Arhiva oznaka: Sonja Smolec

Milan Zagorac: Autentična slika odrastanja i promjene

Sonja Smolec, Marama s bubamarama, naklada Semafora, 2017.

Roman Sonje Smolec, već afirmirane književnice, napose za djecu i mlade, naslova Marama s bubamarama prati jednu običnu-neobičnu obitelj iz Zagreba koja biva prisiljena preseliti iz jednog dijela Zagreba (stare Trešnjevke, s kućom i vrtom) u stan u Novi Zagreb. Naravno, to preseljenje je bez obzira na to što je „samo“ preseljenje iz jednog dijela Zagreba u onaj drugi, ipak za troje djece (gimnazijalac Borna od 15 godina, dječak Damir od 7 godina i djevojčica Katarina od 6 godina), velika promjena puna novih izazova s kojima se moraju nositi kako svi zajedno kao obitelj, tako i sama djeca ponaosob. Mala Katarina, inače djevojčica s govornom manom, sprijateljuje se s Anjom, vršnjakinjom koja je uslijed komplikacija vezanih uz jednu neurološku operaciju, ostala oštećena vida, a za koju se kao jedina mogućnost izlječenja nudi skupa operacija u Francuskoj. Na temelju te međusobne simpatije dviju djevojčica s „manom“, nastaje prijateljstvo koje prerasta u zajedničko nošenje s problemima, a koji na neki način odražavaju ukupnu traumatičnost-izazovnost odrastanja, podjednako kao i samo preseljenje koje postaje inicijalna točka same promjene djece: njihovo je odrastanje, sazrijevanje i upoznavanje s vanjskim svijetom povezano s tom točkom promjene koje će autorica poput Sonje Smolec vješto povezati u radnju s kojom će se mlađi čitatelji lako identificirati, a odrasli će svakako dobiti vrlo lucidan uvid u kompleksan svijet suvremenog urbanog odrastanja.

Sonja Smolec radnju smješta u vrlo prepoznatljiv ambijent suvremene svakodnevice koja je sve samo ne lagodna: tata radi potkvalificiran posao, mama radi na aerodromu kao dizajnerica reklama, a djeca žive u maštovito-bajkovitom svijetu složenih odnosa (naravno, različitih potreba, shodno dobi) u kojima je obitelj središnje vezivno tkivo, organ sam za sebe koji mora odgovarati složenim situacijama u kojima se nalaze. Preseljenje je nužan motiv koji proizlazi iz egzistencijalnih situacija koje su, lančano, povezane opet s nedovoljno riješenim odnosima iz prijašnje generacije, a upućuje na prelijevajuće i prevladavajuće osjećaje zajedničkog integriteta i identiteta koji, barem iz dječje perspektive, predstavlja uvjet bez kojega se ne može. Bajkovita roditeljska kuća s vrtom mjesto je na koje se mentalno vraćaju, a oštro je kontrapunktirana novozagrebačkom naselju velikih zgrada u kojima zelenilo jedva održava privid veze s prirodom.

Pisana u formi brojnih dijaloga i neopterećena naracijom, ova je priča autentična slika odrastanja i promjene koja je nužna i koja predstavlja samo prvu točku u ukupnim promjenama kojima će glavni likovi (u ovom slučaju djeca) biti dalje izloženi. Radnja se sada premješta s obiteljskog gnijezda na stvaranje dubinske emocionalno-ljudske veze i potrebe za pomaganjem onome u potrebi, u ovom slučaju Anji, četvrtom glavnom dječjem liku i njezinoj potrebi za trajnim izlječenjem, a koje nas, ne i nužno, ali svakako navodi na to da će rasplet ujedno biti ljekovit kako za samu Anju, tako i za Katarinu, ali i za ostalu djecu – ona će asimilirati i ove vrlo složene sadržaje i nekako ih prilagoditi samima sebi, postat će otpornija, jača, spremnija za suočavanje sa životom, ma kakav bio.

