Arhiva oznaka: Vid Sagadin Žigon

Vid Sagadin Žigon: Luda ljubav

Pitanje samome sebi VII.

Održavaj prazninu, intenziviraj
boli, zaboravi sebe, na svoja vlastita
lažna lica koja si ostavio
odbačena kao prazne staklenke
na putu, predaj se plesu Ničega,
u vremenu koje prolazi kroz krizu
bezvrijednoga Ja, neušminkano,
izloženo prolaznosti,
skini sa sebe sve haljine
prošlih vremena, neka se razgali
pred nedokučivim, neka se
golo do kosti suoči sa životom,
koji trepće kao uljanica u srcu tame,
prije no što mine, kao što
mine ljubav, kad ponestane razloga
za samoodricanja pred licem
Drugoga, koji prodire kroz vatu s kopljem
želje za brisanje svega što
prodire kao svjetlo vlaka
na kraju tunela, kako bi,
s druge strane, našao mir, kao što
ga nađe vojnik pred zidom
neporavnatih računa sa samim sobom,
kad puščani naboj postaje opijenost,
koja ti na spaljena pluća ucrtava
zaboravljena nebesa, u koja
si zaboravio vjerovati već rođenjem,
umirući na rate, kao dijete,
padajući u vrijeme koje te pogodilo
s neprihvatljivim zahtjevima
po oživljavanju nepostojećega
u tvari tvojega znojnoga
tijela koje kiši na tvoju Smrt.

Svi su putokazi iščupani i
orijentacija je samo približna,
kako ne bi propustio Neprispodobivo,
da ne posežeš prebrzo nakon toga
Nedvojbenoga, čekajući na
koncu hodnika, po kojem
hodaš bez papuča tkanih od
riječi koje te označuju
uzalud, kako bi iz tebe iscijedili
cjelinu, u koju bi se mogao
čak i zaljubiti, ako se ne bi
ogulio kao žbuka s njezinih impotentnih
zidova koja pada kao pobjeglo
djetinjstvo u kojem si nekoć
tako žestoko njegovao
strahom od letenja razdrte
sanje na krilima, s kojih si pao
u beskonačno plavetnilo, a da te
nikada nije suočila s padom,
već te samo
probudila u novome danu s novom
nadom na čelu, da je moguće
prihvatiti neprihvatljivo, upravo
kao što je iz blata Stvaranja
moguće uspostaviti tijelo vrijedno grijeha.

U trenu kad sarkazam postane
stvarnost, kada ti suze kao kiselina
rastapaju pore presušene kože,
koja se svija kao bure baruta
pred poljupcem iskre štapina,
prije nego što padne u kaos Užitka,
čemu pomaže spaljeno tijelo
da, tako je to, i nikako drugačije,
kao kada ti se rasprsnu preuske hlače,
kojima gumb odleti u usta
tvojih pjesama, zapne u grlu
riječ, baš kad želiš izgovoriti onu jednu
jedinu zabranjenu Riječ,
tu riječ svih riječi, pa je
ne uzmogneš naći ni na dnu
svoga donjeg rublja, koje u tvojoj mirisnoj
vulvi trune kao pojas nevinosti
bez brave, kroz koju se
provlači kurac mojega jezika
kao ključar bez ključa koji
bi trebao otključati vrata tvojih orgazama,
zaglavljenih kao tragovi hrane
na zaprljanom posuđu, koje se neće
više ukloniti niti na pritisak gumba
stroja za pranje suđa,
tvojih, od zuba vremena
načetih trepetljika, jer sam
s ubodom želje slučajno blokirao
otjecanje koja hrani njihove vene.

Još nije vrijeme da idem, iako te
ne mogu vidjeti golu pred Sobom,
kako bih rado raznio tvoj strah
od strasti, što je istekla
kao magma u kanale mojih nadanja
u koje bi izlila benzin
neiscrpne ljubavi, tako da
tvoj presudni oganj pošalje
dimne signale apsolutne predaje
na bojnom polju nemoćnih,
boreći se za prevlast u broju
jalovih smrti, koje se podjaruju
poput crnih dragulja na lančiću
izgubljenih godina na vrata zaborava,
koji je otvoren za zaborav
na obali udovica embrija,
koji umiru kao obješenica na
konopu sa stabla
preranog vremena užitka, kao što je
odavno prekasno za naše
kolektivno samoubojstvo,
i što će biti dovoljno da me
oživi oštricom svoga Nehata,
kojim još uvijek ničice častim,
ne kako bi mogao proći kroz
betonske rupe tvojega mesa,
koje mi stoji na ulaznim vratima
apetita kao zaklana svinja
ispred nedokučive gladi
za tobom, što obećava Raj, za kojim
bih golim rukama posegnuo u pretrpano
grlo tvojih nezadovoljnih očiju,
u kojima uzalud pokušavam očistiti svoje,
od tvojih tragove uprljane riječi.

