Arhiva oznaka: Tea Marković

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije

Intervju s našom autoricom Slavicom Gazibarom iz zimskog broja časopisa 2014. na neki je način samopropitivanje našega djelovanja. Znamo da smo dosta zamutili vodu, ali još uvijek ne znamo dokle nas ova priča može dovesti. Slavica Gazibara dala nam je ponešto smjernica.

Predstavite nam se ukratko vlastitim riječima, odakle je počelo vaše spisateljsko putovanje i kako je izgledalo?

Više od dvadeset godina radila sam kao novinar, a već dosta sam godina profesorica u srednjoj školi u svome gradu Varaždinu, gdje i živim. Kako sam iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata bilo je svima teško, ali ni meni lako pa sam godinu dana u Stuttgartu prala suđe u jednom talijanskom restoranu. To zovem svojom studijskom godinom (humor me često spašava).

Kad sam se vratila, ratna se euforija ipak smirila, ljudi su počeli razmišljati da zlo ipak nije nacionalna kategorija i dobila sam radno mjesto najprije u Čakovcu u Gospodarskoj školi, a potom u Varaždinu u Elektrostrojarskoj, gdje radim i sad. Kako sam sama brinula o kćeri, a ona je planirala studirati, godinama sam radila po barem dva posla: uz školu sam  pisala za razne novine, agenciju HINA, za Jutarnji list itd.

Kao gimnazijalka slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu družeći se mnogo s mladim kreativcima. Tada sam željela na Kazališnu akademiju, a kako sam poeziju voljela i sama pisala, nastupi Enesa Kiševića i Darka Čurde dodatno su me motivirali u radu. Moju ideju o akademiji roditelji nisu podržali i život je krenuo drugim putem

Iako pišete i poeziju i prozu, vaš rad ipak broji više pjesama. Što je za vas osobito u poeziji, a što u odnosu na prozni izričaj?

Ja naprosto obožavam poeziju! Čitanje pjesme i dodavanje vlastitih opservacija datostima u pjesmi za mene su uživanje. Mislim da me poezija čini boljom osobom. Čini mi se da je ona šira od mogućnosti proze. Znam da zvuči paradoksalno, ali u pjesmi mogu obuhvatiti sve, apsolutno sve, a dodati i glazbu ako želim. U prozi netko to mora svirati ili upaliti radio.

Zapravo mislim da avangarda kao sveukupnost postmodernističkih izričaja traje i danas, stotinu godina poslije prvih krikova i manifesta. Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje.

Današnju razlomljenost čovjeka, njegova života i svijeta te odvojenost od prirode, svemira, drugog čovjeka i samog sebe već su raspredali filozofi i sociolozi, ali nisu našli rješenje. Naravno – onda je i umjetnost, pa i književnost, takva. Miješaju se književne vrste, tehnike pisanja, rodovi; u poeziji definitivno prevladava slobodni stih, a pjesme su sve kraće. Taj gotovo aforistični pristup izražava čovjeka današnjice: on nema vremena, volje ni unutarnje potrebe da dnevno dva-tri sata odvoji za čitanje. On traži kratko, intrigantno štivo pa je zato danas najpopularnija prozna vrsta kratka priča.

Govorim li o poeziji – pjesma postaje sve zgusnutija, stih je ogoljen, značaj epiteta kao ukrasnog pridjeva gotovo da se gubi, često je on u funkciji pojačavanja kontrasta ili paradoksa. Epitet danas daje efekt začudnosti. Ima još narativne poezije, a ako govorim o ovim našim prostorima – onda mi se čini da – kako idemo prema istoku – to je ima više

Kakva je, po vašem vlastitom mišljenju, narav vašeg književno-umjetničkog izričaja, čemu stremite?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Sve ono što volim u pjesništvu… Nadam se da djelić toga ima i u mojim stihovima. Znam da su pitanja poput onih tko sam, kamo idem, koje je moje poslanje, pitanje osamljenosti fizičke, ali i one u društvu – elementarna pitanja svakog čovjeka. U svojim pjesmama postavljam pitanja, a tek ponekad odgovor. Sebi. Ako se i drugi nađu u njima, onda sam na dobrom putu

Možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Svi koji objavljuju ovdje pišu dobro. Kao da je nekim čudom selekcija već obavljena. Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića.

