Arhiva oznaka: Suzana Matić

Suzana Matić: Dok sam birala crvenu rog papriku…

***

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip
Dok sam birala crvenu rog papriku
Prvo sam čula zvižudkanje
Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube
Ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom
Koja ti je k tome nadzorni organ
Ili bilo kojom nepoznatom ženom
Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš
Nego neko vedro zviždukanje
Samodostatno i nikom nego sebi
A opet nekako toplo
Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan
I eto, postoje topli muški glasovi
Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja
Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva
Momentalno okrenula
Za tom toplinom koja je prostrujala
U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu
A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca
Ono, objektivno prezgodan lik
Računam, dva dana stara brada
Računam, oko trideset i pet godina stare smeđe oči
I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči
Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”
I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike
Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij
Na odjelu „Voće i povrće“, koji zapravo čitav svojatam
A onda je stao sam birati svoje primjerke
Jednom rukom
Jedinom rukom
Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice
Klatio prazan
Ja nisam posustala u svom poslu
Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski
Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima
A onda je s njom otplesao do vage
(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)
I nakon što je tamo obavio obavezne likove
U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji
Gipko je nastavio dalje
Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme s paprikom u ruci
Gledajući u njegova prelijepa leđa
I ta me jako nesimetrična silueta
Najednom i zaboljela i posve ispunila
Sve do rubova mojih manjkavih kontura
Ne znam, čudno je, ali takvu
Suočenu licem u leđa
S potpunim skladom jednog čovjeka: sa sobom
Sa svijetom
Pa i sa mnom, skroz neusklađenom
Prožeo me osjećaj neke iznimne ljepote
Čiji je nositelj bio on
Za kojeg sam znala da ih takvih nema puno
I za kojeg sam znala da su svuda oko nas

Da budem iskrena, u tom mi trenu
Uopće nije palo na pamet
Da sve te crvene paprike kraj kojih stojim
Ogromna hrpa njih, na sniženju
Jako podsjećaju na klijetke i pretklijetke
To je metafora koju tek sada ubacujem
U odjel pjesme koju svojatam
Jer kao jedini nadzorni organ
Smijem u nju ubaciti i onaj jeftini meni uglavnom bez nadzora
Jednako tako nije mi na pod ispala ona paprika
Koju sam držala u ruci
Jer sam, kao, bila potresena
Ali kunem se
Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho
„Volim te“

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

Foto: www.pexels.com

Suzana Matić: Ženo, prah si

***

Ženo, prah si
U glinu ćeš se pretvoriti
San ti dodaje vodu
Ulje je na tvoju vatru
Prirodno
Toplo i poznato
Prianjaju mu ruke
Prikupljaju te
Prošupljuju i gnječe
Udubljuju i izvlače
Usmjeravaju prema vrhu
Podatnu
Vrti te kolo
Bez vraćanja

Ujutro
Kažiprstom ga dotičeš
Prazno je kolo
Laki impuls želje
Okreće satove u prošlost
Odmotavaju se polako
Dani i mjeseci
U ostalim prstima
Budi se sjećanje
Unutarnja napetost
Zbite zemlje
Vododrživa je
U tvojim rukama
Svijet bi bio drugi
Da si šesti dan
Radila glinene golubove

Foto: www.pexels.com

Suzana Matić: Ta žena …

***

Ta žena koja puši svakog jutra na prozoru ispod kojeg često parkiram
Gledam je već nekoliko godina
Mirno otpuhuje dimove u ulici u kojoj radim na Črnomercu
Izgleda tako pariški: nehajno naslonjena, nenamazana, razbarušene kose
I s malim boricama od smijeha oko očiju
Nasmijemo se uvijek jedna drugoj, izmijenimo par riječi
Davno je tome kako sam joj rekla:
„Nemate pojma koliko ste lijepi. Jednom ću vas morati slikati.“
Ona je tada rekla: „Ma vi… Vi ste prelijepi.“
No ja sam svoje „Nemate pojma koliko…“ zbilja mislila
Osim što ju nikad poslije nisam slikala
Kad se bolje pogledam – i takva sam
Zaljubim se jako, a svejedno ne ispunim riječ koju sam dala
Sama i od srca
Jer žurim na peti kat uredske zgrade
Koja u osam ujutro ima najsporiji lift na svijetu
Pa zaključavam auto iza leđa dok hitam preko kolnika
No na drugoj se strani ulice s daljinskim ključem stisnutim u ruci
Ipak osvrnem još jednom
Za sobom
Za njom

