Arhiva oznaka: Vergilije Franizz

Vergilije Franizz: Osmijeh je cvijet duše

Libido se libio
Sparušene misli,
Od kojih mira nemam,
Samozadovoljno se smiješe
O, rano, rano pojezdi
Dođi mi samo

Jutros su svi htjeli znati gdje sam. Mrzio sam radoznalost, kao i nepotrebnu ishitrenost. Nisam htio reći gdje sam, jer nisam nigdje bio, i nisam im trebao.
Jako su zainteresovani iz samo njima znanih razloga.
Mjesečari pojma nemaju. Idu, sanjaju.
U raskoraku sam i ne volim se.
Na pola sam puta za nigdje.
Dokučujem smisao bitisanja.
Pad kiše u proljeću ranom.
Žednu zemlju.
Upijanje vode, davno odslušane pjesme. Razmirice bogova. Bogovi pohlepe…
Jedna i jedina.
Dom. Apokalipsa. Kuća. Ružne misli. Paraliloped, usložena tijela.
Kraj i miris smiraja. Opsjednutost.
Izbor nikad ponuđen. Ogovaranja novovijeka.
Niko nije mislio isto, jer niko nije isti.
Jednog jutra znao sam. Tog jutra sam znao. I sutra sam znao. Onda sam zaboravio.
Zaborav je skup ako imaš šta zaboravljati, inače ti je svejedno. Dobra stvar kod zaborava je da se ne sjećaš, da si zaboravio i šta si zaboravio. Alzhajmer je svetost smiraja, sreća u nesreći. Put popločan. Povratak u djetinjstvo. Sunovrat nereda.
Mir je skup. To znaš kad ga izgubiš. Cijena je upitna kad nemaš potrebu mjeriti, niti mjeru znaš.
Vrijednost sopstvenog ja ne miri se.

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: 9-ak

Sjećam se svog prijatelja 9-aka
Devetaka, dapače, Slovenca
Od njeg sam naučio svašta
Kao i kako se goblen veze
Da to nije beze
Iako muško si
Kako se po zimi džemper nosi
Kako se mudro šuti
Kako se kuhar ljuti
Kako se pravi nevješt
Kako psuješ dok šutiš
Nevolju kad ćutiš
Šta je fukanje
Obijesna kakva je Njemica
Kako se Laško
Pije bez podrigivanja
I pišanja
Kako se kroz ogradu provlači
Žica da ti ne zapne
I brkovi kako se goje, frču
Kako se laje na mjesec
Od odgovornosti bježi
Ah, taj moj prijatelj
Dugu 9-ku je nosio
Unakazivši svog tijela život

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: Što te ne ubije, neće te ni ojačati

Svi moji svjetovi nisu dovoljni. Kraj je uvijek tamo gdje je zabilježen. Raj je nešto nedostižno. Kraj je uvijek na krajnjoj tački poretka.
Smijemo se. Lijepo se smješiti ako ništa rad vježbe. Babac je jutros značajno usporen. Živjela je još od slave. Slava pogubno djeluje na žlijezde smijalice, a takve postoje.
Babac je rekao da je vrijeme. Za šta nisam uspio doznati.
Dolje, ispod, u loše popločanoj ulici i asfalt je gost. U kutiji želja stvarnost je suvišna. Želje i stvarnost ne idu pod ruku.
Omađijan sam rijetkih odnosom. Sve dođe na red.
Lucifer ne postoji. Postojimo samo mi, ono, zbog sebičnosti. Rado bismo dali mjesta drugima ali – Ne mere!
To košta.
Strane dobra i zla ne postoje. Mi smo izmislili sve i značenje za to sve. Odlučili smo da je nešto dobro ili loše i onda se ravnamo prema tome. Šta bi bilo istinsko dobro il’ zlo da nije našeg suda iliti proročanstva koje pokušava staviti malo reda u ovaj kosmički haos?
I nemojte reći da je sve uređeno i da treba ‘vako il ‘nako. Mi smo to izmislili.
U svijetu životinja, od kojeg se uporno disatnciramo, dobro i zlo ne postoji. Mi se vadimo na amigdalu i neke primitivne dijelove mozga koji opet ravnaju nagonima. Druge dijelove mozga smo razvijali iz potrebe opstanka i onda smo shvatili da razmišljamo. Onda smo shvatili da razmišljamo o razmišljanju. Potom smo skužili da nismo svi isti i da ne volimo raditi jer to nije svojstveno lovcu i nasilniku. Negdje oko krajnje finalizacije ljudskog roda, ono oko poljoprivrednika lovaca, počinje sve. To je ta prelomna tačka. Tu ljudski rod dobiva smjernice.
Mislim da nasilnici žele prikazati sebe kao potomke lovaca, a poljoprirednike kao žrtve.
Ionako su poticaji mali.