Zapravo u vašem časopisu nema loših pjesnika, to je činjenica, a valjda i jeste zato najbrojniji po autorima, najcjenjeniji među njima i najutjecajniji pjesnički portal u zemlji.

Imate li omiljenu pjesmu ili autora, možda kolegu pisca? Kojim se piscima iznova vraćate u potrazi za inspiracijom ili naprosto oduškom?

Jedan kolega uputio me u izdavačke vode. Otad objavljujem na nekoliko pjesničkih portala, među kojima je i „Književnost uživo“. Velikom pjesniku i velikom čovjeku Zoranu Piljeviću sam duboko zahvalna na podršci i to ističem ovom prigodom s obzirom da se nismo upoznali. Iako čovjek s vremenom stvori neke rigidne stavove o ljudima, još uvijek ima i divnih ljudi! Otad – oko dvije godine – objavljujem najčešće baš na portalu „Književnost uživo“.

Volim i čitam od poezije sve do čega dođem, ali posebno volim ruske i francuske pjesnike: Jesenjina, Ostrovskog, Ahmatovu, Baudelairea, Verlainea, Lorcu, Nerudu, Poea… Od prozaista  Dostojevskog, Camusa, a od suvremenih obožavam Franzena, Gryttena, Shea mi je dobar, Handke, novi naraštaj Skandinavaca, mladi Goran Vojnović iz Slovenije… Ipak, uvijek se ponovno vraćam Selimoviću, Andriću, Dostojevskom i Tolstoju. Možda zato što sam s njima odrastala, a od pjesnika prije svih volim Ujevića pa Matoša, Šimića, Miljkovića, Desanku Maksimović. Kod njih pronalazim mnoge odgovore na vlastite dvojbe i svako malo zavirim u njihove stihove.

U mome viđenju poezije Tin Ujević nije samo veliki pjesnik i pisac, već i kao čovjek zauzima posebno mjesto. On mi je nešto poput biblije u književnosti. Njegove i Matoševe rečenice najljepši su stihovi i najljepše stranice na hrvatskoj književnosti. Oni su postavili standarde pisanja koji ni danas nisu nadmašeni. Kad ih po ne znam koji put ponovno čitam, ne samo da im se divim, već uvijek nanovo otkrivam ljepotu svog jezika.

Postoji li za vas negativna tendencija u poeziji/prozi? Postoji li literatura koju ne volite čitati?

Pravi problem danas su vrijednosni kriteriji. Pripadam starijoj generaciji koja je u mladosti doista osjećala slobodu u izražavanju mišljenja, promišljanju svijeta, čovjeka, mi smo se stvarno borili promijeniti svijet i mijenjali smo ga. Danas mlade ne zanima gotovo ništa, osim novi tip mobitela ili kompjutera i filmovi – bajke, a sve zbog najnovijih tehničkih dostignuća. Kada sam djeci na nastavi htjela pokazati kako su ljudi  u starom vijeku množili višeznamenkaste brojeve samo pomoću sjecišta linija, oni su počeli brbljati, potpuno nezainteresirani! Na pitanje zar ih to ne zanima, odgovorili su – što će im to kad ionako imaju sve na kalkulatoru! Tako je i s odnosom prema znanju.
Ipak, nisu oni krivi, mora da je upravo moja generacija negdje pogriješila kad smo ih rodili u ovakav svijet, dali im takve igračke u ruke… Možda smo se trebali više družitis njima, razgovarati, igrati, čitati, možda se nismo trebali oduševljavati svakom tehničkom i tehnologijskom novotarijom i poželjeti je u svome domu, a možda smo mi preživjela kategorija ljudi, a baš oni ta novost koja će iznjedriti neki bolji svijet…
Naravno, da se odraz ovoga vidi i u umjetnosti, pa i u književnosti.

