Arhiva oznaka: Star wars

Branimir Čakić i Nikola Šimić Tonin: Svemirska bajka

Ne postavljajte previše pitanja

“Ono što olakšava gledanje ovoga zamornoga filma je dekor; specijalni efekti Briana Johnsona i Richarda Edlunda, uz bezrezervnu podršku Normana Reynoldsa kao produkcijskoga dizajnera, stvorili su neprekinuti niz vizualnih divota koje nam pomažu odvući misli od hrpe nelogičnosti i besmislene tupaste akcije dobrih i loših likova u njihovu krajnje dosadnome sukobu” – Eric Shorter – Daily Tellegraph

Ne, niste pročitali izvadak iz kritičarskoga osvrta za aktualni Johnsonov film, već, umjetničke robije vrijedan osvrt jednoga, dotada uvaženoga kritičara za, vjerovali ili ne, globalno najobožavaniji film iz serijala i jedan od najhvaljenijih filmova svih vremena – Imperij uzvraća udarac. Objavljen je netom nakon premijere, te davne, Lennonovim ubojstvom zamračene 1980.
Dotični je kritičar nakon dovoljno vremenskoga odmaka postao predmetom sprdnje globalnih razmjera; no svojedobno nije bio osamljen u svojim razmišljanjima; štoviše, mnogi su, naime, tvrdili kako Kershnerov film ne posjeduje šarm, bajkovitost i uzbuđenje originala; zamjerali su mu (ne)dovršenost, suvišne scene i manjak priče, toga tako precijenjenoga koncepta u filmskoj umjetnosti; sličnih se razmišljanja i ovih dana posvuda može naći na račun osme SW epizode, dok osvrti kojima vrve čak i pouzdani fanovski forumi samo potvrđuju otprije poznato i toliko puta dokazano – SW jednostavno nisu filmovi za svakoga. Nikada nisu ni bili.

Parafrazirati ću Lawrenca Kasdana, koscenarista sedmice i scenarista filmova ”Imperij uzvraća udarac” i ”Otimači izgubljenoga kovčega” – ”Star Warsi su staromodno pustolovini filmovi utemeljeni na mitologiji koliko i na i pop kulturi, i uživat ćete u njima ukoliko ne analizirate i ne postavljate previše pitanja. Prepustite se dakle zabavi i ne očekujte nikakvo Novo otkrivenje!”
Od slavnoga originala prošla su duga četiri desetljeća i otada se nije pojavio niti jedan približno snažan fenomen. Da su bili dovoljne nadahnute prvoklasne filmske ekipe, nanizalo bi se otad srodnih fenomena; nije ovdje riječ o bezvremenskoj vrijednosti hit filmova, kakvih naravno imamo, već o filmovima koji su postali više od filma, a čije priče i likove doslovno žive generacije, svih rasa i nacija, a koji su oplodili čak i službeno priznatu religiju Jedi vitezova. Mnoge su knjige i studije uzaludno pokušale dešifrirati nedodirljivost prva dva snimljena SW filma; i vrijeme je da, nakon neočekivano mitskoga raskola kakav je među obožavateljima u samo nekoliko dana izazvala osma SW epizoda, da napokon prihvatimo kako nikada neće osvanuti nastavak po guštu većine okorjelih sljedbenika; dakle film takve umjetničke i ugođajne vrijednosti, s toliko nužne umjerenosti i uvjerljivosti unutar fantazije, kakvima obiluje legendarna peta epizoda; riječ je, naime, o svojevrsnoj nemogućoj misiji, obzirom na aktualne filmske i globalne trendove, te autorske pretenzije unutar visokobudžetnih okvira.

Vremenom, fanovska se baza obilato namnožila i mnogi su odrasli obožavatelji počeli postavljati pitanja, tražeći logiku i realizam na poljima dvodimenzionalne svemirske fantazije za djecu i veliku djecu, zaboravljajući valjda kako je upravo Lucasovo odgovaranje na neka ”važna” pitanja poput porijekla Sile dobrano naškodila prequelima i misteriji čitave sage.

U modi je pljuvati

Postoje izvrsni, svih mogućih priznanja vrijedni filmovi nakon kojih živiš jednako kao i prije nego što si ih pogledao; postoje zatim filmovi koje rado pamtiš i rado dijeliš; najrijeđi su, pak, filmovi koje živiš

Još u ta davna romantična doba vladavine originalne trilogije, sjećam se pitanja odraslih filmofila: ”Kojim je čudom Luke Skywalker, nakon svega par dana obuke kod meštra Yode, a koja uopće nije sadržavala vještine mačevanja, uspio ovladati svjetlosnim mačem u tolikoj mjeri da se onako efektno odupre moćnome Vaderu u finalu filma? Iznosile su se i tada čitave studije o nepraktičnosti AT-AT hodača. Izrugivalo se sada već legendarnoj nepreciznosti i smotanosti stormtroopera koji nisu kadri djelovati čak ni protiv lutkastih Ewoksa. Pojedinci su ismijavali ”sapunsku” završnicu Imperije gdje opaki Vader izgovara čuvenu: ”Ja sam tvoj otac!” Pojedinci kao da nikada nisu čitali Shakespearea, niti znaju dovoljno o mitologiji, Homeru i Campbellovim studijama. Tu je još na stotine pitanja i analiza kojima iz godine u godinu cinični realisti bezuspješno pokušavaju urušiti čaroliju originalne trilogije. Ne možete, dragi moji, umnim analizama i cinizmom protiv svemirske BAJKE. To spada u domenu filmskih troglodita koji bezvremenskome Čarobnjaku iz Oza prigovaraju nedostatak karakterne studije i CGI efekata. Posredstvom interneta, sve je otišlo predaleko i mnogi zorno uživaju u pronalaženju nelogičnosti kao da je riječ o skrivenome blagu; u modi je dakle pljuvati i mrziti; s druge, pak strane, koliko fanova toliko i teorija; pa sada prigovaraju osmici zbog odmaka od prokušane formule, isti oni koji su sedmicu popljuvali kao besramnu kopiju originala; i opet sve vrvi pitanjima poput bizarnoga: ”Kako je Kylo Ren s onakvom frizurom mogao umigoljiti glavu pod onakav šljem?” ”Kako je Rey brže-bolje ovladala Silom?” pita se jedan tvrdeći da su Imperij i original jedini SW filmovi vrijedni fanomena. Takvome je netko trijezno odgovorio: Kako je Luke usred napada na Zvijezdu smrti ovladao Silom i pilotirao X-wingom bolje od svih pobunjeničkih pilota, unatoč bjelodanoj činjenici da pilotira prvi puta? Mnogi su, zamislite, zaključili kako bi Hans Zimmer skladao bolju glazbu od maestra Williamsa, što je otprilike isto kao da umjesto Brucea Springsteena u svrhu globalne rock fešte angažirate Marka Perkovića Thompsona. Mnogi poznavatelji klasične glazbe slažu se kako nam je ”Mozart današnjega doba”, kako maestru Williamsu mnogi poklonici simfonisjke glazbe odavno tepaju, opet poklonio remek djelo, svojevrsnu Osmu simfoniju. Istrenirate li dušu bezvremenskim djelima Holsta i Dvoraka, spoznati ćete kojoj ligi Williams pripada.

Postoje izvrsni, svih mogućih priznanja vrijedni filmovi nakon kojih živiš jednako kao i prije nego što si ih pogledao; postoje zatim filmovi koje rado pamtiš i rado dijeliš; najrijeđi su, pak, filmovi koje živiš. Među takvim draguljima, ne postoji film kojega živi veći broj ljudi od originalnih Star Warsa – Lucasovog remek djela iz davne 1977. U nas je izvorno pogrešno naslovljen kao ”Rat zvijezda”, što je kasnije ispravljeno u manje zvučno ”Zvijezdani ratovi”. Podnaslov ”Nova nada”, dodan je u redistribuciji, tek nakon što je trijumf originala zagarantirao nastavke. Nebrojene su studije, knjige i rasprave o fenomenu najpopularnijeg filma ikada snimljenog; filma u kojemu je baš svaka scena klasična, valjda jedinoga filma čiji kompletan dijalog i svaki detalj, kako kadra, tako i soundtracka, poznaju milijuni obožavatelja diljem kugle zemaljske.

Gledište velikoga djeteta

Lako je objasniti zbog čega velika većina odraslih obožavatelja Lucasove fantazije petu epizodu izdvaja kao uvjerljivo najbolji od šest dosad prikazanih filmova. Riječ je o filmskome remek djelu najvišega ranga uz koje je najlakše odrasti iz razloga što je najozbiljnije, najumjerenije, najljudskije i najmanje djetinjasto.

