Arhiva oznaka: Trst

Ivan Molek: Mjesta nelagode u kulturi (II.): bat iz Rižarne

Veličinom je bat usporediv policijskom pendreku, ali namjena mu nije bila odvraćanje i rastjerivanje izgrednika te njihovo privremeno onesposobljavanje nego usmrćivanje logoraša. Dokumentarne fotografije iz vremena Velikog rata govore da je takva smrtonosna alatka bila korištena u bitkama kod osvajanja neprijateljskih rovova i da je služila za brutalno umlaćenje udarcem po tjemenu. Nema stoga govora da bi mazza iz tršćanske Rižarne bila plod nečije pojedinačne spretnosti u izradi alatki i nečije pojedinačne okrutnosti u činu zadavanja smrtonosnog udarca. Dojam da je bat tek improvizirana alatka, nastala spajanjem dijelova nekih drugih i isluženih ili oštećenih alatki sugeriran je njegovim grubim izgledom. Kao da ga je izradila ruka nekog zanatlije zainteresiranog da njegov oblik doradi tek do granice funkcionalnosti. Pitanje P. Levija pred ovom alatkom postaje, ako je to uopće moguće, još teže: prvi čovjek nije bio onaj naš daleki srodnik koji je upotrijebio komad kamena kako bi se obranio od neprijatelja ili kako bi usmrtio neku životinju i time pribavio hranu, bio je to, naprotiv, onaj primat koji je učinio skok u područje ljudske umnosti i jedan kamen upotrijebio za oblikovanje drugog kamena, izradu neke alatke. Postoji i jedna zanimljivost uz ovaj eksponat: početkom 80ih godina bat je bio ukraden pa je sada izložena kopija, a sumnja se da počinitelje krađe valja tražiti u krugovima lokalnih kolekcionara fašističkih relikvija.

Tršćanska Rižarna nije bila eksterminacijski logor pa je pronalazak ove mazze donekle iznenađujuć. Od nacističkih logora smrti razlikuje se svojom prvotno industrijskom funkcijom pa umjesto karakterističnih niskih drvenih baraka podignutih na nenaseljenom području njegovu strukturu sačinjavaju višekatnice od cigle u industrijskoj prigradskoj zoni. Uz to, dijelom zatvorena struktura postrojenja sa zgradama što se jedna o drugu naslanjaju umanjivala je potrebu za podizanjem posebnih nizova ograda s bodljikavom žicom pod naponom i povišenih stražarskih kula na brisanom prostoru. Pokazatelj da ni ovakva forma logora nije bila pošteđena od izvršenja smaknuća logoraša nalazi se u tzv. ćeliji smrti na ulazu, prostoriji kieferovskog izgleda od svojih pedeset kvadratnih metara. Druge i daleko brojnije ćelije neusporedivo su manjih dimenzija, nalik su poljskim zahodima i toliko su u dubinu izdužene da u njih stanu ležajevi na kat, a vrata dovoljno široka da se odrastao čovjek može progurati kroz njih. Na njima je također vidljiv trag funkcionalnog racionalizma industrijske arhitekture, izgrađene su od čvrstog betona i nanizane jedne uz drugu tako da jednu pregradu dijele po dvije ćelije. Nadograđene su u prostorijama većim i višim od ulazne ćelije smrti, a masivne drvene grede daju im još u većoj mjeri kieferovski izgled.

