, dignuše se glave
Huk glomaznog trombona podsjeća na trenutke slave.

Gordi Rom puhao je dušu u usnuli grad.
Nismo se mogli sjetiti
možda je već bilo kasno tad

Ipak začarani melodijom izađosmo polako iz kuća
i pustismo da nam se tajnovitog osjećaja napune pluća

Odapete note napokon ulovi grad
Pleše bez pratnje,
ispire sa sebe smrad.

Na suncu se zacakli zub zlatni
Poziva na sreću
Natopimo danas znojem pločnik blatni!

Šešir se u tamnoputoj ruci njiše
Traži od nas da plešemo sve više i više.

Iz tuge je nastao bijes
Stotine izranjavanih stopala
Kakav je to samo divlji ples

Po baricama gaca bosonoga djevojka
S dotrajale suknje konci vise
Njen dom sigurno je neka davna bajka
Miriše na proljeće i ljubičaste irise

Oči joj mijedne,
Laura ime,
riječi zapovjedne,
s mjeseca nadgleda oseke i plime

Vrti se vrti raširenih ruku
U vodu zrak pretvara
Kaže ima za nas važnu poruku
Vodi nas daleko od ovog svijeta utvara

Foto: etermagazine.com

Vladimir Papić: Nema je

Nisam više znao što napraviti. Tumarao sam ulicama utučeno napušen do daske. Na kraju sam otišao do onog glupog zida, pardon čudesnog. Tako ga je moj stari zvao.
Doveo me tu kad sam bio mali i ispričao o nekakvoj pukotini kroz koju se može vidjeti čarobni svijet. Rekao mi je da će me zadiviti ono što ću vidjeti ako je pronađem. Tražio sam danima, ali zid je bio besprijekoran. Niti najmanje udubine nije bilo na njemu. Kad sam zahtijevao od starog da mi pokaže više tu pukotinu, on bi se samo blentavo nasmijao. Mislio je da je jako zanimljiv. Nije znao da sam plakao noćima jer ne mogu naći tu prokletu pukotinu u zidu.
Kad sam odrastao, shvatio sam da mi je stari u mladosti bio hipik. Ono, slobodna razmjena ideja, ljubavi, droge i to. Shvatio sam da je on ostao u nekom tripu zadnjih dvadeset godina pa zabrijava da iza zida postoje duga i jednorozi.
Probao sam i ja eksperimentirati s lakšim drogama. Kad kažem lakšim, mislim na tri dima trave iz vrta mog prijatelja. Vjerujte ne bih ni danas znao razliku da mi netko da pravu travu ili da mi smota joint sa sjenom za krave. Uglavnom, nije mi se otvorio prolaz u drugi svijet. Bilo mi je slabo. Dobio sam proljev i užasnu glavobolju. Shvatio sam da sve to nije za mene. Te spike: Mir brate, mir. Dođi i povuci dim iz moje lule i to.
Izvukao sam glavu iz dupeta. Otkrio da imam mozak. Upisao matematički fakultet. Racionalnost i logika pokazale su se mojim jačim stranama. Klonio sam se raskalašenog studentskog života o kojem mi je stari rado pričao. Kao onda kad su on i frend lizali žabu krastaču i probudili se u šumi zagrljeni. Potpuno goli.