Svoju ću kratku analizu ponuditi iz dva gledišta; prvo (i ispravnije) kao veliko dijete koje kino platno doživljava prozorom u istinu pustolovnijeg svijeta, zatim kao brzopoteznu studiju dugogodišnjega obožavatelja i poznavatelja žanra otpornoga na klice intelektualnoga snobizma. Gledište velikoga djeteta: Nakon Ben-Hura, bio je to prvi film koji je nadmašio moja očekivanja utemeljena na višesatnom zurenju u filmski plakat. Uvodna tema genijalnog maestra Williamsa zagrmila je simfonijskim blagozvučjem koje je u meni odjeknulo poznatim oduševljenjem starijim od sjećanja. Imperijina krstarica i pojava strašnoga Vadera dodale su osjećaj velike opasnosti i neodoljive vizualne privlačnosti. S druge, pak strane, princeza Leia i legendarni duo simpatičnih droida odmah su me privukli u svoje redove. Ugođaj tatooinskih dina nužno usporava ritam otkrivanja, a neodoljivi misterij budi se u trenutku kada R2D2 prezentira skraćenu princezinu poruku Obi Wan Kenobiju. Navještaj velike pustolovine doseže svoj vrhunac Lukeovim sudbinskim gledanjem u daljinu dva zalazeća sunca. Pojave Kenobija, a posebice Hana Sola i Chewbacce pojačavaju krug herojskih prijatelja, a uzlijetanjem Falcona napokon počinje velika avantura, neodoljiva u svakoj svojoj sceni, prepuna smijeha, akcije, mitološke drame i romantike. Napad na Zvijezdu smrti razinu moje dječačke uživljenosti podigao je na razinu vrijednu življenja. Brzopotezna analiza obožavatelja: na papiru priča ne nudi ništa više od mnoštva dvodimenzionalnih stripova. U scenariju jedna od scena ide ovako: EXT. Tatooine – dan; Luke sjetno motri zalazeća sunca. Tako ispisana, ne zadržava dulju pozornost, no na filmu, uz veličanstvenu temu Joha Williamsa, Hamilovu izvedbu te vizualnu divotu i nužnu duljinu, scena postaje besmrtna. Tako je i s cijelim filmom; stvar je u izvedbi, miješanju mitoloških motiva s onima iz stripovske kulture; stvar je u ritmu koji dopušta da scene dišu i da s njima dišeš (što, nažalost, nije slučaj s prequel trilogijom), posebice bi istaknuo vrhunske klasike vrijednu glazbu, prvoklasni dizajn svega u kadru, dok je napad na Zvijezdu smrti u svim segmentima zasluženo najcitiranija i najslavnija akcijska scena u povijesti filma, kojoj konkurira i po čuvenju je nadmašuje tek utrka četveroprega iz Wylerovoga Ben Hura. Besprijekorna montaža, preglednost kadrova, dizajn letjelica i dinamika istih, te zvučna kulisa, posebice gradiranje i slojevi Williamsove simfonije spomenutoj su sceni podarili i status učiteljice redateljima poput Jamesa Camerona, Petera Jacksona i Christophera Nolana.

Lako je objasniti zbog čega velika većina odraslih obožavatelja Lucasove fantazije petu epizodu izdvaja kao uvjerljivo najbolji od šest dosad prikazanih filmova. Riječ je o filmskome remek djelu najvišega ranga uz koje je najlakše odrasti iz razloga što je najozbiljnije, najumjerenije, najljudskije i najmanje djetinjasto. Ni u jednome trenutku ovaj film ne izgleda kao videoigrica ili crtani film; proslavljeni momenti bitke na Hothu ili Falconova bijega kroz polje astereoida taman su dozirani, dobrim dijelom zahvaljujući ograničenjima tadašnje tehnologije, zbog čega se veći naglasak morao staviti na ljudsku dramu. Priča ovdje ne počinje, niti završava; nema je previše i svodi se na bjegove i okršaje; središnji čin bavi se najviše likovima, od kojih se produbljuju svi vodeći likovi iz originalnoga filma, te im se dodaje legendarni meštar Yoda, čiju duhovnu poduku Lukeu, od riječi do riječi napamet znaju milijuni koji naprosto žive ovaj film. Ritam filma dopušta scenama da dišu, a gledateljima da upijaju njegovo neodoljivo ozračje, dok Shakespeareanska završnica s Vaderom i Lukeom zasluženo spada među najsnažnije i najcitiranije momente u filmskoj povijesti.
”Johnny, spasi mi film”, rečenica koju je Lucas uputio maestru Williamsu drugi put, na što je ovaj genijalni skladatelj odvratio vrhunske klasike vrijednim soundtrackom, premijerno predstavivši svijetu dva središnja glazbena motiva: Vaderov (Imperial march) i Yodin.

Nakon ovog filma, odgegao sam omamljen iz mraka neprežaljenog zadarskog kina ”Pobjeda”, gledajući zvjezdano nebo kao nikad prije. Imao sam nepunih sedam i bilo je to moje krštenje sa Star Warsima.
Otada, pogledao sam stotine vrhunskih filmova. ”Kum”; ”Pakleni šund”; ”Let iznad kukavičjeg gnjezda” i ”Iskupljenje u Shawshankeu”. Naveo sam namjerno ove naslove koji su neupitna remek djela i žanrovski klasici i koji krase gornje domove najpopularnijih globalnih ljestvica najboljih filmova ikad snimljenih, gurajući se s Lucasova tri naslova: originalni ”Star Wars”; ”Imperij uzvraća udarac” & ”Otimači izgubljenog kovčega”.

Ono si što gledaš, slušaš i čitaš

Milijuni mogu, no ja ne mogu, niti sam ikada pripadao svijetu kojeg nude mafijaške sage, crnohumorni trileri i psihološke i zatvorske drame. Pripadam svijetu fantazije koji mi pruža veću pustolovinu i nadu, opasnije neprijatelje S LICEM, veću romantiku, ljepše svjetove, bolju glazbu, bolje prijatelje i pouzdanije junake. Od desetorice obožavatelja Coppoline sage koje osobno poznajem i koji mi prvi padaju na pamet, čak osmorica imaju nekakve veze s kriminalom, dok prva desetorica koji mi padaju na pamet iz kruga mojih poznanika i prijatelja koji žive fantazije Lucasa i Tolkiena doprinose društvu kao profesori, humanisti i umjetnici. Slučajno? Slučajnost ne postoji niti u slučajnosti. Postoji izreka stara gotovo koliko i ljudski rod: ono si što gledaš, slušaš i čitaš. Isprike filmofilima koji nisu shvatili o čemu pišem. Ne pišem o standardnim filmofilima, već o velikoj i maloj djeci koja se uživljavaju u dobre i loše likove i ovakve i onakve priče. Povratak Jedija.

Doživljaj je bio već i sam pogled na zvijezdama osut plakat i ta iznenadna, gromovita spoznaja kako se radi o nastavku Imperije – filma koji me obogatio svemirom prepunim pustolovina, prijateljskih junaka, neodoljivih, oku ugodnih opasnosti i glazbe kojoj ne želim kraja. Bilo je to doba kada sam kino platno doživljavao isključivo kao prozor u drugi svijet. Tada još nisam znao za pojmove filmskoga glumca i redatelja, a potpisao bih i ovjerio dokument da to nikada nisam ni saznao i da sam do dana današnjega nastavio gledati filmove očima dječaka vazda gladnoga avanture veće od života. Tada mi nisu smetali djetinjasti Ewoksi, a još manje Jabbaini bizarni i odveć lutkasti poslušnici. No, ruku na srce, s Ewoksima ipak nisam mogao odrasti u veliko dijete kao s udarnom trojkom likova i sad već klasičnim scenama koje ovi nose – neiscrpnim momentima zbog kojih ovaj film traži ponovna gledanja i mami oduševljenje više od trideset godina nakon premijernoga prikazivanja. Film je to s desetak legendarnih minusa i barem stotinu legendarnijih pluseva od kojih najveći zasjenjuju mnoge gotovo savršene filmove koji ipak ne mijenjaju ni svijet ni život. Moram li birati scene za svakodnevno gledanje, odabrao bih mitski finalni obračun Lukea i Vadera, te Vaderovo iskupljenje i, naravno, besprijekorno režiran napad na drugu Zvijezdu smrti, i sve to osnaženo simfonijskim remek djelom genijalnoga maestra Williamsa. Fantomska prijetnja Riječ je o uvjerljivo najvećem prvoligaškom filmskom razočaranju ikada. Da mogu potpisati dokument koji će mi jamčiti trajno brisanje gorčine i razočaranja koje sam osjetio prilikom i nakon premijere ”Prijetnje” u mraku legendarnog i neprežaljenoga zadarskoga kina Pobijeda ne bih dvojio ni trenutka.

Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Pojavom blejavoga Jar Jar Binksa progutao sam pljuvačku, pitajući se gledam li pravi film.