U poeziji ne volim prostakluk niti me zanimaju erogene zone pojedinih ljudi, kao ni njihov način vođenja ljubavi. Iako je to danas u modi i erotske pjesme pišu mnogi, meni su odbojne. Za mene je čist papir, bijeli papir na kojem će nastati pjesma ili biti upisana neka dobra misao – svetinja, imam pred njim neku tremu i želim dati najbolje od sebe kada pišem. Jer to je moja JA, moj lirski subjekt koji je mnogo više od banalnih riječi leptirići u trbuhu i tragovi poljubaca na vratu. Naprosto me ubija ta banalnost, prizemnost kad čitam…

Smeta mi i nepismenost djela onih koji pišu. Najviše mi je žao kad vidim dobru pjesmu, sjajno napisanu, a ni elementarno pismenu. Znam da ne mora svatko znati savršeno pravopis i gramatiku, ali ipak smatram da iz poštovanja prema poeziji, prema pjesmi i prema samome sebi mora prije objavljivanja to pokušati urediti.

Kakva su vaša razmišljanja o projektu i časopisu „Književnost uživo“? Uspijevamo li povezati autore i pružiti im polje kreativnog izričaja? Imate li savjete za nas?

Kako to da nema kod nas više prostora za objavljivanje? Ima portala, naravno, ali ako otvorite i vidite posljednju objavu od prije godinu dana ili šest mjeseci, onda se tu nema što tražiti! Osim toga te stranice njihovi timovi koriste za promidžbu, reklamiraju svoja izdanja i neke aktualne događaje. Kad to odrade, a ne događa se ništa drugo i nitko ne objavljuje svoje radove, zadnja objava nekad traje mjesecima. Uglavnom – upravo „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije, u Hrvatskoj definitivno, ali i šire – mnogi ljudi koje poznam preko poezije s drugih portala – iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada – objavljuju upravo ovdje. Ovaj portal postao je nekako prestižni kulturološki centar onog što danas možemo nazvati širom regijom.

Osim što na ovoj, ali i još nekim stranicama objavljuje puno ljudi, vlada svugdje dobra atmosfera, administratori brinu da nema neugodnosti ili provokacija bilo koje vrste, tolerancija je maksimalna i to mi se sviđa. Kao što ima eminentnih imena, ima i onih koji su početnici, ali se vrlo brzo iskristalizira tko i kako piše. Iako je ovaj način plasiranja poezije nov, on već zauzima značajno mjesto uz one uobičajene klasične načine – tiskane knjige i povremene promocije. Knjiga stoji na polici u knjižnicama ili domovima i uglavnom se ne čita, dok se na portalima čita sve objavljeno, tako da su mnogi koji ovdje objavljuju čitaniji od onih velikana u knjižnicama. Upravo je to bitna karakteristika Fb-poezije, koju posredovanu internetom možemo čitati, čak i prosuđivati javno, a sve iz svog doma. Naravno – to je i njezina najveća prednost. A „Književnost uživo“ po mom dubokom uvjerenju ispunjava sve ovo.

Znam da je danas teško financirati tiskovinu, a još teže ju prodati, ali vaš časopis je toliko avangardan, toliko različit od svih ostalih, toliko kvalitetan i po sadržaju, i po likovnim prilozima i po grafičkom oblikovanju – to je kultni časopis – i trebalo bi ga tiskati. Da bude savršen, da bude za budućnost otisak jednog vremena, to bi svakako trebalo napraviti.

Razgovarala: Tea Marković

Predstavljanje autora: Neven Lukačević

Neven Lukačević u posljednjih je godinu dana značajno sudjelovao na domaćoj književnoj sceni s nimalo nevažnim grananjima (čitaj: nagradama) u inozemstvu. On je riječki autor s poljskom adresom koji piše prozu, poeziju i drame, a očekuje se i prijevode njegovih djela na poljski. Ove je zime naša draga kolegica Tea Marković s njim vodila razgovor za naš časopis.

Možete li nam se sami ukratko predstaviti? Kako je izgledao vaš put ka ljubavi prema književnosti?

Pa moj put prema književnosti u biti se ne razlikuje mnogo od drugih koji su postali i ostali zaljubljenici književne prozno-poetske riječi. Mislim, ništa specijalno nije odigralo ulogu da se i sam okušam u pisanju. Nešto črčkate i piskarate još u srednjoj školi ili čak i ranije pa onda krenete na faks, tamo dobijete neke informacije ako ste na studiju književnosti, ali u svakom slučaju sigurno da je presudno onaj početni impuls,ljubav prema književnosti koji vam se probudi još u početku školovanja.

Odakle uzimate inspiraciju? Jesu li to knjige, ljudi, neka osobita povijesna razdoblja ili nešto drugo?

