Arhiva oznaka: Tamara Čapelj

Tamara Čapelj: Bijeg na kraj svijeta

Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta?
Ostavimo vremenske prognoze i hirove,
ustajanja na lijevu nogu i sastanke
s kiselinom u stomacima,
zaboravimo ograničenja brzine i lajkove
i hajdemo,
nek’ nam mjesec bude za leđima,
a pred nama ništa,
samo duboka provalija
jednog zaluđenog svijeta
i ozonska praznina
sa sjećanjem na rupe.
Tamo ćemo hladiti potrošačka lica
zelenim listovima umjesto lepeza,
brčkati noge u plićaku potreba
i rukom tjerati sve izmišljene standarde
kao dosadne muhe.
Jesti ćemo svaku petu ulovljenu ribu,
a ostale uz pozdrav vraćati u vodu
(za sjeme svakovrsnom životu)
i neko samoniklo sočno voće
kad nam crijeva zasviraju gajde
il’ kad nam se hoće,
i ja ću ti svakog dana u travi ubrati
pune šake slatkih crvenih osmijeha,
a ti ćeš predvečer sakupljati
po naramak toplih pogleda
da nas grije u našem domu
s krovom od zvjezdanog neba.
Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta
da se nikad ne vratimo
ili da se ušunjamo u prošle živote
samo ako poželimo
provjeriti koliko smo sretni?
Drugi će o nama nagađati
gdje smo to naprasno nestali
i kakve su to mračne tajne
ukrale naše korake
šarenim izlozima lutaka bez srama,
a mi ćemo mirom dane krečiti
i negdje na kraju svijeta srećiti
zbog svega što je ostalo za nama.

Foto: www.morguefile.com

Tamara Čapelj: Kamena pjesma

Nikad se ne svađam s kamenom
kad na njega naiđem,
poštujem starije i mudrije,
umirim se,
šutim,
samoj sebi kažem – Nijedne!
postojaniji je od mene,
otporniji,
čvršći,
zna se braniti,
u sebe uvući,
otporan na samoću,
neranjiv za tuđe mušice,
ne glumi strogoću,
ne usvaja stihijski tuđice,
gladak a nepropustljiv,
krucijalno šutljiv,
čuva zapise svemira
o postanku života,
odaje ih upućenima,
neupućene zbunjuje,
vremenom putuje
bez plastičnih korekcija,
kumuje vulkanima,
tekući vreo
i nerastočiv,
zato
nikad mu ne proturiječim,
tek zastanem,
mirujem,
i učim.

Foto: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bosniangraves_bosniska_gravar_februari_2007_stecak_stecci1.jpg

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Tamara Čapelj: Bezgranična zona

Jučer sam te voljela,
tvoji obrazi snivali su mi u rukama,
a po čelu orošenom brigama
razlio se odsjaj bijega,
danas je tvoj glas utihnuo
s druge strane horizonta…
I tko se još ovako voli
od sna do sna?
Naši svjetovi udaljeni su
tri eona i par svjetlosnih godina
(zbog širenja svemira),
ali u oba majke ispraćaju sinove
jednakobrižnim pitanjem o vešu,
ljudi se isto smiju kao i prije tri stoljeća
kad imaju vremena ili čemu,
bruje školska zvona,
tromo stare vozni parkovi,
čak istim ritmom dišu
u beton ogrezli gradovi.
Ipak, dojezdiš na munji,
prečicom kroz dva-tri tunela
zidova gustih od poezije,
da te volim pod nosom onima
što vrište da ne smijem,
jer sam žena kojom gospodari srce,
neuhvatljiva tuđim osudama,
spremna na kompromise.
A dok je glava, postojat će i granice.

Foto: zahvaljujući ljubaznosti Hubble Telescope

Miloš Petronijević: U demokratiji biljaka korov pobeđuje cveće, ali mi smo napredna civilizacija, i ljudi će vazda tražiti cveće

Opor kako se to od njega i očekuje, iskren i autentičan upravo u onoj mjeri koja nam je doznačena kroz njegovu književnost, Miloš Petronijević je svakako ime koje zaslužuje pažnju. I to ne bilo kakvu pažnju, nego književnu pažnju, pažnju kolega od struke i čitatelja, drugih autora, priznanje za ono što on jest, neka vrsta srpskog Bukowskog, “psovač” iz mračne kule, iz šume u koju je zašao vlastitim iskustvom i životom, ne bi li nam se oglasio s dubokim, teškim glasom čudnovatog proroka. Miloš Petronijević bez dlake na jeziku, često bez imalo odurne političke korektnosti govori o onome što vidi, osjeća, jest, zato na sebe preuzima likove skitnica, probisvjeta, ljudi na rubu, te nam ih podastire na način na koji ih mi, ponekad zavarani komforom svakodnevice, ni ne doživljavamo čak ni u djeliću ukupnosti. Upravo zato smo zamolili kolegicu Tamaru Čapelj da porazgovara s ovim autetntičnim umjetnikom koji će u svega nekoliko skicoznih rečenica reći mnogo toga, ponajprije o životu samom.


Autentično je moje ogorčenje nemirenja sa onim što vidim, svime i svačime, i samim sobom. Jer, ako Smisla ima, on bi trebao da postoji oduvek, zauvek i za sve, i ne može ga za nekog biti sutra ako ga nije bilo juče za onog ko je gladan umro. U protivnom ostaju samo smrt i Ništa, i besmisao bajki. Čovek je biće koje zna da ne zna, a u traženju smisla, besmisleno je pisati sa stanovišta dobrih i uspešnih i srećnih.


