Arhiva oznaka: Tatjana Kopić

Tatjana Kopić: Pogled kroz ključanicu

Nisam to shvaćao, sve do danas. Nikad nisam o tome razmišljao. Svakoga dana prolazio bih ovim ulicama i nikada nisam opazio razliku među svim tim vratima koje je svaka kuća naravno imala. No danas primjećujem razliku. Možda me na to razmišljanje potakao današnji događaj u školi.

Jutros je u razred pristigla nova učenica. Nisam baš bio sretan jer sam već čuo priče o njoj. Nisam na prvi pogled primijetio razliku između nje i ostalih djevojčica u razredu, osim vrlo sitne građe tijela i vrlo jednostavne, neskupocjene odjeće. To mi uopće nije zasmetalo. No, nisu svi razmišljali kao ja. Na odmoru, čim se učiteljica udaljila iz razreda, počele su uvredljive riječi o njezinom izgledu. Govorili su joj da je siromašna i prljava. Iako sam se i sam ustručavao zbog onih priča o njoj, pomislio sam kako ovo nije ispravan način da joj poželimo dobrodošlicu te sam sjeo pored nje. Pogledala me svojim tužnim, krupnim očima. Zaključio sam da bi bilo kulturno predstaviti se. Rekao sam joj da mi je ime Nikola, ali ona je samo skrenula pogled u stranu. Nisam htio samo tako odustati pa sam joj postavio par pitanja na koja sam tek nakon par trenutaka dobio odgovor. Naš je razgovor postao sve dublji i zanimljiviji. Nisam je više smatrao prijetnjom. Uživao sam razgovarajući s njom i u njezinom osmijehu sve do trenutka dok opet nisu počele uvrede upućene njoj. Odjednom su krupne suze klizile blijedim obrazima u njezino malo krilo. Istrčala je iz učionice. Krenuo sam za njom, no već se izgubila u gomili na hodniku. Nakon nekoliko trenutaka došla je učiteljica i rekla zabrinuto da je novoj učenici pozlilo te da je otišla kući. Nisam je mogao izbaciti iz misli. Pitao sam se je li ona stvarno drugačija od nas. Osvrnuo sam se po razredu i primijetio da je svatko od nas potpuno različit. Zato mi je bilo još teže razumjeti zašto se baš ona ne zbog svoje različitosti.

Hodajući kući i prolazeći pored svih tih vrata raznobojnih zgrada, zaključio sam da ja želim biti ključ njezinih vrata. Želim joj biti pravi prijatelj s kojim će radosno dijeliti tu različitost. Spoznao sam da se iza ružnih priča o njoj ipak krije dobro srce. Važno je usuditi se postati ključ i otvoriti poneka vrata jer su možda upravo ta vrata tvoja sudbina.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Tatjana Kopić: Postaje li i on jedan od njih?

„Malo je danas djece” govorio sam svom prijatelju Marku dok mi je hladan vjetar prolazio kosom. Nije se obazirao na moje pomalo usamljene riječi. Bio je previše zauzet skakanjem u suho lišće sa stare klupe u parku.

Mene nije zanimalo skakanje. Malo toga me zanima u posljednje vrijeme. Sjedio sam na komadu trulog drveta i šutke promatrao. Sve je bilo tako pusto. Smeđa boja mi se nikada nije sviđala, a sada sam se našao u njenom vlažnom zagrljaju. Tamne boje jeseni još su više istakle tu pustoš. „Kako on može biti tako sretan?” zapitao sam se.

Iz tih sumornih misli prekinuo me bebin plač. Barem sam mislio da je to bila beba, ali na moju žalost bio je to Marko. Pokliznuo se s klupe te pao na stražnjicu. Bilo je teško suzdržati smijeh. Tko se ne bi smijao tom prizoru!? No Marku nije bilo smiješno. Prišao mi je dok mu je para izlazila iz ušiju od ljutnje. Tada sam osjetio najjaču bol do sada. Bio je to snažan udarac Markove šake. Nisam znao boli li me više udarac ili zato što je to učinio Marko. On je inače osoba kojoj ne izlazi para iz ušiju već jednorozi i duga. On je taj koji me obično brani od drugih nasilnika. „Postaje li i on jedan od njih?”. Bol i dalje nije prestajala.

Nisam razumio što mi se događa. Sada sam se osjećao još usamljenijim jer je Marko samo odjurio kući. Ostao mi je samo hladan vjetar i onaj isti truli komad drveta na koji sam ponovno sjeo u nadi da će bol popustiti. Osjećao sam se tako povrijeđenim. Boljela me duša i tijelo. No više me brinulo osjeća li se Marko gore od mene zbog toga što sam ja učinio. To je polako budilo razna pitanja u meni. Boli li njega više? Rade li to nasilnici kako bi utopili svoju bol? Trebam li i ja postati nasilnik kako bih se riješio boli od udarca? Jesam li to već postao nanoseći Marku bol? Nisam razumio potpuno značenje riječi „nasilnik”, no odgovor se dao naslutiti. Poželio sam nekim svojim junaštvom spasiti Marka od toga da postane nasilnik. Stigao sam pred njegova vrata, skupio snage, stisnuo zube te pozvonio.

Odjednom sam se našao u blatu iza trnovitog grma. Izgubio sam junaštvo. To me još više boljelo! Sjedio sam neko vrijeme u blatu poput malog praseta i zaključio da moram pokušati ponovno. „To je to! Nema više nazad”, mislio sam dok su mi se noge tresle od straha pred Markovim vratima. Vrata su se počela otvarati. Stisnuo sam oči spremajući se na još jedan udarac, ali sam samo čuo glasan smijeh. Sada se Marko smijao meni nazivajući me musavcem. Nisam se uvrijedio, bio sam sretan vidjevši osmijeh najboljeg prijatelja. Junački sam mu rekao da sam ga došao spasiti od grozne budućnosti da postane nasilnik. Marko sada stvarno nije mogao doći do daha od smijeha te mi je rekao da sam pravi tupan, da on nije nikakav nasilnik. To je bio samo nalet bijesa za koji sam dobio i ispriku. Moja bol polako je nestala znajući da je Marko ipak onaj stari. „No što je s ostalim nasilnicima?” zapitao sam se.

Nisam znao odgovor, ali sam odlučio da ću uvijek prvo razmisliti kako bi se netko osjećao nakon moga ruganja ili nepromišljenog udarca. Taj jednostavan čin promišljanja podario bi svijetu jednog nasilnika manje.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com