Što se tiče inspiracije ona je posvuda oko nas. Mene osobno uvijek zainteresira nekakav događaj. On može biti označen ili označavati kakvo razdoblje o kojem želim pisati. Tako isto je i s ličnostima, ali i s impresijama o onome što sam vidio, čuo ili sam doživio. Nema dakle planske inspiracije tipa: danas bih pisao ili ću pisati o tome ili tome.

Iza vas je i objavljena zbirka proze, znači li to da proza ima osobiti presedan u vašem životu, a u odnosu na poeziju?

Da, objavio sam zbirku proze, posvećenu stogodišnjici prvog svjetskog rata. Na taj sam način želio to obilježiti jer se u nas malo tko osim Krleže time bavio, a i od njegovih zapisa o tom događaju je prošlo podosta vremena. S obzirom da je to bilo davno, nitko se više i ne sjeća tih događanja jer su svi akteri danas mrtvi pa je i kolektivno sjećanje o tome u najmanju ruku vrlo mršavo. Znao sam da nitko o tome neće pisati pa sam odlučio pozabaviti se time. Šteta bi bilo da se jedan takav društveno-povijesni događaj 20. st. koji je za Hrvatsku isto kao i za Europu najbitniji, najsudbonosniji, jer je odredio sudbinu ne samo država, nego i čitavih naroda za generacije unaprijed, ostane nemarkiran i na proznom polju. Poezija mi je isto tako važna, no u ovom trenutku dajem prednost prozi.

Koji su vaši omiljeni autori i možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Nemam nekog omiljenog autora, ali uvijek volim pročitati pored već spomenutog Krleže i Šoljana, Slobodana Novaka, Marinkovića, Valenta, Nikolu Šopa. Od srednje generacije recimo Radakovića. Volim isto tako Stanka Lasića ili Stanka Andrića. Od pjesnika Krešimira Bagića, Rešickog ili Tomu Bajsića. Recimo, izuzetno mi se dopadaju neki romani i stvari Josipa Mlakića. Ma, ima toga puno tako da bi se o tome dalo pričati!

S obzirom na super-relativizam umjetnosti digitalne ere u kojoj živimo, kakvom u njoj vidite ulogu suvremenog pjesnika/umjetnika?

Danas pozicija pisca, nevažno je li on pjesnik ili prozaist, ovisi između ostalog i o ukusu, trendovima i zahtjevu tržišta. S obzirom da je sve danas materijalno i sve sklono prodaji tako su i književno djelo i pisac postali roba. Sve ima svoju cijenu. Hoće li nešto biti dobro uvelike ovisi o tome je li to onomu tko izdaje financijski isplativo. Ako jest, izdavač će vam omogućiti i drugu najbitniju stvar da vas se prepozna na tržištu ili u tzv. književnom svijetu, a to je marketing, PR itd., dakle sve što je potrebno da se dotični pisac promovira.

Kada bi vas slučajni prolaznik ili suputnik u vlaku upitao za savjet pri odabiru svoje iduće lektire, dakle preporuku jedne knjige, koje bi vam djelo prvo palo na um preporučiti?

Curzio Malaparte i njegov roman Koža.

Kao čitatelj „Književnosti uživo“, kakve su vaše misli vezane za ovaj projekt? Imate li prijedloge, savjete ili možda kritiku?

Hm, ne volim kritizirati, ali u svakom slučaju što se tiče poduhvata poput časopisa „Književnost uživo“ u elektorničkom izdanju, apsolutno podržavam, između ostalog što je to, čini mi se, jedini tip takva časopisa u nas. Dakle tek kad se pojavi više njih možemo donositi kritike ili nekakav konkretniji sud.

intervju vodila: Tea Marković

Foto: Neven Lukačević

Zoran Žmirić: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Tea Marković pripremila nam je pravu poslasticu

Zoran Žmirić riječki je pisac, urednik i glazbenik, pa iako će nam njegova mrežna stranica ponuditi nešto suženiju verziju njegovih aktivnosti, internet srećom nije sklon skromnosti kojoj jest sam Žmirić i jednostavnom ćemo pretragom dobiti širu sliku Žmirićeva rada. Upravo je slika, točnije, fotografija ono što nam „ovdje i sada“ privlači pažnju.

kist

Dokaz

Već od prve godine izlaženja Književnosti uživo, Zoran Žmirić sudjeluje u stvaranju (osim ostalih, i) vizualnog identiteta ovoga projekta, a posljednji je broj, kao i ovaj, u potpunosti opremljen Žmirićevim fotografijama. Upoznajmo, stoga, i Žmirića fotografa: pogledajmo što radi, što mu „upada u oko“, pitajmo ga gdje se i kako napaja inspiracijom i kako to da svugdje nosi fotoaparat, a nigdje ga (gotovo) ne spominje.

