Arhiva oznaka: Tino Prusac

Tino Prusac: Reinkarnacija

Pretvorit ću svoje ožiljke u pismo
u kojem ću pokopati svoje osjećaje koje vraćam izvoru.
Otići ću sam kao magla
hladnoga jutra koje udara u srce
nakon što moja apokalipsa završi.
Objavit ću se kao vjetar
koji već dugo traži moju vrstu
i kaže da smo nestali u godinama.
Svi smo stvoreni iz ljubavi
i ovdje smo kao čin života neizbrisiv i u njegovoj odsutnosti.
Čini se kao da je sva ta ljepota
i sve tuge
i razočaranja i žrtve
sve je to bilo oskvrnuće
načina na koji smo stvoreni da volimo.
I da
ja ću za vas plakati
a onda ću obrisati suze rukavom gdje je bilo moje srce
i napraviti ulaz u sljedeći svijet.
Zato idem svojim putem
i nosim riječ kao odličje
smijem se kao tragični klaun
u uzvišenosti ludila svega
gdje izgaram kao svijeća.
Sada želim pravdu iako je neuhvatljiva
ubija me opet svojim zlim glasom
jer sam zamijenio glas neba
glasom čovjeka.
Mudrost i ljubav prema znanju
isparavaju u ponoru bez daha.
Jednoga ću dana osjetiti
svaku stanicu u mom tijelu
osjećam to više nego što mislim.
Napredujem u sjeni izgubljene svjetlosti
kao reinkarnacija
u prostoru izvan dosega.
Prostor raste
energija je ušla na scenu
kao ljubičasta noć između zvijezda sve dok i posljednja ne izađe.
Sve to i više
dopire do neostvarivog
i onda će se objaviti
u mnoštvu napuštenih vrtova
gdje loze sazrijevaju vinom kojim je život opijen
i gdje je ljubav vrsta transa
u koji ulazimo.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Spomenik u sjećanju

Vrijeme je da pustim glas
koji bi sve rekao
samo jednu riječ
jedan zvuk
zbog planeta koji živi
raskomadan i lud.
Rekao bih
potaknut životom
mogu vam ponuditi svijet u peharu
ili kruha i riba
poput uličnog mesije
na uglovima gradskih trgova
s tajnom djetinjstva
kao trajnu ljubav.
Jednom sam bio crveni pupoljak na stablu
što sanjao je cvijet
zamišljao sam zore
koje će ispucati osmijeh zbog mog plamena
zavidio lišću koje je moglo pričati po kiši
drhtavom rječitosti
koja cvate samo sat vremena ujutro.
I ja starim
i zaboravio sam
što sam htio reći
a činilo se tako važnim
možda nešto o tajni
ljudskog srca
najmanje fatamorgane u prostoru.
Možda i sada padamo
poput kiše zajedno
a ponekad sam samotni korak
na jedinom putu u nigdje.
Umoran od forme
prolazim pored sebe
preklinjući nebo za dopuštenje da riječi teku
kao zavjet
jedini spomenik u sjećanju
tako će me vidjeti u punom cvatu kada odem.

Foto: www.pexels.com