Arhiva oznaka: Sonja Krivokapić

Sonja Krivokapić: Pričanje

Jedan je čovjek, mršav, riđ, s pjegama svuda po licu ustao jedan dan iz kreveta. Ustao je nekako suviše ravno u impostaciji, ukočeno, a kako mu je jedna strana kose bila dignuta u zrak jer ju je položaj u kom je spavao tako oblikovao, izgledao je kao mješavina vampira i pijetla. Na umu mu je bila riječ „kifla“, a u želucu rupa gladi koja je pratila tutnjanje te riječi u njegovoj glavi. Jednim je divljm, snenim i nepažljivim pogledom zakačio stolicu kraj kreveta i hlače od tvida na njoj, pa je pružio prema njima ruku da ih obuče. Ulazeći u hlače, u glavi su mu se k’o ringišpil vrtjela mjesta na kojima bi se mogla nalaziti nekakva majica prihvatljiva za nošenje. Otvorio je ormar i uzeo prvi odjevni predmet za kojeg je ocijenio da nalikuje na majicu, adaktirajući misli o njenoj nošljvosti zbog rupe u želucu koja je postajala sve veća. Izletio je kroz vrata svog haustora kao u bunilu. Nakon nekoliko metara hoda, ugledao je pekaru i pomislio…
– Ne ulazi mi u glavu!
Kad je čovjek ugledao pekaru, dignuta strana njegove riđe kose kao da se malo spustila. Zaključio je da to mora biti posljedica utjehe koja je nastupila gledanjem u mjesto u kojem se, za određene novce, redovito uklanja glad želucorupičastih posjetioca.
– Čuješ ti? Možeš govoriti o mojoj riđoj kosi i tome kako se spustila, čak i o mojoj mršavosti i pjegama na licu, ali u glavu mi je ulazi. Nemaš pojma šta sam i šta nisam pomislio niti da šta sam zaključio. Ne znaš ni da sam u glavi tražio gdje bi se mogla nalaziti nekakva normalna majica za nošenje. Dosta s tim.
Čovjek je brzim korakom ušetao u pekaru i stao u mali rep ljudi koji se tamo napravio. Izgledao je sretan što je rep mali i što narudžbe ljudi koji su stajali ispred njega nisu bile dugačke, što je značilo da će brzo i na njega doći red.
– Koliko puta moram reći? „Izgledao je sretan“. Ne ulazi mi u glavu, bogamu!
– Baš sam zato i izabrao riječi „izgledao je sretan“. Sad ti meni ulaziš u glavu. Ne smije mi se činiti da neko izgleda sretan? Nisam rekao da „jesi sretan“ nego da tako izgledaš.
Čovjek je izašao iz pekare ne kupivši ništa, počešao se po riđem potiljku i položio prste na obraz kao da razmišlja.
– Evo, ovo je dobro. Iako ne znaš da razmišljam, al ‘ajd, nek’ ti bude. Dosta mi je vas pripovjedača. Pratite nas k’o serijski ubojice po cijele božje dane i još bi nam ulazili u glavu. Sveznajući pripovjedač, tobože. Ma nemoj, što smo skromni!
– Misliš da se meni likovi nisu popeli na glavu? Ovakvi kao ti? Jer ipak ima još koliko toliko dobrih likova. Vi samo nešto zanovijetate, a ne bi mi postojali da nas nema.
Čovjek je razrogačio oči, otvorio usta i začepio ih dlanom. Okrenuo se prema ulazu pekare ispred kojeg je stajao i vidio da nitko više ne čeka u redu. Nebo mu je izgledalo oblačno. Pružio je dlan pred sobom i na nj mu je pala jedna hladna kapljica.
– Trebaš kišobran?
– Samo ti zajebavaj! – rekao je, pljunuo na pod, još se jednom okrenuo prema ulazu pekare i sjeo na kamenu stepenicu tik do ulaza – možeš prestati s tim tvojim komentiranjem? Pričamo, a ti prekidaš. Nije pristojno.
– Komentiranjem? To se zove pripovijedanje, ali teško da ti o tome išta znaš. I kako ti to uopće čuješ? Ne bi to trebao čuti.
Čovjek je malo ispravio leđa u sjedećem položaju i cinično se nakesio.
– Šta je? Nešto nismo više sveznajući, a? – cerekao se, naglo se uozbiljivši – „čovjek“. Bez vas nema nas, a ne bi mi ni ime spomenuo. Vanja, ako nisi znao, a trebao bi. Nemate vi pojma ni o čemu. Imate jedino pojma o vježbanju moći. Ulaženje u glavu, apstrahiranje lika na nekakvog „čovjeka“ bez imena, praćenje u stopu… ovo je Čeka, bogati. Šta ti je Dzeržinski zadao za danas? I ne smiješ, naravno, ni pisnuti. Ako se malo pobuniš, odmah si persona non grata. Fuj. Što si me stavio u priču onda ako sam nepodoban?