Roman ispisan jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju odašilje poruke o odrastanju koje nije nimalo lako (adolescentski problemi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama) tako postaje još jedna točka domaće književnosti namijenjene mlađim čitateljima koji ima potencijal oblikotvorne literature bez zapadanja u patetiku i bez izbjegavanja tzv. odraslih i teških tema na način razumljiv i čitateljima koji tek po prvi put ulaze u svijet književnosti, ali i jedna vrsta literature koja će svakako pomoći samim roditeljima da se nose sa složenošću obiteljskih odnosa. Sonja Smolec je autorica koja jamči upravo to: pravo književno iskustvo uz zanatsku vještinu pisanja još su jedan važan aspekt domaće književnosti za djecu i mlade, a za koju bez imalo ustručavanja možemo u ovome trenutku reći da predstavlja zacijelo i ponajbolji, a moguće i najčitaniji žanr domaće književnosti u nas uopće.

Autorica će ovu priču, koja ponekad nalijeće i na složene životne situacije, poentirati na način da mladom čitatelju ostavi nadu i vjeru u život, pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Sonja Smolec će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, a bez zapadanja u patetiku i nedovoljno razrađene didaktičke epizode.

U tom smislu Marama s bubamarama predstavlja izvrstan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 5. do 8. razreda), a u određenom je smislu koristan vodič i roditeljima koji se odjednom, suočavaju sa stresovima odrastanja vlastite djece, a koja će, nužno, stvarati vlastite životne puteve, unatoč roditeljskim naumima.

ART KOKTEL

Art koktel u Sisku – događanja u sklopu Noći knjige

Siscia Jazz Club, 21. travnja 2017. godine u 19:30

Poezija je među nama. Sve glasnije kuca na naša vrata, sve češće dobiva odobrenje za ulazak u naše domove, a naši domovi su naša srca. PS portal prati stvaralaštvo i djelovanje hrvatskih poeta i prozaista, ujedno umjetnika iz regije, pa i šire.

Ove godine u sklopu „Noći knjige“, a u suradnji s Siscia Jazz Klubom Damira Kukuruzovića i pjesnikinjom Majom Šiprak, PS portal organizira večer poezije pod nazivom Art Koktel.

U programu će sudjelovati pjesnikinje i pjesnici: Aleksandar Marković, Slobodanka Boba Vuić, Branko Tompić, Davorka Črnčec, Daria Lisenko, Igor Petrić, Ines Kosturin, Jurij Lisenko, Maja Šiprak, Majda Fradelić, Milan Zagorac, Nerina Sarkotić, Ratko Bjelčić, Siniša Matasović, Sonja Smolec i Žarko Jovanovski. Za glazbeni program pobrinut će se Duo List (Vrba i Žare), te polaznici sisačke Glazbene škole Fran Lhotka, dok će moderatori programa biti Maja Šiprak i Mario Lovreković. Cijeli događaj podržavaju: portal „Književnost uživo“, e-časopis „Kvaka“, portal za književnost i umjetnost „Metafora“, što PS portalu donosi novu suradnju s onima koji također žive za umjetnost i pisanu riječ.

Art Koktel je prvenstveno osmišljen kako bi zadovoljio ljubitelje poezije u gradu Sisku, na čemu ćemo ustrajati, mada se od cijelog projekta može očekivati i puno više. Nešto ranije smo izjavili kako su Maja Šiprak i PS portal postali dobri prijatelji, ovo je samo dokaz  o istinitosti naše tvrdnje.

Svi gosti pjesnici doživjet će osobnu promociju idućih dana, stoga pažljivo pratite portal i Facbook stranicu.

Očekujemo Vas u Siscia Jazz Clubu 21. travnja 2017. godine u 19:30 sati!!

Dobrodošli!

Milan Zagorac: S obje strane ogledala

Naslovnica romana Sonje Smolec Moja sestra Sarah

Sonja Smolec, Moja sestra Sarah, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2015.

Dragi mladiću tvoju šalu znam.
Kamen može rasti bez kiše ili snijega.
Ljubav može gorjeti beskrajnim godinama.
Srce može plakati bez prolivenih suza.

