Arhiva oznaka: Victoria Botički

Victoria Botički: Taj iritantni alarm

Opet sam čula taj iritantni alarm. Moram ga slušati svako jutro. Prerano se dižemo za školu.
Na brzinu sam pojela doručak i spremila se. Otišla sam po svoju prijateljicu i zajedno smo krenule u školu. Na putu smo razgovarale i tek kada smo stigle ispred škole shvatile smo da nismo napisale zadaću iz matematike, a baš nam je matematika bila prvi sat. Zadaću je tako lako zaboraviti, a i da je nisam zaboravila ne bih je imala vremena napisati.
Ovog smo puta imale sreću jer nije pregledavala zadaće, ali je naravno dala hrpu nove. Sada moram napisati duplu zadaću do sutra. Sljedeći mi je sat bila geografija. Potpuno sam zaboravila da imamo ispit. Zašto je tako lako zaboraviti na ispite?! Nadam se da ću imati malo sreće.
Zvonilo je i krenula sam na fiziku – jedan od mojih najgorih predmeta. Ne znam tko je sastavljao ovaj raspored, ali danas imam sve najgore sate, osim dva sata informatike poslije ovog mučenja. Nakon četrdeset i pet minuta (koje su se meni činile kao dva puna sata) napokon je zvonilo. Na informatici ću barem dobiti malo odmora.
Informatika je, naravno, brzo prošla… Ne mogu vjerovati, ali nekako mi svi loši sati traju cijelu vječnost, dok svi dobri traju samo petnaest minuta. Sada slijedi najgore od svega – talijanski i to dva sata. Nemam pojma kako ću to preživjeti. Danas smo samo gledali film (koji ja nisam razumjela jer nije imao titlove) tako da ga uopće nisam gledala, nego crtala.
Zvonilo je, konačno mogu otići kući. Sedam sati tvojih najgorih predmeta je teško izdržati. Naravno, odmor mi neće dugo trajati jer imam engleski (što nije grozno) i hrpu zadaće (što je grozno). Ovo baš nije moji dan. Dobro, možda nije bilo toliko grozno. Većinu vremena smo se zezali i smijali. Na informatici je cijeli razred igrao istu igricu, a na talijanskom sam “dobila” novi crtež.
Priznajem da možda škola nije toliko loša kao što sam rekla, ali to nikako ne znači da je volim ili išta približno tome. Samo volim biti s prijateljima.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Victoria Botički: Stjenovito brdo

Neki moji prijatelji misle da nikada nećeš osjetiti pravu ljubav ako nemaš prave roditelje. Tako su se rugali djeci iz naše škole koja su bila usvojena ili živjela u domu. Ja im se nikada nisam rugala jer mislim da im je i ovako dovoljno teško.
Trenutno sam na satu matematike. Znam da bih trebala slušati, a ne crtati, ali ne mogu si pomoći. Kada sam konačno čula zvono, krenula sam kući. Vani je padala kiša i ja nisam imala kišobran, ali nije me briga.

Tek sad sam shvatila, nisam vam se predstavila. Zovem se Tara, imam plave oči i crvenu kosu koja mi dostiže do struka  ne previše crvenu, više narančastu, mislim da lijepo izgleda). Većina mojih prijatelja mi govori da sam tvrdoglava i da se uopće ne vrijedi svađati jer ću uvijek pobijediti. Sportski sam tip i nije me briga za modu.

Na putu kući prošla sam kroz park i vidjela neku djecu koja igraju nogomet usprkos kiši. Kada sam stigla kući, odmah sam se presvukla. Nisam niti primijetila da je kuća prazna dok nisam zazvala mamu, koja se već trebala vratiti s posla i dobila beznačajnu jeku umjesto odgovora. Uputila sam se prema kuhinji, no na pola puta prošla sam pokraj ladice koja je oduvijek bila zaključana. Iz nekog me razloga danas zanimala više nego ikada prije, pa sam odlučila potražiti ključ. Prošlo je već tri sata, a ključu ni traga, već sam izgubila nadu da ću ga naći.