Kako se radi o „našem“ čovjeku, dopustit ću si hibridni intervju prisne relativnosti. „Hibridni“ zato što ću tijekom zapitkivanja rado i sama dekonstruirati Žmirićev rad, a „prisnost“ će se očitovati u jednostavnoj i ugodnoj zamjenici „ti“…
Pa pogledajmo kako se Zoran Žmirić snalazi bez onog finog, udobnog odmaka koji autor dobiva prije negoli njegov rad biva predmetom recenzije i upoznajmo još jednu-dvije(-tri) njegove dimenzije!

truba-jerihonska

Jerihonska truba

Koliko se dugo baviš fotografijom, kako je krenuo i čime je pogonjen (što održava) tvoj fotografski „nagon za igrom“?

Iskreno, krenulo je tako što sam slijedio suprugu koja u svim segmentima, od promišljanja do tehničkog pristupa i realizacije, radi daleko bolje fotografije od mene. Počelo je prije desetak godina, a s povremenim prekidima traje i danas. Goni me, kao i u svemu, potreba za izražavanjem. Znaš ono… Kako pisci kažu „kad ne bih imao olovku i papir, pisao bih noktima po zidu“. Moraš imati alate za ostvarivanje kreativnosti, konačno, to je prije svega potrebni oblik ponašanja.

Naravno, osnovno je pitanje uvijek drugo — što te inspirira?

Prepoznavanje priče tamo gdje je nitko ne vidi. Motiv u naizgled ničemu. Fotografija može biti ogledni primjer tehničkog savršenstva, ali ako mi ne budi emotivni podražaj neću trošiti oči na nju. Meni jedna od najdražih fotografija koju sam napravio prikazuje željezni ukošeni rukohvat na zidu koji skriva stepenice. Pri dnu zida su dvije mrlje, veća i manja koje izgledaju kao veliko uho i oko. Rukohvat izgleda kao povijena surla. Fotku sam nazvao ‘Slon’.

Voliš se igrati slikom pa često zabavljaš svoje Facebook prijatelje raznim domišljatim fotoinstalacijama, zabavnim i gotovo uvijek u boji. S druge strane, poznajemo i ozbiljnog Žmirića čiji se fokus voli osloniti na „usamljenost“ stanovitih objekata, motiva i doživljaja, a potonji su često crno-bijeli. Odakle ova dualnost prikaza i što za tebe znači crno-bijela fotografija?

Kolor fotografija skriva 16 milijuna nijansi boja, a crno bijela tek 256 nivoa tonova pa samim time C/B fotka nudi veći izazov za definiranje kadra i provociranje dinamike, hahaha. A dvojnost, čuj… To je osnovni element propitkivanja i temeljna postavka svakog inteligentnog bića. Dualizam postoji da bi nešto s nečim mogli usporediti. Kada bi cijeli svemir i sve u njemu bilo bijele boje, kako bismo znali da je to bijelo kad ne bi postojao pojam o crnom ili recimo crvenom? Mene ta tema zaokuplja otkad pamtim da imam svijest. U jednoj fazi života svodila se na propitkivanje raznih oblika stvarnosti, u drugoj na odvagivanju principa unutar odnosa čovjeka, društva, svijesti i nadsvijesti… Da ne kompliciram; bila to filozofska, religiozna, socijalna ili duhovna kategorija, dualizam vidim kao referentnu točku za bilo koju vrstu rasta. Time se bavim ponajviše u književnosti, pa nije ni čudno da ih netko kao ti sad, primjećuje i u fotografiji.

estetika-ruc5benog

Estetika ružnog

Motivi koje susrećemo u tvojoj fotografiji uglavnom su riječki, a ne nedostaje im ni stanovitog „religioznog“ tona u smislu pokidane riječke industrije, lučkog grada koji polagano ovu prvu referencijalnu odrednicu ustupa kulturi, stoga vidimo skulpture, stolice, lica… Dijelove neke nove zajednice u kojoj susrećemo likove za razliku od napuštenih industrijskih krajolika u kojima susrećemo tek samoću nekadašnjih mjesta života. Čini li te ovo nostalgičarem riječke industrijske priče? Kako doživljavaš Rijeku koju fotografiraš?