Početkom te davne 1999. sve je upućivalo na ”Novi Zavjet” obožavane sage. Foršpan je naviještao čaroliju veću od života, službene promotivne fotke odisale su poznatim šarmom i motivima, čak ni sinopsisu nitko nije našao zamjerke, dok je Williamsov soundtrack s veličanstvenom novom temom ”Duel of the fates” osvanuo trijumfalno, ponudivši još jedno remek djelo simfonijske glazbe. No, već i taj soundtrack odisao je drugačijom, lepršavijom atmosferom koja, izuzevši varijacije na ranije lajt motive, ni po čemu nije prizivao glazbene doživljaje iz Williamsovoga zlatnoga doba započetoga kultnim Raljama (1975.) i okončanoga Indiana Jonesom i Ukletim hramom (1984.). U tom razdoblju, genijalni maestro Williams isporučio je nezapamćenu nisku glazbeno srodnih remek djela klasične glazbe koja uključuje sljedeće naslove: Star Wars & Bliski susreti treće vrste (1977.), Superman the movie (1978.), Imperija uzvraća udarac (1980.), Otimači izgubljenog kovčega (1981.), E.T. (1982.) i Povratak Jedija (1983.).

Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Pojavom blejavoga Jar Jar Binksa progutao sam pljuvačku, pitajući se gledam li pravi film. Razočaranja se ubrzano nižu do druge trećine filma koja se odvija na Tatooinu, planeti koju poznajemo iz ere Lukea Skywalkera. Trgovac i robovlasnik Watto tek donekle osvježava film. Riječ je o iznimno zanimljivom karakteru i pravome malome remek djelu iz Lucasove radionice. No ni on ne ublažava dojam kako gledam crtić. Dijalozi i gluma nalik su onima iz meksičkih sapunica, s časnim iznimkom Liama Neesona i Iana McDiarmida. Utrka lebdjelica, nadahnuta svjetlosnu godinu boljom utrkom četveroprega iz mitskoga Ben Hura (1959.) također izgleda kao video igrica. Politički dio u Coruscantu zamalo me uspavao svojom monotonijom, a završni obračun na tri razine tek ritmom podsjeća na finale Povratka Jedija. Najzanimljiviji lik filma, opaki Darth Maul pogiba prerano, nakon izvrsno koreografiranoga, no dramaturški tankoga dvoboja i uvjerljivo najbolje scene u filmu kojem nisu pomogli ni nadahnute scenografije; nisu mu pomogli ni dizajni koji su sami po sebi umjetnička djela; nije mu pomogao čak ni maestro Williams. Ironija je da je i takav promašaj originalniji i bolji od 90 % visokobudžetnih filmova žanra. No, za Star Warse, naravno, vrijede neka druga pravila i počesto nerealni kriteriji. Fantomskoj prijetnji i dalje najviše prijete obožavatelji originalne trilogije, kadri mjesecima mrmljati zbog detalja na kacigi stormtroopera. Ipak pripadam blažoj struji obožavatelja; veliko sam dijete koje od filma želi prozor u pustolovniji i čarobniji svijet od ovoga gdje su glavne zvijezde karikature političke scene. Fantomska prijetnja nije u tome uspjela, maestro Williams je. A možda je ipak problem u tome što sam odrastao, jer pitanje je kako bi na film reagirao da sam ga gledao kao sedmogodišnjak.

Manje djetinjarije, više sapunjave

Klonovi napadaju Druga epizoda nudi manje djetinjarije, više sapunjave od prve. Uvodni tekst koji uz nepotrošni glavni glazbeni motiv otvara Prijetnju još ni danas ne mogu probaviti. Ukratko: previše politike, premalo mitologije. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju. Nakon toga nastupa prvo veće razočaranje; sukob dvojice jedija s robotima trgovačke federacije nalikuje zbunjujućoj mješavini crtića i video igrice, neumjeren čak i za fantaziju.

Ljubavni trenuci između Anakina i Padme glumom i dijalogom u razini su meksičkih, a ispod razine turskih sapunica. Nimalo ne pomažu digitalni interijeri i eksterijeri čiji je plastično hladan izgled, čini se, ucrtao smjer polufilmovima tipa ”Igre gladi”

Iz kreativnoga posrnuća prve epizode tvrdoglavi genijalac Lucas nije naučio puno te je ispravio tek jednu grešku: blejavom Jar Jar Binksu smanjio je minutažu na nužni minimum, učinivši ga tek usputnim likom, nimalo važnijim od bizarnoga ugostitelja Dexa – znatno simpatičnijega Kenobijevoga prijatelja. Najnižom točkom serijala doživio sam trenutak u kojemu R2D2 – moj omiljeni droid – poleti usred scene koja izgleda poput manje zahtjevnoga i vizualno prenatrpanoga nivoa neke odveć ambiciozne video igrice za predškolski uzrast. Ljubavni trenuci između Anakina i Padme glumom i dijalogom u razini su meksičkih, a ispod razine turskih sapunica. Nimalo ne pomažu digitalni interijeri i eksterijeri čiji je plastično hladan izgled, čini se, ucrtao smjer polufilmovima tipa ”Igre gladi”. Šteta što se, valjda uštede radi, pribjeglo obilatoj uporabi digitalnih efekata, jer je riječ o doista vrhunskim dizajnima baš svakoga detalja. Unatoč svim navedenim nedostacima, riječ je o znatno boljem filmu od ”Fantomske prijetnje”. Scenarij nudi veći misterij i opasnosti od prethodnika, te cijeli niz referenci na originalnu trilogiju i navještaj Anakinove tragedije. Genijalni maestro Williams isporučio je još jedno remek djelo simfonijske glazbe; borba Jango Fetta i Kenobija nudi prvoklasnu koreografiju; dojmljiva je i čitava ta atmosferično mistična epizoda na vodenome planetu Kamino, gdje se nalazi grandiozna tvornica klonova. No na svaku izvrsnu scenu naveže se jedna loša, poput kakvog balansa koji teži više razočaranju nego oduševljenju. Nije problem u glumcima, već Lucasovome pristupu. No i Lucasu unatoč, Ewan McGregor je izvrstan u ulozi legendarnoga Obi Wan Kenobija, pokazavši se kao dostojan nasljednik velikoga Aleca Guinnessa. Isto vrijedi i za Iana McDiarmida i nedovoljno iskorištenoga Christophera Leea. Digitalni Yoda ostavio je najbolji dojam od svih digitalnih likova i uz ostarjeloga Wattoa nosi najbolje trenutke filma. Za jedan trenutak još uvijek se ne mogu odlučiti ide li u korist ili na štetu sage: obračun Yode i Count Dukua na dane mi se čini pretjeranim, na dane pravom poslasticom, ovisi gledam li ga očima maloga ili velikoga djeteta.

Osveta Sitha

Naslovna Williamsova tema s legendarnim prologom očekivano otvara i završni film prequel trilogije, nakon čega slijedi čista umjetnost od uvodnoga kadra koji prati Anakinovu i Obi-Wanovu letjelicu u žaru veličanstvene bitke nad Coruscantom. Da je kojim slučajem riječ o kakvome europskom filmu ovoga ili onoga umjetničkoga vala, kitili bi ga rijetkim hvalospjevima; ovako neznalice i snobovi svojski mrmljaju kako je riječ o ”tamo nekim kompjuterskim efektima”

Osveta Sitha, treća SW epizoda jedna je od najoriginalnijih i uvjerljivo najboljih visokobudžetnih nezavisnih autorskih filmova u posljednjih četvrt stoljeća; pa ipak, u mnogočemu ne pripada atmosferi i ”realnostima” originalne Lucasove trilogije.
Naslovna Williamsova tema s legendarnim prologom očekivano otvara i završni film prequel trilogije, nakon čega slijedi čista umjetnost od uvodnoga kadra koji prati Anakinovu i Obi-Wanovu letjelicu u žaru veličanstvene bitke nad Coruscantom. Da je kojim slučajem riječ o kakvome europskom filmu ovoga ili onoga umjetničkoga vala, kitili bi ga rijetkim hvalospjevima; ovako neznalice i snobovi svojski mrmljaju kako je riječ o ”tamo nekim kompjuterskim efektima”. I oni su oruđe u rukama filmaša, dragi moji, kao što su nekada bile lutke i makete; i njima je dakle potrebna ljudska mašta da ih pokrene. Izvrsna kompozicija i iznimni dizajn svega u kadru, dinamika slike, tona i očekivano simfonijsko remek djelo meštra Williamsa doprinose njegovoj divoti. No, nažalost, nedugo nakon uvodnoga kadra zasuti smo pretjerivanjem koje dobrano nagrđuje scenu i dramaturgiju, pretvarajući je u videoigricu s mnoštvom bezopasnih i blejavih droida za zabavu predškolske djece. Još su odbojniji dijalozi glumaca, što znači da je Lucas opet zakazao tamo gdje je najslabiji – u dijalozima i radu s glumcima. Za razliku od originalne trilogije, gdje je bio okružen kreativcima koji su imali hrabrosti kritizirati ga i ponekada mu se čak i izravno narugati, ovdje se okružio kreativcima s manje petlje, koji su potvrdno klimali na svaku njegovu odluku. Svemu tome možete posvjedočiti gledajući making-off dokumentarce koji su na trenutke zanimljiviji od samih filmova; prava su škola filmske umjetnosti, a otkrivaju i koliko je ego jednoga čovjeka poguban po kolektivni umjetnički rad poput stvaranja filma.