Preveo sa slovenskog: Milan Zagorac

Foto: www.pexels.com

Vid Sagadin Žigon: Admiral

(Hvala, Zlatko, za Admirala!)

Admiral će doći opet
u tu zemlju bez zemlje
na stolu u vrtu neke
krčme će glumiti svoje
pjesme koje ga vole
umjesto njega samoga,
admiral će doći, to je
sigurno, to je, zapravo,
jedino što je sigurno,
pošto je smrt otkazala
poslušnost samoj sebi.

Nisam te znao, ali sam
znao od početka da negdje
postojiš, još uvijek čuvam
mjesto za tebe kad tučem
rakije jednu za drugom, da
mi bude pakao ugodniji,
tako ti je to, moj admirale,
ajmo sad na frontu, pošto
sad napokon znamo da
ničega nema, osim našeg
duplog ja u dječjoj igri naše
djece, sve ostalo je samo
grozan san, a ti si jedini
znao da izvučeš sablju
trenutka i zabiješ je u
šupljinu života, znao si se
predati životu i riječima.

U usporedbi s tobom ja sam
samo običan paor bez zemlje
koji luta po svojim rovovima
kao male krtice, a ima još puno
toga što mi naređuješ iz
pozadine, ima još puno toga
za učiniti da budem dostojan
nepostojećega sjećanja na
tebe, Admirale, koji vodiš bitku
s Nemogućim i Neizrecivim,
kad stojiš na stolu jedne krčme
i pjevaš, a čitava Mancha se
trese pred tvojim čistim bolom,
kao jedinom identitetu tvome,
o, Admirale, ništavilu moje biti.

Danas je srijeda i Vid Žigon
je već davno odjebao bonton
i priča još samo s onima koji
su ludi u srcu kao on, a na toj
lađi luđaka Admiral je taj koji
nas vodi k vodi apsolutnom
nepomirenju s budućnošću
koja, kao što znamo, ne postoji pa
ipak on će biti prvi koji će biti
strijeljan pred zidovima logosa,
koji nas ismijava svojom
kompletnom ignorancijom i
posthumnim priznanjima za
životno djelo, jebeš njihove
paklene kandže, gadovi
vlastite iznakaženosti koji
nikako da pronađu svoju
dušu, da bi je prodali,
visokoplaćene pjesničke kurvetine,
ali sve skupa nije više vrijedno
spomena, zar ne, Admirale moj,
i budi pozdravljen s onu stranu
dodira gdje se dodiruju misli
da bi poletjele u beskrajnost.

Foto: Jan Porcellis, Brodovi u oluje kod stjenovite obale, 1614.-1618.

Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo Milanu Zagorcu (2)

Ludost je klopka koja
čovjeka uvijek čini odviše
ljudskim zato si i otišao
da me tražiš gdje me nitko
ne bih mogao naći jer sam
otišao tamo gdje me nema
a ti si u mom nestanku
konačno pronašao sebe.

Sve što smo samo govorili
u tom našem blitzkriegu
ostvarilo se poput munje
u Teslinim mašinama zar
nije sve samo energija i
svijetlost i ako je tako zašto
onda sumrak uma nanosi
takvu bol pita te Vid Žigon
čiji je bonton otišao na
more otkud nikad neće
da se vrati a sasvim je
moguće da smo još tamo
da riješimo problem koji
nas još uvijek opterečuje
a to je da li smo se uopće
pronašli u paučini promašenih
susreta s obzirom da smo
u najmanju ruku pronašli
samo samog sebe kao onaj
promašeni slučaj iz Alana
Forda koji nikad neće otići jer
promašenost njegova je bit.

Pa ipak dogodilo se nešto
što nikad neće da se dogodi
i od tada sve će biti drukčije
iako ništa se nije promijenilo
jer je moj šešir još uvijek na
mojoj ludoj glavi i ti još uvijek
voziš kolima prema Bistrici
u kojoj već odavno čeka voz.

Pitao si me kako prevazići
dualizam duše i tijela a ja ti
kažem da se njegovo rješenje
nalazi u međugraničnom
prostoru između sna i jave
u toj zoni sumraka u kojoj
izbezumljena duša prodire
iz tijela kao šaka aliena
iz utrobe bespomoćnog uma.

Tvoj Bloomsday Milane bio
je dan moje sahrane tamo
negde na početku Istre i još
osjećam kako mi je konobarica
donijela otrov koji me spasio
od samoga sebe i kako njezine
brižljive riječi padaju u ponor
našeg dodira o kojem nitko
neće znati ništa jer se dogodio
tamo gdje ga nema iako je bio
tamo već prije našeg rođenja.