Kad je mama umrla, ostao sam mu samo ja, pa sam mu udovoljavao, ali mi se činilo da uz njegovu normalnu dozu demencije prouzročenu djelovanjem psihoaktivnih supstanci u mladosti, pojavila i neka nova dimenzija. Postajao je senilan. Pričao mi je jedne te iste priče svaki dan. Recimo tu o žabi sam čuo jedno petnaest puta za redom. Bojao sam se da ću ga morati uskoro staviti u dom. Očito više nije znao gdje je. Rekao je da će uskoro otići s druge strane zida.
Palo mi je napamet da ga zapravo nisam nikad pitao kako izgleda taj imaginarni svijet. Ja sam mu kao mali pripisao svojstva nekog velikog dućana sa slatkišima, a kasnije, u svojoj sarkastičnoj fazi, vidio sam ga kao svijet zatočenih hipika na lošem tripu. Stari mi je rekao da je ona tamo. Iza zida. Bilo mi je žao što sam se sprdao. Pretpostavio sam da misli na mamu pa sam ušutio. Ali, nije. Rekao mi je da je tamo Alisa. „Tko?“, upitao sam zapanjeno. „Pitaj bijelog zeca“, rekao je i izvadio najveći joint na svijetu. To možete uzeti slobodno s rezervom jer, kao što sam rekao prije, moji jedini susret s travom prije toga bio je onaj korov od kojega sam dobio proljev. Ovoga puta sam se pošteno naduvao i kroz kolutove dima gledao starog kako se lebdi na svojoj ljuljajućoj stolici s osmijehom na licu. U pozadini se vrtjela neka stvar na engleskom. Između ostalog uspio sam razbrati i riječi magičan, Alisa i bijeli zec. I najednom je bijeli zec stvarno protrčao sobom. Potrčao sam za njim. Pratio sam ga do zida i onda skočio kroz pukotinu. Bilo mi je najnormalnije što je tamo. Bacio sam se za njim i upao u čudesan svijet šarenih boja. Bio je kakvim sam ga zamislio. Hipici su jahali jednoroge bacajući okolo bombone. Fulao sam jedino spol. Nisu bili muški hipici, nego ženski. Znak mira bio im je ucrtan na svaku od dojki. Hodao sam zelenom livadom. Svakim korakom odvajao samo se sve više od tla. Izokrenuo sam se odjednom naglavače i hodao po nebu protivno svim pravilima logike koju sam čvrsto prigrlio tijekom života. Sjeo sam na oblak i tako naglavačke jurio nebom sve dok nisam pronašao starog kako se karta s nekom plavom curom i golemim bijelim zecom. Kada logika i proporcionalnost nespretno padnu mrtve, idi pitaj Alisu. Mislim da će ona znati – probijale su se riječi pjesme. Zavrtio sam glavom i našao se opet u sobi od starog. Ploča se vrtjela u prazno, a stari je spavao s osmijehom na licu. Isključio sam gramofon i otišao doma.
Stari je dva tjedna nakon toga umro. Tu večer sam posudio malo njegove trave. Poduvao sam sve sam udišući što dublje i došao tu. Kod čudesnog zida.
Tražim pukotinu koja gleda u čarobni svijet gdje moj stari lebdi na ljuljajućoj stolici i igra karte s Alisom i bijelim zecom. Nema je.
Bez starog to je običan zid.

