Arhiva oznaka: Umberto Eco

Željko Maurović: Kao da je živ

Sve što mogu ponuditi u počast Umbertu Ecu, jednom od majstora od kojih sam učio i učim, vječiti šegrt na polju pisanja,naracije, je ova skromna priča

KAO DA JE ŽIV

Hodao je stazom između drvenih bungalova na čijim su terasama, tik uz asfaltirani put, visjeli mokri kupaći kostimi, a po podu razbacane gumene i plastične igračke: ispuhani koluti za neplivače, plastične žute patkice i jedrilice-igračke još mokrih zastavica na drvenim jarbolićima. Slijeva je bilo more, nije se vidjelo od grmlja i borova ali je znao da je tamo, ispod pedeset metara provalije. Koračao je lijeno i odmjeravao, nije se znojio iako je bilo vruće ljetno prijepodne. Svi su bili po plažama ili drijemali u hladu svojih terasa, zamračenih soba ili konoba u kojima, su prerano za ovo doba dana, počeli piti. Svi su oni koje je trebao, koji su ga trebali, već bili na plaži. Kako je tko mogao ili se snašao, dobiciklirali su iz grada, došli pješke pokazujući kako su izdržljivi ili lokalnim autobusom za koji su platili kartu na porugu onih koji su došli –u vlastitom aranžmanu – kako je to rekao Franko, pokazujući žuljeve od asfalta na golim stopalima, japanke je držao u ruci, nisu se smjele prerano potrošiti, ionako ih je već morao krpati žicom između potplata i palca, tamo gdje su najtanje.
On je namjerno kasnio samo da bi se sam dovezao svojim Horexom, 125 ccm, prastarim motorom koji je naslijedio od djeda i za koji je legenda, uostalom izmišljena, govorila da je pripadao nekom njemačkom vojniku u 2. svjetskom ratu od koga ga je njegov djed odvojio kad je i vojnika odvojio od života. Motor je bio pravi ako je i njegovo porijeklo bilo izmaštano. No imao je samo jedno sjedalo, djed je rekao da je bio kurirski. To je bilo dobro ako se koja cura priljepila uz tebe dok si jurio na plažu ili na večernji tulum na nekoj terasi uz more uz živu glazbu pa bi njezine bradavice svrdlale u tvoja znojna leđa, obećavajući ono što je malokad bilo ispunjeno, no i to što se davalo, taj pritisak, blagi ali užareni nagovještaj, sam je po sebi bio dovoljan doživljaj, koji bi, nakon što se motor zaustavio iznad plaže, ispario s odlaskom njegove vlasnice i bio zamijenjen mirisom benzina i ulja koje je motor praskavo razbacivao, a u što se miješao žamor s plaže i miris zgnječenih listova kadulje u stražnjem džepu otrcanih kratkih hlača, odrezanih nogavica, na nogama preplanulog vozača. Upravo kao u filmu “Lijepi i siromašni” s Claudiom Cardinale i Alainom Delonom koji je igrao toga ljeta. Ili onom drugom, “Divljak”, s Marlonom Brandom. Kasnio je jer nije bilo djevojke da je poveze, netom su se posvadili oko sitnice; ona je htjela al ne sad a on je htio sad. Nevermind, mislio je, sve će se zagladiti danas na plaži, samo da, samo da obriše znoj s lica bijelom majicom koju je nosio u ruci izlažući goli, savršeni torzo ubitačnim zrakama koje mu nisu mogle naškoditi, već je imao brončanu put premazanu maslinovim uljem da se bolje sjaji i da ga zaštiti od opeklina. I lažne Raybanke iznad kojih je pozorno motrio ono obješeno na konopcima drvenih bungalova koje su nastavali stranci. Evoga, to je ono što se traži: visjele su točno na dohvat, nije morao ni skretati sa staze, samo je pružio ruku, strgnuo ih s konopca i zasprintao. Bio je juniorski prvak države u brzim disciplinama, sto i dvjesto, igrao je odbojku i bio nada plivačkog kluba pa prestao, sad se samo natjecao sam sa sobom. Nitko ga nije slijedio dok je trčao poput vjetra, svi si bili na plažama ili u hladu svojih terasa, zamračenih soba ili u konobama pili vino, prerano za ovo doba dana.