(Tum balalaika)

Pa iako sam poznavao rad Sonje Smolec i prije čitanja Moje sestre Sarah, autorica mi je ovom knjigom priredila nekoliko manjih iznenađenja. Prvo je bilo da sam očekivao jednu “standardnu” (što god to podrazumijevalo) obiteljsku priču o odrastanju, naravno, danu iz meni do sada nekog nepoznatog kuta, da bih odjednom shvatio kako se radi o fantastičnoj knjizi o odrastanju, i to u oba smisla te riječi “fantastično”: fantastično u smislu kako je Sonja Smolec uspjela napisati roman koji se bavi jednom naizgled svakodnevnom obitelji i odrastanjem njihove kćeri Sofije i da, fantastičnom u onom drugom smislu, da je riječ o prozi koja je žanrovski barem djelomice fantazija, iako, kada se radi o dječjoj imaginaciji moramo računati da je ta opna između fantazije i stvarnosti prilično fluidna i da ćemo se, to znamo iz životnog iskustva, susresti s bezbroj “dječjih” imaginarnih likova ispod kreveta, iz ormara, iz šume ili jednostavno iz mraka. Uostalom, cijela nam je ova knjiga, čas s ove ili one strane ogledala, upravo dokaz te relativne stvarnosti.
Drugo iznenađenje, kad sam već shvatio da se radi o fantastičnoj prozi (iskreno, nisam se opterećivao opisima ili recenzijama knjige prije čitanja, a što običavam raditi) bilo je – pa nije valjda riječ o dybukku? – demonu mrtvih, odnosno zloduhu koji opsjeda žive jer je ostao zaglavljen u međusvijetu. Nemojmo smetnuti s uma da je radnja romana situirana u jednu suvremenu zagrebačku židovsku obitelj punu privatnih i kolektivnih sjećanja, tajni i briga koja stanuje u staroj kući na padinama Medvednice. Već je to samo po sebi zanimljiv moment i svakako bi zahtijevalo posebno čitanje. Kako sam s čitanjem napredovao, dobivao sam i neke nove potvrde – naime, Sonja Smolec brojne elemente što religijske, što folklorne židovske tradicije vrlo vješto, rekao bih čak nenametljivo i nevidljivo ugrađuje u tkivo romana tako da ih čak nismo niti svjesni – no pomalo prema sredini i dalje prema kraju shvatih da je riječ ipak o mojoj čitateljskoj zabludi kada sam Saru protumačio na taj način. Ne, nije riječ ni o kakvom zloduhu, upravo suprotno, prije bih je nazvao “dušom-učiteljicom” naše Sofije. I tu je upravo ono što će čitatelja, i to ne samo mlađeg, privući ovom romanu: odrastanje djevojčice Sofije i njezine imaginarne/stvarne sestre Sarah dani su zanimljivom radnjom obavijenom velom misterije, a koja ponajprije prati njihove međusobne psihološke odnose, pa onda i odnose unutar obitelji, i tek tada šire zajednice (primjerice, dio je radnje smješten upravo u vrijeme pristupanja Hrvatske u Europsku uniju) s bezbrojnim meandrima s obaju strana zrcala ili slike, u ono magijsko, u svijet mašte, koji je istovremen i paralelan s našom, naizgled čvrstom i neospornom stvarnošću.
Zapravo, Moja sestra Sarah obiteljski je roman o odrastanju djevojčice Sofije koja pod utjecajem djeda razvija živu znatiželju valjda za svime mogućim na svijetu, provodeći puno vremena s njime u velikoj kućnoj biblioteci. Iako su i mama (liječnica) i tata (nastavnik) bitni likovi i svaki na svoj način važni za samu radnju i karakterizaciju Sofije, tu je svakako kao neprisutan, ali važan lik i već pokojna baka koja je bila slikarica (je li to bila ona linija po kojoj je Sofija povukla taj talent za magijsko?) te Sarah, postojeća-nepostojeća djevojčica, sestra blizanka koja je umrla u prvoj godini života i čije postojanje Sofija (njoj do tada, a i kasnije zatajeno) slučajno otkriva jednoga dana kopajući po škrinji skrivenoj negdje na tavanu.
To otkriće pokreće magijski mehanizam koji prije nekoliko godina umrlu Sarah vraća iz međusvijeta u ovaj naš svijet, u kojem se između sestara razvija vrlo intenzivan odnos u kojem se one onako blizanački “šale” s roditeljima, nastavnicima, liječnicima i prijateljima (i ne-prijateljima) u gotovo beskrajno produženoj igri zamjene uloga, a koja nikada ne staje. Međutim, Sarah nakon nekog vremena nestaje, da bi se, godinama kasnije, sada već gotovo-pa-djevojka Sofija ponovno susrela s njom, naravno, opet privučena važnim događajem u obitelji, rođenjem brata Aarona. No, svijet igre iz djetinjstva sada je postao ipak nešto kompleksniji, odnos Sarah i Sofije sada bi se mogao nazvati igrom mačke i miša, odnosno dobre i zločeste sestre, one dobre curice koja je odana obitelji i brine za njezinu dobrobit te se boji za svojega brata (Sofia) i one mlade, buntovne, snalažljive, one koja će se snaći bez obzira na sve okolnosti (Sarah) te uvući u kuću baš na način prepredene lukavice. No, ono što ih povezuje je osjećaj jednosti i međusobne ljubavi i povezanosti koji će na kraju dovesti i do stvarnog završetka magijskog djetinjstva.
U biti, na stranu sve, a da niti ne kvarimo čitateljima zadovoljstvo, ovo je baš ona prava priča o našim skrivenim i vanjski vidljivim identitetima, o onome što čak i da kažemo možda nam nitko ne bi povjerovao, ali i o tome kako nas obitelj čini istovremeno ranjivima, dajući nam istovremeno i sigurnost, i kako je samo odrastanje jedan dug i ne odveć lagodan proces u kojem se spone odanosti i ljubavi prelijevaju iz onih registara dječje igre u registre odraslosti obilježene neprekidnom brigom. Da, upravo to, Moja sestra Sarah priča je o tome kako će djevojčica Sofija na kraju postati djevojka Sofija, a Sarah, postojala ili ne postojala, uvijek će biti dio njezinog sjećanja i načina na koji se nosila sa svime što je život nosio, odnosno, možda još i važnije, što će tek nositi.
Moja sestra Sarah izuzetan je roman ponajprije pogodan za mlađe čitateljice (i čitatelje), ali svaka preporuka i odraslima: naime, dijete u nama nikada ne nestaje, pitanje je samo kada i kako ćemo ga ponovno otkriti.