Nakon neuravnotežene prve trećine filma, druga ostavlja puno bolji dojam, a tu su i dva glumca koja su se, Lucasu unatoč, pokazala odličnima u svojim ulogama: Ewan McGregor i Ian McDiarmid. Hayden Chistensen i Natalie Portman bolji su nego u prethodnome nastavku, ponajviše zahvaljujući boljem scenariju. Pa ipak i opet, njihove romantične scene podsjećaju na meksičke sapunice, a dojam ne popravljaju čak ni iznimno nadahnuti eksterijeri i interijeri iza kojih stoje vrhunski umjetnički timovi. Najtužnije je da je katastrofalnom dijalogu podloga klasike vrijedan Williamsov soundtrack. U oprečnosti s glazbom je i pretjerano čista digitalizirana slika koja ostavlja dojam PLASTIČNOSTI. Scena Anakinova posrnuća i mukle tišine koja joj prethodi potvrđuje da je riječ o dobrome glumcu u krivim rukama. Order 66 scena je koja prikazuje egzekucije Jedija diljem galaksije. Izvrsnošću na svim razinama, konkurira za najbolju scenu ne samo ovog filma, već čitave sage. Upravo nakon spomenute scene film pronalazi zavidan ritam, koji je ozbiljnije narušen u najiščekivanijoj sceni filma – mitskom obračunu Anakina i Obi-Wan Kenobija. Ta, četvrt stoljeća očekivana, scena OPET ostavlja dojam videoigrice. Znatno je zanimljiviji obračun Yode i budućeg Imperatora, te Vaderovo uskrsnuće na samome kraju filma. NEUMJERENOST je najveća mana ovoga filma, i upravo ga ona udaljava od obožavane stvarnosti originalne trilogije.

Sila se budi

Hanova smrt najveći je šok otkako živimo u Lucasovom svemiru. U službi je priče i razvoja karaktera. Ubiše nam junaka s kojim smo odrastali desetljećima, jednoga od najmitskijih junaka u povijesti filma. Jasno je da Hanu ne priliči smrt u postelji. No za kraj, očekivali smo veliki manevar Falconom gdje, herojskim zabijanjem u reaktor nekakve nove zvijezde smrti, on i moćni Chewbacca žrtvujući svoje živote donose slobodu galaksiji

Ne, dragi moji, nije riječ o Disneyjevoj karti na sigurno, kako bi se zadovoljila milijunska fanovska baza i potakla masovna prodaja igračaka. Imati hrabrosti i drskosti ubiti Han Sola i epizodu Lukea Skywalkera svesti na nekoliko sekundi u kontri je željama većine fanova serijala i nema nikakve veze s originalom. Pune dvije godine prije premijere, na svim jačim fanovskim stranicama poput Force neta ili Star Wars undergrounda forumi su vrvjeli bujicama protesta i čak pozivanjem na masovni bojkot ukoliko film odredi kraj ikoga od velike trojke (Han, Luke & Leia) i ako ne prikažu Lukea u akciji dostojnoj posljednjega Jedija. Niti jedan komercijalni meštar iz Disneyjeva pogona takve odluke ne bi blagoslovio, no očito je koscenarist Kasdan bio dovoljno mudar i nadahnut da ih uvjeri u suprotno. Hanova smrt najveći je šok otkako živimo u Lucasovom svemiru. U službi je priče i razvoja karaktera. Ubiše nam junaka s kojim smo odrastali desetljećima, jednoga od najmitskijih junaka u povijesti filma. Jasno je da Hanu ne priliči smrt u postelji. No za kraj, očekivali smo veliki manevar Falconom gdje, herojskim zabijanjem u reaktor nekakve nove zvijezde smrti, on i moćni Chewbacca žrtvujući svoje živote donose slobodu galaksiji. Tako je, naime, po scenaristu Kasdanu i uz Fordov blagoslov, trebalo biti u Povratku Jedija. Lucas nije dozvolio da mu ubiju Hana, pa je to došlo na red ovdje, no na puno šokantniji način. U ovome filmu imamo umornijega i mudrijega Hana, a spomenuta scena u kojoj se suočava s Kylom Renom jedna je od najboljih u serijalu i time ulazi među besmrtne filmske momente. Riječ je o možda najemotivnijem glumačkom trenutku u Fordovoj bogatoj karijeri; najdramatičnijem i najtužnijem trenutku sage svakako.

Toliki istaknuše: Opet Zvijezda smrti? Kako neoriginalno. Sasvim je logično razvijati i unaprijediti najmoćnije galaktičko oružje. Ovaj su argument u više navrata istaknuli i Abrams i Kasdan. Isto vrijedi za svu silu letjelica i oružja, koji uz to osnažuju vizualni identitet Lucasovih svjetova. Luke Skywalker spao je na svega nekoliko sekundi, ali kakvih i u kakvome okružju! Opet u službi priče, okrunio je film pojavom i licem na kojemu je ispisana sudbinska, razdiruća patnja, duboke tajne i suzdržana golema moć posljednjega Jedija. Odjavna špica okrunila je prvi dio trilogije, namjerno ostavljajući mnoga pitanja neodgovorena.

BB8 – najmiliji droid u galaksiji svojim premijernim nastupom dokotrljao se do trona gdje je dosada nedodirljivo stajao naš obožavani R2D2. Stalo nam je do obojice, naravno, i to je tek dio jedne od najvećih privlačnosti SW sage: broj likova koji se trajno uvuče pod kožu ovim filmom je dobrano zadebljan.
Kylo Ren – najslojevitiji lik sage. Negativac kakvog filmski SW svijet još nije upoznao. Na momente strašan i moćan neprijatelj, na momente kukavan i jadan. Ne treba biti psiholog da bi dokučio svaku njegovu radnju i sva njegova emotivna previranja. Ovom ulogom Adam Driver dao je neočekivanu dubinu liku i nadmašio sva očekivanja. Mnogi, naravno, nisu prihvatili cmizdravoga nasljednika moćnoga Vadera.

Rey – dovoljno karizmatična da bi bila dostojna glavnoga lik trilogije. Momenat njene sudbinske vizije u Mazinom dvoru nije ništa manje snažan i značajan od Lukove vizije u pećini Yodine močvare. Sama Maz je ostavila dovoljno traga, prodornošću i porukama lica i očiju. Njene riječi već citiraju fanovi diljem kugle zemaljske. Humor i drama u sedmici prirodno dolaze iz karaktera. Nema preglumljavanja, ni ukočenosti. Finn i Poe (primjerice) već vam svojim prvim trenucima uđu pod kožu. Prirodnost njihova ponašanja i dijaloga usred drame i uz adrenalin kakav prati takve situacije neodoljiva je. Prigovor mogu uputiti samo oni koji nikada ni od koga nisu bježali. Isto vrijedi za kemiju između Rey i Finna.
Kao najbolji moment biram urlik i akciju omiljenoga mi Chewbaccce nakon Hanove smrti.

Kadrovi su besprijekorni i uvijek pregledni. Kamera nikad nije bila ovako pokretna u originalima. Svaki zvuk je poznat. Maštovitost i nadahnutost izbijaju baš iz svake scene; vizualna i zvukovna. Film ima savršeni ritam, dopuštajući scenama disanje i ugođaju širenje; okružje je realno, praktični efekti osnažili su opipljivost, a završni kadar s Lukeom i Ray favorit je za najbolji završni trenutak čitave sage. Što se tiče 3D tehnike, reći ću samo ovo: da je uistinu bolja, zar bi hollywoodskoj eliti na svjetskoj pretpremijeri ponudili stari dobri 2D?

Osjećam dužnost upozoriti kako film obiluje sadržajem koji uvjetuje verbalni proljev intelektualnih snobova, nerazgovijetno roktanje zatucanih ljudskih jedinki i prekomjerno blejanje prerano odrasle djece cijepljene protiv svega fantastičnog. Preporučamo maloj i velikoj djeci, bajkoljupcima svih rasa i nacija. Bajkoljupcima, jer ovdje je riječ o SVEMIRSKOJ BAJCI, dragi moji, ne o znanstvenoj fantastici koja zahtijeva studije i dubokoumne analize.

Dopustit ću si malo bezobrazluka i u svrhu edukacije predložiti vazda nezadovoljnim kritičarima da ne podrede stečenu mudrost svojoj taštini i frustracijama, pretvarajući subjektivnost u opće činjenice. Prije nego što se izjasnite, sjetite se čuvene izreke velikog Johna Hustona: ”O filmu možemo suditi tek nakon trećega gledanja.”
Unatoč svemu tome, od 274 vodeća svjetska kritičara, 260 su mu dali visoku ocjenu, većina, pak najvišu moguću. Među fanovima i publikom 93 % je filmom oduševljeno. Jasno je da je riječ o komercijalnom i kreativnom trijumfu koji je vratio sagi sjaj iz doba originala.

