Arhiva oznaka: Tatjana Mrvoš

Tatjana Mrvoš: Antirevolucija ili Revolucionarna Saletova osveta

Saša je bio sasvim običan mladić, tipični dečko iz susjedstva koji će srdačno pozdraviti i kimnuti glavom svakom slučajnom prolazniku kao i poznaniku u njegovoj blizini.
Sašin životni put je tekao čak i dosadno, uobičajenim naučenim obrascima i pravilima, kako to obično i bude.
Završio je ekonomsku školu i radi kao knjigovođa u tatinoj privatnoj firmi – mesnici.
Međutim, razina obrazovanja i njegov trenutni posao nisu ga ispunjavali, uvijek je težio i maštao o nečem višem, o boljem i unosnijem poslu koji će ga u potpunosti preokupirati i zadovoljiti u svim životnim segmentima.
Konstantno, stalno te u svakom djeliću dana je razmišljao u životnom tijeku, smislu života, tko je on zapravo i što još može učiniti za sebe i društvo u cjelini. Često se pitao do kuda sežu čovjekove mogućnosti, može li čovjek za života ostvariti sve svoje želje i ciljeve te koji su mu načini dani, a koje mora pronaći da dođe do istog ostvarenja.
Zanimljivo, no Saša u svojim aspiracijama nije usamljena jedinka u društvu. Dapače, svatko od nas teži dokučiti tajne, ostvariti se i u svoj život privući sve ono što je ugodno, željeno a toliko potrebno u životu.
Saša doista jest intenzivno razmišljao, uz težak rad na sebi, kako bi došao do potrebnih odgovora, ostvario svoje ciljeve i poboljšao svoj život. No, Saša nije dosegao samospoznajne procese čitajući duhovnu literaturu, gledajući dokumentarne filmove te tematike niti meditirajući da bi stvorio idealno okruženje odsustva misli koncentracijom na disanje, odnosno dah koji putuje kroz vrijeme i prostor do svemogućeg Izvora.
Ne, ništa od navedenog! Saša je razmišljao. Razmišljao je dugo, sveobuhvatno, analitički, sustavno i racionalno.
Često bi rekao sam sebi: „Nije dovoljno da samo imaš snove i želje!!! Moraš se pokrenuti da bi svoje snove i želje pretvorio u stvarnost…“
Pitao se kako je to moguće, koji su načini postizanja velikih ciljeva nečega revolucionarnog u društvu, nečeg što ima širi smisao a predstavlja životnu poantu. Jednoznačan odgovor na to pitanje nije u tom trenutku spoznao.
Međutim, bacio se na posao promatranja svijeta oko sebe. Doduše, nije imao baš nekih izvora koji bi mu poslužili kao izvori i objekti promatranja i proučavanja. Tada bi se jednostavno okrenuo oko sebe. Posao mu je bio jednoličan, a radni stol pretrpan tablicama i papirima. Činjenica je da u tom segmentu nije bilo ništa novo, revolucionarno niti isplativo, a plaća koji je dobio za taj rad je bila gotovo minimalna. Jedino se tješio okolnosti da živi doma, s roditeljima, pa stoga nije opterećen visokim režijama niti kreditima.
Često bi obilazio mesnicu svoga oca. Promatrao bi te hladne komade mesa koje bi otac rezao, pakirao i slagao u hladnjak. Ništa posebno, mislio je u sebi, posao kao i svaki drugi iako je bio upoznat dobro sa svim izazovima očevog poslovanja i distribucije mesa do krajnjih kupaca. Otac bi meso nabavljao iz različitih izvora, nešto iz uvoza, a nešto od velikih trgovačkih lanaca, dok bi ostatak mesa, kojem se bližio istek roka trajanja preradio u hrenovke.