Foto: www.pexels.com

Sonja Smolec: Žena sam

… i s visokim i s niskim potpeticama,
u haljini od svile i trenirci ofucanih rubova.
Mogu biti raspjevana kada šutim
i tužna kad pjevam, tajanstvena
kad djetetu pričam priče i prije njega zaspem
na jastuku koji miriše na lavandu i djetinjstvo.

Volim kad mirišem na proljeće
na frezije, jorgovan i cvijet divlje šljive.
Volim sa sjetom gledati otiske stopala u pijesku
koje je ispralo more, lizati sol s usana, udisati jod
a misliti na jesen i planine prekrivene snijegom.

Ne mijenjam se ni onda dok brišem prašinu
perem prozore ili čistim zagorene lonce
(svaka žena ima bar jedan takav)
ne mareći što mi se lak s noktiju ljušti
a ja zubima do krvi kidam zanokticu
jer nemam vremena potražiti škarice,
i svaki čas s nosa otpuhujem
nestašni pramen kose
u kojem svjetlucaju prve sijede…

… i onda kad se raščupana
jutrom gledam u zrcalo,
kad na oči podbuhle od migrene
i neprospavane noći
stavljam hladne obloge
pa laganim korakom odlazim
na autobusnu stanicu
krijući se iza doborojutro osmijeha
kako bih drugima uljepšala dan.

(foto: silk.tumblr.com)

Sonja Smolec: Pekmez od dunja ili dan kad sam postala baba

Sjedim na zidiću pored tramvajske stanice, pod starku sam stavila novine da me štite od hladnoće nadajući se da, ako budem još malo sjedila, prolaznici neće hodati za mnom kako bi pročitali najnovije vijesti. U krilu držim torbu da ju ne bi kakav drski džeparoš potegnuo. Iznenadio bi se njenim sadržajem. No, možda mobitel. Moram paziti na kartice. Novčanik je ionako prazan.

Gledam dječicu koje njihove mame za sobom vuku poput polupraznih kofera. Koliko je godina prošlo otkad sam ja svoje klince vodila u jaslice i vrtić? Bit će više od trideset. Kamo su nestale te godine? Ja sam svoje uvijek nježno privila k sebi da se ne razbuđuju.

Piskutav glasić trgnuo me iz razmišljanja.

– Maaamaaaa, gladan sam…

– Evo, još samo malo. Strpi se.-

– Hoću sad! Daj!

– Evo, samo minutu…

– Neću minutu! Sad! – Nogama je lupao po asfaltu.

– Čuj, nemam strpljenja za te gluposti. Sad će doći policajac, pa da vidiš…

Krasno, gospođo, autoritet vam je na visini.

– Ne bojim se ja policajca! – Vrisnuo je klinac. Nekoliko srednjoškolaca nasmijalo se na sav glas. Većina je tipkala po svojim pametnim telefonima. Neki su spavali. Stojeći.

– Ako ne prestaneš, ostavit ću te kod ove babe nek ona brine o tebi. Meni je dosta. – Majčica ga je primila za kragnu i protresla.

Malac je zašutio i kriomice pogledao u mom smjeru. Faca mu se iskrivila. Šapnuo je nešto kao Bitćudobar.

– Tomislave, ako budeš dobar, dat ću ti mobitel da se igraš. – Istresla je iz rukava novi biser.

Podigao je glavu i pogledao mamu kao da procjenjuje hoće li izvršiti obećanje. Tišina je potrajala. Kupila ga je bar na kratko. Tomislav je pružio ruku prema maminoj torbi, otvorio je i iz nje izvukao šarenu vrećicu. Majčica na to nije reagirala. Pustila ga je da žvače keksiće. Polovina je, na radost golubova, završila na cesti.

Upssss. Rekla je baba? Koja baba? Nigdje nema nikakve babe. Pogledam ženu. Ona gleda mene. Gleda me i klinac, šuti i žvače. Baš divno! Žena se lagano zarumeni, lijevi kraj usana joj se razvuče u nekakav, nazovi sorry osmijeh i povuče malenog za ruku kako bi ušli u tramvaj.

Baba. Ne baka, babuška, bakica… Baba. Dobro da nije rekla Baba Roga. No, Babe Roge su živjele u moje doba. Ne mogu se sjetiti kad su izumrle. Čak se ni moja djeca nisu srela s njima. Je li netko, možda, podigao spomenik Babarogama? A što je Babom Jagom? Uostalom, ja sam još uvijek dobrodržeća baba.

Bore su tu gdje jesu. S njima se sasvim dobro nosim. Bez botoksa. Kosa je ofarbana, odjeća je u redu. Doduše ne po posljednjoj modi. Pamučna majica i svijetle traperice. Sportska jakna. Tenisice. Što tome fali? Možda bih trebala novu torbu. Veću. Ne radi mode. U ovu mi više ništa ne stane.

Tramvaja nema. Nikamo mi se ne žuri pa sam krenula pješice. Uhvatiti malo sunca. Potrošiti vrijeme. Spuznula sam sa zidića i otresla stražnji dio. Za svaki slučaj.

