Arhiva oznaka: Valentina Brnos

Valentina Brnos: Mjesečar

Nastavljamo s kratkim pričama polaznika Osnovne škole Šijana

Jednom davno, prije više stotina godina, živio je čovjek po imenu Mjesečar. On je od svojeg djetinjstva, točnije, od svojeg rođenja, svake noći promatrao Mjesec. Divio se njegovu sjaju i ljepoti. Suprotno svemu što je normalno za ljude, po danu je Mjesečar spavao i sanjario kako je lijep život na Mjesecu, a noću su ga budnim držali košmari o ogromnim bićima koji nastaju iz tame, strahova i mržnje. Jedini zadatak tih ogromnih bića bio je uništiti radost i sreću u ljudima. Čim bi ljudi zaspali, ušuljali bi im se u domove i oduzeli im snove, u zamjenu bi podmetnuli sve njihove strahove i strašna iskustva. Bića iz mraka i sjene preuzimala su jedno po jedno naselje na Zemlji i uništavala su sve oko sebe. Mjesečar se previše zanio pričom koja je kružila od generacije do generacije i koju su roditelji znali pričati svojoj djeci dok bi bili nemirni kako bi ih ustrašili. Priču je učinio još strašnijom, jer su košmari bili toliko stvarni da je dječak počeo strahovati za svoje selo, pa je dežurao, a većinu dana premoren spavao.
Bilo je tako svakodnevno, sve do njegovog desetog rođendana. Na taj je veliki dan bilo pozvano mnoštvo iz sela, prijatelji, rodbina, znani i neznani. Tada se najbolji i najpoznatiji čarobnjak u selu, gospodin Svemoćni, pojavio na proslavi. Ponudio je dječaku najbolji poklon koji je mogao poželjeti – život na Mjesecu. Međutim, postavio je uvjet da s Mjeseca svakodnevno mora čuvati svoje selo od svih opasnosti, bolesti i od svakog zla koje bude prijetilo. Mjesečar je pomislio kako je to prejednostavan zadatak, te je odmah prihvatio čarobnjakov dar.
Svemoćni mahne rukom i dohvati čarobne ljestve, tako dugačke i beskonačne da im se kraja vidjelo nije. Mjesečar pozdravi ukućane i goste, zgrabi najosnovnije mu potrepštine kojih se domislio, pa se krene penjati prema Mjesecu.
Život na Mjesecu bio je lagodan, Mjesečar je imao predivan pogled na Zemlju, teleskopom je promatrao svoje selo, polja, drveća, kuće i sve što mu je na um palo. Svoj je zadatak, postavljen od Svemoćnog obavljao poprilično dobro, brinući o svemu za što se obećao skrbiti. Sve do njegovog pedesetog rođendana, kada se počela ostvarivati njegova najgora noćna mora. Ona koju je znao često sanjati. Stvorenja iz Začarane šume napala su njegovo selo dok je on odmarao, ista ona bića koja su ga oduvijek progonila u mislima uništila su selo u potpunosti. Šuljajući se u kuće, svakome bi oduzeli snove, i zauzvrat im ostavili noćne more koje bi sadržavale njihove najveće strahove. Ljudi su se mučili, ali noćne more nisu prestajale. Izmučeni od svega pohrlili su u smrt kako bi se riješili patnje i bola.
Mjesečar se svim silama trudio zastrašiti i otjerati demone, ali uzalud. Tako poražen i tužan zbog patnje i bola koji su ostali u selu, morao se vratiti na Zemlju. U opustošenom selu ostao je potpuno sam, drugih tragova života nije bilo, čak se ni Svemoćni nije pojavio.
Sljedećeg jutra, Mjesečar je ugledao neobičnu kolibu, podsjećala ga je na istu onakvu u kojoj je mnogo boravio dok je bio vrlo mali. Bila je to koliba gospodina Svemoćnog. Ušuljao se unutra, pogledavao i strahovao da nešto ne razbije. Koliba je bila prepuna očuvanih i korisnih stvari. Među njima je bila i „Knjiga čarolija“. Sjetio se kako mu je Svemoćni pričao o njoj još dok je bio jako mali.
„Ovdje vidiš najmoćniju knjigu ikada….. Ona može baš sve! Imaš li neku želju ispuniti će se, misliš li nekome nauditi, nauditi će mu….. Ali dobro zapamti, knjiga se može otvoriti samo upotrijebiš li ispravne čarobne riječi!“
Mjesečar je sanjao kako bi se otkrivenjem čarobne riječi mogao poslužiti čarolijom i ponovno se vratiti na Mjesec. Vratio bi vrijeme unazad, spriječio razdor sela, vratio život među svoje seljane i puno bolje se brinuo za njih.
Krenuo je na posao, pregledavao svaku pojedinu knjigu u kolibi, ne bi li otkrio čarobnu riječ. Dugo je to sve trajalo, prolazili su dani, tjedni, mjeseci – već je Mjesečar iznemogao, ali nije se predavao.
Nakon dvije godine proučavanja, uspio je povezati nekoliko riječi koje su odudarale od sadržaja gomile knjiga. Probrao je tako sljedeće:
Čerko, Libro, Mestro… sve nešto besmisleno i u nedogled. A onda izgovori: „Greške koje počiniš, učini da ih ispraviš! Vrijeme sa sobom sve unatrag vratit će, a pogreške, zapamćene biti neće!“ i otvori Knjigu čarolija. Mjesečar je poludio od sreće. Zatim se vratio izgovaranju teško otkrivenih riječi i nizanju svojih želja „Ooo, čarobna Knjigo čarolija, ja se želim vratiti životu na Mjesecu, da cijelo moje selo ponovno promatram potpuno netaknuto, da se moji roditelji, prijatelji, seljani i naravno gospodin Svemoćni raduju mojim pozdravima i zahvaljuju mojoj brizi o njima. I još nešto draga Knjigo, meni ono najbitnije……. želim imati posebnu moć kojom ću svaku bolest, zlo ili nevolju spriječiti u budućnosti moga sela.“
Želja mu se ispunila u tren oka. Našao se na Mjesecu, sjedeći u svojoj fotelji s teleskopom u rukama.