A za kraj ovog ludog pisma
Milane neka ti bude jasno da
sam zapravo ja bio taj koji
je pronašao tebe izgubljenog
u šumama tvog pitanja koji
s neumornom upornošću
postavljaš svom izdajničkom
prijatelju logosu znajući da
riječi ne znače ništa ako im
oduzmeš značenje koje si ti.

Foto: Zoran Krušvar, Moja Rijeka

Vid Sagadin Žigon: Najmanje šest lica traži autora ili kako je autor ostao bez auta u nokautu međugraničnog prostora

Ne možemo objaviti ovaj tekst bez prehodnog objašnjenja, a koje je povezano s vRiskovom noći poezije posvećene projektu Širi poeziju, ne strah. Kako god bilo, Bloomsday je blizu, a umjesto još jedne reference na poznatog Irca/Tršćanina/štoliveć, ovdje je u igri jedan nepatvoreni Ljubljančanin i nekoliko blesavih Riječana. Dakle, najmanje šest lica traži autora…

Ne mogu da objasnim što mi se sve ili bolje što mi se sve nije događalo u roku 24 sata. Pogotovo to da mi se odvrtio cijeli životni film kao u kakvoj lynchevskoj dramaturgiji, podržan naravno s donkihotskom nadrealističkom groteskom, koja je još uvijek temelj europskoga humora.

Umjesto još jedne “dosadne” pjesničke večeri, gdje pjesnici čitaju uglavnom samima sebi, dogodio se život, koji, kao što, znamo nikada ne ide po pravoj liniji nego uvijek hvata krivine i laži tamo gdje nitko normalan ne da ide, sve to samo zbog toga, da bih spasio samog sebe pred samim sobom itd.

Dakle donkihotska pozicija aktivirala se onog čudnovatog dana u šest popodne kad sam sa svojim hrabrim, iako jedva voznim kolima, započeo vožnju prema devetim krugovima pakla, i kažem vam, bilo je fantastično, neponovljivo i nezaboravno. Što bih s računom od 500 eura, koju trebam platiti zbog toga što sam zaboravio registrirati auto, koji je još uvijek na graničnom prijelazu Jelšane. To mi se dogodilo pola sata prije početka literarne večeri u Rijeci gdje sam trebao nastupiti kao jedini predstavnik Slovenije, jer drugi jednostavno nisu mogli doći. Na njoj su se predstavili pjesnici i pjesnikinje koji su sudjelovali u projektu “Širimo poeziju, ne strah”, koji virtualno, a zapravo realnije od tzv. stvarnosti, obuhvata sve veći dio zemalja mislim da čak i izvan same Europe.

Dakle, našao sam se odjednom u međuprostoru slovensko-hrvatske granice pola sata prije početka literarnog događaja i s pretplatnom SIM-karticom u telefonu, koja mi je onemogućavala bilo koga zvati te niti  je itko mogao nazvati mene. Situacija je bila stvarno groteskna, a još više zbog toga, jer sam se sjetio da imam paketić gandže u autu, koju sam stavio u svoju torbu s poezijom koju sam ponio sa sobom, nakon što sam ostavio auto na granici.

Zamislite mene s gandžom u torbi pred policajcem koji mi već piše račun na 500 eura i što bi se sve moglo dogoditi kad bi odlučili da me pretraže. Ali nisu! Umjesto toga su na moju molbu zvali Milana Zagorca, koji je organizirao tu večer. I on je bio u manje od pola sata na granici da preuzme ludog pjesnika iz Slovenije. Zakasnili smo pola sata, ali večer još nije počela i to srećom ne zbog nas.

Zagrijan od svoje situacije, u svojim sam pjesmama ispjevao svoju dušu, a i cijela je večer bila neopterećena i puna žive stvaralačke energije. Nakon večeri Milan Zagorac je rekao da će me odvesti natrag, a tamo, gdje sam bio, čekao me samo uzapćen auto bez registracijskih tablica. Zato sam i zamolio Alena Brabeca, izvrsnog pjesnika i čovjeka, s kojim smo u Sloveniji na prevodilačkoj radionici jedan drugome prevodili pjesme, da li zna, gdje bih ja ovdje u Rijeci mogao prenoćiti. Alen je brzo riješio problem nakon što se dogovorio sa ženom, pa sam tako upoznao i njegovu familiju. Ali prava farsa tek počinje, pošto sam se sutradan odlučio posjetiti neke prijatelje u Portorožu pa me Alen, na moje prigovaranje i nagovaranje, ostavio pred tunelom Učka, na službenoj granici između Rijeke i Istre. Da, dobro ste čuli, ludi Vid je htio doći do Portoroža kroz Istru, što je identično samoubilačkom činu, a ja sam brzo saznao zašto je to tako. Počeo sam stopirati u jedanaest sati ujutro, pun nove energije i elana, kao treći čovjek, sav u crnom, i s tamnim šeširom na glavi, čija je silueta već izdaleka za vozače predstavljala najvišu moguću opasnost, a on sam je pak bio uvjeren da je najnormalniji čovjek na planetu.