U trku je plijen zamotao u ručnik što ga je nosio sa sobom, jedini rekvizit za plažu koji je imao, uz knjigu zelenih korica koju je, na nezadovoljstvo svojih prijatelja, u zadnje vrijeme intenzivno čitao umjesto da s njima natjerava probušenu gumenu loptu po plaži ili dosađuje mlađahnim Švabicama i Čehinjama koje su se samo željele okupati i sunčati na plaži iz prospekta kojeg im je uvalila njihova turagencija. Prišao je rubu provalije ispod koje se plaža protezala, i odabrao usamljeno mjesto kamo se spustio po stijeni što baš i nije pružala puno uporišta nespretnima ali on to nije bio. Kad je došao do mora, do Naše majčice, kako ju je zvala knjiga koju je sad držao u ruci, razmotavši ručnik, izvukao je crno bijelo isprugane, elegantne kupaće gaćice i potopio ih u vodu, istrljao pijeskom pa rastegnuo na stijeni da se osuše. Dok su se sušile, vratio se na prve stranice knjige koju je čitao, knjige kakvu nikad dosad nije držao u rukama. Općenito, on je bio klasificiran kao sportaš, a sportaši, zna se, ne čitaju knjige. Čitaju Sportske novosti, ilustrirane magazine, Playboy ili neke roto-krimi romane, to čitaju sportaši. Ovo je bila knjiga koja nije spadala u tu standardnu literaturu koja se djelom koristila za “malu noćnu fiskulturu” kako su sami njegovi drugovi nazivali polupornografske časopise Svijet, Arenu, Globus, Start. Čitajući, slušao je žagor s plaže, uranjajući u tekst, u stranice i retke knjige, smijao se, u sebi pa naglas, ponavljajući – išla krava mukulja ulicom – bila je to knjiga koju si mogao čitati od kraja prema početku, od sredine, samo prvu stranicu, bila je to knjiga o djetinjstvu i Svemiru, o svemu i ničemu, nisi se morao bojati razočaranja na kraju, rješenja ubojstava koje je bilo stupidno ili opisa glavnog lika s pištoljem i četvrtastom čeljusti i njegove dragane, platinaste plavuše, knjiga je, kao i more u koje ulaziš, peckala i osvježavala, bila dubokomudra i zelena u svojim bistrim riječima. Dok je tako čitao kupaće gaće su se osušile, on zaklopi knjigu, siguran da će pronaći mjesto gdje je stao jer je to nemjesto ili svugdjemjesto, pa navuče prugasti komad odjeće. Savršeno su pristajale. Smotao je u ručnik svoje kratke hlačice, načinjene tako što je odrezao nogavice starih, izblijedjelih traperica, bijelu majicu, u drugu ruku uzeo knjigu i počeo se penjati natrag na stazu. Kad je, na po puta, zastao da obriše znoj koji mu je ušao u oči i pekao ga, primjetio ju je gore, na stazi. Nije mu mahala, samo ga je gledala dok joj je laganu ljetnu haljinu oko preplanulih, golih nogu, zmorac nestašno odizao – baš kako je to on, jučer navečer činio, kad su se na motoru dovezli navečer na tu istu plažu i ostali preko noći – mislio je, prisjećao se, mašući joj rukom u kojoj je držao knjigu, pazeći da se knjiga i on sam ne strmoglave nazad na, sad već udaljenu plažicu, na kojoj je maločas čitao. Na koju će opet, obećao si je, doći čitati. Samo on i njegova knjiga. Možda i ona koja mu je sad odmahivala odozgora, sveudilj ozbiljna lica, kao da ga je odmjeravala. Nastavio se penjati.
Na velikoj plaži, on je s prijateljima, u plićaku, igrao igru koju su nazvali kikelaga, varijantu picigina ali bez loptice. Trebalo je spektakularno pasti u plićak na najblesaviji način nakon što bi prijatelj učinio fintu da je bacio nepostojeću lopticu. Ideju su dobili od protagonista filma “Blow up” Michelangela Antonionia, kad on dobacuje nepostojeću tenisku lopticu igračima koji su njome igrali tenis te se zaustavili i gledali ga kad se otkotrljala van terena prema njemu a on prišao sagnuo se i – vratio im ju. Praćen njezinim smaragdnoplavim očima, pepeljastoplavom kosom začešljanom u konjski rep, njezinim, samo njemu, vjerovao je, poznatim bokovima i grudima, on je igrao, on se producirao najbolje od svih. I kupaće gaćice na crnobijele pruge, boje Juventusa, njegova omiljenog kluba, igrale su značajnu ulogu u njegovoj predstavi igre. Isticale su njegovu atletsku figuru, preplanula, duga stegna i mišićave ruke, činile kontrast njegovoj brončanoj puti i kovrčavoj kosi. Nije ga samo ona gledala ali samo ga je ona gledala pomalo vlasnički.