U središnjem memorijalnom prostoru Rižarne, gdje je bat za usmrćivanje izložen, prevladavaju ploče s tekstualnim pojašnjenjima povijesti logora i ekrani namijenjeni posjetiteljima koji se žele upoznati s dokumentarnom filmskom građom. Prizori su to sudskog i izvansudskog svjedočenja, a dostupna je i snimka razgovora s jednim Nijemcem, zapovjednikom Rižarne osuđenim u odsutnosti na doživotan zatvor, dok za šankom nekog neuglednog minhenskog lokala u ulozi ništa uglednijeg pipničara gostima toči krigle piva, na rubu incidenta. Danas je tršćanska Rižarna mjesto nelagode u kulturi. Neprimjereno bi bilo ovdje htjeti s Jesijem kazati mjesto nelagode u kulturi desnice ili povodom nje; u tom smislu puno bolje će poslužiti riječi iz njegovih Mitologijskih materijala (1979) o jednom od njegovih omiljenih pisaca: “Elias Canetti bi kazao kako je ‘gomila mrtvih’ (u kojoj ja sâm prepoznajem jedinu reprezentaciju smrti koja mi se čini istinita), gomila supstancija u dekompoziciji, idealan teren uzgoja (coltura) [kulture]” (pri tome idealan valja razumjeti prije kao zamisliv negoli kao najbolji ili najpoželjniji). Ako bi u njezinom prostoru pamćenja trebalo tražiti ekvivalent lancmanovskoj gesti upiranja prsta u spregu modernizma i industrijski organiziranog zločina kažiprst bi mogao stati na mjestu gdje se nalazi izložena ta primitivna alatka. Bez obzira što je to neautentična kopija. (Na jednoj mrežno objavljenoj fotografiji drukčija je glava bata.) U nedostatku boljega, to je trenutačna mjera nastojanja da pogled dopre do tajnih činova, težnje za zgrtanjem materijalnih ostataka neslavne prošlosti i uživanja u perverziji intimnog trijumfa: “I dalje pobjeđujemo pobjednike, ne uspijevaju nas uhvatiti na djelu”.

