Arhiva oznaka: Vid Sagadin Žigon

Vid Sagadin Žigon: Meditacija o gandži

Iako se volimo već dvadeset godina, između nas nikada nije bilo većega sukoba. Sukoba je bilo, o, da, ali to je bio sukob s onim izvanjskim što je ugrožavalo našu ljubavnu vezu. Nikad se nisam zaista odvojio od nje, stoga sam joj odlučio ostati vjeran do kraja iz najmanje dvaju razloga: jer me poosobljuje i čini usredotočenim. Osim toga, potvrđeno ima povoljan učinak na život moždanih stanica i ne uništava ih, kako tvrde lukavi farmaceutski lobiji koji kontroliraju cijelo područje medicine, a s čime se nedopušteno nameću ljudima. Živimo u narkotiziranom društvu u kojem su ljudi navikli da žive u skladu s određenim uzorcima i šablonama, strogo kontroliranima od strane upravljačkih struktura, koji na taj način takoreći daljinski upravljaju svojim podređenima i zapravo vladaju svijetom. Ako pomislim sada na nju, ona je pored mojeg ludila bila moja najljepša ljubavnica. Smijala se ako sam se ja smijao. Suze su tekle niz naše obraze. Također smo uhvaćeni zajedno. Diktirala je moju tezu iz diplomskog rada o groteski, pri čemu je usmjeravala moju pozornost na detalje razgovora, scenu, ambijent, atmosferu, te mi je tako omogućila da se pouzdano krećem po literaturi gdje sam uvijek našao onaj citat za kojim sam bio u potrazi i kad je bio potreban. To je bilo pravo otkriće koje je ukazalo na nekakvu sudbinu slučajnosti čemu sam se predavao sa strašću avanturista, gladnog i fizike i metafizike. Nakon torture apera (antidepresiva) i dounera (antipsihotika) ona je bila jedina prirodna stvar koja im se mogla suprotstaviti. Nije uvijek bila prijateljska prema meni, ali i to je dio veze, zar ne? Bez tame nema svjetlosti itd. Imali smo dobre namjere, ali s dobrim namjerama je popločan put u pakao. U stvari, ona je uspješno igrala dvostruku ulogu: prvu, da je mogla izvući iz mene svu moju bol i dati mi dar govora da je izrazim, da bi s vremenom postala moja sretna pratiteljica. Iznad svega, to mi se svidjelo na putu natrag u dubinu zaborava sebe, gdje se još uvijek nalaz prezrena i bičevana Bit. Međutim, činjenica je da je oko nas naglo nastalo zaista mnogo tabua koje je gotovo nemoguće probiti, i to unatoč svim seksualnim i mentalnim revolucijama. Povijest nas očito ničemu ne uči te smo zarobljeni u vječnom ponavljanju u obliku negativne spirale ili vrtloga koji je proguta u dubine vlastitoga nihilizma. Baš kad sam htio i dalje, već me je zaveo njezin miris u prolazu i odveo me u one snove koje sam želio snivati. Laku noć!

Preveo sa slovenskog: Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Svima onima koji još nisu izgubili povjerenje u um i srce