Ilustracija: Abdul Mati Klarwein, Navještenje, www.matiklarweinart.com

Vladimir Papić: Fusnote

Čudni scenariji motali su mi se glavom. Kraj srednje škole. Razmišljala sam o prijemnom. Dečki su se bacili u more, a za njima i cure. Ostale smo stajati na obali. Njeni su bili pobožni. Ne bi im se svidjelo što se zatrčala za ostalima. Samo u donjem rublju. Polugola Ives me dozivala iz plićaka kada sam se srušila.
Hipersenzibilna rekao je doktor. Dijagnoza koju je moj otac doživio kao uvredu. „U životu sve ovisi isključivo o tebi. Nema mjesta izlikama. Pogotovo ne s tvojim koeficijentom inteligencije.“ Očeve riječi na peronu natovarila sam na leđa i sjela u autobus za Zagreb. Osjećala sam kako je na meni da spriječim atomsku kataklizmu i zaustavim globalno zatopljenje.
Prečesto sam sugerirala kolegama na fakultetu što i kako. Htjela sam svima pomoći. Morala sam pomoći. Završila sam na marginama. Prozvali su me fusnota. Unutar okvira održalo me knjiško znanje. Kolokvije sam položila s najvišim ocjenama. Kolege su me prestale zadirkivati. Zauzvrat sam im pisala skripte i seminare. Previše je bilo toga.
Pozvali su me na tulum. Nisam se mogla opustiti. „Pa da i ona studira u Zagrebu“. Ives mi je mahala s druge strane sobe. Njenima se ne bi svidjelo što mi donosi jednu čašu za drugom. Ukočenost i paniku izbrisao je alkohol. Teret je nestao.
U početku sam čekala vikende, no kada sam vidjela da mogu funkcionirati i preko tjedna, kočnice su u potpunosti popustile. Put je nestajao u alkoholnoj izmaglici dok se Ives cerekala sa suvozačevog mjesta. Bile smo kao blizanke. Dizale ruke, razbijale čaše, penjale na stol. Dečki su nas salijetali. „Ništa prije braka“, prasnule bi u smijeh kad bi Ives imitirala svoju mamu.
Počela je kružiti priča da smo lezbe. Rekla mi je da se ne obazirem na glasine. Donijela sam odluku da neću opet biti fusnota. Ne sjećam se dobro tih večeri. Kako bi se Ives samo smijala da ih je čula dok su stenjali u mraku.
„Dva mjeseca su prošla?“ pitala sam njenu mamu. „Ne, ne znam gdje je“ poklopila sam slušalicu. Raspitala sam se kod njenih kolega na fakultetu. Rekli su mi da je Ives završila na ispumpavanju želuca. U bolnici nisu imali podatke o njenom otpustu.
Teturala sam od kafića do kafića. Zaglavila sam s nekim dosadnim tipom u diskoteci. Bilo mi je slabo. Krenuo je za mnom na wc. „Od ovoga će ti biti bolje.“ Ušmrkala sam prah s vodokotlića. „Zovi me kad budeš htjela još“, pratile su me njegove riječi ulicom. Prvih par puta me častio, a onda naglo uskratio. Znao je da ću se pojaviti s lovom sljedeći dan.
Uslijedilo je nekoliko pokušaja odvikavanja. Komune, specijalizirane klinike, psihijatri, obiteljska savjetovanja. Ništa. Pokrala sam roditelje i vratila se u Zagreb. Prošlo je puno godina. Šansa je mala, ali moram je pronaći.
Tjedan dana bilo je dovoljno da potrošim zalihe. Hodala sam pustom ulicom ne znajući tresem li se od hladnoće ili krize. Nije bilo zvijezda na nebu. Kiša je počela pljuštati.
Utrčala sam u crkvu pred nevremenom. Časna sestra sjela je do mene. Poznato lice. Dodirnule smo se usnama. Njenima se to ne bi svidjelo. Bili su pobožni.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Vladimir Papić: Imam dojam da sam nešto izgubio