Polja djetinjih pustolovina

Gomile Oscarom nagrađenih komornih drama i nezavisnih filmova sa socijalnom tematikom mijenjao bi  samo za završnu scenu ovog filma. U slučaju Star Wars sage priča je precijenjena kao koncept

Na poljima djetinjih pustolovina nema mjesta odraslima. Ja se, primjerice, nisam pronašao u svjetovima Narnije i Harryja Pottera. No ne pada mi na pamet verbalno ih popljuvati. Moj je problem što sam po pitanju tog tipa fantazije odrastao. To ne znači da ću reći da ne valjaju. Naprotiv, čarobni su to svjetovi koji su milijunima pružaju bolje od života i siguran sam da bi uživao da sam ih gledao kao dječak. Kao veliki dječak tamo ipak ne pripadam. Reći da nešto ne valja, okrutno je i nepošteno. Reći kako nije tvoj film, mudro je i pošteno. Ne mogu pisati i suditi o nečemu čemu ne pripadam. Ja, primjerice, nikada neću pisati o gangsterskim filmovima, erotskim trilerima i socijalnim dramama. Ne pripadam tamo, Tarantinu najmanje. Znači li to da ne prepoznajem njihovu umjetničku vrijednost. Prepoznajem, naravno; ne treba previše mozga i filmske načitanosti da bi se dokučilo koliki je Tarantino meštar dijaloga i kulerštine. No ne pripadam njegovim svjetovima. Klasični filmofil nisam. Bez filma mogu, bez glazbe ne mogu, Star Warse, pak, živim otkako znam za sebe. Svoja umjetnička djela nikada branio nisam; svojih knjiga me je sram jer sam ih objavio nespreman i činim sve da to ispravim. Star Warse branim svim srcem, svjestan svih njihovih nedostataka koliko i vrlina. Dugujem tim filmovima. Toliko su mi zadovoljstva priuštili i dalje to neumoljivo čine.

Ugasim li prekidač imenom Nostalgija i zamislim li se nad činjenicom kako sam besmrtne originale gledao kao dječak, a sedmicu kao veliko i umorno dijete, spreman sam pred svim umjetničkim sudovima kugle zemaljske argumentirati kako je Abramsov film dostojan barem Povratka Jedija, što je izjava koju će mnogi zadrti obožavatelji originala proglasiti svetogrđem. Sedma epizoda Zvjezdanih ratova remek djelo je žanra fantastike, ne one znanstvene, gdje ga trpaju neupućeni. Nije riječ o savršenome filmu i škodi mu tek površno oslanjanje na original. Gomile Oscarom nagrađenih komornih drama i nezavisnih filmova sa socijalnom tematikom mijenjao bi  samo za završnu scenu ovog filma. U slučaju Star Wars sage priča je precijenjena kao koncept. Scenarij originala na papiru izgleda banalno i površno poput stotina trećerazrednih stripova. Vizualno, kompilacija je Kurosawinih i Fordovih momenata. Likovi su dvodimenzionalni, no imaju karizme, šarma, energije i potrebitu dozu uvjerljivosti. Slavna Imperija gotovo nema priču i sve se svodi na to da Vader progoni pobunjenike galaksijom. Jedi je neujednačen, užurbani finale, tanke priče mjestimice popločane momentima koji, unatoč niski nedostataka, čine velik film. I sedmi dio je jednostavna, ni po čemu originalna priča popločana momentima; momenti su sazdani od izvedbi glumaca, scenografije i glazbe. Iskustvo gledanja me dobrano iscrpilo, jer sam bio unutra, u tom svijetu, zajedno s Hanom i Chewyjem – meni najdražem liku serijala. Film sam odgledao na jedini ispravan način, zamišljajući kino platno prozorom koji gleda na istinu omiljene mi galaksije, ozvučene simfonijskim blagozvučjem maestra Williamsa. Ne sjećam se da sam ikada bio toliko proganjan momentima koji su nakon trećega gledanja postali neraskidivi dio moga svemira.

Pozivam se na sud priprostog puka i zadrtih obožavatelja originalne trilogije koji prozivaju sedmicu zbog nedostataka kojima, istini na volju, obiluju i originali. Ne vjerujem da je gore navedeni kritičar filmski neznalica. Siguran sam da se razumije u određenu vrstu filma, no protiv fantazije je cijepljen valjda još u pubertetu. Riječ je, po svemu sudeći, o odrasloj ljudskoj jedinki sklonoj ”ozbiljnijim filmovima”. U prvome redu, greška je urednika odrediti takvoga da piše o svijetu kojemu ne pripada i kojega ne razumije. Problem je što su u međuvremenu i mnogi obožavatelji ”prerasli” fantazije iz davnina daleke galaksije, te svoje”obožavanje” duguju isključivo nostalgiji; velik dio njih izrastao je u intelektualne snobove sklone verbalnim proljevima; kako stvari stoje, po pitanju sedmice i osmice djeluju obilatije no inače. Priprost puk, kao i obično, na sve odmahuje rukom, pokatkad rigajući psovke na tamo neke glupe robote i beštije. U iščekivanju Tarantinovoga uratka, kulerima je smiješna čitava euforija oko ove ”komercijalne djetinjarije” za blejave njurgavce poput karikaturalnih protagonista Teorije velikog praska, dok mudraci i lokalni jebivjetri uporno pokušavaju dokučiti mozgom nešto što se grabi srcem.

Toliki su zamrzili sedmicu što je toliko srodna originalima; jednak broj njih žali što nije dovoljno srodna originalima. Mnogi će isticati da je previše pitanja ostalo bez odgovora, drugi uzvratiti da smo prerano dobili odgovore na neka pitanja. Toliko je nerealnih očekivanja i toliko obožavatelja koji su odavno postali najveći problem svega snimljenoga nakon originalne trilogije. Prvih deset obožavatelja kojima se obratite ponudit će vam deset najboljih priča za sedmicu, i svaka će biti drugačija. A što je s milijunima drugih koji, što je bizarnost Star wars fenomena, polažu pravo na priču i znaju najbolje što je za priču najbolje. Stoga je, slažete se, nemoguće ispuniti sva očekivanja. Pravo je čudo što je Abrams uspio povezati staro i novo, humor i dramu povezati u cjelinu koja je proširila toliko obožavanu (i omraženu) Lucasovu galaksiju.

Toliki površno zaključiše kako je riječ o kopiranju i svojevrsnoj kompilaciji momenata iz originalne trilogije. Umjetnici i obožavatelji cijepljeni protiv predrasuda, nametnutih snobovskih i ciničnih sudova i priučenih mitova, prepoznat će pomno skrojen koncept, osnažen tek na mjestima srodnom narativnom strukturom. Ja je prepoznajem poetičnom rimom unutar istoga, poznatoga svemira, ugođajem, osnaženim simfonijskim blagozvučjem maestra Williamsa, vizualnim divotama utemeljenima na konceptualnim radovima Ralpha McQuarriea, antropološkim studijama Josepha Campbela, stripovskom dimenzijom Raymondovog Flasha Gordona i filmskim utjecajima Kurosawe i Forda.

Nisam advokat, niti kreativac Lucasfilma da bi baš svakoga Božjega dana morao pismeno ili verbalno braniti bajku iz davnina Lucasove daleke galaksije. Tek sam osrednji obožavatelj, obično veliko dijete, umorno od mudrovanja koja hrane taštinu potkopavajući filmsku čaroliju. Ovih dana prilaze mi čak i snobovi koji su se onomada, dok je to bilo u modi, sprdali i s originalima, čak i s kultnom završnicom Imperije, pa sada obilato negoduju o umjetničkim nedostacima sedmice i osmice koju su u nepunih deset dana odgledali tri puta, valjda da se uvjere koliko je loša. Pristupite li jednakom studioznošću, bilo kojem drugom filmu, bio taj i Građanin Kane, naći ćete nepregledne hrpe nelogičnosti. Nisu li nelogičnosti pogubnije po biografske drame, nezavisne art filmove i kultne gangsterske sage nego po jednu bajku namijenjenu maloj i velikoj djeci? U knjižnici, gotovo svakoga dana imam situaciju gdje mi korisnik uredno vraća dvd, tvrdeći da mu je film odličan i da je zaboravio kako ga je ranije posudio. Odličan film koji si zaboravio nakon nekoliko dana? Riječ je o nagrađivanim filmovima koji ne mijenjaju živote. Čak ni naslovnica, sažetak, pa ni imena glumaca ne signaliziraju da si ga možda već gledao? To ja zovem promašenim odličnim filmovima. Da je Star Wars tako lagano napraviti imali bi takvih tisuće. No takav se fenomen u filmu još nije ponovio. Istina, Avatar je komercijalno u ligi, no samo komercijalno. Kulturološki, utjecajem i globalnim artističko emotivnim utjecajem nitko im nije blizu. Danas je objavljena lista bazirana na mišljenjima tisuća okorjelih obožavatelja i globalno priznatih kritičara KOJI RAZUMIJU OVU VRSTU FILMOVA; sedmicu, dakle, izjednačavaju s originalom iz davne ’77., stavljajući je tek iza nedodirljive Imperije. Isključim li nostalgiju, taj varljivi okidač, slažem se s listom. Sedmica je, dakle, vratila puni sjaj Lucasovom svemiru, iako je, nakon dovoljno gledanja, ne smatram jakom poput originala, niti blizu. Rogue one. Riječima jednoga moga prijatelja, staroga fana najboljega rock benda i najslavnijega filma, za SW univerzum, ovaj je spin-off značajan otprilike onoliko koliko i ”Free as a bird” za opus nedodirljive liverpoolske četvorke. Riječ je dakle o značajnoj gozbi za stare fanove, nedovoljno slasnoj, obzirom da joj nedostaje faktor kojim obiluju čak i prequeli: likovi za pamćenje. Narativno i scenografski sve je na svome mjestu i u poznatome nam je svemiru, no nedostatak maestra Williamsa, zatim manjak momenata za ponovna gledanja učinila su ga gotovo nepotrebnim, unatoč činjenici da je u mnogim segmentima, posebice faktorom uvjerljivosti unutar fantazije, bolji od svih prequela i da su mu svemirska bitka koja se umnogome oslanja na Battle of Endor iz Povratka Jedija i (posebno) završna epizoda s gnjevnim Vaderom dostojni SW fenomena. Posljednji Jedi – Riječ je o divljoj vožnji nadahnutoga autora, dovoljno originalnoga i drskoga da uzdrma i same temelje Jedijevske filozofije, povodeći se za Yodinom čuvenom: ”You must unlearn what you have learned!” Prvim činom filma, kao i svim akcijskim scenama, redatelj i scenarist Johnson poziva se na čuvenu Lucasovu uputu”Faster and more intense”, počesto je gurajući na nečastan teren Marvelovskoga humora i suvišnoga brbljanja; scene spašava iznimnim, oku ugodnim dinamičkim rješenjima, u kojima dominira suludo smioni Poe. U kontru tih odista galopirajućih scena, umirujuće su, metafiktivne i nužno emotivne scene između staroga Lukea i Ray, ovjenčane besprijekornim vizualnim riješenjima, i posebiice simfonijskim divotama maestra Williamsa; svi likovi iz prethodnoga filma dodatno su razrađeni, posebice Kylo i Rey; kemija između njih vrijedi gotovo Oscarovskih nominacija; no iznad svih je jedan i jedini Luke Skywalker, posljednji Jedi. Mark Hamil savršeno je utjelovio legendarnoga junaka, s bolnim tragovima na svome istrošenome licu. Od njegovih scena, istaknuo bih čak pet za pamćenje; prva je učenje kojim jadikujući ruši temelje vlastitoga reda i svih ranijih vjerovanja, zatim njegov zadnji susret s Yodom, koji je svojevrsna nadogradnja lekcije koju mu je mitski Jedi dao još u doba Imperije. Susret s najomiljenijim galaktičkim droidom na Falconu priča je za sebe, nabijena emocijama po guštu starih obožavatelja, i na koncu njegov mitski sukob s Kylom. Leia i Chewy ponudili su epizode dostojne legendi koje ih prate, Chewy svojim upadom u završnu bitku, gdje je u najbržoj galaktičkoj krntiji, izazvao sve Tie fightere za sobom, i uz podršku neodoljivoga porga i Rey za laserskim topom, zavrijedio momenat vrijedan SW fenomena (i meni osobno najbolju scenu u filmu). Film tek detaljima reflektira dijelove iz originalne trilogije, nužno ih smještajući u isti univerzum. Sporedni likovi poput DJ-a i Rose nisu dekor, već u službi priče, dovoljno uvjerljivi i karizmatični da ih poželimo vidjeti i u završnome činu. Leia kao Superman, priznajem, premda jasna koncepta, svrstava se među baline poput onoga s frižiderom iz četvrtoga Indiane Jonesa.

Za ljubitelje Wagenerovskih simfonijskih ciklusa, maestro Williams razradio je divno kompleksan koncept s lajtmotivima, temama koje prianjaju uz likove i motive, osvježivši ga ovoga puta temom za Rose, koju, sudeći prema melodiji, kao da je skladao u svoje zlatno doba; kontekstom i teksturama legendarne teme uslojio je s novim narativnim pejzažima, dajući im novi i zadržavajući stari, poznati nam i toliko neodoljiv ugođaj. Nije dakle riječ o recikliranju postojećega, već naprotiv; maestralnoj nadogradnji i proširivanju u svojevrsnu Osmu simfoniju.

Sasvim je u redu ne voljeti i čak prezirati ovaj film, ili bilo koji drugi, i sasvim razumijem obožavatelje koji su njime razočarani; i ja sam, nakon prvoga gledanja, osjetio sam nešto što nisam nikada prije; istovremeno oduševljenje i razočarenje; i kao da sam se podijelio na dvojicu; nakon trećega gledanja trijumfirao je oduševljeni, djetinjasti Branimir.

S druge pak strane, upravo su mnoštva fanova razočaranih prequel trilogijom do te mjere popljuvali tvorca Lucasa, da je ovaj upravo zbog pritiska i kritika isfrustrirano, brzopleto i pomalo inatljivo prepustio svoje dijete Disneyu, pa sada isti mrzitelji Lucasa sve Disneyeve uratke proglašavaju fanovskom fikcijom, napadajući sedmicu zbog kopiranja originala, osmicu pak zbog odmaka od originala. Barem je Rogue one zadovoljio većinu, ili su ga već zaboravili.