Neka je gužva nastala pri dnu velike plaže, odmah do velikog hangara za jedrilice i čamce veslačkog kluba. Neka se grupica približavala igračima, grupica koja se sastojala od nekog zajapurenog čovjeka velika trbuha i krupne žene u jednodjelnom kostimu, podjednako velikog trbuha, lokalnog komunalnog redara i organa vlasti kog su svi poznavali, suhonjavog policjota Maura. Zaustavili su se pored dečki koji su prestali igrati a čovjek, Nijemac, crven u licu, vikao je nešto kao – Gestolen, kriminal, vefluchte! – i bujicu drugih riječi ali je prstom upirao u crnobijele kupaće gaćice, pa zatim u pravcu drvenih bungalova tamo gore, pa zatim na onoga koji je, neuznemiren stajao pred njima i trenutno ih nosio. Policaj, koji ga je poznavao, nešto mu reče, prisnažio je i komunalac no on kao da ih nije slušao. Udaljio se par koraka od njih pa –na iznenađenje cijele plaže i na zadovoljstvo ženskog dijela – metodički, polako, kao pinup boy, striper, skine ukradene kupaće gaćice i, gol kao od majke rođen, ne gledajući nikog pa ni nju, zaputi se do zavežljaja s kratkim hlačama, majicom i knjigom, gotovo na samom kraju plaže, pod kržljavim grmom crnike. No nije ih obukao, hlačice i majicu, zamotao ih je u ručnik i, s knjigom u drugoj ruci, krenuo u zabezeknutoj tišini koja ga je pratila k stazi koja je vodila s plaže. Njegova se gola guzica presijavala, nije bila bijela već brončane boje kao i prednjica, njemu nisu trebale gaće pa ni kupaće, tek izbliza vidjelo se da je potpuno neodjeven, na zadovoljstvo ženskog roda, čak i pokoji pljesak cura koje su se podigle sa svojih ručnika, pustile da im padnu gornji djelovi kupaćeg kostima, kao u počast golom Apolonu – tako ga je jedna opisala u uspomenama s ljetovanja – knjiga u jednoj, ručnik u drugoj ruci, poput insignija, polako i uspravne glave hodao, inkriminirane gaće su ležale po strani poput zmijina svlaka, nikom više potrebne. Plaža je utihnula sve dok nije zašao za grmlje na kraju plaže, sve dok se, kupačima i njoj što je još uvijek sjedila na svom ručniku na kraju, drugom kraju plaže, ne znajući dali da pojuri za njim, da li da plače ili da se smije. Odlučila je ne odjuriti i zaplakati. Kupači su se vratili svojim uobičajenim djelatnostima i salati od pomidora i krastavaca.
Oni koji su ga vidjeli juriti na praskavom motoru, radnici na skelama škvera i šofer lokalnog autobusa, svjedočili su da je bio još uvijek gol, kentaur na motoru, kad je, u blagom zavoju pokraj brodogradilišta, samo produžio ravno, pri brzini prevelikoj da bi ga uspio svladati, iako, pokazala je istraga, uopće nije bilo tragova kočenja, prije nego što se zabio u zid i na mjestu preminuo.
Kad smo, ona i ja, posjetili upravo otvorenu izložbu u Guvernerovoj palači, izložbu sa samo jednim eksponatom: brončanim kipom Apoksiomena, mladića koji struže ulje i nečistoće nakon treninga, kip što je godinama restauriran nakon što je pronađen, zariven u mulj na dnu mora, u blizini Malog Lošinja, nisam se mogao ni nadati da će mene, pragmatičnog menadžera, upravitelja jednog od mirovinskih fondova, oca dvoje djece i muža još uvijek lijepe, smaragdnih očiju i pepeljastoplave kose s kojom dobro prikrivenom sijedom vlasi, nekadašnje kraljice plaže, toliko potresti taj kip, to oličenje helenske ljepote, taj antički ideal o kom sam samo slušao od profesora latinskog i povijesti. Bila je to savršena ljepota ljudskog tijela ali nije to bilo jedino što me potreslo. Dotukla me njezina reakcija. Stajala je dugo, predugo pred kipom, nisu je smetali oni koji su se pored nje gurali u nastojanju da mu priđu bliže, da se i oni nauživaju. Zatim smo izašli i u parku pored palače šutke popušili svako svoju predodžbu cigarete. Kad sam je upitao kako joj se kip svidio, dugo je šutjela pa i kad smo krenuli prema gradu. Prošli smo i zgradu gimnazije ispred koje je usamljeni profesor čekao đake koji neće doći. Na podestu, prije stuba pokraj Bonavije, zaustavila se i pogledala me sa suzama u svojim predivnim očima, i zaustila – Baš kao * * * * – spomenula je ime svog bivšeg, stradalog u nesreći s motorom, pred brodogradilištem prije puno godina – kao da je baš njega kipar portretirao. Baš kao da je, preda mnom oživio! – okrenula je glavu od mene a mene je zahvatila pomama ljubomore na davno mrtvog protiv kojeg nisam imao šanse. Tim više što se i meni isto učinilo kao da je on, ovjekovječen u bronci, stajao tamo u atriju Guvernerove, znajući da mu, i mrtvome, ona pripada a ne meni, meni koji sam ga prokazao onomu švabi i komunalcu. I policjotu. Da, i policjotu Mauru.