Foto: www.pexels.com

Valentina Brnos: Čuvar šume

I dalje nastavljamo s učeničkim radovima, ovaj put onima učenika OŠ Šijana iz Pule

Moja obitelj i ja svake godine za vrijeme zimskih praznika odlazimo na skijanje. Naravno, idemo na različita mjesta. Moji roditelji ove su godine odlučili sestru i mene povesti na neko „tajno“ mjesto, a nisu nam željeli reći gdje ćemo ići ovoga puta.
Došao je dan putovanja. Sestra i ja smo u autu razmišljale gdje idemo. U tu našu „igru“ su bili uključeni i roditelji. Oni su nam pomagali opisujući to mjesto. Toliko smo razmišljale, ali se jednostavno nismo mogle sjetiti koje je to skijalište.
Ubrzo smo stigli. Razočarali smo se zatečenom situacijom. Na odredištu nismo vidjeli niti malo snijega, na tlu je rasla proljetna trava, sunce je sijalo. Snuždeno smo se uputili prema hotelu.
Dok su se roditelji žalili na recepciji, ja sam se odlučila prošetati i malo razgledavati. U jednom sam trenutku na tlu ugledala neko malo čudnovato biće. Pokušala sam mu se približiti dok je on veselo skakutao po travi i saznati tko je to uostalom. Kada me ugledao, brzo je pobjegao u obližnji grm. Sakrila sam se iza stabla i polako, nečujnim koracima približavala grmu. Bio je vrlo malen, čak i u usporedbi sa mojom visinom. Nosio je visoku crvenu kapu, mali zeleni kaputić i smeđe hlače. Na nogama je imao male duguljaste cipelice. Dok sam razmišljala tko bi on mogao biti, čovječuljak me ugledao i krenuo se smijuckati. Ovoga se puta nisam šuljala, niti sam pokušavala odgonetnuti tko je on jer je sve bilo jasno. To malo biće, sa dugom smeđom bradom je očito bio „proljetni patuljak“.
„Izgleda da ste tvoja obitelj i ti došli u pogrešno vrijeme, hihi…“ doskočio je patuljak i skakutajući odmicao sve dublje i dublje u šumu…
„Kako to misliš?“ bila sam vrlo zbunjena.
„Ukratko, u ovom kraju zime neće biti. Ova je godina jedna od onih kada umjesto snijega i pahuljica možemo vidjeti ptice kako pjevuše i leptire kako lete na tek procvjetalom cvijeću. Desi se to jednom u pedeset godina, a ti si baš imala tu sreću doživjeti taj trenutak“, dovikivao je patuljak i sve se brže kretao u šumi.
„Ali, zašto?“ uzdahnula sam.
Na moje pitanje patuljak nije odgovorio. Pokušavala sam ga slijediti što sam brže mogla dok nije naglo stao. Mjesto na kojemu sam se nalazila bilo je čudnovato. Ugledala sam odjednom još mnogo patuljaka, koji se svaki za sebe nečim bavio i užurbano radio. Protrljala sam oči, nesvjesna više da li sanjam ili se zbilja oko mene događaju čudesa. Jedan je sjekao visoko jablanovo stablo, koje je izgledalo divovski naspram njega, druga su dvojica pridržavala kontra stranu i održavala ravnotežu prije rušenja. Malo podalje ugledam još trojicu, oni su pak kopali duboku rupu nasred livade, toliko duboku da su u njoj izgledali poput mrava.
„Hej društvo!!!“ doviknuh ne bi li me primijetili. Nastao je tajac. Nismo znali tko je izgledao čudnije, ja onako zbunjena i velika ili oni, potpuno u čudu što se itko usudio doprijeti ovako duboku u šumu.
„Čemu ova radna akcija?“ pokušavala sam biti spontana kako ih ne bi uplašila. „Gradimo brvnaru za Šumskog čuvara. Napokon se nakon pedeset godina vraća u naš kraj“, povikaše oni u sav glas. „Znači li to da zbog njega ove godine nema zime? I da je moje putovanje na skijanje bilo uzaludno?“ pitala sam sad već ljutito.
A onda me onaj isti mali patuljak kojeg sam prvog srela posjeo na jablanov panj i započeo priču…..
„Šumski čuvar star je više od dvije stotine godina, teško hoda i kosti ga više ne služe najbolje. Njegova je zadaća štititi šume diljem zemlje od zlih zvijeri, a u posljednje vrijeme i od zlih ljudi koji su počeli uništavati prirodu. Kako bi obišao cijelu planetu potrebno mu je pedeset godina, a kada najavi svoj dolazak, priroda se pobrine da zbog njegovog zdravlja i starosti te godine zima preskoči svoju vladavinu… Eto, sada znaš zašto je propalo tvoje planirano skijanje. Mi jednostavno moramo pripremiti sve za njegov doček i zato naporno radimo da bi čim prije završili brvnaru i proslavili dolazak proljeća. A snježne pahulje ove će nas godine zaobići i omogućiti nam da brže završimo posao.“
Slušala sam i gutala svaku patuljkovu riječ, ne misleći više ni na skijanje ni na vremenske prilike. Jednostavno sam željela ostati među njima i pomoći im oko poslova. I osjećala sam kako me srdačno prihvaćaju u svoje društvo.
Veselju ne bi bilo kraja da me odjednom nisu presjekli trnci. Čula sam iz daljine kako odjekuje moje ime. Patuljci su se razbježali, a ja sam ostala duboko u šumi, sama i uplašena.
Potrčala sam u smjeru uznemirenih glasova, toliko brzo koliko su me noge nosile ne bi li ugledala poznata lica, moje zabrinute roditelje.