Ne znam baš ništa o toj ženi
Poznajem samo ramena njezinih spavaćica
Te sitne borice sreće oko sanjivih očiju i način na koji otpuhuje dim
Ali uvijek imam neki ludi osjećaj da bih i iz tih nekoliko detalja
Mogla napisati njezin život
I da ne bih puno pogriješila
Ona o meni objektivno zna puno više:
Poznaje sve moje jakne, kapute, haljine, torbe, fascikle
Zna kako u tri sekunde parkiram u rikverc, zna moj hod
Dok meandriram između auta i unosim dodatni metež u promet
Pa se onda pravdam osmijehom
Ili bezglasnom isprikom
Ali vjerujem da iz svega toga ne može naslutiti čak ni ono osnovno
Da sam ja budna već nekoliko sati
I da ću proučavajući svoje podočnjake u zrcalu dizala
Ponovno pomisliti na te njezine sitne smijalice
Jer su one te koje me uvjeravaju
Da bih bez greške mogla napisati njezin život
Mislim, kad bi to bilo samo tako, pisati živote koji nisu tvoji
Lako za moj

Lako za moj život koji pišem s greškama
Ali jutros kad sam parkirala pod prozorom te žene
Bila je toliko nepodnošljivo lijepa
Da sam opet zaustila:
„Nemate pojma koliko ste lijepi. Jednom ću vas zaista…“
Ali ona je ovaj put već otpuhnula dim
Pa je rekla: „Slikajte me sad.”

Popodne kad smo se našle kod mog auta, već je pao mrak
Gledale smo fotke
Obje u kožnim jaknama i crnim čizmama
Nije mi se nikamo žurilo
Na kavi na koju me odvela zapalila sam njezinu cigaretu
Smijale smo se kao lude
I ako maknem ramena njezinih spavaćica
Ta žena je ista ja
Ta žena je isto ja

Foto: www.pexels.com

Suzana Matić: Ilunga

Prema nekim izvorima jedna od najteže prevedivih riječi na svijetu je riječ – Ilunga.
Riječ se upotrebljava u jugoistočnom dijelu Konga i označava osobu koja je nešto spremna oprostiti prvi put,
podnijeti drugi…
ali sigurno, sigurno neće preći preko toga treći put.
Prema nekim samo meni pitkim izvorima, ta je riječ ujedno i najkraća priča na svijetu.
Jednom nedavno u svojoj sam lektiri u baš tu riječ sabijala jednu jako dugu priču,
u kojoj radnje gotovo da i nije bilo, ali moj bože kako sam se samo opširno osjećala…
a od tih nedavnih vremena – vremena su se jako promijenila… unaprijed pa unatrag,
a i svi satovi osim mojih noćas su dogovorno otsklizali u rikverc,
svi osim mojih jer ja uvijek živim u onom vremenu kojeg sama otkucavam,
i brzajući uvijek i svuda, i preskačući otkucaje, jedino što želim je biti dio vremena koje je stalo.
I eto… priznajem da se vremena nekad mijenjaju pa i dvosmjerno,
i spremna sam prihvatiti i to da su satovi noćas dogovorno otklizali natrag,
jer mislim… imam i ja oči, ali svejedno… u mojim pričama i životu, mom vremenu i mojim opetovanim riječima
– poneka povijest se ipak ne ponavlja.
Ni dvaput.
Ni ikad.
Nikad.

Suzana Matić: Jer ja to zaslužujem

Svira. Melodija je razigrana, teče; ne mogu je razložiti u pojedinačne udarce po tipkama, onako kako se riječ u koju dugo buljim raspadne u niz mrtvih slova.

Obitelj. O b i t e lj.

Da je napišem okomito mogla bih uz svako slovo, kao nekad u spomenarima – Ti me pitaš koga volim, napisati asocijaciju, složiti mozgalicu, a ona bi, uspravno pročitana, dala rješenje zagonetke i uprla prstom u vlasnika spomenara. Tebe!