Milan Zagorac: Kako Skandinavija može imati 20-30 vrhunskih autora žanra, a Balkan samo autentične tragičare?

Prije nekoliko dana sam napisao post na FB-u o temi koja je kod nas gotovo podgurnuta u sferu tamnih tabua, no čini se da se već u nekoliko sljedećih dana našla prilično jasna i nedvosmislena potvrda moje pretpostavke, i to ni manje ni više nego u intervjuu koji je Umberto Eco dao Lili Azam Zanganeh za The Paris Review (pročitajte!).

Radi se o temi dobrog srednjeg sloja književnosti koji se manifestira kroz žanr. Što ga ima više, književnost određene zajednice time je evidentno jača. Upravo suprotno od suicidalnog elitizma u suživotu s prostaklukom na steroidima kakav imamo na Balkanu.

Kaže dobri stari Eco, s naglaskom da nije kulturni snob, sljedeće: “Snaga američke književnosti, vidite, nije samo da je imala Faulknera, Hemingwaya ili Bellowa, već u tome da ima cijeli armiju običnih, prosječnih pisaca koji stvaraju respektabilnu komercijalnu književnosti. Ta književnost zahtijeva dobro obrtništvo, posebno u plodnom području krimića, koji su za mene barometar književne produkcije u bilo kojoj zemlji. Ta armija prosječnih pisaca također znači da Amerika može proizvesti dovoljno materijala da se zadovolje potrebe američkog čitatelja. Zato se prevodi tako malo. U Italiji je ta vrsta literature bila jako dugo odsutna, ali sada napokon postoji skupina mlađih pisaca koji proizvode ove knjige. Nisam intelektualni snob, zaista, i priznajem da je ova vrsta književnosti dio nacionalna književne kulture.”