Možda sam u krivu? Jesam li vas dobro čuo? Kako možeš braniti sustav koji se odrekao vlastitog uma? Sustava bez ljudskog lica, u kojem je čovjek samo broj u birokratskom aparatu, trošak proizvodnje i istrošeni konzument u kič paketu vlastite eksploatacije. Ova autoeksploatacija, ovaj novodobni neoliberalni kanibalizam je zagrizao u zadnji milimetar zdravoga tkiva koji još uvijek sanja o slobodnom disanju na krilima snova i mašte. Kažu da nada umire posljednja, ali ovaj sustav je zagrizao i u posljednji komadić te nade. Što je nada u sustavu u kojem vlada potpuna anarhija, sustav bez sustava, čista improvizacija na razini dnevne politike, jednoumlje zbunjenih medija, skandalozno miješanje javne i privatne sfere i potpuna fašizacija društva? U sustavu koji je uništio javni prostor kao zadnje ogledalo svoje vlastite bezvrijednosti, a umjesto relevantnih osoba kao nositelje javnog mnijenja postavio medijske lutke koje dobro šire noge na rukohvatima društvene ljestvice uspjeha, bogatstva i slave? Kakav je to sustav u kojem se intelektualci, koji bi trebali biti glas savjesti, raštrkani u svojim akademskim mišjim rupama bave kostima literarnih dinosaura, umjesto da se bave sadašnjim trenutkom? Sustavu koji nas udara totalnom bahatošću, neznanjem i neosjetljivošću sadističkih zakona koji ograničavaju umjesto da omogućavaju?
Jesmo li prisebni ako pristajemo uz sustav koji nas melje kao mlin za faširano meso? U kojem bi ljudi za pet minuta slave ili 100 eura pristali jebati leš! U kojem ravnaju odgojem „naše djece“ oni koji na razini percepcije seksualne orijentacije nisu nadišli engleske puritance 19. stoljeća, a imaju metode i predrasude iz srednjeg vijeka. Zar vas nije sram sustava koji omogućuje da netko bez novca za operaciju, na primjer, čeka više od godinu dana, za razliku od onoga koji si je može priuštiti već za tjedan dana? Sustav koji povjerava odgoj djece učiteljicama, na primjer, koje nikada nisu čule za Eichmanna, a navodno se nose s „vrlo teškim problemima mentalnog zdravlja djece“ koja zecu crtaju okrugle uši umjesto trokutastih? Što možemo očekivati od sustava koji je obrazovni sustav gotovo u potpunosti privatizirao i stavio u područje kapitala i prema briselskim ga pravilima napravio potpuno nekritičkim, nezahtjevnim, nedostojnim svog imena. Gdje profesori umjesto poučavanja skupljaju bodove za vlastite promocije na znanstvenom Olimpu – u najmanju ruku za Nobelovu nagradu! Gdje doktor majci s bolesnim djetetom mirne duše može nakon pet sati čekanja reći da nije mogao učiniti ništa, jer je njegovo radno vrijeme isteklo, te je mrtav hladan može naručiti za mjesec i pol! Gdje su nadzorna tijela leglo korupcije? Gdje je prosječni mentalitet ljudi još uvijek na razini linča!
Što je ostalo od sustava koji može samo kažnjavati, nadzirati, sankcionirati, uzimati, uklanjati, rezati, usitnjavati, istjerivati, umjesto da se potiče i podržava? Sustav bez sustava bilo kojeg sustava? Sustav kao proizvod čiste improvizacije dnevne politike je u osnovi potpuno apolitičan jer je u službi stranačkih elita i njihovih financijskih i feudalnih lena. Je li sustav u kojem je bivši ministar otkriveni rasist, u kojem se ministar vanjskih poslova ne stidi svoje korumpiranosti, u kojoj premijer otvoreno koketira s fašističkim neoliberalnim metodama, proizvedenima u Njemačkoj za njihove ekspanzionističke svrhe, još uvijek dostojan svoga imena? Je li žičana ograda, s kojim se sad može na miru i nekažnjeno provoditi eksploatacija čovjeka po čovjeka, dovoljna zaštita protiv zdravog razuma, koji je rezan žiletom predrasuda prema svemu što se razlikuje od jednoumlja, bezumlja, ili čak zaumlja instinkta stada???
Živim u sustavu u kojem su kultura i umjetnost ispali s popisa profitabilnih poslova te su doživjele devalvaciju na aktivnost slobodnog vremena koja omogućava povremene pauze od posluživanja financijskim bogovima, umjesto da bude u mogućnosti utvrditi stvarnost sadašnjeg trenutka?
Ovaj zapis je posvećen svima onima koji još nisu izgubili povjerenje u um i srce, i ostavljam im na duši, da se hrabro suoče sa svojim bijesom! Možda se na kraju nešto i pomakne u nama? Bog zna?
Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: Vid Sagadin Žigon

Vid Sagadin Žigon: Meditacija o uzaludnosti vremena (1)

Sada mi je kristalno jasno, da živimo u vremenu, koje je progutalo čovjeka, otelo mu dušu, oglodalo ga do kosti, te mu na kraju ukralo dostojanstvo. Prolazi me jeza, kad pomislim kakvu je strašnu sudbinu pretrpio lakovjerni i praznovjerni prosvjetiteljski racionalizam sa svojom fenomenološkom redukcijom. Uskoro je postao svoj vlastiti plijen, a taj autokanibalizam pomiješan s incestuoznim sklonostima postao je sada dominantni princip zbog medijskoga linča uplašene gomile. Sve što je izašlo iz racionalno prihvatljivih okvira, uključujući vidne i slušne halucinacije kao duhovne uvide trećeg oka, treba biti sankcionirano, stavljeno pod nadzor ili zbog sigurnosnih razloga odmah amputirano. Cijeli emocionalni raspon u vrlom novom svijetu nosi oznaku Zabranjeno ili Smrtonosno. Pogotovo ljutnja, bijes, srdžba, ludilo, anger, rage itd.

Prva riječ prvi europske epske tradicije “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina!” utjelovljuje pobunu protiv nemogućih zahtjeva okoštaloga sustava koji ubije Boga u čovjeku. Ne radi se o opredjeljenju za vjeru ili sumnju, za ekumenizam ili za ateizam, nego je u pitanju život, odnosno ovi su dualizmi zapravo prijelazi na višu razinu svijesti o svojem biću.