U obližnjoj pekari kupila sam pecivo s punjenjem od višnje. Pojela sam na brzinu a mrvice ostavila pticama. Sunce se izvuklo iza hrpe sivih oblaka i ugrijalo. Ljeto još uvijek nije došlo a proljeće je prevrtljivo. Strese me zimica. Zatvaram cif na jakni i gledam izloge, tek toliko da budem informirana.

Nakon deset minuta zaboljele su me noge. Počela sam brojati korake. Jedan dva, jedan dva, dva tri, dva tri… Samo mi još i to treba! Brojanje! Pa da zaplešem nasred ulice! Nedavno sam čitala kako ljudi koji broje…

Bum! Baba. Bum! S druge strane ulice jedna baba, dvije babe…Odustajem. Počela sam umjesto baba brojati prozore. Prvi kat dvadeset i pet prozora, dvostruka stakla. Ukupno pedeset stakla. Drugi kat dvadeset i dva prozora. Četrdesetičetiristakla, ukupno pedesetičetiri.

Stani!Krivo!

Manična baba.           

Četrdesetisedamprozora je devedesetičetiri stakala.

Op-se-si-ja. Opse-sija. Opsesi-ja.

Tap tap, tapa tap… Oprezno sam se osvrnula. Nikoga u blizini. Krenem. Stanem. Slušam.

Manično-paranoična baba.

Ne, krivo…Opsesivno-manična paranoična baba.

Za dvije minute bit ću na uglu. Stojim pred izlogom prodavaonice rabljenih predmeta, kad se u glavi dogodi onaj drugi veliki bum! Putovanje kroz vrijeme! Ne vjerujte onome tko kaže da to ne postoji. A, ne, ne! Kod mene to uvijek pali. Nije baš da mogu upravljati vremenom kako hoću. Vrijeme dođe samo. Nađe me.

Gledam keramičku zdjelu kakvu je imala moja baka. Bijela, okrugla, duboka, oblikovana poput latica velikog tulipana. S jednako takvim poklopcem. Na njoj uzorak malih plavih cvjetića.

*

Stojim na ulaznim vratima bakine kuhinje. Iz nje dopire miris palente i gulaša.

– Bako, ima li još onog finog pekmeza?

– Tamo je u komodi. Zemi si jen kućarin i zapamti, to je lijek za drob. Si me čula? Jedan i dosta.

– Jesam, jesam…

Čim baka ne bi gledala, ja bih zagrabila dvije žlice i na brzinu ih progutala. Bile su to zapravo čajne žličice. Nije baka bila škrta, nego, čuvala je pekmez od dunja za posebne prilike. A dunje nisu rasle u bakinom vrtu.

– San te vidla, san. – Rekla bi.

Bila je ozbiljna ali od mene nije mogla sakriti osmijeh.

*

– Hej! Budite ljubazni, želim u trgovinu…

Glas pored mog uha me prenuo taman kad sam progutala drugu žlicu.

– Ispričavam se… – Odgovorila sam i maknula se kako bi mlada žena, od najviše tridesetak godina, ušla u trgovinu. Kad ono, evo nje, kreće prema zdjeli, nešto govori i pokazuje prstom.

Samo to ne!

Iznenada sam dobila želju da baš tu zdjelu moram imati sad, odmah. Utrčala sam u prodavaonicu i zgrabila je.

– Ova baba je luđakinja! – Uzviknula je mlada žena, prekrižila se kao da je u najmanju ruku srela vampira, odmaknula se od mene i natraške izjurila na cestu.

Danas sam postala Luda opsesivno-manična paranoična baba.

Prodavačica nije paničarila. I zašto bi? Ako nešto razbijem, morat ću to i platiti. Ona neće biti na gubitku. Ljubazno je pitala.

– Želite li da vam upakiram?

– Molim. – Promucala sam ne pitajući za cijenu.

*

– Klara? Je li spiš? – Bio je to glas moje bake. – Znaš, kad mene ne bude, ostavit ću ti ovu terinu i s njom još kakovu stvar.

– Ne, bako, ne spavam više. Sanjala san da je baš ta terina šla na prodaju.