Nisam nostalgičar, fokus mi nije na prošlosti jer ona ne postoji, jednostavno… Prošla je. 🙂 Zanima me sadašnji trenutak. Ljudi i ovako nostalgiju pogrešno vežu uz neko bolje, ljepše vrijeme dok je u stvarnosti riječ o žalu za osobnom prolaznošću. Kad čovjek provede djetinjstvo u siromaštvu, vratio bih se u djetinjstvo ne zbog siromaštva, već zbog djetinjstva. Ja prošlost gledam samo kao odjek koji rezonira u sadašnjosti. Rijeku doživljavam kao i svaku drugu lokaciju koju sam imao priliku fotografirati, dakle nemam doživljaj fotogeničnosti prostora već motiva. Rijeka je tu u prednosti jer tu živim cijeli život i to je sve.

Kada bih si dopustila da kažem da su dva temeljna koncepta tvoje fotografije oni „progresivnosti“ i „usamljenosti“ (kako individualnog, tako i kolektivnog), bi li se složio i kako bi prokomentirao njihovu međusobnu povezanost na razini slike?

To je točno i vidljivo je i u mom pisanju. Slika je nadogradiv materijal, odskočna daska za vlastitu priču. Ako čovjek koji gleda fotografiju iz nje ne može iscrpsti dovoljno goriva za lansiranje u svijet izvan osobnog, mentalnog ograničenja, takvu je fotografiju trebalo obrisati još na kartici. Isto mislim o svakoj vrsti kreativnog rada.

Dobri stari Platon kaže nam da su geometrijska tijela i prikazi jedini zdravi vizualni sadržaji koje valja promatrati na/u slikama, a i kod tebe vidimo ovu tendenciju. Radi li se o idealizmu i stanovitoj klasičnosti naspram, možda avangardnih preferencija? Postoji li za tebe ona bodlerovska „estetika ružnog“ ili si skloniji klasičnom poimanju vizualne umjetnosti?

Estetika ružnog! 🙂 Imao sam negdje 2008. samostalnu izložbu tog imena. Bio je to serijal koji je nastao u industro- okružju, komplet statične geometrije bez imalo mentalnog podražaja, pravilni, skoro pa dosadni prizori kolabirane energije ­— strojeva koji su nekad inducirali pokret, a koji je ubilježen na fotografiji potpuno utišan. Na fotkama su dominirale ogromne, nekad moćne mašinerije koje u konačnoj fazi propasti industrije pričaju o prolaznosti. Iza tih strojeva valjala se priča o proizvodnji, djelovanju, radu, stvaranju, energiji… Ti su strojevi hranili na tisuće obitelji, producirali na milijune proizvoda koji su služili svojim tvorcima, a na koncu su ostali zarobljeni u kadru, sami, nepokretni, u smiraju… Nedostajao im je tek promatrač koji bi ih svojom emocijom potakao da poput Nexusa 6 u sjedištu Tyrell korporacije zapitaju svog kreatora za još koju godinu života. Bila je to serija skoro pa nalik na groblje slonova, istovremeno depresivna i zavodljiva, izazivala je jednako i poštovanje i sjetu. Taj je serijal na ljude ostavio dublji dojam nego jedna kasnija izložba portreta koju sam napravio tijekom boravka u Indiji 2011. Dakle, ako odškrineš vrata i ostaviš čovjeku da bude aktivni sudionik tog kadra, bilo da im neće prići zadovoljan onim što mu nudiš, bilo da će u mašti posegnuti rukom i otvoriti ih do kraja otkrivajući prizor koji njemu odgovara, na emocionalnoj razini utiskuješ dublji pečat nego li kad ma kakvu ljudsku priču serviraš na ‘izvol’te’. To balansiranje između krajnosti stvara osjećaj koji me privlači bez obzira na motiv i tehniku.