Evo – „O“, što je ono „O“, recimo oslonac, i ognjište je „O“, logično, i obećanje. Omča, ološ, okov.

Pa onda „B“; brak, brižnost, brašno za kolače, boja za zidove. Bol, bolest, bijeg.

„I“…

Kako se ono stavlja točka na „i“? i tko je vlasnik tog spomenara uopće? i zašto on upire prstom u mene na svakoj svojoj stranici u uvijek istoj gesti nepodijeljene optužbe? i kako da ga čitam uspravno kad sjedim pognuta na rubu kade? i da bar, kad je ne mogu otkucati, da barem mogu baciti tu točku, kao loptu… dovoljno daleko da je više ne pokrivaju pravila igre. I to bi bio bijeg.

Bijeg su izmislili oni koji nisu uspjeli pobjeći, ali kupaonica sigurno nije dobro mjesto za pokušaje, bar ne ova bez prozora koju sam nekad nazivala našom. Mislim, sad to zbilja zvuči nadrealno, to – naša; jer… trenutno je to moj zatvor od skupocjene keramike prve klase, ali… koliko još rata kredita moram otplatiti? Prvo te uhvati zanos, poslije potpuno iscrpe kamate, a do glavnice je cijela stvar već potrošena ili ima naznake plijesni. Barem u fugama. Spojevi su slaba mjesta čak i u klopci. Gledam: s jedne strane mojom rukom zaključana vrata, s druge – nema prozora, pa čemu onda uopće iščupati umivaonik iz zida kad ne mogu njime razbiti rešetke, kao Indijanac, i preletjeti ovo kukavičje gnijezdo.

Iz pipe kapa: kap, kap, kap, kap… Čitala sam da je to jedan od najperfidnijih načina mučenja – pustiti zatvoreniku tek zvuk kapanja vode. Oduzeti mu sve i prikovati ga za vrijeme koje curi. Pročišćeno i filtrirano. Ništa se u tom vremenu ne događa, ništa se u njemu ne mijenja, sve je isto, samo ti nestaješ u odvod zajedno s vodom, polako ali neumitno, kap, kap, kap…

Trsim se ne čuti odbrojavanje, moje vrijeme je i tako već isteklo, s udarcima kapljica, s udarcima po tipkama, s udarcima po vratima.

Prije tipki udarao je točke na svoje „i“– ove po mojim vratima. Ničeg uspravnog ovdje nema ni s jedne strane; ostale su zakucane u iverici kao čavli kojima je od siline udarca savinuta glava. Brojala sam ih: prva, druga, treća… četa, ta – te, tapa – te. Sada pak razmišljam kojim se predmetom poslužio u tu svrhu, treba smoriti i mozak nečim. Ipak, jedino što prodire kroz zaključna vrata, ruke su velikog pijanista. Lijeva mi je – alfa, desna – omega, a ja… primam ih obje u svoje; čestitam, maestralne ste, uistinu jeste!, vi ste naše najdragocjenije što imamo; ne nosite vrećice iz dućana, ne vješate slike po stanu, ne čistite filter u vešmašini, ne znate za bušilicu, kliješta; JA stojim na braniku vaše posebnosti i preuzimam pol kile kruha svagdašnjeg u pregibe svojih zglobova, vaš „moj čovjek“ mogao bi me eventualno zadaviti profinjenim golim rukama, to da, ali a–a, ne bi on udario nenaoružan u vrata, ni u snu. Ni u ludilu. Ni u lu–di–lu…

Ta–te, tapa– te… Točke na „i“ prevele su se u trotočje s ove strane krila; čitam, lijepo piše: nastavit će se.