Krenuo sam kupiti novu kravatu.
Vjetar me blago umio po licu, a onda se spustila noć. Kao da dana nije ni bilo. Nekako sam se dogegao do tržnog centra. Ringišpil blještavih boja mamio me da uđem.
Zamijetio sam odmah pri ulasku u tržni centar da postoji veliki broj pokretnih stepenica koje vode ka gornjim katovima poput krakova hobotnice. Nije bilo prevelike gužve. Popeo sam se na drugi kat.
Buka, smijeh i razdragani glasovi razlili su se unutrašnjošću raskošnog objekta. Da sam neke od ovih ljudi sreo izvan tržnog centra vjerojatno bi mi ne bi izgledali toliko lijepo i sretno. Ovdje je sve uglačano do savršenosti. Promatrao sam ljude u različitim dućanima kako zadovoljno, ali i s određenom mjerom opreza, odmjeravaju artikle koje se spremaju kupiti. Od trenutka kupnje život im više nikada neće biti isti. Dodavanjem će nešto izgubiti.
U dućanu za kravate, mladi prodavač me iznenada oslovio s gospodine Papić. Pitao sa ga kako on to zna moje ime, a on je blago odgovorio da je njihov posao da znaju. Zatim mi je čak natočio čašu pjenušca dok mi je pokazivao najnovije modele kravata. Nakon početne nelagode, svidio mi se pristup koji su imali kupcima. Poželio sam naprosto kupiti sve kravate u dućanu koliko je taj mladić bio ljubazan prema meni. Ali nisam. Imao sam novaca samo za jednu. Srednje skupu. Čašu pjenušca u ruci zamijenio je račun. „To je sve?“, upitao je prodavač na blagajni. Krenuo sam se rukovati s prodavačem koji me tako srdačno primio, ali on je ostao suzdržan i samo nedefinirano kimnuo glavom.
Uputio se prema pokretnim stepenicama. Ovoga puta red je bio puno duži. Ljudi su se spuštali jedan po jedan stepenicama. Prošlo je najmanje sat vremena dok nisam došao na red. Tek tad sam vidio da stepenice vode u tunel. Prepao sam se i ukočio u mjestu.
Ženski glas začuo se preko službenog razglasa „Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje“. Ostao sam stajati. Ženski glas je ponovio „Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje“.
Zakoračio sam nesigurno na stepenice i ubrzo se našao u tunelu. Buka i radosno klicanje u potpunosti su nestali. Tišinu je razbijao šum neonskih lampi. Raskošne boje progutalo je sivilo tunela. Obuzela me jeza. Činilo se kao da sam na vrhu goleme cijevi usisavača. Nisam uspijevao udahnuti. Stepenice su naglo stale.
Našao sam se pred izlazom iz tržnog centra. Službena spikerica naredila je preko razglasa: „Osoba koja je izgubila…“ Onda se čulo neko krčanje. „…izađe van“, rekla je u nastavku.
Izašao sam iz tržnog centra. Provjerio džepove. Nova kravata je bila u vrećici. Sve je bilo na mjestu. Vratio sam se koračati mrakom.
Imam dojam da sam nešto izgubio.

Foto: www.pexels.com

Vladimir Papić: Punom brzinom

Cesta je pusta. Brisači bijesno šamaraju kapljice kiše. Glava mi pada od umora. Pojačavam glazbu. Volan iznenada izmiče kontroli. Kočim. Auto se okreće. Stajem naglo. Od bljeska svjetla drugih automobila ne vidim ništa u retrovizoru. Dajem gas. Ne želim čuti svoje misli. Usporavam tek pred ulaskom u grad. Parkiram u garažu. Pregledavam auto. Prednja strana je ulubljena. Žurim u kuću i palim televiziju. Vrtim kanale. Ispraznim bocu Jacka i uspijem zaspati.
Fluorescente brojke na satu pokazuju 6:00. Odlazim do računala. Pregledavam internet portale i gledam vijesti na televiziji. Kupujem na kiosku novine. Listam crnu kroniku. Nigdje se ne spominje automobilska nesreća.
Bolje da ne izlazim autom iz kuće dok se stvari ne slegnu. A što ako je netko zapisao moje registracije? Ma ne. Već bi mi policija pokucala na vrata. Nisam valjda pregazio neko dijete? Ne, ne mogu živjeti ovako. Moram saznati što se dogodilo.
Na putu do posla proučavam udubine na karoserijama. Raspitujem se kod kolega o životinjama koje pretrčavaju cestu. Šef mi govori da dignem slušalicu ili ću dobiti otkaz. Možda me netko lupio na parkingu? S prednje strane? Nema smisla. Neka žena mi objašnjava preko telefona kako joj ne treba životno osiguranje. Urlam da već sutra može riknuti u automobilskoj nesreći. Šef mi stišće rame. Kaže da imam pet minuta pokupiti svoje stvari.
Hodam kući. Zaustavljam se kraj bolnice. Možda ovdje netko leži u komi. Samo čekaju da se probudi i iznese detaljan opis automobila. Mogu li me naći po otisku guma na tijelu?
Dižem ručnu i dajem gas. Gume bespomoćno cvile. „Tako. Sad su neprepoznatljive“, govorim si dok obilazim auto s čekićem. Lupam po autu. Lim se uvija. Staklo pršti po garaži. Izgleda kao da je prošao totalku. Lokvica benzina širi se po podu. Kako ću sad do auto otpada? Nemam ideju što dalje. Pušim zureći u smrskani auto. Ruka mi drhti. Otvaram vrata garaže. Izlazim i bacam čik unutra. Odlučim pobjeći iz grada.
Vozimo se u tišini. Tip koji me pokupio djeluje umorno. Gledam kako kišne kapi natapaju asfalt. Ovaj dio ceste mi djeluje poznato. Volan zapleše. Vrtimo se i naglo stajemo. Izlazimo iz auta. Ulubljen je s prednje strane. Lupili smo u zaštitnu ogradu.