134455_1773305462493_7381314_o

Sestre iz Puttaparthija

Nedavno je objavljen i tvoj drugi roman Snoputnik čija je promocija vremenski tek malo udaljena od posljednjeg broja Književnosti uživo, a koji je u potpunosti opremljen tvojim fotografijama. Snoputnik se bavi jednim osobnim putovanjem, kako vanjskim, tako i unutarnjim, lika koji „ističe“… Pronalazi se i gubi istovremeno, a čitava je radnja zaogrnuta (snažnim i posvudašnjim) simbolima srca i uma, čuvstvenog i racionalnog. Slično, posljednji broj Književnosti uživo obilježen je motivima puta i jednokratnosti lika (kao takvog) na putu do spoznaje koja je „iznad znanja“. Ovaj bismo roman mogli uzeti kao stanovitu točku preklapanja Žmirića-pisca i Žmirića-fotografa i stoga pitam samo Žmirića — savjetuješ li nam (kao promatračima i čitateljima) da je samoća („usamljenost“) inherentna spoznaji („progresiji“)?

dont-cry

Don’t cry

Ako je istina da se u grupi lakše putuje, onda ne! 🙂 Ja jesam samotnjak i većina mog stvaralaštva pliva u samotnjačkom opredjeljenju, izuzev glazbe gdje funkcioniram kao dio kolektiva, no spoznajni trenutci su kruna iskustvenoga koje uvelike ovisi o interakciji s okolinom. Dakle samoća implicira mir unutar kojega čovjek može čuti svoje unutarnje ja, no do tog trenutka prepoznavanja dolazi se ne nužno kroz samoću, jer opažajući samoću možeš opaziti uglavnom samoću. Snoputnik sugerira da je za prepoznavanje cilja čovjek sam sebi dovoljan, no uz uvjet da opaža svijet i opaženo primjenjuje. Za postizanje iskustvenog nije dovoljna akcija, bez reakcije nemamo referentne točke od koje gradimo iskustvo. Čovjek jest jedinka, ali je istovremeno i skup svih iskustava, socijalnih uvjetovanja, tuđih očekivanja… Snoputnik je slojevit roman prepun simbolike u kojemu glavni lik ostvaruje dvije razine putovanja: jedno je stvarno, fizičko putovanje na daleki Istok, a drugo je putovanje u prošlost, imaginarno, snovito, iznova proživljeno u mašti. Dekonstrukcija prošlosti opet je konstrukt, pa ponovno raščlanjivanje iskustva potkrijepljeno novim saznanjima traje onoliko koliko traje i život. Kraj života je kraj učenja.

Mi u uredničkom timu Književnosti uživo znamo da ćeš nam se uvijek (i u rekordnom roku) odazvati na pozive za (vizualnu i inu) suradnju… Pa ipak, rijetko ćeš gdje spomenuti svoj fotografski rad, a naglasiti gotovo nikako… Zašto fotografiju, unatoč objavljivanosti, još uvijek nekako čuvaš od fokusa javnosti? Izražava li te lakše ili teže od riječi?

Pišem kad osjetim neopisivu želju za time. Fotografiram slučajno. Nikad ne idem ciljano fotografirati, čak se zna dogoditi da ponesem opremu i da aparat uopće ne klikne. Fotografija je reakcija na podražaj. Oko opaža detalj, a prst reagira.

Unatoč obilju koncepata, motiva pa i kompleksnosti narativne strukture, iza Zoranovog je rada jednostavna filozofija.
Usamljenost i progresivnost, slika i priča, to jest san i put zapravo su isti polovi dualiz(a)ma koji je naprosto referencijalna stvar. Kreativnost je ključ, ona je potrebni oblik ponašanja i zaista, za nju moraš imati alate.
To je filozofski prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Gledajući Zoranove fotografije sada, čine mi se jednako zanimljivim, ali ipak „nepotpunim“ jer smatram da je za potpuni doživljaj Žmirića istog potrebno i čitati. Nužno, štoviše.
To je praktičan prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Kad sam sjela da pročitam odgovore koje mi je Zoran poslao pomislila sam kako je on „prešao“ mene, koja sam formom ovog intervjua pokušala prijeći njega. Kako?
Pa ponegdje je Zoran „zorno zažmirio“. (Kad žmirimo, ne znači da ne vidimo.) 😉
Hvala, Zorane.

Tea Marković

Za veći izbor fotografija: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo