Arhiva oznaka: Sven Adam Ewin

Slavica Gazibara: Mantranje (p)o SAE-u

Ima nekoliko mjeseci da ne prođe dan, a da ne zavirim na jednu pjesničku stranicu kojoj je pokretač Sven Adama Ewin ili SAE. Ovo je pseudonim pitaj-boga-koga, dovoljno intrigantan da privuče. I kad dođete na tu stranicu, nećete otići, a da se ne vratite opet. Jer, SAE nije osoba koja piše pjesme. Možda se rodio s defektom: možda on osjeća i misli u stihovima. Pa ih onda i zapisuje. Ne zna drugačije. Ne može. Kritički strogo gledano, jezično i metrički nekad mu se oklizne nespretnost, ali iz njega pjesme naprosto izlaze. Njegovo pisanje nije ritual koji se događa kad naiđe nadahnuće. Pjesnički subjekt nije odijeljen od njegovog svakodnevnog „Ja“. Naravno, ovo je samo impresija, a nikako pokušaj kritičke prosudbe rada ovog anonimnog pjesnika.

Ne mogu reći sviđaju li mi se njegove pjesme ili ne. Znam samo da ih moram pročitati. Ako kažem da mi se sviđaju, to bi značilo da mi se sviđa taj čovjek u pjesniku, taj dovitljivi, zavodljivi muškarac, to zaigrano, iskričavo dijete. Ako kažem „ne“, porekla bih magnetizam njegovih stihova koji neodoljivo privlači čitanju.

SAE nisu samo njegove pjesme, svojim je sonetima pokrenuo zanimanje za vezanim stihom, probudio želju čitatelja za melodioznošću i ritmičnošću specifičnu baš za takav stih. Kao da nakon postmodernističkog razgrađivanja svega koherentnog (avanngarda, često i nesuvislo „dadaističko“ trabunjanje), dolazi opet neko pomirenje čovjeka sa samim sobom, a što njegov lirski ukus usmjerava k pravilnom metru i rimi koja umiruje. Čitatelji uživaju mantrajući u osmercima ili desetercima (ipak smo mi Slaveni) a najčešća je forma kruna strofične lirike – sonet.

U nas, nakon Matoša, Šimića, Ujevića, Krleže nije lako biti pjesnik, uopće latiti se „pera“. Stvorena je nekakva (mikro)klima da je pisanje strašno ozbiljna djelatnost koja zahtijeva poliglota, eruditu, u najmanju ruku akademika. I ako oficijela nekog proglasi velikim, može on napisati i „tašim, tašim tanana, i svilena marama“ svi će se diviti i raditi doktorate ne bi li dokazali dubinu, širinu, visinu i svevremenost onog koji je na tronu.

SAE se zna zaigrati pa ponekad iznenadi, ali baš kad pomislim da me razočarao, nisam li premalo kritična prema njegovu pisanju, jesam li nasjela na „šarm bez pokrića“, on se javi stihovima koji ostave bez riječi.

Mi koji ga čitamo, činimo to jer u njegovim pjesmama je i dio nas, dio onih koje volimo ili smo voljeli, one progovaraju i o onome o čemu mi samo u potaji i sa strahom razmišljamo. Na momente nam se učini da on to baš nama, meni piše, da se baš nama, meni obraća ON, skriven iza pseudonima. Podsjetio me na knjigu Tri Evina lica (ne sjećam se autora, iz psihijatrijske je prakse) – o ženi s tri identiteta, tri različite osobnosti, samo što SAE ima mnogo više lica. Neka od njih mi se ne sviđaju, primjerice želja za komuniciranjem samo s onima koji su na vrhu ili blizu vrha, ali – ako mi se Krležine Zastave ne sviđaju, nisu mi zato manje dobre njegove drame i lirika.

Podijeljenost čitateljstva na „za“ i „protiv“ kada je SAE u pitanju nije bitna jer ga čitaju i jedni, i drugi. Dio šarma vidljiv u lajkovima, komentarima i privrženosti s kojom se čeka svaka njegova naredna objava, duguje on svom dobro osmišljenom PR-u – toj engmi tko se krije iza pseudonima. Je li on možda ona? Je li (pre)potentni, umišljeni i drski mladac ili frustrirani starac na bolesničkoj postelji? Mogao bi biti i Slavonac sa šestero djece i hacijendom, ali i kolerični Zagrepčanin koji radi 24 sata dnevno. Ili je samo slobodni strijelac koji se sa svojim stihovima našao „u pravo vrijeme na pravom mjestu.“ A možda se iza pseudonima krije čitava ekipa neporecivih talenata i poznavanja lirskih kanona, koja se samo dobro zabavlja?

Kod svih velikih zagonetka odgovor je najčešće jednostavan, banalan. Tko je Sven Adam Ewin i nije bitno, važno je da piše dobre pjesme. I još k tome duhovite. Što više tražiti?

Foto: www.pexels.com

Milan Maćešić: Materija koja postaje svjesna sebe

Poeme, Sven Adam Ewin, V.B.Z., Zagreb, 2017.

Ovo je druga pjesnička knjiga Svena Adama Ewinog, tajanstvenog pjesnika  koji od 2011. objavljuje svoju čudesnu poeziju, uglavnom na fejsboku dok tek tu i tamo u nekim papirnatim medijima. Facebook prašuma je medij u kojemu napisano može biti istodobno i objavljeno, bez recenzije, bahatosti urednika i odugovlačenja. Štoviše, tamo je autor sam sebi urednik i kritičar. Isto tako povratna informacija je trenutačna; u vidu površnog lajka ili pak ozbiljnog komentara, uživo ili putem inboxa. A kako doznajemo i upijamo kroz autorov neumorni rad, radi se o nesvakidašnjem potezu  beskrajno talentiranog  autora i erudite koji je, odlučivši zakačiti se s poezijom do posljednjeg stiha-daha i pripadajućoj joj taštini, izveo svojevrstan, ne salto mortale, prije bangee jump, oduzimajući nam svima dah. Ponukani sonetima o sonetima (svojedobno čak o jednoj nastambi životinjske farme i jednoj djevi bajnoj), svađom i adorancijom s poznatim i manje poznatim stihotvorcima u formi  vs, mnogi stadoše tragati za „građanskim identitetom“ i…ostadoše kratkih rukava. Dakle, SAE piše o svemu i svima, o fizici, antropologiji, manje o filozofiji jer, kad se filozofija (koja je, prema Zweigu ludnica za pjesnike) i poezija skobe na istom poetskom balu, filozofija obavezno gubi. Jer, jezik je logika, logos; en arche en ho Logos.

Ardipithecus ramidus, predak homo sapiensa, pa tako i Svena, nešto je stariji od svoga potomka iz Odiseje 2001. u svemiru. I u tom filmu je riječ o preobrazbi, rezu unatrag nekih 3 milijuna godina. U filmu, on je još uvijek u krznu i strahuje od pripadnika svoje vrste za razliku od Ardija iz „Preobrazbe“  koji strahuje, glođući moždinu kosti, od očiju onog nepoznatog iz džungle koji je, prema homo sapiensu još uvijek na primitivnijoj instinktivnoj bazi… U Odiseji uvodna scena govori o Ardiju, materiji koja postaje svjesna sebe tako što u jednom trenutku (bijesa, dakle instinkta) prepoznaje kost  vlastitu, ionako dugačku, kao produženu ruku, tj. oruđe, a koje će upotrijebiti protiv svoga „daljnjeg“. Pretpostavljate da je riječ o evoluciji u kojoj jedan dio jedinki odmiče dalje od ostalog dijela. Ali u kom pravcu? Uništenja slabijih, nemoćnih, maglovito zbunjenih zbog, u konačnici, samouništenja.

Dakle, u noćnjaku homo sapiens se preobražava u svog pretka, svoju daleku povijest da bi se vratio u svoju, ne baš tako daleku, budućnost; vatru još nije otkrio (kako sam doći do nje, a ne čekajući munje), ali zato jest kamen koji postaje nož, a zatim ona teka s početka u/na koju zapisuje sve što zna. Zaputiti se u antropologiju poezijom i to u maestralnoj izvedbi rijedak je čin pjesnika koji se za tu priliku preobrazio do neprepoznatljivosti. Naslađujem se mukama onih koji još uvijek tragaju za identitetom potomka ardipithecusa koji u ovoj poemi „pabirčenjem“ raznih iskustava i spoznaja pobire neočekivane rezultate. Opsežan i poticajan pogovor daje o tome Josip Užarević dotičući se i inih mogućih aspekata ovog „evolucijskog putovanja“ dok će sam autor na kraju suzdražano pripomenuti ponešto o tumačenju vlastitog doprinosa dešifriranju znakovlja – zapisa s kamena-teke. Preobrazba kao i Sentimentalno putovanje zahtijevaju (i svakako zaslužuju) opsežnu studiju, a kako je ovdje riječ tek o „osvrtu“ mjesta tako čemu naprosto nije. Stoga  zaključimo  da je ovim rezom svestrani i sveobuhvatni SAE poeziju kao formu uzvisio za još nekoliko kopalja prethodnih lutanja, da ne kažem bauljanja bespućima ljudske (ne)ograničene svijesti.

Poema Sentimentalno putovanje je nešto dijametralno suprotno Preobrazbi. Riječ je o svojevrsnoj pastorali čija je tema vršidba u poratnim godinama  prošlog stoljeća (1950.) u jednom istočnoslavonskom selu (Beravci). Radnja se odvija u gospodarskom dijelu imanja seoskog gazde. Tu se detaljno opisuju sve faze  posla, obveze svakog pojedinog sudionika, njihove vještine i uloga u procesu vršidbe. Promatrač i kazivač je dječarac u predadolescentskoj dobi i taj postupak još više naglašava naivni stil predočavanja radnje i osobina sudionika. Pored mobe (dobrovoljno ispomaganje seljaka jednih drugima pri važnim i opsežnijim poslovima) tu su i dežurni kibiceri, ljubitelji nagnute flaše i komentara, koliko im to usijana pamet dopušta. Zatim je tu, kao nekim švenkom, odlazak do ribara na Biđ (pritoka Bosuta) i opis njihova lova na ribu pomoću bacnja i mreže. Vrijme je to još nevine prirode, bez zagađenja kojekakvim kemikalijama. Ribe, gljiva je bilo u izobilju, zemlja rađala… Težak je to posao, ali ni u jednom trenutku čitatelj ne stječe dojam nekakvog nezadovoljstva, sumornosti, nedajbože kolektivizacije, zadrugarstva. Naići ćemo tu i na lokalni onodobni humor (u sceni kada baka prodikuje djedu šta smije, a šta ne smije činiti, kao i opis kretanja kibicera-cuger).

Kao pjesnik beskonačnog broja tema, motiva, ovim poemama on kao da ipak iskoračuje iz tog svog poetskog kozmosa i to u razmaku od Ardija do homo technicusa. Izvrsno poznavanje toponima i  nazivlja tehničkih novotarija moglo bi ukazivati na podrijetlo, mjesto rođenja zagonetnog SAEa, ali, poznavajući njegove postupke prije će biti da se radi o vještom zavaravanju upućivanjem na krivi trag. No, sve to i nije ono najbitnije. Sven Adam Ewin i ovom knjigom, nekom vrstom literarne anakronije (antropološko metafizičko lirski traktat o evoluciji homo sapiensa u Preobrazbi i retrospektiva jednog načina života  u Sentimentalnom putovanju kojega više odavna nema pokazuju i ovaj put da ovom autoru ništa lirsko nije strano. Svojim neumornim pisanjem kao da spašava poeziju od nje same, utjelovljene u dokleviše stvarnosnoj poeziji, postpostmodernizmu, bez pravaca i manifesta, bez tamnog, potmulog šuma krvi i visokog, neurotičnog piska centralnog nervnog sistema. Riječju, poezija Svena Adama Ewina čini i neke druge, nove poetike mogućim.

Ilustracija: Naslovnica knjige Poeme, Sven Adam Ewin, V.B.Z., Zagreb, 2017.