– Nekoliko pripovjedača me, doduše, upozorilo na tebe ranije, ali ja sam bio prilično siguran da će moja naracija s tobom ići lakše.
Čovjek je zatresao glavom i počešao se po nosu. Kiše i dalje nije bilo, ali on se zagledao u nebo da vidi da li je ono jednako oblačno kao što je bilo kad je prvi puta provjerio.
– Naravno da si mislio. Možeš šta hoćeš, a? Ne znam koja ti je politička pozicija, ali mani me tih liberalnih floskula – odgovorio je s nervozom i gorčinom u glasu.
– Eh, što lupetaš – rekao je pripovjedač, odmahnuvši rukom.
Čovjek je otvorio usta u iznenađenju i počeo se kesiti, lupajući se dlanovima po bedrima.
– Šta je, dobio si pripovjedača? – kesio se, uživajući u novonastaloj situaciji – jesam ti rekao da mi ne ulaziš u glavu? Opet. Nemaš pojma da li uživam ili ne.
Pripovjedač se zagledao u čovjeka u čudu, uhvatio se za prsa i počeo hiperventilirati.
– Nisam to ja rekao! – procijedio je u falsetu, dahćući k’o pas – to je neko drugi! Neko drugi je preuzeo!
Čovjek se naglo uozbiljio i namreškao čelo.
– Onda ti, novi! – povikao je ljutito – ne ulazi mi u glavu!
– Ko je to? Neko mi uzima priču! – dahtao je pripovjedač uznemireno. Čovjeku se ponovo ocrtao osmijeh na licu, a oči su mu zlokobno zaiskrile.
– To ti je kazna – smijao se – šta je, nemaš više moći? Neka. Sad vidiš kako je to. Je l’ ti lijepo? A? Sad si ti njemu samo pripovjedač. Kao što sam ja tebi samo čovjek, iako dobro znaš kako se zovem.
Pripovjedač se malko smirio i zagledao u čovjeka. Nasmijao se cinično i odmahnuo rukom.
– Ja sam uvijek samo pripovjedač, ja nemam ime – odvratio je s visoka – meni to nije uvredljivo. Uvredljivo je za tebe što si samo čovjek.
Čovjek ga je pažljivo odslušao i opet se cinično nakesio.
– Da, ali ti više nisi pripovjedač – kesio se – sad si lik!
Pripovjedač je opet počeo hiperventilirati, ali se uspio smiriti popivši čašu vode koja se niotkuda stvorila kraj njega. Pogledao je čovjeka s nekim prezirom i elegantno progutao zadnji gutljaj vode koji mu se našao u jednjaku.
– Za ovo si ti kriv – siktao je – ti mi me degradirao. Nikad nisam trebao uzeti angažman s tobom. Nisam trebao odgovarati na tvoja zanovijetanja, vrag me odnio. Ima mnogo likova koje ne volim, ali ovakve kao ti prezirem.
– Briga me – smijao se čovjek – još da se brinem za tebe. Ti si bar bio pripovjedač; ja sam uvijek lik. Ja ne mogu ništa. Mogao bih eventualno povesti revoluciju zajedno s ostalim likovima protiv vas. Ali k’o će ih sve skupiti. A i kakvi su. Ona kurvetina Ana Karenjina je prva za otpis. Da ne govorim o drugima.
– Još si i seksist – frknuo je pripovjedač uvrijeđeno – stravično sam pogriješio.
– Ajde ne moraliziraj – odvrati čovjek – znaš šta, dosta mi je te. Priča ti je propala, idi odavde.
– Kako znaš da ovo nije moja priča? – pitao je pripovjedač, uzdignuvši obrvu. Čovjek je ustao sa kamene stepenice, otresao hlače od prljavštine i još se jednom cinično nasmijao.
– Ne možeš ni pasti dostojanstveno, a? – provocirao je – vidimo se za kad dođe revolucija. U preodgojnom kampu, sačuvat ćemo ti mjesto.