Foto: www.pexels.com

Vladimir Papić: Negdje prema obzoru

„Pa, dobro, gdje je više? Ima sat vremena otkad smo ga poslali u šupu?“ Sanja je nervozno koračala kuhinjom. „Kažem ti. Nešto se čudno događa s njim“. Uputila je zabrinuti pogled Nikoli. On je sjedio za kuhinjskim stolom gledajući ravnodušno kroz prozor. Negdje prema obzoru. Otrgnula mu je cigaretu iz ruke. „Slušaš li ti mene?“ pitala ga je. Nikola, shvativši ozbiljnost situacije, okrene glavu prema njoj i kimnu poslušno dva puta glavom. „Da, da. Ne brini. Ulovio ga je pubertet“ odgovorio je mehanički. Sanja je prinijela cigaretu ustima, uvukla duboko dim i potom ga polako ispuhala prema stropu. „Pubertet!“ zakolutala je očima. „Pubertet je kad dobiješ prištiće i počneš mazati kosu gelom, a ne ovo što on radi. Povučen je. Susjeda mi je rekla kako ga je vidjela da šeta potpuno sam noseći praznu plastičnu vrećicu“. Bacila je cigaretu kroz prozor, a on razočarano slegnuo ramenima. Ustao je kako bi obuo cipele i zaputio se u dućan. „Konačno!“ rekla je Sanja. „Mislila sam se nikad nećeš pokrenuti“. Pogledao ju je upitno. „Idemo vidjeti gdje je“ izjurila je kroz ulazna vrata prije nego je uspio bilo što reći.
„Znala sam“ viknula je Sanja promatrajući onesviještenog sina kraj šupe. Muž mu je pritrčao i krenuo ga blago šamarati. „Nema šanse da se probudi. Zar ne shvaćaš što se događa?“ pitala je žena glave poluzavučene u plastičnu vrećicu koju je našla pokraj sina. „Što?“ pitao je. U tom trenutku, Damijan je snažno zakašljao. „Sine, što se dogodilo?“ pitao ga je obazrivo Nikola. Damijan je, ošamućen, odgovorio „Malo nam je falilo“ „Za što?“ „Da uspijemo“.
Sanja se, kasnije te večeri prisjetila priča svojeg brata. Njegova ekipa iz ulice znala je lagati roditeljima da im treba lijepilo za plakate iz povijesti. Jednog od njih našli su ispruženog na klupici autobusnog kolodvora nosnica čvrsto priljepljenih jednu za drugu. Hrkao je toliko jako da je jedan od vozača autobusa pomislio kako mu se pokvario motor. „Što radiš to?“ upitao ju je Nikola. „Čuješ li hrkanje?“ upitala je Sanja držeći uho prislonjenim na vrata Damijanove sobe. Nikola je zavrtio glavom.
Damijan je sutradan završio u doktorovom uredu. Pitao ga je svakakva pitanja. Počevši od toga voli li svoje roditelje sve do pitanja tko je prvak u pokemonima. Damijan nikad nije bio dobar u ispitima pa je odlučio šutjeti. Doktor je na kraju, umoran od ispitivanja, pozvao roditelje u ordinaciju i saopćio im kako je to samo faza i da će ga navjerojatnije proći.
