Arhiva oznaka: Tamara Modrić Zagorac

Nikad ne znaš, kužiš me?

Naslovnica zbirke “Nikad ne znaš, kužiš me?”

Povodom nedavne objave poetske zbirke “Nikad ne znaš, kužiš me?” autorice Andreje Malte i njezine riječke promocije, odlučili smo razmijeniti riječ-dvije sa simpatičnom Andrejom.

Dvije prozne zbirke, četiri poetske zbirke, suradnica slovenske “Mladine” 80-ih godina, ZaPisovka, hrvatska i slovenska književnica… Molim te, upotpuni i nastavi niz (ha, ha, ha).

Ha, ha, ha… Da ne budem dosadna, ukratko ću nadopuniti niz koji si ti počela. Dakle, iza mene je objavljivanje proze i poezije u raznim književnim časopisima, od slovenske “Mladine”, zadarskog “Narodnog lista”, “Marulićeve revije”, “Zareza” i “Uličnih svjetiljki”, kao i u slovenskim listovima za nacionalne manjine “Most” i “Planika”. Kasnije sam objavljivala i na različitim portalima, kako slovenskim, tako i hrvatskim. Najznačajniji od slovenskih portala su “Pesem.si”, “Širi poezijo, ne strahu”, a od hrvatskih “Književnost uživo”, “Metafora” i časopis “Kvaka”. Moja je poezija također objavljena u tiskanom i elektroničkom obliku u jednom od brojeva srpskog “Balkanskog književnog glasnika” čiji je urednik Dušan Gojkov.
Prevela sam sa srpskog na slovenski jezik zbirku poezije Dušana Gojkova “Tužne šansone”, a s hrvatskog na slovenski jezik zbirku poezije “Lovac na jelene” i “Srebrenica” Nikole Šimića Tonina.
Aktivna sam članica Slovenskog kulturnog društva “Lipa”, Zadar, Udruge zadarskih pisaca “ZaPis”, Hrvatskog književnog društva, ogranak Zadar, nešto manje udruge FriKK, koju je osnovao pokojni Robert Roklicer, a donedavno i zadarske udruge “Riječi iznad svega”. Također sam sudjelovala na mnogobrojnim prozno-poetskim događanjima, od kojih posebno izdvajam zagrebačka Jutra poezije – Pod starim krovovima, kod Šnidaršića.
Do sada sam objavila šest knjiga: “Po stezah spominov / Stazama uspomena”, slovensko-hrvatska zbirka poezije i proze, Slovensko kulturno društvo “Lipa”, Zadar, 2013.; “Lica i naličja ljubavi”, zbirka kratkih priča, Studio TiM, Rijeka, 2015.; “Vsakdanje stvari / Svakidašnje stvari”, slovensko-hrvatska zbirka poezije i proze, Slovensko kulturno društvo “Lipa”, Zadar 2015.; “Moja mačka Bella… radila je što je htjela”, poezija, Studio TiM, Rijeka, 2016.; “Ultraljubičasto”, zbirka kratkih priča, Hrvatsko književno društvo, ogranak Rijeka, 2018.; “Nikad ne znaš, kužiš me?” poezija, Studio TiM, Rijeka, 2019.

Žena iz moje proze i poezije je žena današnjice: majka, supruga, domaćica, službenica, poduzetnica, ponekad ljubavnica, laka djevojka, a nekad tek bolesna i usamljena žena. Moja žena je svjesna vlastite slabosti, nedovršenosti, ljudskosti, ženstvenosti, usuđuje se priznati greške, uvidjeti ih i učiti iz njih. Nastojim kroz njih provesti lijepe i one manje lijepe trenutke, izbjegavajući pritom nepotrebnu patetiku, sa začinom cinizma i crnog humora.

Jedna si od autorica koja je prvenstveno zaokupljena ženskim temama. Neke od njih čak su i rubne poput pobačaja, incesta, silovanja, hospitalizacije na psihijatriji… Zašto baš takve teme?