Kad se izlila kiša, stavio je na uho muziku s mp-3-ja i počeo uživati u danu. Telefon naravno još uvijek ne radi, ali on je uvjeren da će svaki čas neko stati. Ta uvjerenost se nakon tri sata preobrazila u svoju suprotnost, ali je Don Kihot izdržao i taj napad divova te je počeo uživati u kompletnoj anonimnosti. U međuvremenu su ga cijela Ljubljana i cijela Rijeka tražile, postao je “wanted person” i ta ga je pozicija počela usrećivati. Pogotovo kad je napokon uhvatio prijevoz barem do Lupoglava gdje je u nekoj krčmi kupio cigarete i jednu zasluženu kavu. Bio je 15 kilometara od Buzeta koji leži u naručju kontinentalne Istre, bez izgleda da bi mogao dalje napredovati.

Vrijeme kao da je stalo. A on je s mrtvim telefonom u ruci slušao muziku i čitao vlastitu poeziju na svojem srpsko-hrvatskom jeziku, kako bi se uvjerio je li to još uopće još uvijek on sam. Lokalna raja ga je počela zajebavati, ljudi su ga smatrali nesretnikom koji u Istri kao tvrđavi lijeve opcije nisu baš dobrodošli, a jedan genijalac mu je prijateljski savjetovao neka se baci pod kola, pa će se sigurno zaustaviti itd.

Ali mene je to samo nasmijavalo, nikad nisam bio mirniji, te sam bio uvjeren, da mi se ostvaruje to što sam zapravio i želio da se mi dogodi. Najmanje šest ljudi traži autora, a on uživa u svojoj anonimnosti u jednom gradu bogu za leđima, u kojom nije baš dobrodošao zbog svog izgleda. U tom vrtlogu jedne komične situacije, ni za tren nisam upao u paniku te sam eventualni pakao pretvorio u nebesa koja bih poželio svakome da dobije na barem pet minuta. Nakon zanimljivog razgovora s konobaricom o tome kako materijalizam unakazuje ljude, napokon sam zvao Milana Zagorca koji mi je uzvratio poziv i već drugi put u 24 sati došao kako bi me spasio. U istom momentu kad i Milan, uletio je i Mladen Blažević sa svojom porodicom i tako smo se našli u Lupoglavu, opet oni isti ljudi kao na večeri prije.

O tome kako me Milan odveo na vlak za Ljubljanu u Ilirsku Bistricu i platio mi kartu, nećemo pričati, jer bi stvarno bilo previše. Ali stvarno, cjelokupan put do Rijeke i nazad u Ljubljanu učinio se kao put oko svijeta na kojem sam najzad upoznao samog sebe u svoj svojoj bijedi i anonimnosti. Sad me racionalisti hoće proglasiti krivim, nezrelim i neodgovornim, a ja vam kažem, gdje vam je život ljudi, i nemojte ga tražiti tamo gdje mislite da jest, nego tamo gdje ga ni u najgorem ili najboljem snu ne biste očekivali. U općoj tami svemira mi smo luč koja treba svijetliti u vlastitu tamu znajući da ne treba sanjati snove kad ih već živiš. S punom mjerom i punim plućima. I kao potpun klaun, naravno.

Foto: Tamara Gjurgjević

Vid Sagadin Žigon: Pjesma lagana

Moja je pjesma lagana
a srce će svaki čas da
mi pukne nije to od ljubavi
nego od tuge koja je
dublja od smrtonosne
doze apaurina nije to
od radosti nego je od
bluesa koji ustručava
moju žeđ za bolom
da mogu uopće
osjećati da mogu
uopće svirati i
igrati pisati i govoriti
ljudskim jezikom jezikom
iskonske prevare koji
viri iz toga što smo samo
ljudi a biti čovjek je nešto
veličanstveno biti čovjek
je vatra u snegu biti čovek
je biti uvijek u bijegu pred
samim sobom a on se
nada da se sve svrši grobom
a nažalost nije tako iako
se gubi lako iako vatra
polako se gasi a meni
srce neće više pjevati
a meni srce neće više
kucati na ničija vrata
a i mene neće više biti
kući ne pitaj me molim
što me muči skuhaj mi
čaj i idi bestraga nema
više mjeseca moja je pjesma
lagana kao ulje među
nogama raspaljenog sunca
otišao sam po cigarete
i ne znam više kako da se
vratim otišao sam gdje sam
oduvijek bio nad mokrom
zemljom kiše zbunjeni
ventilatori da mi mozak
ne bude teži od sna a sad
adio dosta je bilo kukanja
tko zna što bi se sve zbilo
da sam bio nježan kao
nekada nad brestom je
kišilo toga dana i ti si bila
moja pjesma lagana i ti si
bila moja pjesma lagana!

