Arhiva oznaka: Vanda Franičević

Vanda Franičević: Raslojavanje duhovnog

Uz istoimenu izložbu Alme Božanić Čače, Dugopolje, 5. do 15. prosinca 2019.

Komiška slikarica Alma Božanić Čače već od početka izlaganja pokazuje sklonost apstraktnom promišljanju maritimnog pejzaža. Postupnom razradom u stvaralačkom procesu, prevodi zbilju u apstrakciju i na taj način onemogućava potpuni otklon k apstrakciji iako zalazi u istu na račun suštine organskog, ili same motive dovodi u položaj apstraktnih formi. I prilikom prepoznavanja potpune apstrakcije, pitamo se je li to ona zaista, dok pri fazi ekspresionističkog pejzaža uviđamo slikarsku tehniku apstraktnog ekspresionizma. U Alminu slikarstvu uviđaju se određeni uzori i odmak s obzirom na likovnoumjetničko razdoblje, te utjecaj koncepata likovnosti na globalnoj razini, sukladno multimedijalnom ostvarenju suvremene komunikacije. Paradigme likovnog i duhovnog rezultiraju identitetskim poimanjem povijesnih reminiscencija i tako nailazimo na refleksiju neposredne prošlosti svjetovnog, odnosno stacije spoznaje u odnosu na novozavjetno kršćanstvo.

Alma Božanić Čače: Diptih

Poetična koncepcija perspektive, ili apsolutna naspram plošnoj slikarskoj perspektivi, različiti rubovi forme, čvrsta kompozicija i kolorističko određenje pozadinskog fluida te otvorena kompozicija bez rubnih ograničenja – kompozicija beskrajnih značaja sistema i onih određenih u kontekstu prizora pejzaža, opće su odrednice autentičnog slikarstva autorice koja njeguje motive organske zajednice i posebnu pažnju posvećuje tretiranju površine pri čemu, kategorijom kontrastiranja reljefnog i glatkog te frakcije, izlaze iz plohe (slike) i motiva zavjese, plastične stilizacije i oblici dimenzije bestežnog.

Alma Božanić Čače: Pjonta

Faktični momenti uvijek crne ili hladne boje, dok pojava apstraktnih oblika tople boje sugerira spajanje dviju različitih faza slikarskog ciklusa, djeluju kao razrada mrlje u ekspresionističkoj fazi figurativnih prikaza, ali sadržanoj u apstrakciji zasebnih slučajeva prostornog relativizma. Deblji nanosi kistom oznake su teže elementarne forme koja nije ona arhitektonske veličine, moderne, tvorničke i betonske, ponekad brutalističke cjeline. Takvi snažni volumeni kao i kontinuum, odnosno raspon ekspresionističke figuracije tadašnjosti, asocijativi su pri osviještavanju utjecaja ratnog stanja na duhovnost i etiku postmodenizma.

Zadržavajući poetiku autentičnog stvaralaštva na razmeđu povijesnih formacija, umjetnica ostvaruje likovnost događanja memorijabilnim i meditativno-kontemplativnim kompozicijama naturizma i ujedno neutralizaciju semiotičkih nezavisnosti. Takav slikarski entitet podrazumijeva promatračka svojstva bića-gosta i odnos naspram samoći i šutnji kao odrednicama čovjekova stanja u okružju – monumentalnog, koji je sam habitus. No, s pretpostavkom sjecišta semiotičkih polja u vidu kakvih izvorišta leta misli, mijenja se estetika ductusa ili projekcije izgubljene figuralnosti kao iluzije drugosti.

Lirski identitet pejzaža podjednako je sadržan u intimizmu nekoliko planova nastalih slikarstvom nadslojavanja i asimetrije nelinearnog: prepoznavajući prizore mjesta Komiže, uočavamo preklapanje stvarnih isječaka pejzaža od kojih jedan djeluje projektivno, dakle kao preslik u kompoziciji zbiljskog, projekcija locusa koji ne pripada tom stvarnom, što ostvaruje kakvo polisemičko platno i djeluje kao razotkriveni palimpsest ili kao uvid u neki drugi habitus nadslojavanjem metapejzažne projekcije arhetipske naravi. Prikazi dijela ceste ili mediteranskog grada, u nestajanju, znatno su drugačiji od prethodno navedenih, kao i primjerice od prikaza plaže Kupinovac, prepoznatog s obzirom na izvjesno stilizirane terasaste parcele te izvor vode, unatoč nadslojavanju horizontala metričko-gravitacijskog polja i konačno uvidu u staklenu površinu broda, prikaza pri ideji nastajanja ili obnavljanja. Vratimo li se motivima antropološke sjene, iščitava se opomena apotropejskog značaja za duše blaga.

Naslovna ilustracija: Raslojavanje duhovnog

Vanda Franičević: Zapis o komiškom govoru i jeziku

Komiška čakavska riječ pojavljuje se isključivo u svom konkretnom obliku, govoru, sve do 1981. godine kada Joško Božanić Pepe prvi put objavljuje komiške besjede u obliku pisanih riječi. Tim činom, komiški govor valoriziran je i opisan – odlike su njegove ovjekovječene, jer jezični je zapis jedini spas od zaborava.

„Kû cô mî / kû cô jô / ca bȉś tîl / dȉ śi bîl“ –  stihovani su upiti koji će nas obratiti na cakavizam drugog tipa pošto je izraz za upitno-odnosnu zamjenicu co ili ca, a glasovi /č/, /ļ/ [lj], /Ʒ́/ [đ] i /Ǯ/ [dž] ne postoje kao ni /s/, /z/, /š/ i /ž/ mjesto kojih imamo foneme /ś/ i /ź/. Imamo ih, međutim, kako se trenutno ovi glasovi izgovaraju, izgubit ćemo ih vrlo skoro. Njihova pojava već zvuči zastarjelo, odiše arhaičnošću, i odlika je govora Komižana zrele i starije životne dobi. No, postoje snimke, magnetofonski zapisi koji će omogućiti budućim naraštajima doživljaj jednog minulog izgovora kao što će to činiti ova zbirka pjesama – Śinjȏl vrȉmena kalafȏta iź Komȉźe.

Uz izgovor određenih glasova, arhaična je i akcentuacija u dosadašnjim zapisima komiškoga govora koji se znatno izmijenio pod utjecajem štokavskih idioma i norme hrvatskoga standarda, pogotovo u posljednja dva desetljeća. Upravo u tom periodu, od 1997. do 2016. godine nastajali su ovi pjesnički kolaži, scenski prikazi poetike Tonkota Božanića Pepeta. Slikovito pjesništvo njegovo koje pripada vernakularnoj književnosti ima recitativne odlike i obilježja usmenog pripovijedanja, stoga je posebna pažnja pri kreiranju ove zbirke posvećena vrednotama izgovora. Zapisi Kalafotovih akustičkih slika akcentuirani su trima naglascima iz klasičnog čakavskog inventara – kratkosilaznim (ȁ), dugosilaznim (ȃ) i pjevnim arhaičnim akutom (ã). Zanaglasne dužine zavičajnog mu govora nisu izrazite te su uvijek predakcenatske, a pojava dvostrukog naglaska na dvosložnim riječima te oksitoneza, naglašavanje riječi kratkosilaznim akcentom na posljednjem slogu, odlike su izvornog komiškog kao i česte zamjene od kojih su najčešći prijelazi /a/ u /o/ (npr. kraj – kroj, jedan – jedon, stari – śtori, mladi – mlodi, Ante – Onte, drag – drog) te zamjena /o/ ˃ /u/ (npr. ja – jo, moj – muj, tvoj – tvuj, vol – vul, kokoš – kokuś, kost – kuśt): jarbol – jorbul.  Promotrimo li glagole, uočit ćemo ispadanje dočetnog /-i/ kod infinitiva, što upućuje na tzv. krnje infinitive (npr. piśat, miślit, volit, bit, mucat – šutiti, govorit, reć, uteć – pobjeći, duć – doći, puć – otići, tit – htjeti).

U suvremenom komiškom govoru uočljive su brojne redukcije suglasnika imenskih i glagolskih riječi. Pošto je organski idiom uzet kao jezik ove zbirke pjesama, mlađi komiški govornik protumačit će prvotne oblike tih riječi kao zastarjele. Naime, komiški govor gubi dočetno /-l/ u 3. l. jd. m. r. glagolskog pridjeva radnog: duśa(l), bi(l), porti(l), kuśo(l), śeto(l), loko(l), ji(l), osto(l), doźivi(l), spo(l), napiso(l), trati(l), do(l), a izniman primjer je izraz bi bil/bil bi gdje se čuva nevokalizirano krajnje /-l/ kao fonem razlikovanja. Podliježe i redukcijama dočetnog /-h/ imenica u genitivu množine (npr. źenski(h), muśki(h), ribi(h), sinjoli(h), mriźi(h), puti(h), vorsti(h), beśtiji(h), minuti(h), uri(h), miseci(h) friźi(h), corvi(h), likori(h), pisniki(h), ti(h), oni(h), ovi(h), pusti(h)…), a uz ispadanje krajnjih suglasnika možemo primjetiti njihovo gubljenje i na početku riječi (npr. redukcija fonema /j-/ u (j)uśi, (j)oci, (j)opet, (j)imo i zadržavanje u riječi justa) ili pak zamjene drugim konsonantima. Bitno je naposlijetku naglasiti pojavu glasa /Ʒ́/ – [đ] u suglasničkom inventaru. Za primjer navest ćemo transformaciju riječi jir u đir, a kao prijelazni oblik imamo izraz gvoźdene (metalne, od gvožđa) nad kojim se vrši primarna jotacija – gvožjene i zatim gvožđene. Prozodijska sredstva su uvelike očuvana, komiški govor i dalje udara svoj ritam, ne mijenja tempo, a starojezični akut se čuje i njegova oznaka opravdano se može postaviti kao ornament iznad jezičnoga znaka.

Promjene poput redukcije i zamjene glasova u konačnici mogu rezultirati drugačijom akcentuacijom što je slučaj nastao uslijed ispadanja vokala /-a-/  u N jd. m. r. imenica i atributa: ornamȅnat – ornamȇnt, kuntȅnat – kuntȇnt (zadovoljan), aźvȅlat – aźvȇlt (brz), śrȅbarni – srebrȅni – srebȑni – (srèbrni), tãnak – tȏnk (zamjena i redukcija). Kratki akcent prešao je u dugosilazni na istome slogu, a kod primjera za obje promjene iščezao je akut prešavši također u dugosilazni. U određenim slučajevima svjedočimo regresivnom pomaku naglaska, npr. u G jd. m. r. imenice śkȗj (otok, čak. škoj) – śkōjȁ>śkȍja, N mn. śkōjȉ>śkȍji, prīśtãva>prȋśtava (zamjena akuta uz pomak), i gubitku alijetetnih odlika čakavštine: prvenstveno adrijatizma –  śvin>svim (I jd. čitavim, D mn. svima), von>vom (vama),  źelin>želim; zatim rotacizma – moremo>možemo i nepreventivne vokalizacije (vãvik>ȕvik, vaześt/vazet>uzest/uzet). Dakle, svjedočimo ubrzanom približavanju hrvatskom standardu, čemu ipak najviše svjedoči osiromašenje vokabulara.

Govor kao konkretan oblik komunikacije i jezik kao njegov apstraktni zapis u obliku glasovnih simbola, žive su tvorevine sklone promjenama, poput društva. Zaista, prikaz sinergije govora i njegova zapisa u konačnici djeluje kao slika društvene zajednice u određenim vremenskim i prostornim okolnostima. Naoko beznačajna promjena u jednom dijelu sistema može utjecati na čitav prizor. Uzmimo jedan ritual. Neka to bude objed. Za eliptičnim stolom sjedi šesteročlana obitelj. Stilizirani tanjur pred svakom je individuom, predstavlja njen pojedinačni značaj u kompoziciji. Redukcije i zamjene tih personoficiranih figuracija, bitno utječu na sklad i cjelokupni prikaz. Uklonimo li jedan tanjur, nastaje praznina i gubi se kružna cjelovitost. Vrhu stola prazna ostaje katrida poput izraza bez sadržaja, a predmet potreban svakidašnjici izgubi ambiciju. Ukoliko su ti predmeti simboli za besjede, kompozicija tada predstavlja govor a obitelj organsku zajednicu koja tim govorom komunicira. Svaki član primjer je vlastite generacije koja djeluje u određenom kontekstu vremena i prostora. Uslijed modernizacije i procesa globalizacije, stvara se univerzalna kultura koja otklanja raznolikosti na svim razinama pa tako i na onoj govornoj i jezičnoj. Organske materijale zamjenjuju umjetni, tradicionalni alati gube funkciju, zanati iščezavaju. Tako se mijenjaju čitavi društveni ambijenti, impresije kolektiva.

Očuvanje organskih govora nemoguće je bez njihove jezične dokumentacije, a zvukovne ili audiovizualne snimke nužno nastaju tijekom prikupljanja podataka. Ova zbirka pjesama sadrži zapis na vernakularnom idiomu, leksikografski popis riječi i snimljene recitacije autora. Neke pojave koje pripadaju govoru ipak je nemoguće obilježiti jezikom i zvukovnim zapisom, a to su mimika i gestikulacija. Njih ćemo prepustit kalafatu-performeru.

Foto: fotografija preuzeta s https://www.tz-komiza.hr/activity/crkva-sv-nikole-muster/