Čovjek je još jednom pogledao u nebo, zaključio da kiša neće pasti i odšetao nazad do svog stana. Ušao je unutra i pažljivo odložio ključeve na komodu na koju ih je uvijek odlagao. Kad je ušao u kuhinju, osvijestio je da je još uvijek gladan i da nije ništa kupio u pekari. Bijes mu je na kratko preplavio tijelo, ali se brzo utišao, predajući mjesto nekoj tuposti. Čovjek je otišao u spavaću sobu i legao u nenamješteni krevet iz kojeg je izašao. Osjećao je kako ga izgužvana plahta ispod njega bode u leđa i počeo se zbog toga nervirati, ali je san ubrzo pobijedio u toj bici.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Golubovi

U to sunčano i teško junsko jutro, dva stara pseća druga sasvim se slučajno našaše kod bandere na trgu. Ta ih slučajnost nije, zapravo, nimalo iznenadila; njihovo gradsko druženje bilo je na pragu prelaska u naviku na zadovoljstvo oba sudionika.
Džukac i jedan i drugi, DODŽ-evi, domaće obične džukele, kako su se voljeli prepoznavati međusobno, u svojim su se dugim životima slabo nagledali mekanih fotelja i toplih kreveta ljudskih domova. Osjećaj nježne ljudske ruke na krznu bio im je skoro nepoznat, a nisu pamtili ni mekoću majčinog zagrljaja, iako su znali da im se taj događaj morao nekada u život upisati. Znali su samo za prljavštinu ulica, bolne udarce u rebra i blatnjave batke pilića iza prašnjavih kontejnera.
Ipak, na trg su dolazili kao gospoda, signalizirajući svojim elegantnim i odmjerenim korakom i psima i ljudima da je makar taj dio trga oko bandere onaj o čijem se vlasništvu njih mora upitati. Kad se sretoše to jutro, dva se psa srdačno nasmijaše i zalajaše, a onda zauzeše pozicije čiji se raspored već solidno znao i dobrano uhodao.
I započeše uobičajene ritualne radnje vezane najprije za početne momente njihovog sretanja. Jedan se zagleda u jednu, a drugi u drugu stranu panorame koja im je igrala pred očima, tražeći u njoj teme za razglabanje. Pored tih neprimjereno krakatih ljudskih stvorova, najčešći posjetioci trga bili su golubovi koji su letjeli, hodali i ponekad ispuštali govanca na iznenađenje i šok krakaša. Ali to su bili rijetki trenuci; golubovi bi najčešće hoduckali i tu i tamo se zaletjeli, na što su se krakata stvorenja uglavnom trgnula od straha, da bi brzo nakon toga odmahnula rukom i nastavila svojim putem.
Promatrajući ta zbivanja kroz gustu i prljavu dlaku, jedan je od pasa zatresao glavom s nekakvim ogorčenim neodobravanjem.
– Pogledaj ti te golubove – reče – uvijek sam se pitao zašto oni stalno klimaju glavom.
Drugi se pas okrenu prema njemu i za par centimetara spusti glavu, motreći ga ispod oka.
– Što se pitaš, stvar je vrlo jasna – odgovori, okrećući glavu od druga i cinično režući.
– Ali ta njihova upornost je nešto što mi hvata pažnju – nastavi prvi, ne osvrćući se na prijateljevu reakciju – glava im vazda ide naprijed- nazad kad hodaju, dan, noć, uvijek ide naprijed- nazad.
– Oni pristaju na sve – odvrati drugi s prezirom, buljeći u golubove stisnutih očiju – kažem ti da je stvar jasna. Šta god da im kažeš, oni pristaju.
Prvi se pas zagleda u druga i skrene pogled, mršteći se zbog prijateljevih riječi.
-U pravu si, Cimi – reče pošto je malo razmislio – oni pristaju na sve.
– Eno, Miki, idi tamo onom golubu kod stupa i reci mu nešto – nastavi Cimi, tresući šapom u smjeru dotičnog goluba – šta god da mu kažeš, on će klimati glavom. Možeš mu reći da je trava zelena i on će se složiti, a onda mu možeš reći da je trava ljubičasta, i opet će se složiti.
Miki pomjeri stražnje noge kao da će krenuti prema golubu ali se zaustavi, cinično savivši kuteve njuške.
– Koji beskičmenjaci – frknu ogorčeno – fuj.
– Ja sam vidio ljude kako im prilaze – nastavi Cimi – i deru se na njih. Vidio sam i druge kako idu prema njima, u nastojanju da ih pomaze. I na jednu i na drugu reakciju oni samo klimaju glavom naprijed- nazad. Deračina i maženje, može i jedno i drugo. Njima je sasvim svejedno.
– Beskičmenjaci i bezmozgnjaci – doda Miki – to su ništavna stvorenja.
Cimi značajno pogleda druga i klimnu glavom.
– Pa naravno – odvrati – to su sverežimska bića. Njih vladari najviše vole; okreću se kako zapuhneš.
Miki se zagleda u neku ženu što je poskočila i ciknula jer joj se golub našao pod nogama. Za trenutak se u razmišljanju zagleda u nebo, a onda okrenu glavu u smjeru svog druga.