Foto: Ivan Molek

Alisa Bedžeti: Svojim putem

Pobjednička priča s festivala Bloomsday

Okej, ovako je krenuo ovaj prokleti dan. Moja supruga Nora i ja krenuli smo prema Italiji, odnosno gradu Trstu. U pratnji su nam bila dva nepismena vodiča. Allen, čije samo ime govori da je kao vanzemaljac koji ne pripada ovom svijetu. Stalno zuri u prazno. Tu je bio i Bergeto, prvak za… znate li što? Ništa! Glup je k’o drvo. Umjesto da me pošalju u Trst kako bih dobio inspiraciju za svoju novu knjigu, oni su me doveli do Pule, za koju nisam imao pojma da postoji. Ovdje ne možeš dobiti ni svježeg zraka, a kamo li inspiraciju. Ajme meni, gdje sam ja to završio?
Ma, ne! Znate li što? Vjerojatno je ovdje moja karijera završena. Ušao sam u sobu prljavog hotela u koji su nas smjestili, istuširao se i spremio za odlazak u Trst. Nora nije bila u sobi. Njoj je baš postalo zabavno u Puli. Ljudi su bili smotani poput nje. Kada sam pokušao otvoriti vrata sobe, ona se nisu htjela otvoriti.
– Ma koji vrag? – viknuo sam.
– Allene!!! Bergeto!!!Gdje ste konjine jedne?!
– Ovaj, ništa se vi nemojte brinuti. Sve će biti u redu. Nismo namjeravali uzeti vaš ključ – rekao je Allen s druge strane vrata.
– Znači vi ste mi uzeli ključ? Ma, samo me čekajte! Čim izađem, vidjet ćete vi!
– Bergeto je uzeo ključ i izgubio ga! – pokušavao se opravdati Allen.
– Što? Nije istina! On je uzeo! Htio ga je sakriti od vas!- začuo se Bergeto.
– Smiri se James, sve će biti u redu, smiri se – ponavljao sam u sebi.
Osjećao sam kako mi živac titra na vratu. Izašao sam na balkon kako bih udahnuo zrak.
– Skočit ću pa će onda svi pisati o tome kako je James Joyce skočio zbog grada Pule, jer mu se nije svidio. Čekaj, moram to napisati na neki papir… čekaj malo, što ja to govorim? Bacit ću se zbog ovog mjesta? E, pa oprosti! Moj život vrijedi puno više nego ova… Pula.
Nakon puna četiri sata, u sobu je ušla Nora, a iza nje kreteni Allen i Bergeto. Krenuo sam ljutito prema njima.
– Bergeto, mislim da je vrijeme da krenemo – rekao je prepadnuto Allen.
I oboje su kao kukavice pobjegli vani.
– Smiri se, James! Sve će biti u redu – govorila je Nora.
– Da, da sigurno! Još mi fali da me strpaju u zatvor i ovaj dan bi bio odličan – ironično sam odgovorio.
Nora se počela smijati.
– A zbog čega se ti smiješ ženo? – pitao sam.
– Šef hotela je saznao da si tu pa ti je sredio ono s ključem. Platio je Allena i Bergeta da te zaključaju kako ne bi otišao Trst – govorila je hihoćući se.
Evo, što drugo reći, nego da su ovi ljudi čudovišta.
– Čekaj malo – rekao sam zbunjeno. – Znači i ti si surađivala s njima?
– Ne.
– Kako znaš onda?
– Rekli su mi dečki! – rekla je i napuhala balon od žvakaće gume.
– Hajde, idi spavati James. Sutra je novi dan.
– Ma neću zaspati da me ubiješ! – viknuo sam.
Zaspao sam nakon tri minute.
Sutradan me probudio neki nepoznati ljigavac. Ravnatelj neke škole pokraj Slavoluka Sergijevaca.
– O moj Bože, vi ste James Joyce! – rekao je dok je stajao iznad mojeg kreveta.
– Tako mi je drago, ja sam ravnatelj škole stranih jezika, Jakov Mišović. Treba nam profesor Engleskog jezika. Saznali smo da ste vi tu pa ako bi ste htjeli poučavati u našoj školi, bila bi nam velika čast.
