Arhiva oznaka: Urghove kronike

Urghove kronike – književno-stripovska epopeja o iskonskom dobru i zlu

Razgovor s Mislavom Pasinijem povodom objave novog romana

Mislav Pasini autor je kojeg ne treba previše predstavljati, iza njega su godine rada i šest objavljenih knjiga (navedimo “Blackout“, “Mrtva straža“, “Sumrak razbijenog uma“, “Točka dezorijentacije“ i "Baba mi je Maur"), a povod ovome razgovoru je, naravno, šesti, najnoviji naslov - "Urghove kronike", književno-stripovska priča sa stotinama junaka, točnije govoreći, epopeja koja nam odašilje iskonsku poruku o dobru i zlu, o tami i svjetlu, o potrebi da se suprotstavimo, unatoč opasnosti od moguće propasti, u ime nekog novog održivog i prirodnog svijeta koji se našao ugrožen.

Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam.

M.Z.: Mislave, puno pišeš, iza tebe je već šest objavljenih romana, pa, iskreno, odakle ti toliko snage?

M.P.: Pisanje je jednostavno moja potreba, no nije da stalno pišem. Pišem onda kada to osjetim, a kada na nečemu radim, na tome radim dok god to ne bude objavljeno. Osim toga, godi mi na jedan način biti uvučen u taj nekakav svijet u kojem živim. Ako čitam Playboy, National Geographic, stripove, romane… jednostavno želim i sam na neki način doprinijeti svojem svijetu mašte, stvoriti još nešto što će se uklopiti u taj puzzle. Počeo sam čitati jako rano, dapače, kada sam počeo, navukao sam se i kasnije upisao studij književnosti, no to nije došlo zato što sam htio pisati. Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam. Sjećam se, prvi stripovi koje sam kao klinac u cijelosti s razumijevanjem pročitao bili su “Otmica” i “Očajnik”, mislim kapetana Mikija i jednostavno sam se navukao na čitanje. Kasnije sam čitao skoro sve što se iz toga vremena moglo naći na koscima; od sf biblioteke Supernova, preko krimi serijala “Trag”, “Siriusa”… A kako mi je to kao djetetu bilo preskupo, jer nisam mogao u tolikoj mjeri biti sponzoriran od svoje dvije none, prebacio sam se u biblioteku i nastavio čitati. Jednostavno, mislim da sam s vremenom toliko toga upio u sebe da se to na neki način moralo iskazati u stvaranju vlastitih priča. Ne radi se tu o nekoj snazi, već jednostavno o volji, mašti, a i dišpetu da nešto napišem i objavim bez obzira koliko je danas došlo teško vrijeme za knjigu; koliko za tiskanje, toliko i za kupovnu moć.

Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i raditi ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule…

M.Z.: “Urghove kronike” su zapravo roman o dobru i zlu, ali i o potrebi da se žrtvujemo za naizgled neshvatljiv cilj. Koliko su Urgh i Kramer, dakle, “literarni lik jedan” i “literarni lik dva” odraz tebe kao autora?

M.P.: “Urghove kronike” su apsolutno priča o borbi dobra i zla. Zapravo, htio sam da to uistinu bude duboka priča o tom iskonskom sukobu. Birao sam što primitivniji teren za posljednju borbu titana, jer ovakav narativ nisam mogao smjestiti u današnje vrijeme, a i u okolinu kojoj i sam pripadam. Tražio sam svoje svjetove dok ih nisam pronašao, a to je na neki način bilo lako, jer autor i glavni lik jesu povezani. Uistinu sam se kao dijete igrao u razrušenoj kućici spojenoj s kućom kod moje pokojne none. Tamo sam ukopavao figurice kauboja, Indijanaca, vijetnamskih ratnika, a pri tome sam ispod suhog lišća slagao kamione, tenkove i još neke replike automobila, i zamišljao apokalipsu koja se događala podno vedrog i nevinog neba moga djetinjstva. Sjeo bih u zemlji, na malom drvenom tronošcu i podizao vojnike koji su se katapultirani iz svojih skrovišta sudarali u zraku. Tako, kada je došlo vrijeme za priču, jednostavno, vratio sam se mislima u djetinjstvo, a onda sam u nekim pretincima, koje godinama nisam otvarao, opet pronašao zaboravljene igračke. Na njima sam otkrio brojne ožiljke prošlosti i pri tome se sledio u razmišljanju o protoku vremena. Koliko li su samo stari ti ožiljci na vojnicima, zapravo, koliki niz godina neke replike automobila imaju rupe na mjestima gdje su nekada bila vrata…?! I onda sam se nekako vratio samom sebi i započeo priču. Prve skice bile su vrlo grube, daleko od dobrog štiva, jednostavno, radnja i zapleti su se nizali bez neke poveznice, bilo je bitno samo da se među likovima događa život onakav kakav oni poznaju i razumiju. No nakon pročitanoga, jednostavno sam zastao i promislio kako ništa od toga nije u redu, jer koliko god to bili barbari, ti likovi o kojima sam pisao ipak su ljudi sa svojim emocijama i životnim izborima. Tada sam radnju usporio, i baš kao na nekom filmu zamislio kadar kamere koja mora prikazati svaku gustu kap znoja koja se spuštala niz snažno i mokro tijelo glavnog lika koji se iz petnih žila bori za vlastiti izlazak na svijetlost. Opet kažem, trebala mi je duboka imaginacija, jer ne volim previše priče smještati u ovaj svijet, koliko god Urgh zbog toga djelovao eskapističkim. Meni se čini da se u ovome svijetu baš i nema više za što boriti. Ljudi se bave prizemnim temama, nitko ne razmišlja previše u budućnost, osnova je da se pojedinac nakrade, napuni džepove, pa makar u tome i svjesno krenuo s uništavanjem vlastite obitelji, firme… ma slike svijeta općenito. Osim toga, nikada se nisam privikao na hrvatske krimiće… ma koga to ti naši detektivi love i koga oni štite kada u realnosti bivamo svjesni da nitko nikoga ne štiti, da je čovjek čovjeku vuk, i da se svaka iole kriminalistička priča iz našeg svakodnevnog života na kraju pretvara u lakrdiju koja se opet zaboravlja do iduće lakrdije. Zato volim eskapizam, a on nije tu samo eskapizma radi…