Foto: Julijan Kmet

Fašizam logosa: o ludosti i transgresiji

Razgovor s Vidom Sagadinom Žigonom

Prije nekoliko dana javio mi se ljubljanski prijatelj, književnik Vid Sagadin Žigon sa željom da povedemo jedan obuhvatniji razgovor na teme koje nas se izravno tiču: ludilo, normalnost, položaj čovjeka, marginalnost, Izaija, popljuvanost, funkcija umjetnosti… No sve se u trenutku činilo toliko apstraktno da je čak i meni bilo pomalo nejasno odakle krenuti, koja pitanja postaviti, na čemu započeti priču, a da to nisu efemerilije, nebitnoće, svakodnevne gluposti, što si, kako si, koliko si nagrada dobio, gdje si objavio, što si objavio. Sve je to za umjetnika nebitno, štoviše, to čak i opterećuje, udaljavajući od merituma stvari, od istinske umjetničke obveze, imperativa, od inherentnih postavki koje nedvojbeno daju skice stvarnosti onkraj stvarnosti.
Stoga je sve započelo s nečim što je Vid nazvao otvorenim pismom meni osobno na FB zidu. Kasnije smo se dogovorili da ovaj razgovor uredimo i objavimo.

Vid Sagadin Žigon:

Otvoreno pismo Milanu Zagorcu

Pošto je to pravo pismo, predlažem, da ne trošimo riječi oko uljudnih fraza i da odmah krenemo na stvar. Zašto ti pišem, nije ni pitanje, bitnije je što ti želim reći, a još je bitnije, naravno, kako to reći. U razgovoru s tobom pa i nakon čitanja tvojih tekstova otkrio sam da se bavimo sličnim temama i to na sličan način. Ludost i umjetnost, psihopatologija svakodnevnog života, pozicija čovjeka u instrumentaliziranom svijetu, sumrak ateističkog prosvjetiteljskog racionalizma i uskrs grotesknog uma itd., sve su to teme mojih budućih knjiga. I sam sam počeo intenzivnije istraživati samoga sebe kroz slušanje drugoga, i to je nešto toliko jako da nadrasta fašizam logosa o kojem također trebamo govoriti jer je njegova snaga još uvijek nenadmašna. Ti mi samo reci trebamo li početi od ljubavi ili od ništa, što sve omogućuje, jer upravo to je to što mi se dogodilo: zaljubih se ja, meni ništa tebi ništa, sve se pretvorilo u ništa.
Život može biti vrlo jednostavan, ako ga ne opterećuješ unaprijed određenom formom, nego polako vadiš iz njega listiće poput onih s cvjetova, pa ponavljaš: Voli! Ne voli! Voli! Ne voli! Iako sreća nije uvijek na tvojoj strani, netko te gore čuva. Na onoj vertikali, koju bezuspješno želimo sjeći, jer nam je lakše, dok na horizontali društvenog leša pjevamo slavu crvima. Vertikala je sfera metafore, to je sfera vrijednosti, prirodne društvene hijerarhije, vertikala je metafizika, bez koje fizika (horizontalna percepcija) nema gotovo nikakvog smisla. Možemo mi reći ponešto i o modernim fenomenima, kao što su feminizacija muškosti, i uzurpacija svemogućnih žena, koje kao da ne trebaju više muškarce, a nažalost, uglavnom na štetu djece koja su emocionalno iskorištena kao surogat očeve odsutnosti. Mogli bismo mi još u mnogočemu, ali je glavno, da smo započeli, barem se nadam. Što kažeš?
Pozdrav iz Ljubljanskog barja, Vid Sagadin Žigon

Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Pokušajmo započeti! Moje prvo pitanje tiče se te precijenjene normalnost, tim više što to ne moramo obrazlagati, ali svakako je bitno da nas navede na ono sljedeće, kao što kažeš, na sumrak prosvjetiteljskog racionalizma… Kamo dalje kada granice budu polomljene? Što će dati dodir nesvjesnog i iracionalnog s licemjernim i pokvarenim?

Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi.