Kap, kap, kap… Da mi je biti voda, ona prođe gdje je pustiš ili si sama napravi put, a ja – stojim, ne – ja sjedim godinama na rubu ove kade. Možda bih ustvari trebala sjesti u nju. Ili leći u praznu. Smjestiti se cijela među njene brane, kad sam već dignula branu na svakom svom mogućem putu i izlazu, kad sam si podignula branu čak i na kapcima. Više nisu ni natečeni. Možda moj novi šampon uz ono – Jer ja to zaslužujem, ima negdje sitnim slovima ispisanu i no more tears odliku? Možda postoji određena količina suza koje se može isplakati u jednom životu? Možda je trebalo misliti prije, možda je trebalo plakati racionalnije, ali kako god: NEMA! Iscurilo je. Sve! I oslonac i briga i brašno za kolače, nad kojim se sad još samo mogu smijati… I staviti si sjaj na oči ujutro, i nadati se da nitko neće primijetiti sedam sitnih razlika po kojima se ta slika razlikuje od one – sjaj u očima, i nacrtati si neki lipfinity osmijeh… koji će se cijeli dan zubima držati za mene sve dok se ponovno ne vratim ovdje; kap, kap, kap…

Gdje je ona kap koja nije prelila čašu? Otkada to osluškujem kapi i udarce, a ne čujem svoju fugu?

Netko dalek iz zrcala mi kaže: što si mislila sophisticated lady, što si mislila? Lijepa si, dozvolila si sebi tek dva zamršena polugnijezda u kosi vikendom, samo to će nekom pažljivom promatraču odati da nisi sretna. I ti tvoji beskrvni obrazi.

Sjećaš se, imala si četiri kad si dohvatila tatin žilet s umivaonika i stisnula ga čvrsto u šaci? Sjećaš se kako si se prestravila, kako je krv tekla? Nije kapala uopće, zapunila je sve fuge. Pa zašto si nastavila posezati za oštrim? Za hladnim i reskim? Za metalnim i nemilosrdnim? Za onima koji će te prorezati do kosti? Baš njih si htjela obujmiti u toplom dlanu. Zato što su udaljeni svjetlucali?

„T“ kao trokut, kao troje, kao trećiTreća! Treća, a prva. Prešućeno slovo, progutano, zastalo u grlu, koje želi van, koje želi unutra, koje je već tu. Ne, nije obitelj, ali ono ju dokazuje, ono je demantira. Lakmus i dokaz, corpus delicti. S korpusom savršenih proporcija.

„E“… kao Eva. Od rebra stvorena? Recimo, kao: Nije mi on slomio rebro, tata… pala sam na stepenicama. Recimo, kao to?

„Lj“ kao ljubav? Zadnje mrtvo slovo na papiru.

Ološ, okov, oružje, osveta, bol, britva, bijes…

Trudim se ne vidjeti svjetlucanje starinske britve pod umjetnom rasvjetom, ali – prejako je. Uzimam je u ruku. Bijes. Tu sam davno trebala stati. Tu sam trebala proglasiti smrt, otkucati mrtvo slovo, staviti točku na „i“. Tu sam trebala završiti riječ prije nego se dokoturala do „T“. Tu sam je trebala prerezati na pola, u grlu, u pola iznenađenog udaha.

Izdaha.

S oblom drškom britve u čvrsto stegnutom u dlanu, otključavam vrata i kao začarana mantrom koračam niz hodnik prema izvoru glazbe. Prva, druga, treća… četa. Parket pod klavirom nema fuge.

Poslije ću oprati ruke. Svojim skupocjenim sapunom.

Jer ja to zaslužujem.

Foto: slika via Melancholia by Lars von Trier, asocijacija na Ofeliju Johna Everetta Millaiasa

 