Prekrio sam glavu jastukom i čekao da ode. Nisam planirao poučavati neke patuljke engleskom jeziku. Što će im to? No, naravno kao i uvijek, moja savjesna supruga me natjerala na to. I što ću? Otišao sam.
I bla, bla, bla. Ušao sam u razred. Svi su ustali. Bože moj! Svi su imali neka čudna imena. Domagoj, Slavko, Verica, Ante, Slavoljub, Sava, Jadranka, Zorica, Josip i još neka koja nisam zapamtio. Počeo sam s nastavom. Djeca su zurila u mene.
– Okej, što ste zadnje radili? – pitao sam na engleskom jeziku.
Nitko mi nije ništa odgovorio. Pa, da. Kakva škola takva i djeca. Nepismena.
Počeo sam crtati jabuke po ploči.
– Apples! – učio sam ih.
– Jabuke! – doviknuo je Josip
-Apples, A-ppl-es, Apples! – sricao sam kako bi zapamtili točan izgovor na engleskom.
– Apes? – pitao je Domagoj.
– Ma ne, apples!!!
– Apples – ponovila je Verica.
– Da, apples! -viknuo sam zadovoljno.
Poslije sam počeo i s kruškama, pa malinama i onda krenuo na životinje. Završio je sat. Bilo je zapravo zabavno učiti djecu.
Kad sam izašao iz škole, žena me čekala vani.
– Nora, što je bilo?
– Ma, ništa samo sam te došla upoznati s ovim gradom.
– Hmm, ali ne…
– Ma daj, molim te James! – prekinula me Nora
– Aha, shvatio sam. Opet mi želite smjestiti. Kao ono s ključem jučer. Samo da ne odemo u Trst.
Uhvatila me za ruku i krenula pokazivati grad. Bili su tu spomenici, neka vrata, pa onda opet vrata i još jednom vrata. Ova zadnja su imala dva ulaza. Zatim mi je pokazala more. Kao da ga se nisam nagledao u životu. Sjeli smo u slastičarnu “Gelato di Italia” kako bi malo predahnuli. Dovraga! Sjetio sam se Trsta. Nastavili smo prema Areni. Tamo se Nora raspričala. Nemam pojma o čemu.
– Aha, okej, sve mi je jasno Nora, ali molim te, pusti me na miru, želim ići u Trst – prekinuo sam je.
Izašao sam iz Arene i krenuo prema hotelu kako bih se spakirao. Na putu sam sreo jednu učenicu.
– Bok, učitelju… – rekla je radosno i mahnula.
– Ej, Verice! Ne, ne, Josipa! Žana! Slavka! Ne…ah…
– Larica – rekla je tiho.
– Eh… to, da… –
– Kako da ja zapamtim to prokleto ime? – govorio sam u sebi.
Njezina mama je znala malo pričati engleski jezik.
– Oprostite, vi ste učitelj iz engleskog jezika? – upitala me.
– Da…
– E, tako mi je drago! I dobro je što su pronašli nekog pametnog učitelja koji će učiti našu djecu engleski jezik. Godinama molim ravnatelja da pronađe nekog pravog. Željela bih vas nešto zamoliti. Naučite našu djecu da pronađu pravi put u budućnosti jer engleski je najvažniji dio života. Tako je meni moja mama govorila, a sada ja to govorim svojoj kćerki.
Pozdravila me i pošla svojim putem.
Mene su te riječi stvarno pogodile. Promislio sam malo. Možda mogu ostati ovdje koju godinu i naučiti djecu engleski jezik. Možda mogu promijeniti ovaj grad.
Nora je izašla iz Arene i rekla tužno: – U redu. Kako ti želiš. Možemo ići. Hajmo prema Trstu.
– Ma što ćemo u Trstu? Ostajemo ovdje! – veselo sam rekao.
Tako sam i učinio. Ostao sam u “prokletom gradu” i shvatio da nije toliko proklet. Organizirao sam natjecanja iz engleskog za mlađe i pogodite tko je pobijedio? Larica.
Zapravo, promijenio sam ovaj grad. Bar ja tako mislim. Čak mogu reći da sam i ponosan.
Žao mi je što odlazim u Trst. Čovjek se brzo navikne, ali se teško odvikne.