V.S.Ž: Dobro znam o čemu govoriš, kad upozoravaš na riskantan dodir iracionalnog s (grotesknim) umom koji može poludjeti bez ikakvog pravca, jer nije svjestan samog sebe. Štoviše. Kad bi se otarasili granica, to je u jednu ruku veoma opasno jer tko zna što je sve sakriveno iza maskerade svakidašnjeg društvenog života. Iza ovih smješkajućih grimasa, čiji život je tako nalik postvarenim Gogoljevim mrtvim dušama. Tako se ostvaruje mogućnost za materijalizaciju psihe koja se može opredijeliti samo kroz vlastitu materiju, a koja je pak lišena duše, koja u ovom racionalističkom svijetu gotovo ne postoji. Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi. Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Kažeš idiotizam… Slično je samoironično o svojoj epilepsiji govorio i Dostojevski, no znamo da se radilo o trenucima ekstremne lucidnosti koja nadilazi svakodnevno, dakle tzv. normalno. Ne misliš li, zapravo, da je za čovjeka nužno činiti upravo to, korak po korak nagrizati paradigmu normalnosti, tu odvratnu, sputavajuću, krutu, tvrdu, nazovimo je „očinsku paradigmu“, u korist nove, sinovljevske. Nije li riječ o malim koracima kojima postajemo sve više novi ljudi? Naravno, pri tome uopće ne zanemarujem činjenicu da je to bolno. Kaže jedan moj prijatelj da rane peckaju, bole, da zacjeljivanje boli…

V.S.Ž.: Da, kad sam govorio o idiotizmu, mislio sam upravo Dostojevskog… Ali, kaži mi, što zapravo jest ta normalnost? Skup društvenih pravila koja moramo usvojiti, kako bi mogli funkcionirati u društvu, odnosno, kako se ne bismo međusobno poubijali? Normalnost je konstrukt sistemske manipulacije moći, koja jednostavno želi, upravo kao po Foucaultu, nadzirati i kažnjavati. Ludost je u tom kontekstu nešto što spašava od tog „pojasa nevinosti“ te ga gura u šupljinu života. Ako si već spomenuo oca i sina, sin je otac ocu, kaže mi moj sin, i valjda je u pravu…

Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

M.Z.: Možeš mi malo pojasniti. Ovo oko očinstva i sinovstva je mitska stvar…

V.S.Ž: Naravno, odnos otac i sin je najbitniji odnos u društvenoj shemi od pamtivijeka. U kršćanstvu to je bitani element u percepciji Boga, gdje su otac i sin zapravo jedno. Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: U jednom razgovoru s velikim talijanskim psihijatrom Lorenzom Toresinijem (inače Basaglinim izravnim učenikom kojeg ovaj i naziva Maestro), ispostavilo se da je pitanje prekršaja / transgresije jedno od ključnih pitanja čovječanstva i njegovog sporog koračanja prema neizrecivoj budućnosti. Je li stoga prekršaj (u ovom slučaju oceubojstvo, dakle mislim na ono psihološko) ujedno i jedno od najvažnijih pitanja čovječanstva u cjelini?

V.S.Ž: Naravno da se slažem. Transgresija je nužna, kako bi se uspostavio normalan odnos prema samome sebi. Namjerno sam stavio riječ „normalan“, koja ovdje podrazumijeva prirodnost samog čina uspostave samoga sebe. Znam da su pojmovi „normalan“, „prirodan“ i „zdrav“ možda najviše zloupotrijebljeni za kontroliranje masa i za stvaranje ideologije „normalnog“, „prirodnog“ i „zdravog“ poretka koji zapravo nikada nije ni postojao, već su samo oruđe za utvrđivanje pozicije moći (onih koji imaju vlast), a to su naravno oni koji imaju novac (kako bi se uopće i mogli održati na vlasti). Čitave industrije, od kemijske preko naftne do one oružja, naoružane su biopolitikom, koja određuje prema vlastitim pravilima, što je zdravo, a što nije, što je normalno, a što nije, što je prirodno, a što nije itd.
Ako se sad vratim k ocu i prekršaju oceubojstva. Pravila su zato da se krše, ali zahtijeva najprije dobro poznavanje tih pravila. Čovjek koji nikada nije kršio pravila, nije nikad ni živio prema vlastitom imperativu. Kad imamo dva odrasla muškarca, jedan je očito suvišan, te se mora povući iz čopora, dok onaj koji pobjeđuje ima sve ženke na raspolaganju. Konkurencija između oca i sina za primat nije više hijerarhijska u smislu očinskog autoriteta, nego je subverzivna, i možda je jedini čin koji omogućuje nešto novo, stavljajući u fokus neodređeni sukob između novih i starih sila. A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: Sada mi se postavlja jedno novo pitanje, ono je sjajno kratko i simpatično sažeo talijanski pravnik i filozof Gustavo Zagrebelsky: „Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenom smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja.”
Što je onda to što nam je činiti? Živjeti punim plućima, da, ali kako… Bez straha? Pretpostavljam da moramo živjeti punim životom koji je svjestan svoje neumitnosti, dakle, svoga konca i loma. Što ostaje, a što se nastavlja dalje