U tom trenutku uhvaćen u mrežu misli o hrenovkama i njegovoj ulozi u biznisu, Saša se nečega dosjetio. Spoznao je da je otac imao zapravo genijalnu ideju s hrenovkama, a tu ideju je uspješno pretvorio u djelo. Dakle, razmišljao je, sve je u životu ideja, a novac koji pojedinac zaradi proizlazi direktno iz ideje, misli. Saša se bolje osvrnuo oko sebe. Sve što je tada vidio je bila nečija ideja, želja koja se rodila iz nečije misli provedene u odluku.
Postoji mnogo takvih stvari u svijetu, a sve što je materijalno i nematerijano može stvarati bogatstvo u izobilju. samo treba početi realizirati ideju bez straha od rizika. Samo treba početi realizirati ideju bez straha od rizika.
Vodeći se tom mišlju, Saša je otišao u svoji sobu tražeći ideju za sebe koju će početi ostvarivati. Upalio je tv. Dnevna doza informacija za građane emitirala se u večernjem dnevniku. Upravo tada dok je slušao što rade i gdje odlaze političari iz Sabora i Vlade, ideja je došla sama od sebe.
Eureka! rekao bi Arhimed. To je to! Eto ga i rodila se ideja da se upiše u političku stranku.
Apsolutno, zašto ne, što ga ograničava, mislio je Saša. Jednostavno je a putem politike će ostvariti sve svoje snove i ciljeve, smatrao je Saša. Da, upravo tako i konačno će moći reci zbogom unaprijed programiranim očekivanjima i jednoličnom životu koji je dosad vodio na margini. Najvažnije je da je ideja razrađena i krenuo je u akciju.
Učlanio se u ogranak mladeži lokalne političke organizacije. Potom je obavljao administrativne poslove i pisao neke unaprijed određene parole kao odgovore u komentarima na društvenim mrežama i raznim internetskim portalima, za što je i dobivao i novčanu naknadu. Potom se kandidirao za Vijeće mjesnog odbora, a nakon uspješnih izbora i za gradsko Vijeće u rodnom gradu.
Izrazito mu je godila stranačka popularnost, kontakti te nadasve lukrativne mogućnosti koje mu je obećavala karijera u politici. Naravno, da su sve njegove političke aktivnosti bile i dobro plaćene, ako imaš novac i kvalitetno političko zaleđe, možeš raditi što hoćeš, s kim hoćeš i koliko god dugo želiš.
Privlačilo ga je obilje s težnjom za što više moći i utjecaja. Želji nije mogao odoljeti. Intenzivno se aktivirao u politici, pohađao je namjenske seminare s tematikom oratorstva i političke kulture i dijaloga, sve u svrhu da bude u trendu sa svojom novom profesijom. Upisao je višu ekonomsku školu da bi udovoljio formi nekog visokog sveučilišnog obrazovanja. Vodila ga je misao da ljudi vole da profesionalni političar posjeduje i neki visokoškolski „papir“, a uz to struka nadasve ukusno i poželjno izgleda uz ime i prezime na glasačkom listiću.
Nakon proteka nekog vremena, središnjica stranke je odredila Sašu kao nositelja liste za svoju izbornu jedinicu.
Sašino ime je bilo na navedeno pod brojem 1. na glasačkom listiću, tom čarobnom šarenom papiru iz njegovih želja koji će mu omogućiti samoostvarenje kroz cilj ulaska u Parlament.
Nakon regularno provedenih izbora, u zakonskom roku, Saša je postao član Parlamenta.
Međutim, tu nije kraj njegovim težnjama i ciljevima. Svijet čeka na Sašu, on ima još toga puno za pružiti i još neke uloge za odigrati. Saša ima nove, revolucionarne želje za karijerom u međunarodnim institucijama i diplomaciji.
Ideja je tu, revolucionarna ili ne, prosudite sami. Uglavnom, realizaciju željno iščekujemo.