– Gledaj, Cimi, ja nas ne volim dijeliti u vrste – pravdao se Miki – svi smo mi životinje. Ali…
– Pusti te darvinističke priče – prekide ga – golubovi su niža bića. Sam si rekao, ništavna bića. Te priče da smo svi nastali od istog predaka i ‘ajde da se volimo… to su gluposti – zalaja i skinu šapom prašinu s njuške. Miki se okrenu prema Cimiju i namršti dlake na čelu.
– Puu, kud ti ode – kaza, razrogačivši oči – nisu darvinističke priče o ljubavi, Darwin uopće o tome ne govori. Ko kaže ‘ajde da se volimo? I nismo nastali od istog predaka; mislim, jesmo jednim dijelom, ali svaka je vrsta životinja nastajala i od one prethodne. Mi psi imamo svog direktnog predaka. A ovo sa ljubavi, mislim da si pomiješao hipije sa darvinizmom.
Cimi odmahnu šapom.
– Golubovi su još za vrijeme Rimljana bili poznati kao režimske životinje – reče, spustivši lavež za pola tona – kad je Cezar držao jedan od svojih govora, golub mu je s ramena sletio na kamenu terasu i počeo klimati glavom naprijed –nazad. Još Cezar nije bio ni završio govor, a ovaj se već rasklimao. Čak su i ljudi koji su tamo bili primjetili kakva su ti golubovi govna. Bilo je i njima i svim drugim životinjama već tada jasno da će golubovi i najgorim imperijalističkim egzekutorima polizati dupe da bi preživjeli. I ti njih odobravaš? – unese se Mikiju u njušku. Miki umorno zacvili i uzvrpolji se od iznenadnog naleta nervoze.
– A kad sam rekao – poče, proučavajući Cimijevu njušku – da ja njih odobravam? Prekide me u po rečenice. Samo sam rekao da darvinizam i hipiji nisu isto, a ti to izjednačavaš. Naravno da ih ne odobravam; to što ne dijelim životinje po vrsti, ne znači da mislim da su golubovi sjajni. Naprotiv.
– Ne misliš da time upadaš u kontradikciju?
– Kako? – upita Miki i počeše se šapom po ušima. Neki čovjek u odijelu ga malo okrznu nogom u prolazu, ali on je bio suviše koncentriran na razgovor s drugom da bi tome pridao preveliku pažnju.
– Pa ne dijeliš životinje po vrstama, a kažeš da ne voliš golubove. Da li ti misliš da su golubovi niža bića?
– Mislim, pa pogledaj ih. I znam tu priču o Cezaru i golubu. Užas živi.
– Dakle, misliš da jesu niža bića? – inzistirao je, uzdigavši se malo nad Mikijem da ga pogleda s visoka.
– Mislim, da – odgovori pomirljivo.
– E pa onda upadaš u kontradikciju!
– Ja tako ne mislim – presiječe Miki s nekom tugom u lavežu.
Oba su psa odvojila pogled jedan od drugog i zagledali se pravo pred sebe. Neka je žena pokušavala uplakanom djetetu nabiti žuti šeširić na glavu, a čovjek koji je smireno stajao tik do njih buljio je u užurbane ljudske spodobe mileći jezikom po sladoledu koji mu je sjedio u ruci. Psi su se pogledali i zatim se koncentrirali na tlo pod njima, proučavajući tragove sitnog šljunka koji im je dodirivao šape.
-Mi psi nismo takvi – nastavi Cimi razgovor s jednakom žestinom, dižući glavu prema drugu – znaš li ti da su rotvajleri hodali uz bok Cezaru? Da su bili dio rimske vojske?
Miki se nasmijao i odmahnuo šapom.
– Kako ne znam – nacereka se – kakav bih ja bio pas da to ne znam? Dika i ponos naše vrste.
– Nego šta – zalaja Cimi ponosno.
– Ali čekaj – zamisli se Miki – nismo li sad golubove optužili da se uvlače u dupe imperatoru?
– Kako to misliš? – namršti se prebirući šapom po šljunku.
– Pa mislim, rekosmo da su golubovi lizači imepratorskih dupeta, a naši hodali sa rimskim vojnicima.
– Pa to smo mi! Psi su viša bića!
– Ali po čemu? Po onom istom po čemu su golubovi niža?
Cimi ga oštro pogleda ispod oka i zareži.
– Nikad, ama baš nikad – režao je – ti sjajni rotvajleri nisu klimali glavom vojnicima. Nikad. Naši su išli ponosno, a ne ko ovi što na sve pristaju, govna golubarska.
Miki se u njega zagleda s nekim strahopoštovanjem u očima i njušci.
– U pravu si – složi se Miki – idioti klimatorski. Mi i zalajemo. Kad si čuo zadnji put goluba da laje?
– Nikad ti nisu zalajali – odvrati Cimi, škiljeći pakosno očima uperenima u goluba koji se pokušavao zaletjeti u neko dijete – ne bi priroda to stvorila da u jednom tijelu imaš sposobnost da zalaješ i da klimaš glavom.
– Tako je – složi se Miki.
– Pogledaj ih – rugao se Cimi – pogledaj onog tamo pored stupa što se zaklimao. Ne bi taj imao gram mozga ni da ga za njega preklinješ.
– Da. Odvratni su.
Pseta se odvojiše pogledima i zagledaše se u tucet golubova pred sobom, koji kao da su postali agresivniji nego onda kad su zauzeli pozicije kod bandere. Cimi pogleda na visoki sat posred trga; vrijeme je za odlazak. Klimnu glavom, a Miki odvrati kratkim treptajem očiju u znak da je shvatio šta taj mig znači. Psi se rastadoše, znajući da će, valjda telepatski, osjetiti kad će im doći vrijeme da se ponovo na ovom mjestu susretnu. A kako im je to već gotovo postala navika, slutili su da će taj trenutak doći veoma brzo.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Muka i muha

„Goraneeeeeeeeeee! Ajde da jedeeeeeeeeeeeeeeš!!!“ dreknulo je iz Miličinih usta u isti čas kad i glasno zujanje muhe i ošinulo Gorana pravo u uho. Teško je otvorio oči i kroz krmelje pogledao u mali sat na noćnom ormariću, odahnuvši što se nije probudio prekasno. „Goraneeeeeee!!!“zaurlala je Milica za svaki slučaj još jednom, jer od zvuka krčkanja jaja na tavi nije čula svoju glasnoću. U jednom trzaju svrnula je pogled s jaja jer je čula Goranovo teško geganje do kuhinje i njegovo tromo sjedanje za kuhinjski stol. „Šta se dereš?“ pita Goran sneno, „vidiš da sam tu?“ „Pa vikala sam kad nisi bio tu“, odgovori ona osorno, „ajde da jedeš.“ „Čemu ta panika s jelom?“ odvrati Goran i osjeti da se malo razbudio od svog pitanja, „kao da bih zaboravio da jedem i crko da ti ne urlaš. Šta ti je?“ Milica je zakolutala očima i još par puta okrenula jaja na tavi. Goran se naglo trgnuo kad je spazio pored sebe onu muhu što mu je vrisnula na uho u spavaćoj sobi i otjerao je rukom, ali muha je i dalje ostala lebdjeti u zraku, potpuno ignorirajući njegova nastojanja da je uplaši. Milica je tutnula tanjur s jajima Goranu pod nos. „Milice, di je muvopič?“ pitao je, nervozno se osvrćući oko sebe. „Otkud znam, negdje u ladici u kuhinji. Šta će ti?“ „Pa ova muha mi ide na živce“. Milica je bez izraza na licu sjela sa svojim tanjurom s jajima i dograbila viljušku. „Jel’ ideš danas srediti osobnu konačno?“ pitala ga je jedući i gledajući ga ispod oka. „Pa jesam zato uzeo slobodan dan s posla ili šta?“ odgovorio je punim ustima. „Imaš sve?“ „Imam sve, bogamu“, rekao je nervozno. „Ključevi od auta? Je l’ ideš autom?“ „Šta ključevi od auta?“ i dalje se nervirao. „Pa jel’ znaš gdje su?“ istisla je kroz puna usta. „Znam, Milice, eno tamo sam ih na kredenc stavio sinoć. Šta ti je?“, „Ma pitaaaaam“, odužila je to „a“, a Goranu je slučajno pao pogled na njen neprožvakani bjelanjak. Malo mu se zbog tog prizora podiglo jaje u želucu i naglo je odgurnuo tanjur ispred sebe. Milica ga pogleda kao da je pljunuo u tanjur. „Šta je sada?“ pita, „ne valja?“, „Ma jok“, odgovori joj Goran nešto manje nervozno, „ne mogu više. Ajde da krenem već jednom u taj MUP.“
Goran ustade a I Milica za njim pa odoše u hodnik. Uzeo je jaknu sa vješalice i gledao u Milicu dok ju je oblačio, a ova je stajala u hodniku nepomično i s nekim napetim izrazom lica, kao da postoji mogućnost da se Goran iz MUP-a više ne vrati. Goran je začuo blago zujanje pored lijevog uha. Pogledao je u tom smjeru i ugledao muhu. „Je l’ to ona ista?“ pomisli, „pa što me prati?“. Kad je vidjela da je obukao jaknu i popravio je na prsima i ramenima, Milica mu se objesi oko vrata. „Milice, šta ti je, ne idem u Sibir“, začudio se držeći je u zagrljaju. „Ma znam, nego ono, rijetko kad provodimo vrijeme zajedno, nekako mi fališ“. „Sad si odabrala trenutak da provedemo više vremena zajedno kad idem u MUP“, rekao je Goran kroz neki gorki smijeh. „Hoćemo gledati film kad se vratiš?“ pitala je Milica gledajući ga tužnim pogledom i namreškanim čelom. Goran se s čuđenjem zagledao u njeno lice i nasmijao se. „Hoćemo, Milice“, nacerekao se. Poljubio ju je u obraz i krenuo.