U svom postu na FB nekoliko dana ranije kažem sljedeće:

Zapravo, dok mi ovdje govorimo o tome kako su pisci izumiruće zanimanje, nevjerojatno je kako u obližnjoj Skandinaviji (ne znam kako drugačije reći za kraj koji je od nas udaljen oko 2 sata leta, tj. evo danas mogu iz Rijeke doći u Oslo ili Stockholm, pa da malo proluftam mozak od balkanerija i zaostalog načina razmišljanja) to postaje sve bolje zanimanje. Ok, netko će reći, oni su civilizirani i fini svijet, ali oni pišu – krimiće i trilere!!! I da, imaju znatno veći broj nobelovaca od svojih balkanskih kolega. I da, brojem stanovnika ima ih podjednako kao na Balkanu. Pa dobro, kako oni mogu imati 30 svjetski relevantnih pisaca krimića i trilera (evo, ona Camilla Laeckebrg sa svojim krimićima iz Fjaelbacke ima, tako, 20-30 milijuna prodanih primjeraka mekih, tvrdih, e-izdanja, Nesboea neću ni spominjati, a Mankellovo ime je besmisleno uzalud spominjati, dok i oni manje poznati s brojem prijevoda i prodanih primjeraka djeluju kao Titani u odnosu na naše “velikane”), sve od reda s jednostavnim radnjama, a sve od reda prodanih u milijunskim nakladama, naravno, ne u skandinavskim zemljama jer tamo ni nema toliko stanovnika, već po cijelom svijetu, a mi, tako mudri, lukavi, pametni, puni iskustava uvijek na repu događaja, uvijek je nama nešto izumiruće, uvijek smo mi nekako ukurcu donjem, uvijek je nama netko nešto… koliko znam, ex Yu naroda ima oko 25 milijuna, zaista je nevjerojatno da se iz te mase podjednako velike kao ona Skandinavaca, nije plasiralo oko 20-30 dobrih majstora žanra, da sve to skupa nije popratila nikakva filmska industrija, da sve to nije doživjelo svoje ozbiljne inozemne premijere umjesto mahom utješnih nagrada za, eto, uvijek sirotinjska sranja s Balkana… (a kako drugačije nazvati ove naše uobičajene žalopojke, o tome kako nas, eto, već po sto prvi put zajebaše, a mi nemamo nikakva pojma o tome kako se to dogodilo). Znam dva moguća odgovora: kao i u svemu, njegujemo kult loše (i tendenciozne) selekcije i drugo, kao i u svemu, izbjegavamo jače potegnuti. Mi bi najradije da se dogodi jedan Krleža ili Andrić, on dobije Nobela, mi se malo kurčimo i o tome kakamo sljedećih 50 godina. Još nešto, mi mislimo kako smo jako pametni. Štoviše, mi to zaista uvjereno mislimo, mi smo pravi napuhanci što se toga tiče. A primjerice Skandinavci su glupi pa pišu žanrovske romane. E, jebi ga. Kraj priče je da je to kod nas izumiruće zanimanje, tako se barem rado predstavlja, a kod njih cvjeta i stvara pare. Ne pare, stotine milijuna. Dakle, gorespomenuta Camilla stvara više novca od neke visokoparne hrvatske industrije. Zar nije to tragično? Zar ne ukazuje to na neki naš sustavni promašaj, ali za koji nitko nikada uobičajeno ne odgovora. Problem je u tome da je tako u svemu. Ovo je samo jedan od indikatora.

Dakle, da zaključim – Eco opravdano smatra da je dobra žanrovska književnost indikator postojanja dobrog književnog života. Puno prosječnih pisaca krimića znači da postoji i živi književni živit unutar žanra i izvan njega, na višim i nižim nišama, dobro, ne moram se izraziti tako, i u drugim nišama. Posve isto mislim i ja, s time da imamo usporedbu dviju regija, one Balkana, s napuhancima i samoljubivim i nepotvrđenim velikanima koji jedni drugima potvrđuju genijalnost i Skandinaviju koja je, a ako ništa drugo dinamizirala književnu kartu svijeta, u Europu donijela ono nešto američko, onaj smisao za moderno građansko društvo koje kod nas nije zaživjelo ni u tragovima. Dobro, možemo se malo spustiti na zemlju: imamo što naučiti od skandinavskih kolega. I da, krimići, tj. žanrovska književnost nije sramota. Dapače.