Ostao mi je samo još ormar, zašto barem ne pogledati? Otvorila sa ga i pretražila, no bio je potpuno prazan. Krenula sam ga zatvoriti, ali onda sam kutkom oka vidjela da nešto sjaji na vrhu ormara. Okrenula sam se i pogledala opet, ali ormar je još uvijek bio prazan. Kada sam ga zatvarala, opet sam vidjela taj isti sjaj. Odlučila sam ga pustiti otvorenog i samo se malo pomaknuti. Bila sam u pravu. Pomaknula sam se u desno i vidjela sam odbljesak svjetla na vrhu ormara. Popela sam se na stolicu i pronašla ključ. Odmah sam otrčala prema tajanstvenoj ladici. Kada sam je otključala, vidjela sam pismo moga tate ( radi u vojsci pa on i mama samo tako komuniciraju). Već nakon prve rečenice izašla sam iz kuće i počela trčati, ne znam kamo, ali znam da sam išla što dalje od ove kuće. Dopisuju se o tome i na kraju je to njihova odluka. Ne mogu vjerovati! Misle da mi još ne mogu reći. Pa kada, ako ne sada?! Kada bi netko trebao saznati da mu roditelji zapravo nisu pravi roditelji?! Vani je već bio mrak kada sam stala. Nisam se vratila kući. Cijelu sam noć lutala ulicama grada i pratila mjesec koji me je gledao s visoka i čuvao me od opasnosti.

Tek sam se ujutro odlučila vratiti. Kada sam se vratila, mama je sjedila na trijemu ispred kuće i potrčala prema meni čim me je vidjela. Već je znala zašto me nije bilo i neprestano mi se ispričavala što mi nije prije rekla. Govorila mi je da me voli kao da mi je prava majka i da ja jesam njezina kći.

Jeste li znali da Tara znači stjenovito brdo? Mislim da mi ime savršeno pristaje jer život je poput stjenovitog brda. Vrlo je stjenovit, to predstavlja prepreke na koje ćeš naići, no na kraju možeš samo ići prema gore i s vremenom stići do vrha, to predstavlja brdo.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Victoria Botički: Djeca Instagrama

Danas je cyber nasilje vrlo često, no ljudi i dalje nisu svjesni da riječi bole više od udaraca. Ja sam također bila žrtva cyber nasilja i odlučila sam podijeliti svoju priču.

Ime mi je Lena, imam 16 godina i idem u drugi razred srednje škole. U mojoj školi društvene mreže nikada nisu bile popularne, no tijekom ljeta gotovo je svatko napravio svoj profil na društvenim mrežama poput Instagrama, Facebooka i ostalih. Jučer sam i ja odlučila napraviti Instagram i vidjeti zašto je tako popularan. Istog sam dana odlučila postaviti nekoliko svojih slika. Nakon što sam se vratila iz škole otvorila sam svoji profil i primijetila da imam 16 komentara, bila sam jako sretna i odlučila sam ih otvoriti.

Odmah sam požalila svoj odluku. Neki od komentara su bili bezobrazni i uvredljivi. Priznajem, rastužili su me kada sam ih pročitala, ali pokušala sam ne razmišljati o tome i zaboraviti ih. U sljedećih nekoliko dana objavila sam još dva selfija i tri slike na kojima se moglo vidjeti moje cijelo tijelo. Komentari su postajali sve gori i gori, te su polako dopirali do mene. Od toga je prošlo oko tjedan dana i moja najbolja prijateljica Lea odlučila me je posjetiti nakon škole. Pretpostavljam da je to odlučila jer je primijetila da se drugačije ponašam. Priznajem da u zadnje vrijeme nisam previše jela, ali osim toga i nekoliko izgubljenih kilograma potpuno je savršeno.