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: Infinitiv promjenjivosti i Legenda o vrapcima

Rat je bio i oni su nestali
Tih dana
Oko je uporno oticalo
Dajuć do znanja da je Chloramphenicol
poželjan
Dok je voda još upornije otjecala,
Značajnim curkom,
Nagovještavajuć nizbrdicu,
Razmišljao sam o Pasadeni i San Gabrielu
Te dvije(tri) koincidencije
Uklopiše se u platnu listu
Nasuprot tome
Iz godine u godinu
Platan je žestoko rastao
Njegova bujna krošnja opet postade dom vrapcima
Oni su bezbožno kakali
Sve što je ispod njih
A iznad zemlje, dakako i po njoj
Ljudi su neumorno prolazili
Kad bi nekog strefili bio bi sretan
Jer ptičije govance u nekim civilizacijama označava sreću
Zahavljujuć tome opstade populacija vrapcova
I njihovo dživ-dživ

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: Cjelina datosti

Kako bih se definisao kad sam već ovakav
U cjelosti dat?
Čuo sam da većina života završava smrću
Čudno i ko bi rekao
Dok sam bio dijete nisam se pitao
Sad se pitam ali bi bolje bilo da ne pitam
Svijest je luksuz svemira
Svijest je besmislica jer od njeg nema ništa
Ili
Nema bar neke vidljive koristi
Svijest je šarenilo odnosa neutemeljenih na jeftinom pokušaju odgonetanja smisla ljudskog razmišljanja
Nedokučivost svega održava besmisao
Dočim samo postojanje rukovodi izmišljenim smislom
Bit će da smo svi mi samo mrdajuća energija koja će se na koncu raspadom pretočiti u energiju drugu
Pa ko je i šta je ta dotična?
Zašto se svugdje miješa?
Na koncu:
Zar ona mora biti ključ?
Besmislenost svega što nas obasjava i što se nalazi tu gdje se nalazi ne bi bila besmislena da ima smisla
Jer smislen je smisao i kao krajnja vrijednost nešto se uvažava
Ako je sve besmisleno onda i tu postoji smisao
Nesmislenost je smisao nesmisla
Ako sve nema neku ulogu u nečemu onda je to dobro smišljeno
A mi
Samo gubimo vrijeme lupajuć glavu