Ivan Molek: Mjesta nelagode u kulturi (I.): predavanje P. A. Rovattija “Meka misao”

Tršćanska filozofska škola već nekoliko godina zaredom organizira niz javnih predavanja u kompleksu nekadašnje psihijatrijske bolnice na čijem se čelu nalazio F. Basaglia, antipsihijatar i reformator čije je “puštanje luđaka iz ludnice” sedamdesetih godina nalazilo odjeka u Europi i Južnoj Americi. U vrijeme dok je dovršavao pisanje Nadzora i kazne, jednoj se od Basaglinih inicijativa oko “osporene institucije” priključio i M. Foucault. Tema ovogodišnjih predavanja je Mettersi in gioco, tj. čin mislećeg i kritičkog subjekta kojim sebe samoga stavlja u igru i, posljedično, upliće u misaonu i kritičku radnju, izlaže se njezinim rizičnim učincima. Igra je ujedno i izostanak jamstva, neizvjesnost na koju je ukazivao P. A. Rovatti u činu inauguracije škole meke misli; njegov prilog zborniku Meka misao (1983) započinje referiranjem na mjesto iz uvoda starog i selekcijom iskvarenog izdanja Nietzscheove Volje za moć: “čovjek se kotrlja od središta prema nekom X”. Predavanja su organizirana u šest desetosatnih cjelina koje imaju od jednog do troje voditelja, a na današnjem je rasporedu, pored Rovattijevog, i ono M. Roveretta na temu “Jedno neodrživo mišljenje. Slučaj Nietzsche”.
Nekadašnja tršćanska psihijatrijska bolnica dojmljiv je kompleks zgrada u kojima se odvijao život njezinih stanovnika, kako po funkcionalnoj raščlanjenosti tako i po veličini površine koju je ona zauzimala, znaku položaja što ga je Trst uživao u doba svoje modernizacije, ali i njezinih paradoksa: veliki društveni, ekonomski i kulturni iskoraci tražili su i velike ludnice. Danas je to prostor kulture i znanosti. Ponad jednokatnice u kojoj se održavaju predavanja Tršćanske filozofske škole nalazi se kazalište na otvorenom iz vremena dok je bolnica još bila u funkciji i autobusna stanica s omanjom nadstrešnicom za putnike na čijim su bočnim stijenkama ispisani stihovi A. Sidrana, A. Zanzotta i M. Vešovića, pokazatelj otvorenosti današnjeg Trsta i njegova nastojanja da se rastereti kompleksa civilizacijske granice te eventualno preseli ga na stranice memoaristike. Pred ulazom u jednokatnicu postavljena je metalna kopija Marca cavalla, skulpture od drva i prešane papirne mase, visine 4 metra, što su ju Basaglini pacijenti ožujka 1973. kolektivno bili izradili za potrebe terapijskog performansa. Prigodom jedne od brojnih repriza tog performansa u podnožju skulpture bio je postavljen natpis “Marco cavallo oslobađa sve”: taj konj (cavallo) biće je kadro preskočiti (scavalcare) sve zidove i sve ograde što slobodu dijele od neslobode, pa tako i one što među ljudima uspostavlja diskriminaciju racionalnih i iracionalnih, normalnih i luđaka. Zapravo, ako je suditi prema Basaglinom opreznom optimizmu (“Ludilo je različitost ili strah od različitosti”) koji upućuje na momente iracionalnosti kod racionalnih i na strah normalnih naspram ludila i ludih, Marco cavallo sažima u sebi sliku antipsihijatrijskog programa: ne samo što je taj konj-sloboda kadar preskočiti zapreke institucionalne psihijatrije, potrebno je također omogućiti da normalnost-jahač sjaše (pored “preskočiti” scavalcare znači i “sjahati”) s tog konja-ludila i dopusti mu slobodno i rasterećeno kretanje po prostorima izvan institucijskih granica. Na jednom od zidova psihijatrijskog kompleksa nekada je stajao podrugljiv koliko i upozoravajuć grafit: “Navratite do nas na elektrošokove”. Ako je normalnosti ludilo povremeni teret, onda je ludilu psihijatrijska normalnost postala stanje trajnog bremena.
Kotrljanje je posrećen Nietzscheov izraz za dimenzioniranje volje za moć. Piše Rovatti u svojem prilogu Mekoj misli: “Tipična situacija ‘snažne misli’ jest ona u kojoj su mislilac i mišljeno, onaj koji misli i ono što je mišljeno tijesno povezani: jedno drži drugo u zahvatu, zrcalnoj korespondenciji. Situacija koju Nietzsche ima u vidu karakterizirana je, nasuprot tome, mogućnošću gubljenja sebe: čovjek je došao do granice, jedan korak dalje i mogao bi propasti u ponor, potpuno se izgubiti”. Rovatti se prilikom upoznavanja trudi ne pokazati kako molba da prisustvujem predavanju na poziv (jer izgleda da redovni polaznici plaćaju pohađanje) ipak jest jedan oblik priznaja (s neočekivanog mjesta); nakon neiskazanog zašto i taktiziranog odgovora (“Što se tiče talijanske kulture, moji su trenutačni interesi okrenuti u prvome redu radovima F. Jesija o mitu i mitologiji, žao mi je što oni nisu dovoljno poznati izvan Italije”.) uslijedila je reakcija čijoj se dvosmislenosti nema što prigovoriti: “Bez brige, nisu dovoljno poznati ni u Italiji”. Nastoji biti ljubazan i srdačan, nenametljivo, a njegova publika, koje je toliko da u dvorani nema dovoljno mjesta za sve prisutne, sastavljena je pretežno od filozofskih znatiželjnika. Oni studentske i nešto malo starije dobi su u manjini.
Predavanje kasni dobrih dvadesetak minuta s početkom i organizatori obavještavaju polaznike škole o promjeni programa: zbog Roverettove spriječenosti predavanje o Nietzscheu prebačeno je u drugi termin. Kao što se moglo i očekivati, ni u jednom trenutku Rovatti ne sugerira da je egzistencijalna granica iz Nietzscheove misli o približavanju nekom nepoznatom mjestu X i mjestu ponora podudarna civilizacijskoj granici. Niti da ovu potonju valja prepoznati u geografskom prostoru grada koji je nekada udomljavao Basaglijinu psihijatrijsku bolnicu, a sada udomljuje ovu filozofsku školu koja, zasada u formi sinegdohe, može računati na međunarodnu recepciju i čiji su predstavnici na dobrom putu da za dogledno vrijeme uđu u njezino polje (R. Kirchmyer). Rovatti govori o povijesti i predpovijesti slabe misli, o G. Vattimu, naravno, a taj čin stavljanja u igru pokazuje se etičko-političkim korektivom u nietzscheovskoj situaciji kotrljanja prema nepoznatome – ono odaje i nemoć i slabost volje još u svojem tijeku, dok rub ponora nije dotaknut. Bez trijumfalnih nota, bez zavodljivih prisjećanja na neka prethodna (postmoderna) vremena i bez prepuštanja onom teretu kivnosti kojem je Nietzsche namijenio neke od svojih zapaženijih stranica. Trpno i bez migova da bi to trpno trebalo izjednačiti s patništvom. Ako već ne općenito, onda barem pojedinačno.

