Arhiva oznaka: Srećko Horvat

Tomislav Brajnović: Aftermath! (Zalazak Sunca za Čovječanstvo ili Zora Hrabrog Novog Svijeta?)

Sve ono o čemu govore Nietzsche, Roland Barthes, Žižek i drugi zorno razotkriva fatalnu grešku filozofije, umjetnosti, književnosti, civilizacije općenito. Postavili su se u odnosu na krivu premisu, crkvenu interpretaciju, laž. Njihov zaključak je logički točan, kao što je to i ovaj Berardijev, ali lažan jer se oslanja na dogmatsku laž.
Svoju filozofiju su utemeljili na humanizmu izgrađenom na ruševinama Crkve.
Njihova filozofija nema nikakvog doticaja s kršćanstvom, tako da se direktno s njim nisu ni sukobili.
U toj činjenici leži potencijal razvoja ljudske misli, izlaz iz ‘slijepog crijeva’.
Roland Barthes u eseju ‘Smrt autora’ piše, citiram:
‘Tako književnost (od sada bi bilo bolje reći pisanje), odbijajući da dodijeli neko ‘tajno’ krajnje značenje, tekstu (i svijetu kao tekstu), oslobađa nešto što bismo mogli nazvati protu-teološkom djelatnošću, djelatnošću koja je zbilja revolucionarna, budući da je odbijanje određivanja značenja, na kraju krajeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza — razuma, nauke, zakona.'(Smrt autora, esej, Roland Barthes, 1967.)(upućujem na manifest Smrt publike kao odgovor na Barthesov esej).
Nietzsche i Žižek govore o smrti Boga, Nietzsche u smislu nestanka Boga kao autoriteta u društvu i s njime povezanih vrijednosti, mjerila stvari, dok Žižek opetovano u raznim kontekstima s velikom uvjerenošću argumentira kako je Bog izgubio vjeru sam u sebe jer je na križu Krist, kako to Žižek zaključuje, pokazao sumnju u sebe samog kad je rekao ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’
Umro je na križu sam, time je po Žižeku umro i Bog. No, niti njemu, a niti ostalim filozofima nije palo na pamet da je to obična floskula jer je temeljena na dogmi o Bogu kao Trojstvu. Nije ih briga, jer ionako Boga nema, nije im bitno što je to prava nauka ili prava vjera, iako se Buden u jednom tekstu pozivao upravo na Vraćanje vjere u vjeru. No, iz direktnog kontakta znam da ga eksplicitno nije zanimala prava vjera, nego samo njezina lažna manifestacija, nacionalizam.
Davno sam napisao da sva Žižekova filozofija pada upravo iz tog razloga, jer se temelji na laži da je Bog Trojstvo.
Isto se događa i Berardiju, i on kreće od konstatacije kraja ‘teološkog determinizma’, na tom kraju gradi svoj misaoni konstrukt. Gradi na laži. To čine i svi drugi koji se sprdaju i trijumfalno naslađuju nad crkvenim nonsensom, njihovim izvrnutim dogmama, preko tih dogmi se obračunavaju i s pojmom Boga i tu su se grdno prevarili.
Nikad nisu upoznali pravo značenje pojmova, ne znaju kako stvari stoje, ali šibaju otrov i održavaju povijesnu prijevaru, na njoj grade svoj ugled i ego.
Svima njima nedostaje odgovor jer svi oni odgovor vezuju uz stanje krize, ispada da bi po njima kriza trebala biti trajno prisutna kako bi i solidarnost bila trajna. Podsjeća na ideju konstantne revolucije, revolucije koja nikad ne prestaje (Lotta Continua).
O tome kako se stvari neće vratiti u ‘normalno stanje’ koje je prethodilo krizi, govore Žižek i Srećko Horvat, zaključuju isto, no ne daju odgovor na čemu bi se trebala temeljiti društvena solidarnost jednom kad nestane krize, kako trajno generirati nužnost solidarnosti, kako je održati?
Opcije su sveli na dvije, obadvije smještaju u ruke čovjeka, s time da je potpuno iracionalno očekivati da će čovjek izabrati onu drugu, korisnu.
Oni koji prate zbivanja u SAD-u znaju da je Sanders odustao od utrke za predsjednika, a Biden nema šanse, ako bi on uopće i predstavljao neku promjenu u odnosu na Trumpa.
I to sve ako se izbori uopće održe.
Mislim da postoje veliki izgledi da se zbog produžavanja krize oni ne održe i da sadašnji predsjednik ostane na vlasti, ako ne on, onda ta ista politika.
IZUZETNO VAŽNO: Iz odustajanja Sandersa može se iščitati bitna činjenica da je od uspostavljanja nekog pravednijeg, ‘utilitarnijeg’ društva odustala njegova demokratska baza, stranka koje je trebao biti kandidat.
Znači u SAD-u se obadvije opcije udaljavaju od nekog utilitarnijeg i pravednijeg društva i to je ono što je Žižek stalno ponavljao, a ljudi su se čudili, ponavljao je da je problem u Clintonici (kao izrazu Demokratske stranke), a ne Trumpu. Problem je u nepostojanju alternative koju zaziva ljevica, DiEM25, u ovom tekstu i Berardi.
Mislim da ne treba objašnjavati zašto su SAD referentna točka, zašto pišem o njima i zašto je bitno što se tamo događa, kako će se tamo razvijati situacija. Radi se o svjetskom policajcu i vojnoj sili, vodećoj ekonomiji, svjetonazorskom, kulturnom i civilizacijskom Dominatoru, onome tko diktira svjetske tokove, odlučuje o ratu i miru.
Opisana situacija u SAD-u ukazuje na nepostojanje opcije koja bi podržala potencijal nekog pozitivnog procesa, situacija koja je u blažem ili gorem obliku prisutna i u ostatku svijeta. Stvari se kreću u obrnutom smjeru od onog željenog, kreću se u smjeru diktature, represije, ksenofobije, zatvaranja, egoizma. Umjesto solidarnosti na djelu je spašavanje ‘vlastite guzice’ kupovinom oružja i toalet papira.
To je mentalna razina baze, ‘proletarijata’ na kojeg računa ta ‘revolucija’.
Takav utopijski ‘utilitarni’ proces bi podrazumijevao i ukidanje represije, nešto što je nemoguće uopće i zamisliti, jer ne treba smetnuti s uma da to što je virus trenutno uveo moratorij na sve druge goruće problematike ne znači da su ti problemi, poput izbjeglica ili migranata, rasizma, ksenofobije, ratova, vjerskog fundamentalizma, nuklearnog i bio-oružja, itd., nestali.
Micanje represije bi u ovom trenutku značilo kaos tako da je represija tu da ostane i pojačava svoj stisak proporcionalno dubini duhovne rupe i svemu onome što iz nje proizlazi. Tu je da spriječi mogući budući kaos koji bi mogao proizaći iz prijetnje poput ove. Ova prijetnja omogućuje nesmetani i ničim uvjetovani ‘rad’ represiji u neodređenom razdoblju koje slijedi, čak uz populističku formulaciju ‘nužnosti privremenog ukidanja slobode i demokracije’.
Ako i kad ta represija utjelovljena u SAD-u padne, bit će to znak početka Velike nevolje kakve nije bilo od postanja svijeta, niti će je više ikada biti.
Oni koji plasiraju nadu u neko novo korisno društvo naprosto lažu, tj. iznose hipotezu za koju znaju da nema ni najmanje šanse zaživjeti. Takav razvoj nema potencijal, prvenstveno u narodu koji je isprazan, krivih vrijednosti i prioriteta, većini koja želi čuti prazna obećanja, da joj netko kaže kako će sve biti dobro, čak ljepše i bolje nego prije, a oni će biti sretni, zadovoljni i moći će nastaviti sa svojim uobičajenim životima.
To će poslušati, kao što se to sluša svugdje, uključujući i kod nas.
Oni koji pažljivo prate razvoj Berardijevog teksta, uočit će da je krenuo od Renesanse i Humanizma, od odbacivanja ‘Teološke determiniranosti’ temeljene na Crkvenoj dogmi i praksi.
Zato u svim kasnijim opcijama koje argumentira u tekstu nedostaje bitna premisa, ‘opcija koja nije opcija’, taj faktor ‘Teološke determiniranosti’ jer misli (kao što to misle i svi drugi poput njega) da su je se riješili još u Renesansi ili Modernizmu. Riješili su se samo dijela jedne sjene, površine izražene u religioznom i crkvenom fašizmu koji od samih početaka nema nikakve veze s prirodom stvari i kršćanstvom.
Jedina poveznica je uzurpacija i zagađenje pojma kroz ubrizgavanje laži u ljudsku misao, emocionalnom ucjenom, generiranje duhovne rupe, vakuuma kojeg sad zauzima, ispunjava, ne Islam, nego Tehnokracija.
Pripremaju teren za objavu ‘Mira i Sigurnosti’, lažni optimizam i obećanje u zraku, bez temelja, u vakuumu.
O tome pišem sada, anticipiram, ali bit će kao da nisam napisao, svi će, većina, povjerovati u tu laž, jer žele da to bude istina. Projiciraju vlastitu prazninu u lažnu budućnost.
Ovaj tekst neće dobiti priliku objave na e-flux-u ili nekoj drugoj relevantnoj platformi jer je dogmatski sistem tu mogućnost isključio već u Renesansi, a kasnije samo nadogradio obrambenim mehanizmima protiv istine.
Berardi je lažan prorok, otupljuje oštricu, razvodnjuje prijetnju, daje lažnu nadu u situaciji bez alternative, kao izbor nudi samo čovjeka.
Vječno ništavilo ne proizlazi iz virtualnog, ono mu prethodi, ne može se posljedica optužiti za uzrok. To je Crkva pokušala napraviti s Komunizmom, prebacivanjem krivnje na posljedicu. To ne ide.
Tako da ni posljedica, ova ogromna kriza u razvoju, ne može tražiti izlaz u vlastitom uzroku.
Svi ti veliki mislioci konstantno inzistiraju na distinkciji pojmova ‘fizičke’ i ‘socijalne udaljenosti’, u pokušaju afirmacije socijalnog zbližavanja i solidarnosti.
Dijagnosticirali su virus kao faktor fizičkog odvajanja, ali ni u najmanjoj mjeri nisu ukazali na faktor zbližavanja.
Koji je taj društveni (međuljudski) faktor zbližavanja, na kojoj osnovi bi trebao nastupiti taj ‘Novi svijet’ kojeg sramežljivo priželjkuju, ali ne vjeruju u njega?
Naravno da će u konačnici i oni doći do zaključka da je taj nužan agens Ljubav ili strast (vidi Radikalnost ljubavi, Srećko Horvat), ali nemaju ni najmanju ideju kako je rasplamsati, na čemu je temeljiti, kako je održati.
Zato imamo desnicu koja želi ponovno prizvati Crkvu, istu onu koja je generirala duhovnu prazninu i ubila Boga, kao što je i Krista kao mrtvog držala i drži na križu.
Najdalje u naslućivanju nužnosti tog kršćanskog temelja je došao Žižek koji se u jednom trenutku definirao ‘kršćaninom ateistom’. No, to definiranje je jalovo, jer želio bi preuzeti kršćanske vrijednosti bez vjere u Boga.
To ne ide.
U njihovim filozofijama nedostaje bitna opcija, ključ razumijevanja, tako da je velika vjerojatnost da će se s ‘teološkim determinizmom’ suočiti kad to bude kasno.
Berardi ne nudi suštinu, barata uvidom na razini generičkog intelektualca, onime što je vidljivo mnogima, dobro to artikulira, ali ponavlja isto ono što govore Žižek, Horvat, Varoufakis, Chomsky, Harari, svi oni dubinski znaju što predstoji, ali ipak nude populističku nadu, govore ono što narod želi čuti, nemaju što prizvati jer su sve vrijednosti ukinute, nema ih tko prenijeti.
Tekst mu je ‘wishfull thinking’, na razini emotikona, Crvenog srčeka.

Komentar uz tekst “Beyond the Breakdown: Three Meditations on a Possible Aftermath” by Franco “Bifo” Berardi

Tomislav Brajnović: Vraćanje vjere u vjeru u Boga

dilema nad vrlo ozbiljnim tekstom…

Nedavno je na FB objavljen link na intervju s Borisom Budenom u kojem je, između ostalog, izvrsno dijagnosticirao odnos ‘ateizma’ i ‘vjere’ u današnjem ‘postsekularnom društvu’ kako ga on naziva, misleći prvenstveno na Hrvatsku, iako se ono može iščitati i globalno (Žižek: religija nije ušla u politiku nego je zamijenila politiku).
Shvatio je da posao ljevice nije da se ‘crkva potjera nazad u privatnu sferu’ i time oslobodi sekularni prostor, nego ‘da se omogući politička interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli s njima’. Izvrsno zaključuje da je ateizacija zahvatila samu vjeru iznutra i da ‘vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcendentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.’
Na kraju dolazi do paradoksalnog zaključka kako je upravo ateistička ljevica ta koja ‘vjernike’ treba vraćati Bogu i kršćanskim vrijednostima. Zaziva vrijeme kada su vjernici vjerovali u Boga u kojeg on ne vjeruje, vrijeme kad je taj odnos ‘njega’ i ‘njih’ bio čist i jasan.
Pitam kolegu Borisa Budena da li se može sjetiti trenutka u kojem je taj odnos bio jasan, kad je on kao ‘nevjernik’ vjerovao da ‘vjernici’ vjeruju i koji su bili znakovi te vjere, kako ju je prepoznao?
Iz onoga što je napisao proizlazi da ‘ateistička ljevica’ bolje od ‘ateističkih vjernika’ zna (ili bi trebala znati) koja su to obilježja vjere na koje se potonji pozivaju.
Kad je Crkva živjela ta obilježja?
Da li je taj odnos bio jasan 1941., za vrijeme francuske revolucije, u srednjem vijeku, u trenutku proglašavanja kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva ili bi u potrazi za trenutkom tog jasnog sučeljavanja trebalo ići još dublje u povijest? U kojem je trenutku došlo do spoja Crkve i Nacije, kada je Crkva postala Država?
Ono što bih želio reći jest da ateistička ljevica u tom svom plemenitom pokušaju ukazivanja ‘vjernicima’ na Boga mora vrlo dobro i temeljito proučiti koja su to obilježja prave vjere (u ovom kontekstu misleći na onu kršćansku) i u kojem trenutku dolazi do odstupanja od tih obilježja do konačne dijagnoze ‘Smrti Boga’ i ateizacije same Crkve iznutra.
Problem ateističke ljevice u takvoj analizi je utvrđivanje točnog trenutka kada Crkva napušta čiste konceptualne ideje kršćanstva i u prepoznavanju dodanih crkvenih dogmi, tj. onoga što je Crkva dodala na čisto kršćanstvo, jer iz tih dogmi ateistička ljevica često donosi logične zaključke, koji su točni, ali su izvedeni iz krivih premisa (crkvenih dogmi).
Daljnja opasnost (ili dobrobit) za ateističku ljevicu je da istraživanjem ‘prave vjere’ i izvorne kršćanske ideje može dovesti u pitanje vlastiti ateizam, zapravo izgubiti uporište u sučeljavanju i sukobu s idejom Boga, jer bi mogla shvatiti da do takvog sučeljavanja zapravo nikad nije došlo. Mogla bi shvatiti da je već Francuska revolucija bila sukob s ateističkom Crkvom i da tada već nije bilo vjere u Boga na način na koji je trebalo biti (jer da je bilo ne bi bilo ni sukoba ni revolucije). Takvih povijesnih trenutaka u kojima se činilo da se sukobe ideje ‘vjere u Boga’ i ‘ateističke ljevice’ je bilo mnogo, a radilo se zapravo o sukobu na periferiji, o sukobu lažnih premisa i zaključaka koji su iz njih proizašli.
Radilo se o sukobu na krivom frontu.
Što ako ateistička ljevica shvati da je njezin ateizam zapravo reakcija na ateizam druge vrste, na ateizam nekoga tko se poziva na kršćanske ideale, ali ih ne živi, sudi po njima, ali ih se ne drži, poziva se na vjeru u Boga, ali to djelima poriče? Što ako shvati da je prevarena i da joj ateizam nije čist jer se nikad nije susrela s čistom idejom Boga u odnosu na koju bi se mogla čisto i postaviti?
Povijesna činjenica jest da se ateistička ljevica suprotstavila ‘ateističkoj vjeri’ preuzimajući njezine postulate u obrani jednakosti, bratstva i slobode, vrijednosti na koje se Crkva deklarativno pozivala, ali ih se nije držala jer je sama postala Imperij, Država, Nacija. U tom preuzimanju ateistička ljevica odbacila je ideju Boga, logikom da ga, ako je Bog takav kakvim ga prikazuju, onda ni nema.
U želji da pomognem ateističkoj ljevici u pronalaženju prave vjere u Boga kako bi mogli ‘zazivati Boga kojeg su vjernici zaboravili’, uputit ću je na trenutak do kojeg se mora vratiti kako bi shvatila kada i kako je nastao povijesni otklon od vjere koji je generirao dramatičnu situaciju koju živimo.
Ključ za razumijevanje je hvatanje Isusa Krista i njegovo privođenje velikom svećeniku Kajfi i nakon toga rimskom upravitelju Pilatu. Kajfa predstavlja tada dominantnu židovsku vjeru – Crkvu, a Pilat svjetovnu rimsku vlast, Rimski imperij. Odnos Krista i Kajfe je sučeljavanje čiste kršćanske ideje i religije, crkve koju je iznutra već tada izjeo ‘ateizam’, tj. neprepoznavanje Isusa Krista kao mesije i Kralja nebeskog kraljevstva koje tek treba zauzeti vlast nad zemljom. Isus Krist na direktno Pilatovo pitanje da li je on Židovski kralj odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Židovi nisu prepoznali tu ideju iako su je naviještali u knjigama koje su čitali i sve je na nju upućivalo, nisu je prepoznali jer su i oni tada bili zaslijepljeni nacionalnim identitetom, vlašću i moći, očekivali su zemaljskog Kralja, državnika koji će ih izbaviti iz Rimskog imperija i uspostaviti snažnu Naciju, Državu Izrael. Očekivali su nekoga kome će oni biti duhovni autoritet i koga će oni krunisati, biti mu duhovno nadređeni, isključili su Boga kao vrhovni autoritet i njegovo ‘duhovito’ zaobilaženje ljudskih prizemnih očekivanja.
To je ta početna točka suočavanja religije, Krista i politike, fokus u kojem čekam kolegu Budena i ateističku ljevicu, mjesta do kojeg će morati doći ako žele ateističkim vjernicima ukazati na pravu vjeru i Boga. To je to jasno mjesto pozicioniranja u odnosu na ideju Boga. U toj točki kolega Buden ima priliku vratiti vjeru u vjeru. Zanima me koju će on poziciju zauzeti u tom susretu ateističke religije, svjetovne vlasti (politike) i Krista. Gdje se u tim odnosima nalazi ateistička ljevica, s kime se može poistovjetiti?
Da li može artikulirati svoj ateizam u tom jasno definiranom trenutku?
Da li je to Židovstvo izjedeno unutrašnjim ateizmom i željom za jakom nacijom, rimska vlast kao izraz politike, imperija i svjetovnog, Isus Krist koji govori o dolasku nebeskog kraljevstva kojem je on kralj i ljubavi kao univerzalnom zakonu ili možda nešto četvrto?
Recentni se razvoj naprednih lijevih ideja, barem prema mojem uvidu, kreće upravo u smjeru kršćanstva, zaziva Ljubaznog diktatora (Žižek), Radikalnost ljubavi (Srećko Horvat) i ‘zagubljenog Boga’ (Boris Buden). Ljevica ide toliko daleko da se Slavoj Žižek definira ‘kršćaninom ateistom’, vrlo slično ‘ateiziranom katoliku’ kojeg spominje Živko Kustić, a citira Boris Buden (kršćanin ateist u smislu ‘bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja’ – iz intervjua B.B., ali bez vjere u postojanje Boga).
To spominjem zato što nakon cijele ove potrage za pravom vjerom dolazimo do čiste platforme susreta dva ‘kršćanina’: kršćanina ateiste i kršćanina koji vjeruje u Boga.
Skoro sam zaboravio da je glavna tema ovog eseja ‘vjernik ateist’, o njegovom upučivanju na povratak pravoj vjeri, transcedentalnom Bogu i otklonu od Nacije je kolega Buden i govorio u intervjuu, tako da i njega pozivamo u ovaj ranokršćanski fokus, žižu geneze povijesnog skretanja od Boga k Naciji. Možda i on u usporedbi svojeg sadašnjeg stanja duha s Kristovim vrlo jasno postavljenim idejama pronađe ponovno razloge za pravu vjeru.
Analiza distinkcije između deklariranog vjernika kojem se uvukao ateizam i deklariranog ateiste koji se poziva na kršćanske vrijednosti tema je za jedno novo poglavlje, ali ironiju situacije vidim u tome da će se kolega Boris Buden nakon iskrene potrage za pravom vjerom vrlo vjerojatno naći u poziciji ‘kršćanina ateiste’, u oksimoronu iz kojeg pokušava izvući ateističke vjernike ukazujući na Boga, pravu vjeru i kršćanske vrijednosti.
Pozicija ‘kršćanina ateiste’ je nemoguća, nemoguća je zato što kršćanski pacifizam kojeg uspostavlja Krist u razgovoru s Pilatom proizlazi iz prepuštanja osvete i upotrebe sile Bogu. Bogu je prepuštena uspostava novog sistema stvari, Kraljevstva temeljenog na ljubavi i poštivanju univerzalnih zakona, jednakosti, bratstva i slobode.
Bogu je prepuštena revolucija.
Pozivanje na ‘kršćanstvo bez Boga’ je slabo i jalovo jer osvetu i silu u tom slučaju provodi nesavršeni čovjek kroz neselektivne i korumpirane krvave revolucije, religijske i političke ratove.
Zato se ne treba čuditi današnjoj bezizlaznoj situaciji, srljanju u propast i izostanku velike ideje koja bi vodila u promjenu paradigme, jer kao što kolega Boris Buden kaže, rješenje je u vraćanju vjere u vjeru u Boga.

Foto: privatna zbirka Tomislava Brajnovića