M.Z.: Vidim da si vrlo zainteresiran za žanrovsku književnost i da puno radiš na njoj. Zašto, kada je ona kod nas tako podcijenjena?

M.P.: Baš ono što sam rekao za vlastito djetinjstvo. Na ovakvoj sam literaturi odrastao i ništa me drugo ne zanima. Zapravo, meni je jako čudno da takva literatura može biti podcijenjena. Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i raditi ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule; sve se još uvijek svodi na prošlost staru dvadeset pet godina, prošlost koju sam kao nekadašnju sadašnjost morao žvakati kao srednjoškolac i koja nam se danas nameće i u svom obliku budućnosti. Mene ipak zanima samo fabula, a sva ta ispiranja mozga tko je bio gdje te i te godine totalno su debilna i čovjeku ne dozvoljavaju razvoj i slobodu uma. Mislim da smo kao narod izrazito glupi jer nekako uživamo u vječnoj raspravi istih tema. Da sam astronaut, otišao bih u svemir samo zato da bih se iz njegovih tamnih prostranstava mogao smijati ovoj vrsti i pitati se, pa koji vam je Bog kada se u ovom nedokučivom prostranstvu mraka i neispitanih crnih rupa možete baviti tako debilnim i ispraznim temama. Stvari se kreću… ma ne, stvari se ne kreću. Nema panta rei, nikada je nije ni bilo… sve je isto kao i jučer. Zato je meni potrebna fabula, potrebna mi je da samog sebe zabavim i da se na neki svoj način odvojim barem malo iz društva koje mi ne odgovara.

M.Z.: Na koji način misliš da je moguće potaknuti domaće čitatelje na čitanje domaćih autora?

M.P.: Ovo je jako teško pitanje. Uvijek polazim od sebe. Ja znam kako sam počeo. Osobno klincima savjetujem da s nečim trebaju započeti… Ne mogu se odmah baciti na teške stvari, ali za početak neka uzmu Alana Forda, barem će se dobro nasmijati. No, naravno, isključivo stare brojeve Alana Forda s izvanrednim prijevodima Nenada Brixyja, pa možda s vremenom shvate kako je taj isti Brixy bio i književnik, a ne samo prevoditelj stripova, pa se možda maše za njegovim odličnim romanom o Timothyju Tatcheru… pa možda tako nastave dalje istraživati i produbljivati svoje interese. No to je jako teško, jer ja ipak polazim od sebe. To je bio moj put. Sjećam se da sam u jednom “Tragu” čitao roman Mikea Spillanea o inspektoru Mikeu Hammeru, s predgovorom u kojem je Igor Mandić doslovno razapeo Spillanea kao autora, no to je bio predgovor, meni dovoljno značajan da roman pročitam, i zamislite, meni je roman bio super! Sezona ozbiljnijeg čitanja za mene je bila otvorena. Čovjek jednostavno mora eksperimentirati i davati si prostora za nove stvari i nove izbore u životu. Recimo, i dan danas, istinski sam ljubitelj stripova, knjiga, filmova i glazbe kao što sam to oduvijek i bio. I sjećam se, kao tinejdžer imao sam priliku sebi kupiti album “Rio” od Duran Durana na nekadašnjoj kaseti, no kada sam ušao u dućan, sjetio sam se svega što sam u to vrijeme čitao u magazinima Itd i Rock, pa na licu mjesta promijenio odluku i kupio kasetu “The World Won’t Listen” od The Smithsa. Zašto? Zato jer sam volio eksperimentirati, jer sam volio čuti ono o čemu se govorilo, a malo se slušalo. “Kicking Against The Pricks” Nicka Cavea imam iz vremena puno, puno prije nego li je darker postao istinski popularan. Hoću reći, treba početi od ranog doba, djetetu treba dozvoliti da ono samo gradi svoj ukus i da samo shvati što je ono što ga zanima, i što bi predstavljalo tu obalu na kojoj se ono želi razviti u nekakvu individuu?! No, kako onda čitati jednu te istu literaturu u ovom vremenu koja se očito piše za jedan te isti profil ljudi, ne razmišljajući o onima koji ostaju, jer ruku na srce, svi ćemo s vremenom pocrkavati, ne odnoseći ništa sa sobom u grob! A mladi?! Eh, knjige kakve se danas pišu njih očito ne zanimaju, pa je najlakše reći: mladi su nezainteresirani, i samo stihijski nastaviti u istom pravcu. Istina, internet jest ubio želju za istraživanjem jer sve je tu, otkriveno kao na dlanu… ali smatram da bi se moglo više, moglo bi se puno više, a za tako nešto još ćemo dugo, dugo morati čekati na nekakvog Robin Hooda koji bi bio sposoban razoriti taj magični krug.

M.Z.: Mislave, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Milan Zagorac