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: Poslije posla

O čemu razmišljati kad je sve znano. Može i obratno. Većina piše tek da da do znanja kako su živi. Rijetki imaju šta reći. Ogroman broj pozvanih ostavlja trag tek da bi se reklo kako su pismeni.
Na kršnim leđima kožna jakna je škripala. Drugarica s posla uporno je koristila bolovanje. To je njen odgovor na nešto, možda bezgriješno začeće. Na to sam gledao kao na korisno eskiviranje sljed povišenog ženskog ega, ono, ona ima reći svašta samo neće i mogla bi, kako kaže, ali opet neće. Nešto mi to tanko oko razloga i onog protiv.
Jutarnja gimnastika oduzima previše vremena, pogotovo ako si u žurbi. Utegnuta tijela mirišu hloroformom rastopljene iluzije. Estrus se sjaji u kosi nekih pojedinaca. Znam, u obližnjoj kancelariji, gdje se skriva jutarnji zadah, ubrzo će smrdjeti na ispušenu muštiklu. Onda će doći kraj radnog vremena. Mi ćemo umorni doći do kuće. Naše žene će nas njuškati govoreći: „Fuj!“
Onda će nas optuživati kako ništa inače i ne radimo, samo pušimo. Mi ćemo reći da svakako pripadamo rodu pušača, pa šta joj je krivo. Onda će se one najediti opsovavši bezočno. Onda će reći kako inače nisu takve ali ih mi tjeramo na tako nešto. Mi ćemo reći da su bile i prije takve, nego tek sad otkrivaju svoje pravo lice na šta će one prosiktati rekavši:
„Kuš!“
I bezobraznici smo. Onda ćemo mi govoriti kako nam je dedo pričao da su žene eto baš takve kakve su one samo smo bili mladi pa nismo shvatali. Na to će se one raspaliti, nekako čudno izgovoriti da nam je sva pamet među nogama, a i to što imamo je vrlo kratko. Potom će se na te riječi štedro nasmijati. Nama će biti priličito krivo iliti bit ćemo ljuti. Podsjetit ćemo ih da nisu tako pričale kad su sinoć stenjale, a nije ih zub bolio. Ipak, kad smo izvadili njihovu bol nije im bilo lakše, čak šta više, bilo im je teže i nekako su se osjećale prazno, jer vole biti ispunjene. Onda ćemo se prostački nasmijati. O Da i ne traže snove. Na te riječi one će biti crvene bulke pa će dodati kako to rade rad kućnog mirra i reda radi i da joj nas žao. Inače im to, o čemu smo pričali, ništa ne predstavlja i znači, koliko one znaju da bi se od njih deset njih osam potpisalo da ne rade to o čemu se zajebavamo. Mi ćemo se onda usiljeno nasmijati i reći kako ispada da smo mi neki nasilnici. Neki prastari zov tjera nas da budemo uporni. Rasprava dobija novu notu i skreće od ničega ničemu jer se o tome i radilo.
„I baš ti smrdi ova jakna!“
Blaži ton se naslućuje i s naše strane pa kažemo da smo gladni.
„Ho’š ti jesti il’ nećeš?“
I tako. Onda pomislimo:
„Molim te lijepo, a sve ovo zbog mirisa smrdljive muštikle!“