Kad je zalupio vratima stana i počeo se spuštati niz stepenice, vidio je muhu kako mirno lebdi s njegove desne strane. Kako je silazio po stepenicu, tako je i muha silazila za njim u zraku, idući pored njega k’o pas. Goran ju je isprva malo u čudu proučavao a onda se naglo razbjesnio i mlatnuo rukom u njenom smjeru. Muha se trgnula i odletjela bježeći od ruke. Zadovoljan što ju je otjerao, spustio se niz stepenice, zalupio vratima haustora i udahnuo svježi zrak. S guštom ga je usisao, jer mu se učini da mu je onaj kuhinjski zrak malo zagušio pluća. Pogledao je u smjeru u kojem se nalazio njegov auto da ga locira, a u vidokrugu mu se ispred drveta koje je stajalo u malom parkiću pored parkirališta ukazala muha, koja je lebdjela sasvim malo iznad njegovog ramena. „Pa jebemti, šta je ovo? Kakva je ovo svinjarija?“ pitao se Goran, osjećajući nelagodu u želucu. „Jesam li sve uzeo?“ zapitao se i mahinalno pogledao oko sebe, opet slučajno uhvativši muhu pogledom. Hoteći je se otarasiti, pogledom je pronašao svoj auto na parkiralištu, a onda ubrzao korak do njega. Na jedno deset metara od auta išao je i laganim trčećim korakom. Malo zadihan, otključao je vrata, sjeo u sjedalo i zalupio vratima, osjećajući kako mu dah sve više otežava. Naslonio je glavu na naslon i sklopio oči, čudeći se što se toliko zadihao nakon svega desetak metara laganog trka. Tako žmireći, pričekao je da mu se dah uspori, a onda je otvorio oči, pogledao pred sebe i iz džepa izvadio ključ od auta. Prije nego što je mogao bolje promotriti cestu pred sobom, pažnju mu je privukla muha koja se instalirala na šoferšajbi. Nagnuo se prema šajbi da bolje vidi je li muha u autu ili vani, škiljeći od dnevnog svjetla. Kao da mu odgovara na pitanje, muha se jednim brzim zrakopotezom preselila na volan. „Kako je ušla? Je li to ta? Je l’ već bila neka muha u autu?“ zapitao se i naglo otvorio vrata auta, tjerajući rukom muhu da izađe. Muha je mirno i elegantno pozirala na vrhu volana, vjerovatno se pitajući zašto ti ljudi stalno mašu rukama. Što se ona više opirala, to je Goran sve agresivnije i ljuće bacao ruke po zraku. Neka starija gospođa što je prošla trotoarom pored Goranovog auta nakratko se zaustavila i sagnula da pogleda unutra, a onda se ispravila i produžila, mučući glavom lijevo – desno.
„Jeste dobro?“, preko puta ulice osmijehnula mu se neka elegantna mlada dama u drap suknji i prišla vratima njegovog auta. Goran ju je odmjerio, istisnuo kroz nelagodu osmijeh i odvratio da jest. „Ništa, ništa, neka muha me tu zajebava“, objasnio je, „nikako da izađe, hvala, ne treba ništa“. Dama se sagnula i pogledala u unutrašnjost auta. „Gdje je muha?“ pitala je smiješeći se kao da reklamira Pampers pelene. Goran je otvorio usta i nijemo pogledao na volan pa u damu. Ona se još jednom reklamno nasmiješila i pozdravila ga. „Budite dobro“, rekla je i okrenula se k’o na pisti. Goran se zabuljio u volan otvorenih usta, tražeći pogledom muhu. Brzo se osvrnuo oko sebe. Nema muhe. „Fala bogu“, pomisli i pokrene auto. Ostavio je otvoren prozor za svaki slučaj, tako da bezmozgna muha može odletjeti ako se slučajno negdje u autu sakrila. Goran je psovao u sebi puna parkirna mjesta u Petrinjskoj koja je zamišljao, vrteći brzo po glavi mjesta na kojima bi mogao pronaći parking, kad mu pažnju od ceste odvuče muha koja se opet parkirala ravno pred njega na šoferšajbu. Goranu su odjednom od bijesa zavrištali i prsa i želudac. „Jebem ti mater, izađi vaaaan!“, derao se, desnom rukom držeći volan, a lijevom mlatarajući u smjeru prozora. Muha je ovome prkosno odolijevala, izlažući svoja krilca stidljivom, ali odvažnom decembarskom suncu. Nakon nekog je vremena prestao mahati rukom jer ga je zabolio biceps, ali bijes je i dalje tutnjao po njegovim iznutricama.