Život bez vertikale je kao pjesma bez osjećaja za bitno koje je neizgovorljivo. Fizika bez metafizike je potpuna iluzija, nepopravljiva sljepoća, te nastaje od uskogrudnosti i nedotupavosti orijentiranih na materijalističku religiju koja pjeva slavu crvu! Ma, boli me kako će se netko opredijeliti, pri čemu i neopredjeljivost može biti opredjeljenje, samo da se obrani ljudska jezgra od pohlepnih očiju dobiti i moći gladne ropske psihe dobrovoljnih sljedbenika sustava.

Zacijelo me razumijete, što mislim, zar ne, kada kažem, da plešemo nad ponorom, pred padom od kojeg nas dijeli samo svijest o mogućnosti pada. Nema službe, nema socijalne sigurnosti, krađa društvene imovine je nekontrolirana i nesankcionirana, sveprisutno je financijsko cijeđenje niže klase na račun nekolicine financijskih i političkih svinja, s čijim bi se potkožnim tkivom mastile mase poniženih i uvrijeđenih, vjerojatno do kraja života. Nedostatak javnih prostora, javnih rasprava i polemika, potpuna deprofesionalizacije politike što takva može uključivati bilo koga tko je imao priliku upoznati tablicu množenja, iako još uvijek ima pravopisnih problema. Ukratko, ništa zato, moje misli ne grizu, iako bi se povremeno s velikim zadovoljstvom dugim očnjacima zabole u slijepo tkivo predrasuda, klišeja, uzorka, pojmova, fobija i drugih izraslina slijepe vjere u moć razuma. A pogotovo podcjenjujući stav prema osjetilima, osjetima, osjećajima, mislima, instinktima i još toga iz antropološke, psihoanalitičke terminologije.

Da ne okolišam, sad bih samo rekao da je fašizam postao prepoznatljiv znak normalnosti, koja je slijepljena kao što su šare moljaca u smrtonosnom svjetlu. Dakle, svaki čin otpora koji proizlazi iz samospoznaje Bića, naravno, vrijedi svakog divljenja. Kad nepravda postane normalno stanje, otpor je dužnost! Ovo je igra u kojoj se kladi na sve ili ništa. To be continued!

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe

Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe. Ako mu je oduzeta pod utjecajem farmakoloških sredstava koja dokidaju simptome kao uzroke mentalne patnje, onda se gubi kontakt sa sobom i postaje dobrovoljan pacijent u potpunosti podređen zapovijedima svoje fiktivne bolesti, konstruirane i nametnute od strane farmaceutske industrije koja slijedi isključivo svoj profit. Psihijatri su samo vojnici sustava koji odčovječuje čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo, a to također može dovesti do smrti. Svrha svih sudionika ovog paklenog racionalističkog projekta, a koji ne priznaje postojanje duše, jest amputiranje cijelog emocionalnog spektra reakcija na podražaje, osim straha što ovim suvremenim inkvizitorima tako omogućuje lako praćenje ukalupljenih subjekata. Pravi Ja, koji se uspješno nosi sa svojim ludilom, što je samo još jedan izraz za beskompromisnu potragu za samim sobom, ne predstavlja opasnost za sebe i druge kao što bi to željeli predstaviti krvnici mozga, već iz temelja potkopava prosvjetiteljski projekt čovjeka kao racionalne životinje pod šupljim baldahinom metafizike. Pravi ja je opasan, jer ne dopušta da ga se ukalupi u uniformnu normalnosti koja je potpuno ispražnjena i nepovezana s višim razinama svijesti, koji se pojavljuju u obliku slušnih i vizualnih halucinacija kao znakova duhovnih uvida trećeg oka. Živimo u vrlom novom svijetu u kojem nadzor i kažnjavanje znači samo održavanja socijalne lešine, koja se živa raspada neposredno pred našim očima. Psihijatrijski sustav je, dakle, sa svim svojim ljudskim žrtvama samo metafora okoštale strukture društvene stvarnosti koji polako melje pod sobom sve što je ljudsko, metafizičko i duhovno. The only revolution is inner revolution! (Jedina revolucija je unutarnja revolucija!)

Preneseno s portala www.za-misli.si

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Otac

Sve više sam nalik
tvojim mislima o meni
a i ti si samo dijete
moje drevne mašte.

Otkrio si mi što znači
biti naivan u svijetu
lišenim istinskih Idiota
a ja sam ti došao
kao posljednja uloga
koju ne moraš da glumiš
jer je znaš od rođenja.