V.S.Ž: Mislim da se ljudska percepcija u svim tim milenijima zapravo nije promijenila. Zauzeti vlastitom ili nacionalnom prošlošću, mi strepimo živeći svoj život po principu sve više ugode, koja djeluje kao morfij na naše poluotvorene rane. Naravno da je to bijeg od smrti, jer život i smrt su u biti jedno te isto. Smrt je samo tamna strana života, a život je zapravo sijanje smrti. Tako to bijaše. Duša je vječna, a tijelo nije. Ako se osloniš na tijelo, onda te čeka degeneracija zajedno s njim, a što je društvena životinja nego materijalni svijet koji nas opredjeljuje, iako zapravo ne postoji. Materijalni svijet je svijet sjenki iz Platonove pećine, to je čista iluzija, prvoklasna utopija, maya kao pajčolan (veo), materijalni svijet je odsječena noga koja još uvijek peče, ili samo veoma promišljena maketa nekog nepostojećeg idealnog svijeta, kojega nikada nije bilo, u kojem velike figure Hollywooda lažu ne samo jedni drugima, nego prvenstveno nama, koji vidimo ono što želimo vidjeti. Svijet koji je izgubio dušu postao je degeneriran i raspast će se poput tijela kojeg slavi kao najvećeg Boga. Fašizam je politička apoteoza tijela nasuprot duši, koja je po njemu „the result of weakness“, dakle nešto bolno, tuđe tijelu, nešto ludo, iracionalno, nepredvidivo, što transgresira koncepciju čovjeka kao racionalnog bića koji strepi tražeći ugodu. A svi znamo da je prava realnost ona duše kao emanacije duha, koji proizlazi iz sveobuhvatnog Jednog, ako pratimo Plotinovu koncepciju svijeta, dakle, da smo zapravo svi Jedno, jer proizlazimo iz Jednog kao Neimenovanog, jer je u njemu već obuhvaćeno to o čemu govorimo. Pitaš me, što učiniti? Vratiti se natrag u samog sebe, gdje boravi Bit života, vratiti se natrag u čovjeka, koji je trpio više nego Krist, i prihvatiti svu bol i sreću jednog trena, u kome svijetli vječnost.

M.Z.: Sad me podsjećaš na velike misli Bele Hamvasa, o povratku u prvotno stanje, stanje nekoruptnosti, ali dodao si i ovu opservaciju o povezanosti raspadljivog tijela i represije moći koju smo imenovali fašizmom. No kako, sada pitam otvoreno, kako ljudima govoriti o duši, kada je čovjeku da ga se potkupi dosta plaća, kruh i igre, stan, žena, eventualno djeca i dalje od toga se ne trudi, ne traži… Nužno će ovaj koji je pjesnik, pa složit ćeš se sa mnom, ujedno i prorok, biti popljuvan i ismijan, povrijeđen…

V.S.Ž.: Onaj koji govori Istinu uvijek je bio ismijavan i tretiran kao luđak. Ljudi ne vole istinu, ako je to nešto, što boli, jer oni ne vole patiti, ali za spoznaju je potrebna patnja. Bol se treba prihvatiti kao spiritus movens našeg postojanja. Većina ljudi zadovoljna je time što ima, i ne traži više i dalje. Ali ako tražiš ISTINU, onda se moraš odreći svog prividnog imanja, da bi zaronio u svijet samoga sebe, koji može iz sebe oblikovati realnost prema vlastitoj viziji. Vanjski svijet tako uopće ne postoji izvan mene, a to nije egoizam ili solipsizam, nego preduvjet za razmišljanje o svijetu.

Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu.

M.Z.: I da pomalo zatvorimo ovu sesiju, što je po tvome izlaz, eshaton, pretpostavljam da razumiješ na što mislim, gdje dolazi do pomirena nakon ovog prasukoba materije i duha, gdje je, dakle, ta apokatastaza, opće izmirenje? I da, kako čovjek, osim u tjeskobi, može živjeti? Iskreno, ova me pitanja strahovito muče.

V.S.Ž.: Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu. Nema pomirenja, jer živimo u svijetu u kojem vlada iluzija materijalne Biti, koja je osuđena na smrt, jer neživo može roditi samo neživo. Sukob nije između duha i materije, nego između elementa emanacije duha, koji znaju za sebe, a biti svjestan sebe kao emanacije tog duha, to je moć stvaralaštva koja dalje producira kroz razne medije umjetnost kao takvu. Tjeskoba nam je nametnuta, kao neki grešni čin, umjesto da bi bili svjesni mogućnosti napredovanja i sazrijevanja u duhu koji je sam po sebi posvuda prisutan.