Sanja je i dalje bila uvjerena kako nešto nije u redu. Odlučila je uzeti godišnji odmor kako bi provodila što više vremena s Damijanom. Točnije, kako bi provodila što više vremena prateći ga. Skrivala se iza ugla dok je išao u školu ili virila iz grmlja kad je išao na trening. Nije uočila ništa neobično, osim tih praznih plastičnih vrećica kojima je stalno mahao po zraku. Zapazila je kako ih je znao vezati u čvor toliko čvrsto da bi na kraju eksplodirale. „Možda je to neki umjetnički preformans“ zaključila je.
Odlučila ga je upisati u glazbenu školu. Kad već voli toliko napuhavati te vrećice možda će mu biti interesantno puhati u frulu ili trombon. Međutim, Damijan je nastavio hodati okolo s tom praznom vrećicom bez interesa za bilo što drugo. Kad bi ga po povratku kući pitala kakav mu je bio dan, očekivala bi da će je barem lagati. Da će reći kako mu je bilo OK na treningu, ili dosadno u školi ili superzabavno dok je puhao u flautu. To bi razumjela. Barem bi znala da ga je sram i da joj pokušava nekako udovoljiti. Na njena pitanja, Damijan bi izvukao puknutu vrećicu iz džepa i odgovarao uvijek isto „Skoro smo uspjeli mama!“. Kao da joj je to nešto trebalo značiti.
Mislila je da joj je sin šizofreničar. Svaki stručnjak kod kojeg ga je odvela nije imao odgovor na njegovo „stanje“. Nikola se nije obazirao na njene primjedbe. Tješio je kako će sve biti u redu. Jednog dana vratila se uplakana kući i rekla kako je Damijana skoro pregazio automobil jer je skakao sa vrećicom po cesti. Auto se zaustavio u zadnji čas. Vozač je psovao, a Damijan je samo rekao „Skoro“. Nikola joj je obrisao suze i rekao kako će se on pobrinuti za sve.
Kad je ustala, na stolu je našla novac. Na njemu je bio papirić na kojem je pisalo: „Za vrećice“. Promatrala je novac u nevjerici nekoliko munuta, a onda otišla u dućan i kupila najotpornije plastične vrećice koje je našla. Vratila se doma i položila ih Damijanu na krevet s porukom „Voli te mama“. Nacrtala je i srce na papiriću.
Odlučila se sakriti u automobilu prije nego se Damijan vrati kući. Sagnula se kad ga je vidjela kako ulazi u zgradu. Izišao je brzo s velikim osmijehom na licu. Pratila ga je u automobilu veoma pažljivo kako je ne bi vidio. Mahao je vrećicom. Nije je vezao u čvor ovaj put, nego je pustio da se puni zrakom. Činilo joj se da je vrećica sve veća i veća, a da mu se noge odvajaju od tla. Bili su već blizu grada i upala je u gužvu. Nije ga više mogla pratiti. Zamaknuo je iza neke zgrade. Počela se psovati. Izišla je iz auta i potrčala prema zgradi gdje ga je zadnji put vidjela. Tamo nije bilo nikoga. Čula je kako joj trube iz drugih automobila jer je parkirala nasred ceste. Vratila se u auto suznih očiju. Iako se maknula drugim vozačima, oni su i dalje trubili. Okrenula se prema njima spremna na svađu, ali svi su gledali negdje prema obzoru.
Po nebu je plovio ogroman zeleni balon.

Foto: www.pexels.com