Kad si me prvi put zvao
upoznao si se sa sobom
s korijenom istinske ljubavi
prema samome sebi
koja ruši zidove svijesti
o sopstvenoj biti ka smrti.

U posljednjim danima tvojim
ja sam bio taj koji režira
tvoje nedodirljive greške
koje su tvoju iskonsku ljubav
napravile odviše ljudsku.

Znao si da ne možeš umrijeti
bez oprosta od svega što nas
dodiruje šakom pokoljenja
koja je duža od svemira
jedinstvenosti palog čovjeka.

Možda je bolje da se nismo
prije sreli jer naš susret
pocrvenio bi od tame vremena
u kojoj nema vremena
za bol ponovnog rođenja.

I gle sad sam se našao
sam pred tvojim snovima
koje i dalje snivaš u meni
nastavljajući put u mojim
manama koje padaju
na naše drvo kao zavičaj.

U melankoliji snova uvijek
se možemo sresti i kada
nema kišne kapi na prozoru
neispunjivog obećanja.

Najzad sam te posinovio
a ti si u meni našao svog
izgubljenog oca koji nikad
nije bio važan ali ipak
u tom šupljem carstvu majki
koje jedu nerođena deca
valja samo muška reč.

I kad smo išli u posljednju
šetnju uz trčanje tvog pasa
Bimba koji je počeo da laje
u našu tamu napravili smo
tek prvi krug oko sunca
nikada izgovorenih riječi.

Tada si zastao i zagrabio
me za ruku mog sina koji
je najviše nalik na tebe
pa sada pada u besprostor
besprijekorne nade koju
smo zasadili u njegovu Bit.

Sin je otac ocu kazao si
njegovim riječima i odletio
u kromosome njegove mašte.

Nisam vikao za tobom
samo sam stao tamo
sam na oluji i gledao Bimba
kako te prati u besmrt
gde smo se već davno sreli.

I poljubio sina za laku noć

Foto: http://www.ign.com/boards/threads/itt-we-post-amazing-screenshots-from-movies-tv.452903992/

Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo svim pravim pjesnicima

Najbitnije stvari su
odviše proste.
Lažu samo oni koji…
zapravo ne znaju za sebe.

Izbezumljeni sa sobom
ne mogu vidjet samog sebe.
Ali prave stvari su
skromne i ponizne.
Prave stvari nikada ne lažu.

Da li anđeli postoje?
A ja vas pitam
Tko bi onda letio bez njih?
I tko bi ikad mogao da padne?
Zar vam je truplo života
zaista dovoljno krupno
da izvučete oči iz mrtvih snova?

Kristusova patnja jeste
od neuništivog čelika
ali ipak on nije bio čovjek
nego samo onaj koji pati
a to je zapravo svako od nas.

Kristus neće doći
jer je on oduvijek ovdje
sretan među zvijezdama
koje uzalud svijetle
u tamu izbezumljenog uma.

Sad vam kažem
sad ili nikad srest
ćemo se u paklu snova
i podtaknuti vatru
vlastite radosti Biti.

Uz veliko poštovanje
svima koji vas čitaju.
Izbezumljeni pjesnik

Ilustracija: Caravaggio, Večera u Emausu

Vid Sagadin Žigon: Šalamunu

Mladim pjesnicima si kao od šale
rezao mlade i još grčevite lulke
šala-o-mun ti bicepsu poezije!

Kako su plesali oko tvoje
neusahljive kite kako si ih
jebao dječjim govorom

da su te darivali svojim jezikom
pa si ga prekasno uzimali natrag
zaraženoga tvojim vječnim entuzijazmom.

Polegao si ih na plahte nasljedstva
kao male bijele štruce te ih
jednoga za drugim razdjevičio.

Sada te kunu jer nisi upotrijebio
ekološko brašno za bezjezične
napjeve koji te nehotično slave

o-šala o-mun istrebljivač
svojega plemena sjemenski
pastuh svojega krda o-mun

o-šala o-šala o-mun o-šala
tvoji mali bijeli zečići se množe
brže od tvoje male bijele smrti

posvuda su i grickaju crvene
oči skrite za potplati bogova
koje pucaju od smijeha da ovdje

plačemo za tobom o-plač o-šala
o-tol-mun nikada mračan-mun
koji pljuje slike kao da bi se mrijestio.

Još uvijek te kuju u zvijezde
i zavijaju u tvoj mjesec kao vučići
prisisani na sise iz srebrnoga

pepela kojega radodarno trošiš
okolo nas da lako svatko
reče: Šalamun to sam ja!

Prevela Mirela Fuš

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: https://newyorkschoolpoets.wordpress.com/2014/12/28/tomaz-salamun-1941-2014-and-the-new-york-school/