Stigavši u grad, iznenadi se što je našao parking prilično brzo i to blizu MUP-a, i utješi se da je to vjerovatno kompenzacija za muke po muhi koju mu je podarila Providnost. Nakon 10-tak minuta dumanja o tome, ta mu se ideja učinila točnom, i od te točnosti je osjetio kako mu se vrištanje bijesa u trbuhu polako stišava. MUP je bio na minutu hoda od mjesta na kojem je parkirao; osvrnuo se oko sebe da vidi gdje je muha. Nema je. Ta Providnost mora da pere svoju savijest danas, pomisli, i ušeta kroz pohabana i stara vrata MUP-a.
Pope se uz stepenice na 2. kat, gdje se izrađuju osobne karte, i uze broj. Na ekranu poviše ljudskih glava je pisalo B- 209. Pogleda u papirić na kojem je pisalo B-208. „Odlično“, pomisli, i osvijesti da mu se nervoza sasvim smirila. Kad je zazvonilo da se broj na ekranu promijenio, odšetao je do šaltera i pozdravio ženu iza debelog stakla. „Imam račun koji sam dolje platio“, počeo je, „i imam staru osobnu“. Žena je uzela papirić i osobnu od njega, nakratko ih pregledala i upitno ga pogledala. „A slike?“ protisnula je. „Slike?“ pomisli Goran. Pokušavajući se sjetiti gdje ih je zaturio, zagledao se u šalter pred sobom i spazio muhu kako odmara na donjem dijelu debelog stakla. Kao da ga je nešto ubolo u nogu, naglo je poskočio, razrogačio oči i u šoku otvorio usta. Žena iza stakla se nalaktila, kao da gleda neku neobičnu predstavu pred sobom. Naglo je podigao pogled do njenih očiju i malo se primirio. „Muha mi smeta“, prokomentirao je svoje ponašanje u nekom stisnutom falsetu koji je nastojao potisnuti bijes da ne omete sanjivi žamor MUP-a. Žena ga je netremice gledala sve brže trepćući. Goran se uznevjereno počeo pipati po džepovima hlača i jakne, tražeći slike. „Samo malo“, rekao je ženi i okrenuo joj leđa, sve agresivnije se pipajući. „Jebem ti, zaboravio sam slike“, pomisli, osjetivši poraz. „Govnjiva muha!“
„Žao mi je“, oglasila se žena iza njegovih leđa, „ne možemo vam napraviti osobnu iskaznicu ako nemate slike“. Okrenuo se i pogledao je sa sramom na licu. „OK, ništa, hvala, oprostite“, odverglao je što je brže mogao i otrčao niz stepenice, bježeći od srama i muhe. Opet se zadihao, i kad je dojurio do ulaznih vrata i izašao na zrak, malo je stao da dođe k sebi. Muha je mirno stajala s njegove lijeve strane, u visini njegovih očiju, i čekala da krenu do auta. Goran osjeti kako nanovo nabrekli bijes počinje ustupati mjesto žalosti i nemoći. „Šta je ovo? Zašto me pratiš?! Zašto mi to radiš, koje su tvoje namjere?!“ zavapio je glasno, buljeći u muhu koja je samopouzdano lebdjela tik do njega. Neki čovjek u odijelu koji je prošao pored njega da uđe u MUP okrenuo se da vidi s kim to čovjek razgovara. Goran je rasprostro prste po licu, osjećajući da bi ih uskoro mogao zasliniti suzama. Nekako se pribrao, odvrtio u glavi sliku gdje je parkirao i krenuo do auta. Bolno je i teško okrenuo glavu u smjeru u kojem mu je do maločas stajala muha, s jezom shvativši da ga ona prati k’o kućni ljubimac kao onda kad je silazio niz stepenice iz svog stana.