Suzana Matić: Gola priča

Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok da u manje izloženom položaju bolje sagleda večer prije:
Rekao je: – Lijepa si – a njegove su riječi to pretvorile u istinu. Ipak, odlučila je pobjeći prije ponoći i sačuvati i tu čaroliju i obje cipele. Muškarcima je lakše. Ženska je odjeća krojena tako da poslije ponoći otpada sama od sebe. Lako spuzne niz kožu i pretvori se u lokvu oko bosih nogu.
Kada je repeticijom nekoliko puta odradila sve scene tako da je bila sigurna da ih zna napamet i da si je osigurala znanje koje moraš znati i u pola noći… pogotovo u pola noći, potrebno znanje za neku buduću nepredvidivu sebe, ulovila se sna koji ju je ostavio na leđima u zelenoj spavaćici; sanjala je da joj ispada kosa i sad dok je gledala u nekoliko vlasi na jastuku koji je cijelu noć bio preklopljen pod glavom i koji dugo nije odigrao nijednu drugu ulogu u tom krevetu, zapitala se u kom se času izgubila ona slabo skraćena i neophodna udaljenost između nje i tumačenja… simbolike… misterije. Kada su to noćni snovi postali ovako vulgarno nedvosmisleni? I kako joj je to uopće promaklo? Ipak, osjetila je nejasno, gotovo nastrano zadovoljstvo zbog toga.
Spavala je dugo. Kad bi rekla da se ne sjeća kada je tako dugo spavala, bila bi to živa istina bez pretvorbe, ali srećom nitko nije horizontalno disao uz nju, pa je namjesto da dijeli gorke istine kao slatke jutarnje kroasane, još jednom sagledala vlastitu neometenu bočnu dijagonalu krevetom i prije nego je bosa iskočila iz prevelikog kvadratnog kadra njegovog okvira, sama sebi glasno rekla: – Čestitam! Zaslužila si lijep dan, mala!
Onda se sjetila još nečega, pa zastala i zadnju rečenicu polako ponovila još jednom.
Ne zbog potrebe za uvjeravanjem i ponovljenim nutkanjem obećane ljepote dana iz usađene bojazni da će biti odbijena. Ne. Uvjerenje je bilo tu i razlozi za njega i želja za nagradom, a jedina je bojazan i tako ostala s one strane ponoći… nego više kao mali pokus, kao vještačenje jučerašnjih događaja iz nekog (još) boljeg sutra.
Htjela je naprosto rekonstruirati vlastiti glas, onaj „vanjski“, koji nositelju uvijek ostaje nečujan. O njenom je postojalo nekoliko laskavih svjedočanstva pa je sjetivši se tog posljednjeg – jučerašnjeg, u ustima još jednom oblikovala iste meke vokale i smrvljene suglasnike, pažljivo i koncentrirano kao hranu koju još nisi okusio i kojoj pokušavaš odrediti okus. Nije pronašla baš nikakvu senzaciju. Vjerojatno se to jučer ipak radilo o uskličnicima koje je čitav dan nosila u grlu. Uskličnike ne možeš odrecitirati krevetu koji je služio samo kao okvir za vlastitu neometenu bočnu dijagonalu. Uskličnici ipak traže slušatelja.
A oni jučer… Svaki od njih zabio se slavodobitno kao stijeg na kraju jednog vremena u kojem je gonjena vučjom gladi kopala i strugala po sebi, grabila srebrnom žlicom duboko u vlastitu nutrinu, sve do skorenog zapečenog dna, tako duboko da bi se struganjem okrnjila i caklina posude. A baš posudu svi vide. U vremenima manje gladi zadovoljila bi se time da se protrese, tek toliko da zadrhti kao visoka želatina na jako širokom pjatu.
I sada je u nekom (još) boljem sutra osjetila da je napokon izdala tu sebe. Osjetila je kako su joj pokreti lijeni i spori, mazni, a samo njeni… kako ćuti luksuz odgode, kako ne žuri pobjeći čim dalje od sebe u novi dan… neodjevena i preskačući doručak, dok istovremeno ganja vlastitom rukom ispisanu tjeralicu za pobjeguljom, osjetila je prvi put kako nije šteta jutra… kako nije šteta jutra… kako nije šteta vremena… kad je sve vrijeme i onako njeno jer ga mjeri otkucajima iz sebe, kako je zelena spavaćica podatna i meka i ženstvena i filmska, kako je kad je pogleda na koncu konca i spavačica podatna i meka i ženstvena… i kako je prvi put može zamisliti u nekoj još nedoživljenoj sceni koja nije izrasla na već oblikovanom vremenu.
Dok je sjedala za radni stol bila je svjesna da je došlo jutro u kojem je dugo i bolno urastajući u sebe, na koncu ipak prerasla tu izdanu sebe.
– Pisat ću fikciju.
Napravila je razgibavajući pokret prstima kao pijanist prije velikog koncerta, spustila ih na klavijaturu, udahnula, pa otplesala tipkama:
GOLA PRIČA
Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok; kao da je taj novi položaj osiguravao bolji pogled u večer prije, a njenu manju izloženost.
Rekao je – Lijepa si, a njegove su riječi to pretvorile u istinu…

Ilustracija: Stefan Kuhn, Erotiv Wave