Foto: www.morguefile.com

Tatjana Mrvoš: Kada je SOS telefon tražio volontere, pa je jedan lajk promijenio tok stvari

Tatjanu sam upoznao prije nekoliko godina i znam da je vrlo angažirana u mnogim stvarima, baš onaj društveni kotačić koji vrti da se svijet ne zaustavi, makar se radilo o radnim akcijama za čišćenje krame iz bliže okolice grada ili prezentacijama zbirki “nevažnih” lokalnih pjesnika. Znam da sam je tlačio s tim svojim književnim stvarima, ali taj je altruističko-aktivistički potencijal, nešto što se ne vidi, ali se osjeti u rezultatima, sažet i u ovom kratkom tekstu na temu sudjelovanja u SOS telefonu. Važno iskustvo, malo, kozmički gotovo nebitno, ali ljudski i te kako važno. Tatjana nam je donijela neka svoja iskustva.

Upravo razmišljam o tome koji je to zapravo onaj mali, naizgled nevažan trenutak u mom životu koji bih slavodobitno mogla proglasiti najvažnijom životnom prekretnicom, a što daje barem malo široj zajednici, u sadašnjem trenutku, na ovom svijetu.
Samo jedan takav trenutak bih namjerno izostavila, a posvetila se odluci koja će svakako utjecati na moj osobni razvoj, pa čak i promjenu mnogih do tada čvrstih stavova. Naravno, utjecat će i na izgradnju jednog novog zanimljivog identiteta u životu.
Sve se to dogodilo prije godinu dana, običajenim „facebookovskim“ putem, dakle općepoznatim pretraživanjem naslovnice, gledanjem fotografija prijatelja i njihovih objava, obavijesti te uobičajenom pretraživanju ostalih „društvenih“ aktivnosti.
Odjednom sam tako surfajući društvenomrežnim bespućima naišla na objavu da je netko od prijatelja „lajkao“ objavu „sos telefon grad Rijeka traži volontere“. Hm, činilo mi se zanimljivo da malo proučim o kakvim se tu zapravo volonterima radi. Otvarajući objavu došla sam do informacije o otvorenom natječaju za prijem volontera u SOS telefon grada Rijeke, udrugu koja se bavi potporom i pomoći žrtvama nasilja.
Uvjete toga natječaja nije bilo teško zadovoljiti, barem što se tiče forme budući da je trebala samo volja za takvom vrstom angažmana i punoljetnost. Odlučila sam da se želim okušati u volontiranju takve vrste, prijavila se mailom i ubrzo dobila poziv na razgovor za volontere, a nakon što su me izabrali slijedilo je sudjelovanje na edukacijama.
Na tim sam edukacijama zapravo naučila što znači sudjelovati na takvoj vrsti volontiranja i s kakvim se izazovima i problemima mogu suočiti u daljnjem angažmanu.
Stoga, volontiranje kao odluku da svoje slobodno vrijeme posvetim barem minimalnom suzbijanju sve prisutnijeg problema nasilja mogu slobodno nazvati životnom prekretnicom, odnosno novim, svakako malim, i naizgled neznatnim trenutkom u životu koji ostavlja doprinos i moj osobni pečat u zajednici.
U čemu se sastoji volontiranje u udruzi, kako me je promijenilo, u kakvim situacijama i kako zapravo volonteri mogu pomoći potrebitima?
Kao posebno educirani volonteri Udruge SOS telefon spremni smo pružiti savjete, podršku i pomoć žrtvama svih oblika nasilja prilikom aktivnog slušanja problema uzrokovanih nasiljem, no pomoć se korisnicima pruža i u suočavanju s drugim životnim problemima.
Naravno, moram napomenuti da me volontiranje svakako promijenilo tako da sam otkrila kako mogu slušati tuđe probleme s empatijom, uz što se duboko u meni javio onaj osjećaj da materijalno blagostanje nije najviše na ljestvici životnih prioriteta: pomažući drugima u zajednici zapravo pomažemo sami sebi kao duhovnom i odgovornom čovjeku u društvu.
Konkretno, moje volontiranje na SOS liniji kao jednog od niza volontera različitih profila i zanimanja se sastoji u pomoći osobama s najrazličitijim problemima, ne nužno vezanih samo za nasilje već primjerice problemima vezanim uz odnose s bližnjima, problemima koji uključuju lakša i teža depresivna stanja, te općenito razgovor, zapravo, razumijevanje i podršku. Primjerice, nekoj bolesnoj i usamljenoj osobi puno pomaže običan razgovor, što mi se i više puta potvrdilo u samoj praksi.
Naravno, uključena sam i druge aktivnosti budući da su ciljevi Udruge promicanje građanske svijesti o osnovnim ljudskim pravima na život bez nasilja, o potrebi zaštite žrtava te pravnim mogućnostima, ali i općenito širenje znanja o oblicima nasilja, prevenciji i djelovanju okoline.
Slijedom tih nastojanja priključila sam se pisanju komentara na odredbe prekršajnog i kaznenog zakona vezanih uz nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje za potrebe pravnog tima koji bi trebao biti oformljen u Udruzi. Uz aktivnosti koje sam navela, jedna sam od autorica članaka objavljenih u on-line glasilu SOS udruge, a od prije nekoliko mjeseci postala sam formalno i članica udruge.
Konačno, može li volontiranje promijeniti neku običnu osobu s prosječnim senzibilitetom i empatijom i bih li drugima preporučila isto to?
Kao što sam ranije napomenula, mene je volontiranje kroz proteklu godinu svakako oplemenilo, shvatila sam da sam izuzetno senzibilizirana za problematiku kojom se aktivno bavim, angažirajući se upravo na taj način u zajednici. To iskustvo mi je donijelo brojne male, naizgled nevažne trenutke kao skup povezanih događaja u životu koji su me ispunili ljepotom i osjećajem za društvenu odgovornost.
Naravno, svima preporučujem volontiranje, promijeniti će vas makar malo, a neznatno.
Ako ništa drugo barem svatko u sebi može osvijestiti, pa možda čak i živjeti onu poznatu aktivističku parolu: „Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, budimo aktivni!“
Dakle, usudi se i probaj!
Jedino što ti je za promjenu potrebno jest jedan klik mišem na x-inčnom ekranu.
Ili jedan svemogući „like“, veliki, nevažni facebookovski…

Foto: prekrasna ilustracija dragih kolegica – Lea Jurin / Nina Delanović iz Kombinata http://www.kombinat.com.hr/projekt/sos-telefon/