Foto: www.pexels.com

Vergilije Franizz: Oda Njoj

Jednog srednje lijepog dana i sunce je slabije sjalo. Zimski solsticij ravnao je raspoloženjem. Pokušavao sam se ugrijati pored napol ispravne grijalice. Ustvari, više sam pazio da me struja ne drmne nego što sam imao koristi od njenog neartikulisanog bacanja toplote. Bilo mi je hladno i mrzio sam se. Kroz zamagljen prozor otužno sam gledao nebo; znam da će sunce negdje opet sjati, da će ubrzo grijalica biti nepotrebna i da ću biti stariji za jedno proljeće. A nje nema… eh!!
Mirišem ju, tu je negdje. Osjećaj koji me nikada ne iznevjeri.
Negdje je vani. Moja poslovna partnerica će, kao i obično, doći svojim autom. Onda će me nazvati. Već čujem povišenomekan glas zrele žene. Reći će da izađem i da se ne osvrćem, providno je. Onda ću nenamjerno zalupiti vratima.
Voljela me voziti u svom autu. Mislim da ju je to uzbuđivalo kao i mogućnost dirigovanja dešavanjem. Nikada se ne bi žalila na mene i gužvu. Nije ju smetala, nisu je nervirale rupe po putu, nisu joj smetali napirlitani drkoši koji bi joj u prolazu svirnuli iako je to mene izbacivalo iz cipela. Psovao bih. U psovci bih našao smisao. Ona bi se na to smijala. Vremenom sam naučio trpjeti i mudro šutjeti. Davao sam joj mogućnost da ona stvar vodi na svoj način, ujedno mi je bilo mnogo lakše kad me neko vozi. Usput sam mogao i razmišljati.
Kako oportunistički!
Nad našim odnosom sja čudno svjetlo. Svjetlo je u njenoj platinastoj kosi. Ona i ja – partneri, sila što vozi kolosijekom života, gdje prevaga ide na stranu ženske dominacije, a meni ne smeta. Privid da žena upravlja dešavanjem davao joj je snagu. S moje strane perverzno. Bilo je to lukavstvo u kom sam postizao preimućstvo na terenu kog ona nije bila svjesna. Davno sam ulovio zasjenjen pogled ženskog oka koji je sugerisao da misli nešto drugačije od onog šta priča. Istina je tu negdje, otprilike na jednoj poli udaljenosti od jeste, nije, i jeste na primjer. Pomalo nejasna definicija nije uvažavala pojedinosti.
Jeste, bilo je tu nekoliko nerazjašnjenih postulata očitosti uz jasan dodatak čednosti.
On je mogao biti opravdano ljut i ljubomoran na mene, samo da je znao, ali nije. Nije znao ni da ja nikada nisam mogao biti pravi takmac njemu, i ne zato što nisam mogao biti, već zato što nisam htio i nije mi se dalo. Bilo je dobro pa on nije znao istinu. Nešto malo se i ona pitala. Njoj je odgovaralo ovako. U tom sređenom odnosu, u kom se povremeno pojavljivao postulat srdačnosti i objektivnog razmišljanja, bilo joj je dobro.
Pojam On se odnosi na njenog privatnog muža. Muž inače može biti privatno vlasništvo žene kao i prijatna osoba sklona ljubavi, može biti opšta definicija bezveznjakovića, može biti opće dobro prilježno ženama, muž može biti dobro priručno pomagalo za seks… ops!
Muž je bio tri puta veći od nje. Nekako je bio toliko i teži. U odnosu na mene bio je malo deblji i tromiji, inače smo bili slični.
Ona je voljela gužvu i stiskanje. To ju je uzbuđivalo, i to toliko da je u toku vožnje htjela raditi svašta. Obraz bi tad porumenio. Blaga rumen bila je vidljiva svuda. Morao sam paziti kad je „gnjavim“ da ne ostane koja modrica. Bila je vrlo nježna, a preferirala grubo. Grubo bi je raspametilo. Bila je to igra u kojoj je ulog veliki. U tim trenucima govorila bi da ju nije briga ako joj ponešto i slomijem dočim je samo malo nakon toga plakala kako će ju onaj njen ubiti, samo ako nešto posumnja, i mogao sam biti malo nježniji. Onda bi prasnula u smijeh. Mislim da je bila luda ali sam volio to ludilo. Ona je zarobila moj broj godina. Uzela je za sebe ono što je moglo biti nečije drugo. Htjela je mene i još nekoga ko će o njoj voditi računa. Bila je sebična. Od mene je htjela sarkazam iživljavanja, od On je dobijala sigurnost. Njemu je vraćala rođenom djecom, meni je vraćala sobom. Uvijek bi govorila:
„Šta hoće (On) rodila sam mu djecu i još ih volim.“
Na to sam se i ja smijao. Govorio bih da je to vrlo nesebično od nje. I kako se samo mogla sjetiti toga!? Nisam htio taj dio nje. Njena mogućnost razmnožavanja nije me privlačila. To je ionako bio spomen njenoj bračnoj vezi i stvarnom životu. U tim trenucima kajanja gledala me sumnjičavo. Ja sam spadao u sferu iluzije. Bio sam kondirano voće u zdjeli života. Jela bi ga dok se ne zasiti i na kraju je mogla reći da joj je previše i da je mogla bez toga.
Skoro uvijek lijepo smo pričali o odnosu; muškarca i žene, o vrijednosti prijateljstva, oboje smo lagali. Pogledi su govorili drugačije. Znaš onu priču o ženskom ne i muškom da. Muška vjernost i ženino obećanje. Jeste, bilo je lijepo. Tih godina mnogo smo se vozili. Nije to bila slučajna koincidencija da smo blizu, da surađujemo, bilo je to mnogo više. Mislim da je to sudbinski upliv. Da se nismo znali svakako bismo se sreli u nekom drugom obliku. Ja bih bio rak samac a ona bi bila moruzgva. Simbiotički bismo samrli u nesvijesti da može i drugačije…
Škripa guma pod mojim prozorom, onda žestoki lom stakla uz pogužvan lim, dim. Jedan telefon na sred puta. Pijanac za volanom Mercedesa i plavi bič kose za volanom drugim. Sirena hitne i plač.
Nogom sam nabio usranu grijalicu natežući izlizan čokalj. Opet sam psovao.

Foto: www.pexels.com