Foto: Wookieepedia The Star Wars Wikipedia

Branimir Čakić / Nikola Šimić Tonin: SW fenomen

SW fenomen, kultni serijal podignut na razinu religije. Tolike su ljudske jedinke, limitirane duhovnosti, intelekta… uporne u traženju tuđih mana kao da je riječ o skrivenome blagu. U čarobnome svijetu filma, od čarolije cijepljeni tragači najrevnije kopaju po davninama Lucasove daleke galaksije. A on sam po sebi uistinu za njih je i jeste daleka galaksija. To je sasvim razumljivo, jer će se njihov trud i njihova (ne)pamet naširoko prepoznati, obzirom da je riječ o jedinstvenome globalnome fenomenu. Lucasov klasično-moderni original iz davne ’77. od prve do posljednje sekunde napamet znaju milijuni filmski upućene velike i male djece; ne da znaju svaku riječ dijaloga, već i pozadinu svake scene i kompoziciju svakoga kadra, uhom raspoznaju svaki šušanj u pozadini bogatih Burttovih zvučnih kulisa, a kamoli detalje Williamsovih simfonija; isto vrijedi i za ostala dva nastavka originalne trilogije, posebice za kultni ”Imperij uzvraća udarac”, što u toliko masivnoj mjeri nije slučaj ni s jednim drugim filmskim fenomenom. SW su odavno nadišli okvire filmske umjetnosti, umiješavši se u svakodnevicu civiliziranoga svijeta, podignut na razinu religije ništa manje ozbiljnu od ostalih. Stoga je, očekivano, pod povećalom svaki pomak u galaksiji, svima vidljivoj na beskonačnim frontovima interneta, gdje se iz godine u godinu vode prljave i jednako besmislene borbe unutar goleme fanovske baze, dodatno zamračene gerilskim napadima mrzitelja i trolova koji, zadojeni zavišću, nekulturom i neznanjem, tvrdoglavo odbijaju prihvatiti da njihovi filmski favoriti nikada neće dosegnuti popularnost SW fenomena. Kritičari su tu najmanji problem; većina ih nastoji biti objektivna, profesionalna… bazirajući se na svome filmskome znanju, na predočenim dokazima i ponajviše na osobnome ukusu. Tu naravno ne ubrajam ove naše „prepametne“ kritičare balkanskoga smjera, prerano odrasle ljudske jedinke i snobove koji se s visoka sprdaju sa SILOM, a na SILU obožavaju mađarski novi val socijalno urbanog nezavisnog Art filma. Takvi su ionako zalutali u svijet umjetnosti, jer se, naprosto, ne znaju ili odbijaju oduševiti; to im je valjda ispod časti i u kontru ega, a poznato je od davnina kako bez djetinjega oduševljenja nema niti stvaranja, niti doživljaja umjetnosti. Udaraju fantaziju zato što je fantastična, tražeći nedostatke na realnim razinama kao da je riječ o kakvome sudskome procesu. Takvima uvijek savjetujem da se ograniče na gledanje Županijske panorame; jer savršenoga filma nema: čak i jedan Građanin Kane ima golemu i odavno opjevanu scenarističku rupu. Naime, kada Charles Foster Kane na posmrtnoj postelji izgovori riječ: ”Pupoljak”, nikoga nema u blizini da ga čuje. Njegova sluškinja uđe u sobu nakon što je on već izdahnuo. Stoga se gubi smisao reportera koji istražuju Kaneovu priču na osnovi njegove zadnje riječi. Mnogi mudraci će to zanemariti, ali će zato senzacionalistički ukazati na logični propust da orlovi u Gospodaru prstenova Froda i dičnu mu družbu ponesu ravno u Mordor te im tako olakšaju sudbinsku misiju uništavanja moćnoga prstena. Isti će podsmješljivo prigovoriti kako je Ray, ničim izazvana, u trenutku ovladala Silom, zanemarujući fantazije o preživljavanju Di Capriova lika u Povratniku – filmu snimljenome po istinitome događaju! Takvima ću, dakle, opet uzaludno savjetovati da se ograniče na dokumentarce o krumpirovim zlaticama; uz to, savjetovat ću ih da uštede svoj teško stečeni novac. 50 kn je puno čak i za film koji je u modi mrziti i preko koga se skupljaju jeftini mentalni bodovi. No, umjesto dostojanstvenog povlačenja iz tuđega svijeta kojeg nije nužno voljeti, oni će se radije pozvati na mišljenja mnoge NEKADAŠNJE djece, ističući kako ovi novi SW ne nude šarm i čaroliju kakvom je obilovala originalna trilogija. Isti su valjda zaboravili ili se možda nisu ni rodili da bi posvjedočili kakve su bile reakcije obožavatelja, ali i djela kritičara nakon premijere Imperije (danas uvjerljivo najobožavanijeg i najcjenjenijeg SW filma); već tada fanovska se baza uslijed neumoljivoga globalnoga širenja stala raspadati, jer su mnogi razočarano zaključili kako Imperija nema bajkovitost, privlačnost i uzbudljivost originala; ništa u Imperiji, čak ni ta znamenita, zbog Lukeovog urlikanja smiješna Shakespearijanska zavšnica, ne nudi napetost kakvu je pružio kultni napad na Zvijezdu smrti koji se obično smatra drugom najboljom akcijskom scenom u povijesti filma, odmah nakon utrke četveroprega iz Wylerovog Ben – Hura. U Imperiji, tvrdili su cinici, nema priče, nema ni završnice, karakteri nisu razvijeni, gluma je OPET drvena, Stormtrooperi su OPET sramotno neprecizni, a sve se OPET svodi na prezentaciju specijalnih efekatra kroz neprestanu i prebučnu nerealnu akciju, jeftinu dramu i jednaku jeftinu Yodinu filozofiju; s trećim nastavkom, podsmijeh cinika je osnažio, a podjele među fanovima još su više došle do izražaja, ponajviše zbog marketinški ubačenih Ewoksa i Jabbinog Muppet Showa. Vremenom, SW je prepoznat i prihvaćen kao globalni fenomen bez premca, sa svim svojim opjevanim vrlinama i manama, i postalo je jasno da se u skorijoj budućnosti neće pojaviti filmski fenomen koji će dati TOLIKO SCENA KOJE TRAŽE STOTINE GLEDANJA, kao ni TOLIKO OBOŽAVANIH LIKOVA; u svim krajevima civilizacije i među svim naraštajima, teško je pronaći ljudsku jedinku koja neće prepoznati strašnoga Dartha Vadera – uvjerljivo najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Dječaci se i dalje, gotovo 40 godina nakon originala, i još u većem broju uživljavaju u Lukea Skywalkera i Hana Sola, djevojčice u princezu Leiau, a od lani i u Ray, među cinicima prekrštenu u još jednu filmsku Mary Sue. Među najpopularnijim igračkama, uz figure najslavnijih galaktičkih droida (R2-D2 & C-3PO) nameće se odnedavno i dražesna BB8 jedinica. Svi ovi spomenuti likovi i mnogi drugi osmišljeni su da nam se svide, dok prljavi otpadnici iz Rogue Onea to nisu; Rogue one pružio je najbolje glumačke izvedbe u Lucasovoj galaksiji, ali i najmanje zanimljive karaktere. Dvoje glavnih protagonista, Jyn Erso i Cassian Andor, ni po čemu nisu originalni i kao takvi zasigurno neće zaživjeti na majicama, plakatima, samoljepljivim sličicama, a posebice ne kao igračke. Čak će se i legendarno omraženi Jar Jar Binks naći među favoritima najmlađih poklonika serijala. Sudbina rabljene igračke smiješi se možda tek ciničnoj junačini, droidu K2SO, dok će Sile žudni fanovi djelomično prigrliti možda tek Donnie Yenova Chirruta – slijepoga borca koji osjeća Silu, dopuštajući joj da ga vodi. Zaplet filma je jednostavan, tvoreći svojevrstan prolog originalnome filmu; radi se, naime, o grupi posve klišeiziranih dvodimenzionalnih likova kakve smo vidjeli u stotinama važnih i manje važnih filmova, a koji se pokušavaju domoći tajnih planova najrazornijega galaktičkog oružja. Da bi stvar bila gora, za sloj koji se u svim dosadašnjim SW filmovima, pokazao umjetnički najsnažniji, nije bio odgovoran genijalni maestro Williams, već njegov sljedbenik Michael Giacchino za kojega zlobnici vele kako je Williamsova blijeda kopija nesposobna skladati iole pamtljivu temu. Uz sve to, ovo je prvi SW bez gromovite naslovne teme i bez teksta koji u ritmu Williamsove simfonije klizi među zvijezde. Posve je lišen mitoloških dimenzija; tek Chirrut priziva Silu, a od Jedija na sceni je tek zloglasni izdajnik reda, sveden na svega nekoliko minuta. Sve ovo jasno kazuje kako je riječ o kolosalnom SW promašaju, čega su se milijuni obožavatelja pribojavali otkako je ovaj film službeno najavljen. No sve ove kritike napisane su prije negoli je itko pogledao film! Na imdb-u su mu stali lupati ocjenu jedan čak i prije premijere, stvarajući teren za jedan od najvećih Disneyjevih promašaja. ”Tako im i treba”, zaključili su mnogi, ”pohlepnim grdobama, cijepljenima protiv umjetnosti, kojima je stalo jedino do novca!”
A onda i unatoč svemu gore navedenome, nakon premijere osvanule su prve kritike i to mahom pozitivne, a riječ je o globalno najsnažnijim imenima poput Petera Travisa (Rolling Stone), Henryja Fitzherberta (Daily Express) i mnogih drugih. Zlobnici su i to, kao i lani u slučaju sedme epizode, protumačili kao Disneyevo potplačivanje svih jačih ovozemaljskih kritičara. Nakon toga, na svim najjačim fanovskim stranicama (Force net; Star Wars net; Making Star Wars; Star Wars underworld) osvanuli su oduševljeni osvrti najstrožih kritičara među fanovima, uključujući čak i one koji su okrutno popljucali sedmicu kao besramnu kopiju originala. Na imdbu ocjena se popela na 8.2, utemeljenih na 118 416 kritika, dok je na Rottenu na visokih 85 %, na osnovi 305 prikupljenih službenih kritika te čak 90 % kod 54 416 korisnika stranice. Ekipa znalaca s Aint’it cool newsa na čelu sa Harry Knowelsom proglasila ga je remek djelom i najboljim SW filmom nakon originala i Imperije. I evo, nakon prvoga tjedna distribucije i na temeljima fanovskih glasanja nesretni Rogue one, zasjeo je na spomenuto sretno treće mjesto, kao uvjerljivo najbolji SW film nakon nedodirljiva prva dva snimljena filma. Pored svih gore navedenih nedostataka, kako je to moguće?
