Arhiva oznaka: Tino Prusac

Tino Prusac: Pjesmotvor

Želio sam pisati o bojama cvijeća
poput pravog pjesnika
ali misao je skliznula u blato
zamagljena patinom
kao stara knjiga.
Pustit ću vrijeme
neka raste kao korov
i tražiti put u životu
kao igla kompasa
tražeći pravi sjever.
Pisat ću kao pjesnik
koji otkida šavove iz svog srca
i zaboravlja da bol nije privatno
vlasništvo.
Ako želim lutati
u pustinji sebe
kao neki pastir vjetra
ili biti pjesnik koji se povlači
u samoću
ne dirajte mi san koji se stalno
vraća
kao zadnja inspiracija zraka.
Pisat ću kao pjesmotvor
koji živi na rubu riječi
i napisati poetski alibi
za sjene prije svitanja
koje traže sveti gral.
Ponekad se izgubim
sretniji nego što izgledam
u noći koja me vara kao iluzionist
gdje cesta izgleda
kao čarobni štapić
i nikada ne mogu pogoditi
što će izvući iz svog šešira.

Foto: www.pixabay.com

Tino Prusac: Pitaš što me muči

Pitaš što me muči
čemu onda sumnja?
Možda ne želim više čekati jučer
koje noćas proganja moje snove
i zakopava moje srce
s počastima mraka.
Nakon što posljednje svjetlo
padne posječeno
ja ću isplakati rijeke
jer nisam udahnuo život
usponima i padovima prolaznog uma
kao da sam stao na put
vlastitog sna.
Barem jednom ću nositi
kao znamenje
beskrajne pogrešne riječi
u hladnoj vatri
mog besanog grada
gdje ću posljednji put
promatrati Mjesec
kako ispija kavu noći
negirajući vlastitu svjetlost
poput poruka
koje mi stalno dolaze.
Drhtava predskazanja
ili su prazna
ili s prljavim iglama
ali ruke
one su kromirana svjetlost
kao što su i tiha zvona mog srca
i ukočen pogled na cestu proljeća.
Pitaš što me muči
i zašto ne objavljujem tišinu
i nemam ništa za reći
a toliko sam stvari izložio
u divljem besmislu?
Poslušaj vjetar
zatvori oči
udahni duboko
to je cijena mira
s osmijehom na licu.
Ostavljam riječi
ponoćno gorke
jednako bezvremenske
na tragu koji se spušta
u tamnu ulicu
samo da se uklopim
a ti i dalje pitaš
što me muči.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Reinkarnacija

Pretvorit ću svoje ožiljke u pismo
u kojem ću pokopati svoje osjećaje koje vraćam izvoru.
Otići ću sam kao magla
hladnoga jutra koje udara u srce
nakon što moja apokalipsa završi.
Objavit ću se kao vjetar
koji već dugo traži moju vrstu
i kaže da smo nestali u godinama.
Svi smo stvoreni iz ljubavi
i ovdje smo kao čin života neizbrisiv i u njegovoj odsutnosti.
Čini se kao da je sva ta ljepota
i sve tuge
i razočaranja i žrtve
sve je to bilo oskvrnuće
načina na koji smo stvoreni da volimo.
I da
ja ću za vas plakati
a onda ću obrisati suze rukavom gdje je bilo moje srce
i napraviti ulaz u sljedeći svijet.
Zato idem svojim putem
i nosim riječ kao odličje
smijem se kao tragični klaun
u uzvišenosti ludila svega
gdje izgaram kao svijeća.
Sada želim pravdu iako je neuhvatljiva
ubija me opet svojim zlim glasom
jer sam zamijenio glas neba
glasom čovjeka.
Mudrost i ljubav prema znanju
isparavaju u ponoru bez daha.
Jednoga ću dana osjetiti
svaku stanicu u mom tijelu
osjećam to više nego što mislim.
Napredujem u sjeni izgubljene svjetlosti
kao reinkarnacija
u prostoru izvan dosega.
Prostor raste
energija je ušla na scenu
kao ljubičasta noć između zvijezda sve dok i posljednja ne izađe.
Sve to i više
dopire do neostvarivog
i onda će se objaviti
u mnoštvu napuštenih vrtova
gdje loze sazrijevaju vinom kojim je život opijen
i gdje je ljubav vrsta transa
u koji ulazimo.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Spomenik u sjećanju

Vrijeme je da pustim glas
koji bi sve rekao
samo jednu riječ
jedan zvuk
zbog planeta koji živi
raskomadan i lud.
Rekao bih
potaknut životom
mogu vam ponuditi svijet u peharu
ili kruha i riba
poput uličnog mesije
na uglovima gradskih trgova
s tajnom djetinjstva
kao trajnu ljubav.
Jednom sam bio crveni pupoljak na stablu
što sanjao je cvijet
zamišljao sam zore
koje će ispucati osmijeh zbog mog plamena
zavidio lišću koje je moglo pričati po kiši
drhtavom rječitosti
koja cvate samo sat vremena ujutro.
I ja starim
i zaboravio sam
što sam htio reći
a činilo se tako važnim
možda nešto o tajni
ljudskog srca
najmanje fatamorgane u prostoru.
Možda i sada padamo
poput kiše zajedno
a ponekad sam samotni korak
na jedinom putu u nigdje.
Umoran od forme
prolazim pored sebe
preklinjući nebo za dopuštenje da riječi teku
kao zavjet
jedini spomenik u sjećanju
tako će me vidjeti u punom cvatu kada odem.

Foto: www.pexels.com