– Ma si čudna. A zač bi? Da je nečeš ti prodavat? To je obiteljska dota. Me razumiš?

– Razumim, razumim.

Mnogo godina kasnije sjetila sam se da zdjelu nisam nikad dobila. Baka je umrla a zdjela je, u obiteljskoj raspodjeli dobara, nestala.

*

– Zdjela je u kutiji. To je dvije tisuće i šesto kuna. Želite li da je umotam u prigodniji papir, kao poklon?

– Dvijetisućeišesto? Ne, ne treba. Sebi kupujem.

– Nešto nije u redu?

– Ne, ne. Sve je u redu. – Lagala sam. – Mislila sam da je skuplja.

– Nije original, ali je vjerna kopija. Kao da je baš vaš čekala.

Platila sam kreditnom karticom. Čula sam kako iza mojih leđa prodavačica govori da je upravo nekoj čudakinji prodala artikl. Da baš je rekla artikl, koji na polici stoji izložen više od šest mjeseci i nitko ga nije ni pogledao. Danas ga je stavila u izlog ode odmah! I to za koju cijenu!

Eto, sad sam već Lažljiva čudakinja i luda opsesivno-manična paranoična baba.

Ovaj put tramvaj je došao brzo. Nije bilo pospane djece i drskih majki. Ugurala sam se i sjela na prvu slobodnu stolicu. Za danas je bilo dosta. Nisam popila ni sok koji sama sebi obećam svaki put kad izađem. Sitne radosti.

Kod kuće sam pažljivo razgledala svoj današnji ulov.

– Bok mama! Odakle ti ovo?

– Kupila sam.

– Čekaj malo. Pa to je… To ti je teta Amalija donijela za rođendan, prije dvije godine.

– Meni? Teta Amalija?

– Ma, da! To je ostalo nakon bake. Mislila je da će tebe veseliti. Nisi ništa rekla. Našla sam to u podrumu pa sam je odlučila prodati. Ima tamo još toga.

– Teta Amalija? Ja sam kupila vlastitu zdjelu?

– Nema veze. Vratit ću ti novce.

– Jesi li sigurna da je to ta ista… – Zavapila sam.

– No, daj mama, pa nisi valjda postala senilna?

Senilna, lažljiva čudakinja, luda opsesivno-manična paranoična baba koja kupuje artikle iz vlastitog podruma.

Sve u istom danu.

Rasplakala sam se.

– Oprosti, nisam tako mislila.

Ma, da, kako da ne. Nisi mislila.

Zdjelu sam uzela u ruke i pregledala je. Htjela sam biti sigurna. Bijeli, teški starinski porculan oslikan plavim cvjetićima. Da, to je ta zdjela. Sama je, doduše uz pripomoć moje kreditne kartice, ponovo našla put do mene. Vratila mi se.

Podigla sam poklopac. Stara, poznata napuklina, jedva vidljiva, po kojoj sam kao mala prstom prošla toliko puta, bila je ovdje. Poput dobro poznate rijeke na zemljopisnoj karti. U uskoj udubini koja se s vanjske strane pretvorila u držač, nešto je bilo ugurano. Uzela sam pincetu i počela polako izvlačiti smotuljak. Bio je to stari papir, iskrzan i požutio a ja sam ga još i dodatno oštetila. Oprezno sam ga odmotala. Šiljatim rukopisom bila je ispunjena cijela stranica. Skinula sam naočale da bolje vidim. Kvragu i ova dioptrija! Recept za pekmez od dunja. Bakin! U glavi su mi se počeli vrtjeti stihovi pjesme Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja.

Na jeziku sam osjetila trpko sladak okus dunja iz prošlosti.

*

Glas bake govorio je.

 – Znala sam ja da ćeš samo ti ovo cijeniti. Znala sam…

– Hvala, bako! – Prošaputala sam.

*

Mama? Opet pričaš sama sa sobom?

Foto: https://www.flickr.com/photos/36106399@N04/6089449598