Arhiva oznaka: Tino Prusac

Tino Prusac: Poruka u boci

Istina je da je život često poruka u boci
koju je netko bacio u davna vremena
za pomoć
samo da potvrdi svoje pravo na postojanje.

U svijetu koji je odbacio cijeli svemir
svi smo mi tema snova
neki sa životnim vijekom zvijezda
neki poput munje
neki u sjeni
poput mene
koji sanjaju snove
kao nastanjive planete.

Svi smo mi razapeti po svijetu
naopako
i čujemo jedino dugi vrisak tišine
poruke u boci
u crvenom odsjaju svjetla
na površini mora.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Odvojimo se od protokola zabluda

Skinite ove lance s mene
jer kamo god krenem
tihi zveket tuge
plače u mojim koracima.

Vrijeme je
za zvuk glasa koji pročišćava
u prljavštini cvjetanja.

U tišini vremena istine istječu
kroz promašenu konfiguraciju sna
jer život je duga i teška disciplina učenja
kreativnog samouništavanja.

Pod prozorom iluzije
raste sve ono što tada nismo razumjeli
svijetli prazan prostor
brutalan i beskompromisan
uzdižući se iz dubine
kako bi istrgnuo stranice iz knjiga
vukući oblake
u blato.

Smrtnost čezne za vječnim
poput tame
izgubili smo se u potrazi za boljim danima
neizgrađene želje
napunile su iluziju svoje izoliranosti
uz miris dima u zraku
mi čak i znamo da smo mrtvi.

Odvojimo se od protokola zabluda
tražimo sebe u slobodi
uza sav kaos
Sunce će izići ujutro i sipati toplinu
pa će se i naš prah otkupiti.

“Tek kad sasiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, kad ulovite i posljednju ribu, tek onda ćete shvatiti da novac nije jestiv.”

/proročanstvo Cree Indijanaca/

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kriška stvarnosti

sat bilježi vrijeme
ali to vrijeme nije moje
bdijenje klizi u zaborav
olovka grebe po papiru
ostavljajući trag riječi
da se proširi po satima
ukradenim od sna

nosio sam svaku riječ
kao privjesak oko vrata
a od ove noći
za spavanje ostalo je
dragocjeno malo vremena
nekoliko sati
ništa dalje ili dublje

protivno mojim sklonostima
ubio sam misao
koja mi je govorila
o umiranju svijeta
i glupost
poput buđenja

san je dahtao za mojim vratom
ostala je samo kriška stvarnosti
još mokra od stvaranja riječi

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kada ostariš

Kada ostariš, sve je sivo
i nebo i prostor
i postaješ sjena tužne nade
koja stoji na vratima i zagleda se
u strašnu prazninu
iste ponavljajuće more
koja sanja da zapravo postojiš

postaješ glas koji traži svoja krila
u sažetosti spoznaje tišine
gledaš nebo čežnjom čovjeka
čija pitanja su starija od njegovih očiju

samo si prašina ceste pod nogama
prašina koja luta po njoj
ponovo se sjećaš željenog puta u budućnost
a ne ideš nigdje
i gledaš i vrijeme i prolazak
ne znajući kamo su otišli

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: Na suprotnoj strani Mjeseca

Vjerujem da bi bilo veličanstveno
podići pozdravni pogled ka mekim pastelom oslikanom nebu
staviti dušu i um na jednostavnost
i biti kreativni vjetar.
Pokušati pobjeći od zabluda stvarnosti
iz labirinta koji je izgubljen u nama
nestati iz kaosa koji se krije
na uvijek istoj dugoj i tamnoj cesti.
Uzeti u obzir nebo oslikano strahopoštovanjem
gdje poezija jede svoju radost
kao izmrvljeno obećanje blaženstva
ili jede svoju agoniju.
U komediji pogrešaka u oku promatrača
kao da samo jedna rana odgovara svima
a cinizam služi kao protuotrov za tugu.
Pogledati u izmaglicu kroz koju se vide sjene pjesnika kako lutaju
poput duhova među sjajnim zvijezdama
a njihova se refleksija kotrlja poput vodenih kapljica
ili kao odsjaj običnog mjedenog kruga kojeg oblače oblaci.
Ipak treba ostaviti svoj otisak
na način koji udahnjuje život u mrtve riječi
gdje je svaka emocija jedinstvena životna misao
mrvica iznesena iz sna.
Nadam se da ću noćas vidjeti nebo
poput reinkarnacije pjesnika koji je pobijedio smrt
koji je ostavio buket ruža
kao posthumne pjesme na vlastitom grobu
i stihovnu glazbu sjena na suprotnoj strani Mjeseca.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Pedesetak godina kasnije

U životu postoje
vlažni zimski dani
koji dolaze poput tišine u mekim cipelama
kroz jedan kvadrat svjetla
i duhovi suza koji se vraćaju
kroz ulice mračne baštine
kao muza u prostranoj sadašnjosti

naučio sam zadirati
u neobičnost ponora
u kojem sjene prolaznosti tonu u vrijeme
dok sam promatrao zračni balet lastavica

stajao sam na mjestu predugo
i mislio sam da će se jednoga dana sve preokrenuti
dopustite mi da se ponovno rodim
iz te vatre koja gori u meni
u kojoj gorim od tjeskobe
svoje dječačke bespomoćnosti
pedesetak godina kasnije

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kako opet biti klinac

Sjećate se onih vremena kada nas je nije bilo briga ni za što? Kad nas je bilo baš briga i tko je predsjednik, a tko premijer. Politika je bila nešto jako daleko, nešto jako strano.
Sve što je bilo bitno je biti vani. To je bilo vrijeme kada smo doma odlazili samo da bismo nešto pojeli, i to samo kad se mora. Sada smo “kao” odrasli. Veliki smo. Odgovorni.
A svatko bi se od nas volio barem na trenutak vratiti u to divno, bezbrižno vrijeme. U redu, vrijeme ne možemo vratiti, ali te osjećaje i te uspomene možemo.
Svatko od nas sigurno se s osmijehom na licu prisjeća igara iz djetinjstva, kada su sve djevojčice preskakale gumi-gumi, dječaci se igrali kauboja i Indijanaca, a svi su zajedno po cijele dane trčali po parkovima i livadama.
Možda vas je život odnio daleko od mjesta gdje ste odrasli. Možda tu nema više vaše kuće ili vašeg stana. Ali, ništa vas ne sputava da prošećete tim vašim starim ulicama. Vašim skrivenim mjestima za igru. Možda je drvo ispod kojeg ste se igrali skrivača još uvijek tu. Možda je klupica još uvijek tu. Možda je sve još uvijek tu, ali tu su sada neki novi klinci.
A gdje su oni nekadašnji razuzdani klinci? Što rade? Tko zna? Možda su daleko, možda su blizu. I da, promijenili su se. I sve se promijenilo.
Ali ipak dijelimo jedan zajednički period. Možda i najljepši period života.
Pokušajte se opet igrati jedno popodne. Ili na dva-tri sata. I iskoristite to vrijeme da se ponovo igrate. Da, izgledat ćete glupo. Neki koji gledaju sa strane će vam se smijati.
Koga briga!
Vi ste došli s ciljem. Došli ste se prisjetiti jednog lijepog perioda svog života. Sve drugo je nebitno.
Igrajte se. Nemojte nikada odrasti.
Onog trenutka kada dopustite da taj klinac u vama odraste, nestat će i osjećaji. Nestat će i uspomene. Nemojte to dopustiti. Nikada!

Foto: pixabay.com