Tamara Čapelj: Šta Miloš Petronijević može reći o sebi?

Miloš Petronijević: Zalutao sam u ovaj svet, ne svojom krivicom, a možda sam i pre rođenja hteo da dođem ovde, da li maloumno, ili zato što je ovaj svet lep – pre bih rekao da je ovo drugo.

Tamara Čapelj: Zašto se bavite pisanjem?

Miloš Petronijević: Zavoleo sam knjigu otkad sam je ugledao. Oduvek sam verovao da i ja nešto treba da kažem, ali nisam znao šta, i sve do svoje 50. bavio sam se piskaranjem, što sam sve bacio, a onda sam počeo ponešto i da shvatam.


Čovek je biće koje zna da ne zna, a u traženju smisla, besmisleno je pisati sa stanovišta dobrih i uspešnih i srećnih.


Nema drugog puta za čoveka nego da poveruje unutrašnjem naređenju i da sve baci na tas kako bi izrazio ono što mu se čini da je istina. To unutrašnje naređenje je apsurd ako nije poduprto verom u poredak vrednosti koji postoji van promenljivosti ljudskih pitanja, tj metafizičkom verom“, Česlav Miloš

Nevažno je kako čovek piše, ako je lud da piše”, Slobodan Selenić

Tamara Čapelj: Kako i kada najčešće pišete?

Miloš Petronijević: Germani su, pred pljačkaške pohode, jutrom se sastajali da donesu zaključke. Uveče bi se ponovo sastajali, na gozbi, da ih još jednom razmotre. I kada bi se sutradan jutrom treznili nad melemnom izvorskom vodom, ako bi im zaključci bili u koliziji, usvajali bi bez razmišljanja ponoćne, pritom ponekad verovatno i grešeći. Pišem jutrom i svečeri. Jutro je majka mudrosti i kritičkog čuđenja nad samim sobom, ponekad, ređe, i zadivljenosti sobom, a noć pripada šamanu u tebi, u snu kojem nema kraja.

Tamara Čapelj: Šta je Vaša najveća inspiracija?

Miloš Petronijević: Ja sam sebi.

Tamara Čapelj: Zašto Vas toliko zanima tema beskućništva, bezdomništva, autsajderstva? Da li je to autentično i koliko?

Miloš Petronijević: Autentično je moje ogorčenje nemirenja sa onim što vidim, svime i svačime, i samim sobom. Jer, ako Smisla ima, on bi trebao da postoji oduvek, zauvek i za sve, i ne može ga za nekog biti sutra ako ga nije bilo juče za onog ko je gladan umro. U protivnom ostaju samo smrt i Ništa, i besmisao bajki.

Čovek je biće koje zna da ne zna, a u traženju smisla, besmisleno je pisati sa stanovišta dobrih i uspešnih i srećnih.

Tamara Čapelj: Zašto tema rata nakon toliko godina nastoji probiti naslage? Je li riječ o nečemu što je duboko krionizirano, prikriveno slojem “politički korektnog laka” pa sada nužno eruptira ili je riječ o nečemu drugom?

Miloš Petronijević: Odlično i zanimljivo pitanje, Tamara. Mada zbog loših očiju zadnjih godina ne čitam, sem “Živih i mrtvih” Josipa Mlakića, ja ne upoznah delo s vrednim osvrtom na raspad zemlje u kojoj smo živeli. Mora da se i ove patriotske pičke sa akademija duboko stide onoga što je bilo.

Nikada nisam bio komunista ni velikosrbin, ali me duša boli za Jugoslavijom, i, zbog dece koja rastu, što sam pripadao generaciji sastavljenoj od imbecila.

Tamara Čapelj: Kakav je Vaš stav prema današnjoj srpskoj književnosti i odnos prema primjerice Paviću, Kišu, Daviču, dakle priznatim srpskim književnim imenima?

Miloš Petronijević: Na mene je svakako uticalo zlatno doba srpske književnosti 80-tih, sa „Grobnicom“ Kiša, sa „Niščim“ i „Testamentom“ V. Stevanovića, sa „Prijateljima“ i „Pismo-glava“ S. Selenića, sa pripovestima B. Pekića…


U demokratiji biljaka korov pobeđuje cveće, ali mi smo napredna civilizacija, i ljudi će vazda tražiti cveće.


Tamara Čapelj: Vidite li na društvenim mrežama i na internetu mogućnost nadogradnje i alternative postojećoj književnoj realnosti?

Miloš Petronijević: Svakako. U društvu gde se sve plaća, s izdavačkim kućama „Samo pozitivno“, koje ti traže pare da bi te “promovisali”, ipak će te pre pročitati na internetu nego što će ti ma ko kupiti knjigu.

U demokratiji biljaka korov pobeđuje cveće, ali mi smo napredna civilizacija, i ljudi će vazda tražiti cveće.

Tamara Čapelj: Vjerujete li da je književnost, a time i umjetnost, svjetotvorna, odnosno da možep romijeniti svijet?

Miloš Petronijević: “Poezija je poljubac upućen svetu, a od poljupca se ne prave deca”, Gete

Tamara Čapelj: Je li boljelo?

Miloš Petronijević: Nije, bilo mi je zadovoljstvo – I čestitke na pitanjima, kao da me odnekud znaš.

Razgovarala: Tamara Čapelj

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.