Arhiva oznaka: Vanja Parača

Vanja Parača: Hlad u zalihama

Nekaz je prošao
kroz prolivenu misao,
stoljećima ostavio beskraj,
tragom suvih poništenja
i obmana u sivoj laži
što esenciju grize.

Ostavio je hlad u zalihama,
nezaustavljivo opustošenim
iskonskim istina za života.

Sa pučine val osjetiće
jecaj i muk, zabludom tvoren,
pasivno svrgnut sa vrha
nekadašnje mogućnosti i žala.

Dok vrijeme, pregaženo sjetom
monotonijom tone osjećam,
za vječnost sinonim si
apsoluta jednog bitisanja.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača‎: Rasplićem razraslu misao

Ja samo rasplićem razraslu misao
ukorijenjenu svakim atomom u tebi,
udišeš kroz nju otrov
jer nosim ga u sebi,
a sigurno misliš, vazduh je

Skreneš mi pukotinom,
umoru je promakla,
pomisliš
otići ćeš nekom rajskom svijetu

Vene ne sarađuju sa čovjekom bez krvi,
na riječima živog, u njemu samom, sjetnom
bez tračka naznake da nekada tu bio je život

Sjeti se kad ne bude ruža
kojima cvjetaju vene u mislima
i izgubile su boju zanosa,
a nemam je ni ja

Ja samo rasplićem odlomke od misli,
otišla je neočekivanju, spremnosti na duge
beživotne avanture, bez meni nezamislivog,
vječito potrebnog, pigmenta crvene boje

Foto: www.pexels.com

‎Vanja Parača‎: Prvim izdahom

U zalihama fraza,
zbivanjima saputnik trajni
neka trag
ponekad nas sjeti,
da nikada
spoznaji sopstva,
priuštiti nećemo, znam
istekle čežnje sjaj.

Večerašnje zvijezde
prvim izdahom ugasi
a sumraku u susret
tamne kapke osvijetli,
lakim vihorom
na ovoju slutnje.

Sasvim hladno,
bez već viđenih osjeta
u suštinu razglednice,
izgubljene kod starog puta
zanemari odjek i uđi,
sa pticama, noću oživljenim
tad možeš podijeliti strah.

U zalihama nadolazećih tajni,
drhtajima i prazninama,
nek’ nestane svaki okovani ram
u noći bez koraka,
i poslednji kad ode
da svima izbriše trag.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača‎: Bez glasa

Po satenskom šavu, povuci da ugledam srž. Sazrelu suštinu, napuklu po ivici stvarnosti.
Ja ću nježno, oštećenu zavjesu skloniti, da ne skrnavi mi pogled ka jugu.
Svitanjem, da samo dozovem ostvarenje tananih zamisli, meni je dovoljno. Ili je sva muzika u jecajima, pa će se rasprsnuti kroz koji sekund, ili ću se uzdići ja, do glasa, kome lutanja me vode. 
Da li izgovorih i da svjetlost može istruliti u tamnici, ako prizovem mrak?
Ne nalazim se, ipak, u tome sama. Kad pod veče se potkrade zračak blistavi, mjesec će spržiti nevinost vedrine, da ne dođe skoro. I dok je tu, blizu raskršća, dok čezne da dotakne zemlju, nestaće, zvijezda desno, od umora golemog, jer to nije njeno.
Iz toga što ne mogu promijeniti, čekam jutro u nezaštićenom pogledu bez glasa, sa unutrašnjim govorom, bez straha.

Foto: www.pexels.com

‎Vanja Parača‎: Ne mogu da znam

Vječna li je, razmišljam, istina kojoj u susret idemo…
Lebdimo ili osciliramo u nepomičnom trenutku, otkucajima beskraja?
Žurimo u zagrljaj vjetru promjena, a šansa hrli zaboravu. Povratna karta mi ne treba, ne stižem na vrijeme.
Sjutra će možda, mokri trotoari rasplamsati bol nemoći, a propušteni let, pripisaću viru nemira. Znaće na početku kakva nam je svrha. Ako je ima, donijeće sunce. U protivnom, povući će se kad utrnu razuzdane misli. A onda ušuškaš nejasno zelenu boju desnog oka, i bez najave priznaš da dugo već znaš. Tačno tamo se čekamo, na nezaštićenom području, što svjetove kao godove stabla razdvaja. Na odjeljku izgubljenog, kad pohabane djeliće nove hartije primijetiš, biće sve jasno. I sve suze, pristigle minutima, u rijeku zajedničke tuge, postaće riječi. Svaka nosi jedinstven glas, uz pratnju oblaka nevjerice.
Prepusti se zatim, ne mogu da znam sa koje tačke kruga uvireš.
I kao trajno stanje, zaboraviću da će proći šareni dani kao pauze magle jesenje.
Svakako ćeš kasnije doći kao otisnuta neodbolovanost, a ja još neću otkriti od kog zemaljskog cvijeća, uvijek se probudi strah nebu.
Jer uvijek odbijam da u lopti vidim uglove. A osmijeh tražim na površini lijeve pretkomore.
Znam da sve ono višestrano, na pravolinijski put me vraća.
I onda, kojim mjernim jedinicama da izrazim svaki uticaj, zamišljanjima mi objasni.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača: Intenzitet alternative

Vibracije duše, pretpostavljene smislom, variraju u širokom opsegu formi. Svakako, ne za objasniti krajnje simplifikovanim mrvicama, koje vidimo kao jedno. Sami sebi, poznati smo kao kreatori razlivanja uma, tek toliko da bude dovoljno za opstanak nužne nerješivosti, koja nas prati do kraja opažljivog. Možda i želimo da sve ostane isto… Sudeći po intenzitetu same težnje, tiho ulazimo u granice krajnosti, ambivalencije koja pruža otpor statičnosti koja nas veže. Tu, bez pomaka.
Trenuci koji me šalju u unutrašnjost, bude neko pseudorazumijevanje. Priuštiti sebi da budemo vođeni strogim sinonimima pravila, posjedujući pravo samo na stvaranje bolnih strategija preživljavanja, itekako je ugušilo sve druge dimenzije, dostupne osjetima.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača: Blijedimo u ispravnosti

Oduvijek čekamo neku trajniju privremenost, da izbjegnemo surovost u odrazu stranputice. A takva, ostaje uglavnom potisnuta, ne uspjevši da pomjeri ravnotežu predviđenog.
Poput prkosnog odbijanja ispravnosti, nikad oklijevajuće želje za kontrom, priređujemo maestralnu dobrodošlicu svemu što je trebalo ostati na onoj drugoj strani. Ni tada, najtrijeznijom sviješću ne posežemo za drugom prilikom, iako će početi da nestaje već sa dolaskom narednog trenutka.
Ali potpuno prihvatljivo. I sami sebi smo kontra, jer za drugačije posjedujemo samo nedostatak. U sebi. Uvijek u sebi. I odrazom u ogledalu, iz suprotnog smjera, sa ko zna koliko izvrnutih daljina koje se za života ne mogu preći.
Ali zavjera, rijetko jednoličnih izbora i dominacija želje za dinamičnošću, stranputicu izvlači iz bure neodlučnosti, preplavljenu naivnošću koju smo rano potrošili i poslali na recikliranje u prošlost.
Ponekad, možda greškom, ubacimo u njen prtljag i ono što nas čini ljudima. Pa iz “ponekad” odemo u “nikad” i sve što dobijemo je gubitak garancije za povraćaj suštine.

Foto: www.pexels.com