Kada je došla, sjedile smo na mome krevetu i pričale o školi i našim prijateljima. Tada nam je postalo dosadno pa je Lea predložila da napravimo “fotoshoot”, na što sam se ja složila. Nakon otprilike četiri sata postale smo umorne i odlučile smo odabrati najbolje slike koje bismo zadržale. Dugi proces “manekenstva” završile smo vrlo kasno kada je Lea otišla kući.

Već sam ležala u svome krevetu kada sam odlučila opet proći kroz slike i postaviti ih nekoliko na svoji Instagram profil. Sljedeći dan škola je prošla dosta dobro – zbog čega sam bila zadovoljna – do kada sam došla kući i otvorila svoj profil kako bih provjerila svoju najnoviju sliku (onu od jučer). Isprva sam bila sretna jer sam konačno dobila nekoliko lajkova, nakon toga sam otvorila komentare kojih je bilo mnogo više i moj je osmijeh odmah nestao. Komentari su bili puno gori od zadnjih koje sam pročitala i nisam sigurna da bih željela ponavljati te riječi. Nekoliko dana nakon toga prošlo mi je pomalo mutno, ali sigurna sam da nisu bili gori od onoga što slijedi. Probudila sam se i osjećala pomalo čudno pa sam jednostavno odlučila ponovno preskočiti doručak i krenuti u školu.

Toga sam dana odlučila ići dužim putem. Kada sam stigla u školu primijetila sam da su hodnici bili potpuno pusti, kao da hodam kroz grad duhova. Nakon nekoliko minuta lutanja pustim hodnicima u potrazi za životom odlučila sam pogledati na sat, te sam se iznenadila kada sam ugledala da je već prošlo osam sati. Počela sam trčati na svoj prvi sat najbrže što sam mogla, no nažalost nisam jela par dana pa sve to skupa ni nije bilo ne znam koliko brzo.

Pokucala sam i ušla u razred uz ispriku što kasnim, profesorica me pustila bez opomene pa sam krenula prema svojoj klupi (sjedim sama). Polako sam hodala i uspjela sam čuti da neki iz razreda komentiraju kako sam mršava. Ostatak dana prošao je prilično prihvatljivo, no onda sam odjednom dobila poruku od svoje mame. Pisalo je: “Ja sam te ispričala, samo požuri kući.”

Zato sam samo uzela svoju torbu i otišla iz razreda. Na putu prema vratima sam rekla profesorici da moram ići, što ona začuđujuće nije preispitivla (pretpostavljam da me mama stvarno ispričala). Izašla sam iz škole i ugledala mamin auto. Ušla sam i upitala je gdje idemo, ali jedini odgovor mi je bio da idemo kući. Kada smo stigle posjela me na jednu od kuhinjskih stolica i pokrenula razgovor o mojoj navodnoj depresiji, iako sam ja tvrdila da nemam depresiju. Razgovor je trajao oko dva sata, a kada smo konačno završile shvatila sam da je moja mama možda bila u pravu. Nakon svega toga bila sam jako umorna pa sam otišla u svoji meki krevet.

Sljedeći dan vodila sam isti razgovor sa svojom najboljom – a trenutno i jedinom prijateljicom. Govorila je o tome kako je vrlo zabrinuta za mene i da mi želi pomoći na čemu sam joj bila jako zahvalna, ali voljela bih kada bi svi konačno prestali ulaziti u tu temu.

Sutra me mama odvela doktoru, pa nakon toga još jednom, pa još jednom, od kojih su svi potvrdili maminu teoriju. Otprilike četiri ili pet mjeseci nakon toga stanje mi se izuzetno poboljšalo, no i dalje nisam bila u najboljoj formi, s obzirom na to da sam bila puno dublje u problemima nego što smo mislile. U tom sam se trenutku samo nadala da ću ubrzo ozdraviti. Na kraju sam se potpuno  oporavila i više se ne obazirem na lajkove, a još manje na komentare.

Danas imam već 37 godina, a od tih događaja prošlo je više od dvadeset, dvadeset i jedna točnije. Zapravo prošle su dvadeset i dvije godine – danas mi je rođendan!

Nadam se da je moja priča nekome pomogla.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com