Iz edukativno umjetničkih razloga više sam puta istaknuo kako nemam obraza suditi o filmu ukoliko ga, po prokušanome savjetu velikoga Johna Forda, ne odgledam najmanje tri puta; isto tako nemam obraza suditi o filmovima čijem svijetu ne osjećam pripadnost.
Rogue one ostavlja dojam rijetke slikovnice bogatije od knjige, što je već tipično za punokrvni SW film. Nekima ću ovdje otkriti temeljnu SW tajnu! SW su još od originala svemirska pustolovno ratna sapunica, tek dijelom space fantasy, i nikada nije zamišljena kao studija karaktera. Da li su se Luke Sywalker, Princeza Leia, Han Solo ili Darth Vader razvili kao karakteri u originalnome filmu i da li su Mark Hamill i Cerrie Fisher bolje odglumili svoje role od Diega Lune i Felicity Jones? Odstranite li nostalgiju i efekt karakterne privlačnosti, odgovor bi vas mogao poprilično razočarati. Svi SW filmovi po pitanju teme, scenarija, glume i dijaloga pripadaju nečasnoj sferi B filmova; efekti ih izdvajaju iz druge lige i ”ONO NEŠTO” zbog čega nitko drugi nije uspio ponoviti njihov fenomen s tolikim globalnim efektom. Upravo ”ono nešto”, taj neodoljivi balans fikcije, zabave, mitologije, osnažen vrhunske klasike vrijednom simfonijskom glazbom, originalna dva filma svrstava među najbolja filmska ostvarenja; a taj neodoljivi balans zasnovan je na pradavnim subotnjim DVODIMENZIONALNIM serijalima iz ’40-ih (Flash Gordon; Buck Rodgers); koliko i na MITOLOŠKIM STUDIJAMA Josefa Capmpbella, autora ”Moći mita”.
Rogue one prvi je film iz serijala Zvjezdanih RATOVA u kojemu je mitologija posve u sjeni RATOVA koji su ovdje prikazani poput onih iz WW2, s ruhom SW. Likovi su u službi priče, ništa manje ni više razvijeni od onih u Spielbergovom, Saving private Ryanu, s kojime imaju nekih narativnih poveznica. Jyn Erso je nihilist. Površno gledajući, lako ju je opisati drvenom, jer je riječ o karakteru koji je, zbog traumatične prošlosti naznačene u uvodnoj sceni filma, zatvoren za svijet oko sebe. No kada napokon ugleda hologram svoga oca na lice joj izbiju emocije, drugačije od onih kojima se prepušta u dirljivo epskome finalu, čekajući smrt u zagrljaju s odabranikom svoga srca.
Pomalo klišeiziran Chirrutov karakter plemenitoga redovnika – viteza usvojimo već nakon prve njegove scene, i prema reakcijama, riječ je o novome miljeniku obožavatelja originalne trilogije; još i veću popularnost stekao je K2SO, cinični droid lišen balinanja za najmlađe. Dakle, priče o zaboravljivim likovima već su pale u vodu; mozaik likova nadahnuto su i u službi priče uredno popunili i svi ostali likovi. Cassian Andor je, ratovima izmožden, vojnik koji je u odanosti svome redu pomalo izgubio moralni kompas; Chirrutova replika savršeno ga karakterizira: ”Mnogi mijenjaju zatvore, ti svoj nosiš sa sobom.”
Velika razlika u odnosu na ostale SW filmove je ta što ovaj ne nudi karaktere kakvi želimo biti. Veliki i mali dječaci lako će se uživjeti u Lukea i Hana, djevojčice u princezu Leiau; no nitko ne želi biti u vlastitim zatvorima kao Cassian ili Jyn. Ovdje su likovi prizemljeniji, stvarniji i upravo to filmu daje realizam kakvome su žudjeli mnogi odrasli fanovi još od vremena Epizode V, SW filma s kojim je najlakše odrasti. Sporedni glumci potvrdili su svoje reputacije izvrsnih karakternih glumaca, a tu prednjače Forest Whitaker kao ekscentrični Saw Gerrera, Ben Mendelson kao ambiciozni imperijin general Orson Krennic i Mads Mikkelsen kao znanstvenik koji se trudi djelovati po savjesti; motivi njihovih likova su kristalno jasni kao i uvjerljivost izvedbe. Za istaknuti su i doprinosi Riza Ahmeda (Bodhi Rook), Wen Jianga (Baze Malbus) i Genevieve O’Reilly (Mon Mothma).
Napadi na karaktere promašeni su ovdje jednako kao i oni lanjski na veličanstveni Millerov Fury Road. Usporedite li loše kritike (istih kritičara) zadnjega Mad Maxa s onima Rogue onea otkrit ćete kako su gotovo identične. Valjda je moderno zanemariti činjenicu da i tamo neka akcijska koreografija zahtjeva nečije ideje; ne čine to kompjuteri; akciju podignuti na umjetničku razinu, trajanjem, ritmom, manevrima, izgledom mnogima je, poput rasipnoga Michael Baya, nemoguća misija; svemirska bitka u finalu Rogue onea punokrvna je SW scena koja se svojim konceptom i dinamikom podosta oslanja na legendarnu bitku nad Endorom iz Povratka Jedija; u međuvremenu sve su svemirske SW bitke zakazale; ona iz Epizode i odveć je neozbiljna, nedostaje joj uzbuđenja te ostavlja dojam bolje video igrice; ona uvodna iz Epizode III ima svačijega divljenja vrijedan uvodni kadar i na tome ostaje, jer dočim se pojave buzz droidi sve opet ide u pretjerivanja i djetinjarije nerealne čak i za Lucasovu galaksiju. U Epizodi VII svemirsku bitku ciljano su sveli na nužni minimum iz dva razloga; prvi je fokus na srceparajući dramski moment između Kylo Rena i Han Sola; drugi je izbjegavanje prevelike narativno stilske sličnosti s originalnim filmom (koju ionako nisu izbjegli).
Na prvi pogled, Rogue one ne nudi ništa novo u svijetu filma, ništa revolucionarno, pa ni jedinstveno…pa ipak, ta neodoljiva atmosfera koja je poznati nam svemir učinila stvarnijim, Imperiju realno strašnijom; tek u ovome filmu na primjeru okupirane Jedhe – nekadašnjega spiritualnoga središta Jedija, dobijemo fascinantan koncept opipljivoga grada s prenapućenim ulicama kojima vlada dvostruki teror (Imperije i Saw Gerrerinih gerilaca), no zbog te opipljivosti nije riječ o ništa manje fantastičnom kutku galaksije, a njegova mitološka pozadina podržava sve što otprije znamo. Isto vrijedi za sve OPIPLJIVE lokacije i momente, kao i za besprijekorne dizajne svih letjelica, kostime…tek CGI izvedbe dva itekako nam poznata lika nije na 100 već na kojih 98% uvjerljivosti. Kod letjelica, starih i novih, Lucasovi čarobnjaci iz Industrial Light & Magica opet nam prezentiraju pamtljive oblike; svi znamo kako izgledaju Imperijini razarači, Tie figteri i X-Wingovi, a ovdje smo dobili par letjelica koje neodoljivo podsjećaju na legendarni shuttle Tydirium iz Povratka Jedija; i tek s iznimnom legendarnoga Enterprisea iz galaksije Gennea Roddenberryja, većina SF filmova ponudili su letjelice za zaborav. Malo tko pamti dizajne letjelica iz, primjerice, Avatara, Aliensa ili Blade runnera; a ta vizualna privlačnost jedan je od najjačih aduta SW sage; ukoliko je raspoređena u ritmu dovoljnome da scene dišu, da likove shvatimo i prihvatimo i da atmosferu upijemo, što je u Rouge one učinjeno besprijekorno, uspješnost je gotovo zajamčena. Prva polovica filma je, prema današnjim blockbuster standardima, pomalo razvučena; no upravo tijekom te razvučenosti dobijemo više od spomenute atmosfere, i bolji zalet za sad već legendarnu završnicu – finale za anale. Dodamo li uz to nadahnuta i mudra rješenja skladatelja Michaela Giachhina koji je varijacijama na opće poznate Williamsove teme upotpunio svoju simfoniju, koja iako kvalitetom udaljena od Williamsovih remek djela, nudi i više nego dovoljno da bi galaksiju osjetili domaćom. Ne zaboravimo, u vremenu kada simfonijska filmska glazba teži ritmovima i nabrijanim zvukovima umjesto temama (lajt motivima), Giachhino je dobio svega četiri tjedna da se pripoji najslavnijem, tematski bogatom, filmskom soundtracku od kojega nema boljega, možda tek dvadesetak jednako savršenih. Njegov je zadatak teži i od redateljskog, jer dosada su i drugi redatelji manje i više uspješno snalazili u SW univerzumu, dok je maestro Williams baš za svaki SW film, čak i za ismijavane episode I & II ponudio simfonijska remek djela. Giachhino se dokazao dostojnim Williamsovim nasljednikom ponajviše s temom Jyn Erso koju je pomalo oslonio na slavni motiv iz Schindlerove liste, dajući joj klasičnu dramatičnost i nužnu ranjivost.
Zamjerke s posve nepotrebnim cameo pojavama omiljene dvojice droida i još nekoliko ustupaka za tvrdokorne fanove ne smanjuju vrijednost filma jer se svode na sekunde. Previše je ovdje neusiljenih istinskih SW momenata, što se ponajviše odnosi na spomenutu svemirsku bitku i, slažu se većina, magiju svih scena kojima gospodari zloglasni lord Vader. Njegova završna scena nešto je dosad viđeno tek u najboljim SW stripovima i milijuni su obožavatelja takvo što priželjkivali vidjeti na filmu. Rogue one vrvi značajnim scenama koje doprinose bogatsvu Lucasove galaksije: jedan obožavatelj iznosi mudri zaključak kako je Vaderov dvorac, prema nalogu opakoga Imperatora Palpatinea, smješten usred paklenih prostranstava Mustafara, s ciljem razvijanja Vaderove mržnje.
Rogue one definitivno nije SW za svakoga, tek za milijunske horde odraslih fanova koji si dopuštaju djetinju uživljenost, oslobođenih cinizma i nužno svjesnih ”fantastičnih realnosti i mogućnosti” u davninama Lucasove daleke galaksije. Staroj ljubavi prema originalnoj trilogiji dao je jednu sasvim novu dimenziju, na priquele bacio sjenu prezentirajući pristup dostojan SW fenomena; sedmicu malčice oslabio na ionako slabim joj mjestima. Lordu Vaderu udijelio pravdu spomenutom završnom scenom koja je ušla u legendu dočim se odigrala, u svega par minuta osnaživši mu status najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Obožavanim droidima, nakon medene BB8 jedinice pridodao ciničnu junačinu imenom K-2SO; pobunjenicima, pak, protiv Imperije, nezaboravnu družbu junaka pomalo u duhu Sedmorice veličanstvenih.

Foto: www.pexels.com