Da, jedna sam od autorica koja je najviše zaokupljena ženskim temama jer definitivno smatram da su ženske teme, unatoč 21. stoljeću, još uvijek na neki način zanemarene, tj. one su još uvijek tabu našeg vremena. Sve je zamotano u ukrasni papir koji se tek rijetki usuđuju odmotati ili ga počinju odmotavati kada je već kasno.
Sve to što si nabrojala, od pobačaja do psihijatrije, u našem je društvu, nažalost, još uvijek sramota zbog jakog patrijarhata i bit će potrebno još puno vremena da se to promijeni, ako se ikada i uistinu bude promijenilo. S jedne smo strane mi žene izborile djelomičnu emancipaciju kojom smo sebi natovarile još više obaveza, a s druge strane nismo uspjele izboriti ono što nam je itekako bitno – to znači potpunu samostalnost u odlukama o stvarima koje se prvenstveno tiču naše ženske intime. Smatram da nijedna institucija, pa čak ni partner bez zajedničkog dogovora, nema pravo odlučivati u naše osobno ime, niti se petljati u odluke koje se odnose na naše vlastito tijelo.
Sve te takozvane institucije reagiraju kada je već kasno, a znam, nažalost, itekako dobro, iz vlastitog iskustva, da se nekada dogode stvari koje su se ranije naslućivale samo zato što nitko nije prstom maknuo. A poslije svi peru ruke.
Život mi, kao i mnogim drugim ženama, nije bio lak. Imam dovoljno negativnih iskustava, često čitam i crnu kroniku i svaki se put razočaram kad vidim da se nasilje nad ženama moglo spriječiti. Još bih naglasila da nisam feministkinja, nego sasvim obična žena koja promatra život vlastitim očima i mnogo toga iščitava među redovima. Kroz pisanje na neki način upozoravam na određene situacije, često s dozom crnog humora, bez leptirića u trbuhu, bez ptičica i cvijeća, bez romantično-zaljubljenih pogleda i ostalog nepotrebnog kiča.

“Ah, te žene…” Mislim da se tako zove i jedna od tvojih pripovijetki. Kakva je žena iz tvoje proze, odnosno poezije?

“Ah, te žene…” zapravo je naziv jednog poglavlja u zbirci kratkih priča “Lica i naličja ljubavi”.
Žena iz moje proze i poezije je žena današnjice: majka, supruga, domaćica, službenica, poduzetnica, ponekad ljubavnica, laka djevojka, a nekad tek bolesna i usamljena žena. Moja žena je svjesna vlastite slabosti, nedovršenosti, ljudskosti, ženstvenosti, usuđuje se priznati greške, uvidjeti ih i učiti iz njih. Nastojim kroz njih provesti lijepe i one manje lijepe trenutke, izbjegavajući pritom nepotrebnu patetiku, sa začinom cinizma i crnog humora.

S jedne smo strane mi žene izborile djelomičnu emancipaciju kojom smo sebi natovarile još više obaveza, a s druge strane nismo uspjele izboriti ono što nam je itekako bitno – to znači potpunu samostalnost u odlukama o stvarima koje se prvenstveno tiču naše ženske intime.

Nedavnom poetskom zbirkom pokazala si podjednak interes za prpošne, humoristične, odnosno rekla bih ironične, ponekad i sarkastične crtice iz života, one refleksivne, ali i uistinu depresivne. Kako se tvoja žena nosi s takvim transformacijama?

Da, toga što si nabrojala ima zaista dosta u novoj zbirci “Nikad ne znaš, kužiš me?” Poezija u toj zbirci je otvorena, direktna, jasna, oslikava okolinu onakvom kakva je, kakvu je ja vidim i doživljavam. Tu su i moja unutarnja stanja, emotivna, fizička i mentalna. Stoga bih zaključila da se moja žena nosi, tj. transformira sasvim zrelo i iskusno, kao žena koja već odavno ne nasjeda, koja zna što su odnosi i kakvi su im benefiti, ali i zamke.