Foto: Ivan Molek

 

Milan Zagorac: 16.6.2013., Bloomsday, nema smisla citirati Joycea, ovo je ionako tršćanska priča

Jučer je bilo vruće i nije bio nimalo ugodan da za šetnju Trstom, ali što ćeš, kupujemo jeftiniju hranu u Coopu, zatim šetamo gradom, zatim malo uživamo u lijepim prizorima putničke luke i Piazza unita, Piazza borsa itd., da bi se skuhani vratili kući navečer, nas pet, u malom autu s klimom.
Bili smo u tom Trstu i prije nekoliko dana, počastio nas je professore M. s ručkom u Siora rosa na Piazza  Hortis, u blizini Svevova spomenika, uzeli smo: Tamara orecchiette s pestom genovese, sior professore, dragi naš prijatelj M. uzeo je punjeni patlidžan, a ja melanzane alla parmigiana (malo drugačiju od one kućne, puničine, ali dobru, u svakom slučaju, isplati se), jelo od patlidžana, sira i luka, naravno, nešto kao musaka, pravu vegetarijansku poslasticu za koju naši ljudi uglavnom ne znaju.
Koliko li je vremena prošlo od naše zadnje zajedničke šetnje Trstom, s kojim Tamara i ja imamo i nemamo veze (naime, tamo smo jednom mjesečno, kupujemo hranu, naravno, ponekad cipele, ali samo ponekad, zatim, ako trebaju neke stvari koje kod nas ne postoje, ali uglavnom to je posve nebitno, a valjda se zbog nepostojanja jezične barijere osjećamo tim kućnije, kao u nekom mentalnom produžetku Rijeke)… Bit će skoro tri godine, a sada više drage gđe V., supruge siora M. više nema, nakon duge, mučne i teške bolesti koja je trajala i trajala, tako da je naš današnji razgovor bio razgovor o toj boli, rastanka naravno, pa nije ni čudno da je M. tako zagrlio Tamaru i mene, kao da smo mu vlastita djeca ili, barem, dragi, dobri prijatelji kad je vidio našu HR registraciju nakon višetjednih putešestvija po Italiji.
Mi smo V. pustili da brodi oceanima, gdje je duša slobodnija.
Jasno, otvorila su se i pitanja o nama, kako smo, jesmo li bolje, i tako nešto, pa se ispostavilo da smo i mi u tom Trstu, dok je njegova V. nažalost umirala, imali susret s vlastitim strahovima od bolesti, od smrti, da, upoznali smo onu strašnu i veliku Cattinaru iznutra, bolnicu na 16 katova iznad zemlje i još pet ispod, ponad Trsta, u dva velika bloka, ali, eto, taj je naš susret s bolničkim Trstom srećom bio kratkotrajan, iako su naša hodočašća u riječke bolnice puno puno češća… možda sve povezano s uranovskim aspektima, s onim tehnološkim aspektima koji su nam nužni kako bismo nadvladali vlastita ograničenja (tijela)… i sve je to zanimalo M.-a, i nikako mu nije bilo jasno zašto o tome nismo govorili, zašto smo mu prešutjeli ove važne istine, a ja sam se pravdao, “da, stvar je u tome da je tvoja situacija daleko veća od naše, ti si izgubio ženu, izgubio si V., a mi smo se samo prestrašili, našli u teškoj situaciji, mi smo samo u programu…” Istina je negdje u sredini, kao da su između ta dva, posve osobna Trsta, naši životi ušli u jednu čudnu interferenciju, igru duša koje je jako teško objasniti racionalnim mehanizmima, no kao magija funkcionira sasvim dobro. Pa makar i s letalnim posljedicama, ali što je to u odnosu na… Ona živi zauvijek, pa se unaprijed možemo dogovoriti o susretu u vječnosti.
Kako god, M. nas je počastio, bogovski, popili smo i jedan espresso, on sa sladilom, ja gorki, Tamara Ness s okusom lješnjaka…