Foto: www.pexels.com

Valentina Brnos: Jednog popodneva…

Sve se dogodilo jednog popodneva kada sam se vratila iz škole. Stigla sam doma i primijetila da nema nikoga. Još sam jednom obišla cijeli stan, ali u njemu nije bilo nikoga osim mene i mog psa.
Čim sam shvatila da sam sama, odlučila sam to iskoristiti! Napravila sam si kokice, ugasila sva svijetla u stanu, upalila omiljeni film na televiziji i bacila se na kauč. U jednom sam trenutku čula buku koja je dolazila izvana. Postajala je sve glasnija i glasnija. Nisam mogla izdržati, a da ne istražim od kuda dolazi ta buka. Ugasila sam televiziju, obukla se, zavezala psa i potrčala vani. Jako se smračilo pa se nije baš sve moglo vidjeti. Vratila sam se po mobitel na kojemu sam odmah upalila svjetiljku i krenula istraživati. Prvo sam obišla svoju zgradu šuljajući se kao neki lopov. Kada sam shvatila da tamo nema nikoga, krenula sam provjeriti dvorište. S lijeve sam strane dvorišta mogla čuti buku, ali sam i vidjela neka ogromna i čudna stvorenja. Bili su prekriveni crnim krznom i imali su grivu na glavi. U jednom su trenutku krenuli trčati za mnom. Ja sam se preplašena sakrila iza zgrade, u nadi da me neće slijediti, no oni su nastavili trčati do mene. Jedno od tih stvorenja mi se približilo, pa sam skupila hrabrosti i skočila na njega. On se otimao, a ja sam ga nekontrolirano lupala po glavi. Nakon nekoliko sekundi, tom ogromnom stvorenju pala je maska s glave!
Nisam mogla vjerovati. To stvorenje je bio moj tata, točnije, oni su bili moja obitelj. Pokušavala sam odgonetnuti zašto su me uplašili, dok se nisam sjetila da je danas Halloween!

Foto: www.pexels.com