M.Z.: Hvala na razgovoru

Razgovarao: Milan Zagorac

Razgovor je vođen tijekom svibnja 2016.

Foto: privatna zbirka Vida Sagadina Žigona

Vid Sagadin Žigon: Hvala za dobru jeba..nu ili kada se ujutro probudiš, ponesi ruž sa sobom!

Sve je bilo baš kako sam zamislio, Ester Ritter, kada sam polako napustio tvoj ugrijani krevet, pun tvojih snova. Sada mogu mirno otići u novi dan, sunce me poziva u susret. Sutra će biti pun mjesec, a ja ću sa svojom ženom prokomentirati jučerašnje događaje, prešutjevši, naravno, detalje. Što bi joj lijepu glavu opterećivao skrivenim zakutcima tvojih sramnih bičeva koji ne mirišu na nju, već na tebe. Draga Ester, kad se probudim, uzmi ruž sa sobom, rado bih ti rekao da si bila kod mene, međutim, budući da nije bilo tako, ja sam bio taj koji je otišao, a ruž za usne sam ostavio u autu. Znaš kako je to kad se film vrte bez tebe, a ti bi ga na bilo koji način želio zaustaviti, čak i taj samo jedan prolazni trenutak, onaj koji miriše na spolovilo. Došla si u crno-bijeloj tehnici poput mene, mogla bi biti na šahovnici sata koji tiktaka kao neizbježna bomba na našim plažama, sve dok ne dodirne naše genitalije i ne eksplodira. Da, bilo je tako, ali moglo je biti i drugačije da nije bura bila tako nemilosrdna. Nisi željela da te držim za ruku i sve tvoje brojne maske su na mjesečini izgledale gotovo stvarne. Čak i sada čujem tvoje jecaje koji su pod mojim dodirima gutali slinu mojih obudovjelih snova. A kako je ljupko da si opet propustila susret sa samim sobom, jer si se još jednom poigrala s identitetima svih svojih Ja, razasutih po virtualnom svemiru u kojem nam se daješ u čistoj spontanosti.
Vidiš, draga moja divlja Ester, već samo zbog toga vrijedilo je biti na tebi jer tijelo se ne uznosi u zrak tako kao slova, pribijena na tipkovnicu, već otpušta djelatne kromosome imaginacije te je veže s nerječitom radošću. Samo se nadam da te nisam obogaljio sa svojim nabijanjem u ona tvoja bolna mjesta, koja si mi dozvolila vidjeti, što je i više nego kompliment. Lacan za Poeovo Ukradeno pismo kaže, da je najbolje skriveno pismo upravo ono koje je svima pred očima, pa ću zato riječi prevesti na engleski i dati na “public”, nekad tada vide Kinezi kako se ljubi kod nas u Sloveniji, a kada ga vidi cijeli svijet konačno ćemo postati nevidljivi: skriveni pogledu svima pred očima. Da, tako je s time, i ništa drugačije.
Danas se neću tuširati! Neću isprati sa sebe sve tvoje lajkove, koje si ostavljala na mojoj dječje glatkoj koži, kao što si se izrazila u trenutku nježnosti, prije no što su te preplavile suze. Ne diraj me, rekla si igrajući na kartu bespomoćnosti kao u patetičnom američkom filmu, i panično si se počela hvatati za sva samozavaravanja, koji žestoko istresaš iz rukava pred našim dugim jezicima koji to ližu kao sol iz sečovljevskih solana, gdje se najrađe i zadržavaš. Tko će od nas prvi baciti kamen na tebe? Ja sam to upravo uradio i već znam da to uopće nije tako teško, samo još uvijek ne razumijem, zašto je boljelo više mene nego tebe. Eto, vidiš, draga Ester, sad se opet možemo dalje virtualno natezati, ako nam bog da toliko zdravlja, koliko nam je dao djece, zar ne? Ne budi iznenađena, da me nije bilo kod tebe kad si se probudila, ali tako je, znaš, kao pravi Dane Zajc u Potepuhu, jedino cesta daje potepuhu snove, pa neka mu je tisuću puta gorak kruh. Dosta o tome, pošto znam da znaš, da ti je sve jasno, zato ne gubimo više riječi o svemu tome što nije za tuđe gladne uši. Slažeš se sa mnom, zar ne? Oh, draga Ester Ritter, ženo s tisuću lica, zamalo da se stvarno zaljubih u tebe, a ipak je sreća da sam već u braku. Neka te novo sunce poljubi posvuda gdje sam ja zaboravio, i hrabro po utabanim putevima! Adieu!

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com