Kao i jučer, kad smo popili neku kavicu u svom uobičajenom bariću (da, zamisli, znaju nas pa čak ulazimo u one male razgovore, bla, bla, o svemu, zgodna mala Talijankica nas srdačno uslužuje, gazdaričina kći), mene je zabolio trbuh i bilo mi je istinski loše… Možda od vrućine. Kao i kada smo pola sada kasnije na Viale XX settembre pojeli sladoled. Sjeli smo pored Arapina, međutim Arapin se maknuo od mene, kao da sam kužan ili smrdim, mora da sam smrdio, ipak sam cijeli dan na vrućini, ali sam osjećao, zaista osjećao da sam malo diskriminiran, osjetio sam rasnu diskriminaciju na sebi, okružen Arapima, Indijcima, Afrikacima i Azijcima, gotovo da nije bilo ni prilike čuti talijanski, osim crnca koji je pitao Ho fame, da mi un euro… Čudno. Istresao sam mu šaku nekog sitniša i rekao forza e corraggio… Glupo, što njemu to znači, on je rob, bijeda iz neke zlikovačke satrapije u Africi gdje penise režu satarom za krivi pogled na ženu, a ovdje je u Italiji i dalje bijeda, ali barem ne sijeku ekstremitete, možda čak daju i euro. Tragedija, siva zona, sjena naše civilizacije, sramota s kojom se suočavamo tek danas, kasno, višestruko prekasno.
Leopold Bloom je bio Židov kao i Svevo. Vrte mi se po glavi. Priča o ničemu i svačemu, o ograničenjima, duše koja se mora sputati “ničim” da bi “odradila” “ništa”… Čini se kao tlapnja, ali nije, riječ je o ultimativnoj istini, o zrcaljenju sebe u patnji kojom se nadrasta vlastita ograničenja. Zamršeno.
Kaže Tamara, sličiš na Izraelca, izgledaš kao onaj na National Geographicu koji lovi zmije po Izraelu, možda je Arapin instinktivno otišao na drugu stranu, no pustimo nagađanja, sve je to u sferi subjektivnog koje se prelama kao jedna nova, začudna, posve neopisiva stvarnost tako prazna od događaja, a tako prepuna promjene, tako bizarna poput ove nove Europske unije, superdemokratske superdržave superfinancija i cijelih slojeva novih robova koji su zabavljeni tzv. kruženjem elita.
Valjda zato tako rado ljudi čitaju romane s radnjom, a tako preziru djela bez radnje, iako nam se život, kako god to izgledalo nevjerojatno, sastoji od ne-radnje. A ipak je u stalnoj mijeni. Eto, prije tri godine je V. bila s nama, a sada je nema s nama. A to je samo najveća promjena. One male ni ne nabrajamo.
Profesor M. prezire radnju, a obožava poeziju. On je stara škola, Montale, Ungaretti, Quasimodo, Gadda, to je njegovo društvo, a Tamara i ja ga razumijemo, razumijemo i koliko je njemu teško jer sve to skupa nestaje, nestala je V., svijet koji je stvorio iščezava naočigled, s gadgetima, internetskim grupama, društvenim mrežama, sve to mu je nepoznato more, mi mu ni to ne spominjemo kao što mu nismo spominjali detalje oko našeg ogleda o vlastitoj bolesti i smrtnosti… jednostavno, bilo je neumjesno. V. je bila draga, pogled na fotografije nam izmamljuje velike emocije. V. je bila tako mlada. Na fotografijama je zauvijek ostala djevojka. Mlada žena, kao Tamara danas.
Nećak, koji je taj drugi dan došao u Trst s nama, bio je presretan zato što su mu teta, dakle, Tamara i nona, dakle moja punica kupile sat, veliki, moderni, lijepi kao znak pažnje za uspješan završetak školske godine. Nismo se provozali onim tramvajem, na remontu je, pa su tako ostale kartice za neku sljedeću priliku, nema veze, Tamara ionako nije ponijela aparat, znači, ništa ni od slika.
Ostaju slike koje na kraju zrcale nas.
Trst je naša krajnja geografska ekstenzija doma, poput Zagreba ili Varaždina na drugoj strani; mjesto gdje ljudi govore, misle i izgledaju slično nama. A ova je priča hommage za ne-priču, ne-događanje, iza kojeg se krije stotine malih, strašnih, ali i one nekolicine lijepih stvari.
Život je tako strahotno mjesto. Opet, bez te strahote kao da se ne bi nikada naježili. A to bi značilo samo jedno: da više nismo.