Irak kao posebna epizoda u tvom životu i stvaralaštvu.

U pravu si. To je jedna neizbrisiva epizoda mog života koja mi je na neki način pomogla u razmišljanju kako je biti žena u jednom sasvim drugom svijetu i kulturi. Promatrala sam te žene u njihovoj svakidašnjici, u vrijeme mog podužeg boravka u Iraku. Tamo je već divljao rat, a i počela sam shvaćati koliko veliki utjecaj ima islam na sveukupni položaj žena, koliko im religija uskraćuje prava, od nošenja odjeće pa nadalje. Sve su žene na svijetu hrabre, a za mene su one koje žive u takvom okruženju izuzetno hrabre. Gledala sam njihove tamne oči, uglavnom ispod feredža, koje su u sebi skrivale tihu tugu za poginulim očevima, muževima i sinovima. Primijetila sam i strah u njihovim pogledima, nesigurnost uz upit hoće li uopće dočekati novi dan, hoće li moći nahraniti djecu i hoće li ikada više vidjeti svoga supruga koji je otišao na front.
Dobro, nije bilo baš sve tako tužno. Bilo je i lijepih trenutaka, šetnji kroz pustinju na devama, druženja s kolegama Iračanima koji su radili s nama i jako su gostoljubivi, odlične hrane pripremljene na sasvim drugačiji način od nama uobičajenoga, zalazaka sunca popraćenih njihovom izvornom glazbom. Sve u svemu, nezaboravno.
Moram još napomenuti da se, otkad sam se preselila u Austriju, često družim sa ženama s Bliskog istoka. Još uvijek se većina njih oblači tradicionalno, to su mirne i tihe žene u čijim je očima još uvijek prisutan trag davno osušenih suza.
Napisala sam nekoliko pjesama i kratkih proznih djela vezano za taj dio moga života. Jednom, kada budem imala vremena, vjerojatno ću napisati nešto više o tome, možda u formi kratkih priča.

Uz ženu, glavni lik tvog pisanja je i jedna obična-neobična mačka Bella. Ima li kakve veze između mačke, žene i vještice?

Ah, daaa! Ha, ha, ha! “Moja mačka Bella… radila je što je htjela!”
Obožavam ta dlakava, inteligentna i nadasve lukava stvorenja! Bila sam vlasnica nekoliko njih pa sam u jednom razdoblju svoga života napisala navedenu prozno-poetsku zbirku o suživotu žene i mačke. Možda ima tu i malo stvarne mene i mačke koja je zapravo spoj svih mojih sada već pokojnih dlakavih prijatelja.
Ima li veze između mačke i žene? Mislim da ima jer žene se vole brinuti o nekome, pa makar o mačkama, a mačke opet vole onoga tko se brine o njima. Tako mislim, odnosno znam, da to može biti nezaboravno, bezuvjetno i lijepo prijateljstvo. A što se tiče vještica, mislim da su to samo priče za malu dječicu, ha, ha, ha… Zapravo, sigurna sam u to!

Planovi za budućnost kada je riječ o pisanju…

Planovi za budućnost svakako postoje. Ne znam više po koji put u životu idem dalje težim putem što se tiče afirmiranja, jer sam promijenila mjesto boravka, a i učim novi jezik, ovaj put njemački, što zahtijeva dosta vremena, tako da mi trenutno ostaje manje vremena za pisanje. Ali budući da je pisanje oduvijek i zauvijek moja velika ljubav, naravno da ću naći potrebno vrijeme. Svakako ga neću više trošiti na raznorazne udruge, a samim preseljenjem u novu sredinu ulazim i u novu fazu stvaranja. Ta će se faza u mojem dosadašnjem stvaranju, nadam se, odraziti ozbiljnije, zahtjevnije i samostalnije. Na proljeće se spremam započeti pisati neobičan i intrigantan roman iz hrvatske svakidašnjice jednostavnog naslova “Zgrada”.

Razgovarala Tamara Modrić Zagorac