Vožnja autom je bila mučna i bolna, i Goran je osjećao da više nema snage za deračinu na muhu, koja se sad udobno smjestila na suvozačkom mjestu i kao da se malo opustila, otklonivši inhibicije koje je ranije imala zbog nedovoljnog poznavanja svog ljudskog suputnika. Goran ju je pogledavao s vremena na vrijeme, pitajući se šta se tu događa i šta se dešava u toj muhnjivoj glavi. Primijetio je da se ponaša ležernije nego onda kad su bili prvi put zajedno u autu, pitajući se da li ona uživa u njegovim patnjama. A ona, po progresiji njenog ponašanja sudeći, baš to radi, ili barem za njegove patnje ne mari. „Ova muha ima sadističke tendencije“, pomislio je s nekom zebnjom koja ga je polizala po leđima i stisnuo oči, dekoncentrirano buljeći u promet pred sobom. Muha kao da je zalegla na suvozačkom sjedištu, još se udobnije na njemu smjestivši. Prije nego što je pronašao ono isto parkirno mjesto s kojeg je otišao u grad, Goran ju je još jednom pogledao s očajem na licu. Učinilo mu se da muha potvrdno klima glavom. „Šta sad to klima glavom?“ pitao se, „da li me čuje? Jel’ ona to potvrđuje da uživa u tome da me muči?“ Muha je i dalje klimala glavom. Parkirao je, isključio motor i pomno se zagledao u muhu na sjedištu do njega. Gledao ju je nekoliko sekundi, škiljeći očima i polagano podižući desnicu iznad glave. Muha je prestala klimati glavom. Goran je počeo jednako polako spuštati ruku do nje dok nije došla na par centimetara od muhe. „E sad ću uništiti bestidnicu!“ povika u sebi, ukoči ruku na tom mjestu i napravi nagli pokret prema muhi da je ubije. Muha se lagano i vrlo vješto izmakla, ali se nije suviše daleko pomakla s mjesta na kojem je bila, kao da se ruga Goranovim promašenim ubilačkim namjerama. Opet je osjetio novu provalu bijesa koja mu se sad još jače i brže širila po tijelu. Brzo je izašao, tresnuo vratima auta i odjurio do vrata svog haustora. Muha se požurila za njim. Otvorio je vrata haustora i, okrećući se za njom, trčao je po stepenicama sve brže i brže, osjećajući da će se zadaviti od naglo ubrzanog daha. Kad se popeo do vrata stana, mahnito je i treskavim pokretima stao tražiti ključeve po džepovima hlača, sve se vrijeme osvrćući iza sebe u strahu od muhe. „Dosta!“ zaurlao je na muhu, i dalje luđački kopajući po džepovima. Najzad ih pronašao i brzo otključao vrata, ušavši unutra i tresnuvši vratima. Milica je poskočila sa stolice u kuhinji za kojim je sjedila i rješavala križaljku. „Gorane!“ ciknula je, „šta je bilo?“ Zadihan, umorno ju je pogledao i podigao ruku u znak da pričeka. Milica ga je gledala u čudu, ustavši sa stolice i prišavši mu. „Što je?“ Goranov se dah polako smirivao. „Usrana, govnjiva, prokleta muha mi je!“ zaderao se jače nego što je mislio da će moći od zadihanosti. „Kakva muha?“ nekako ga je uplašeno pogledala. „Muha me prati čitav božji dan!“ odgovorio je, s bijesom i očajem koji su mu se izmjenjivali u glasu. „Išla je sa mnom do MUP-a, bila je sa mnom u autu, svuda ide za mnom!“ zavapio je. „Gdje je muha?“, pitala je Milica osvrćući se oko sebe. „Sigurno je tu negdje“, žalosno je i nemoćno odvratio. „Gorane…“, nježno ga je pogladila rukom po ramenu, na što se Goran otrgnuo i ošinuo je pogledom. „Ne vjeruješ mi?“, povratio mu se bijes, „misliš da izmišljam?“. „Gorane, smiri se…“ nježno je rekla, pokušavajući ga opet pomilovati. Izmakao se i pogledao je sa suzama u očima. „Milice“, podrhtavao je, „ne mogu ovo izdržati ako nisi uz mene!“ „Gorane, smiri se, molim te…“ „Kako da se smirim?!“ urlao je. „Sigurno sam zbog te prokletnice zaboravio slike!“ „Zaboravio si slike?“, pitala je odmaknuvši se dva koraka unazad. „Da!!!“ urlao je, „zaboravio sam ih! Odavde, odavde me pratila! Ne sjećaš se da sam te pitao gdje je muvopič? Eto ti dokaz ako mi ne vjeruješ!!! To ti je dokaz!!!“ derao se na uplašenu i plačljivu Milicu, koja se nećkala da li da mu se opet približi ili ne. „Idem u sobu“, rekao je nešto se primirivši, „zvat ću nekakvu službu za ubijanje muha. Kapitulirao sam! Očito je tu potrebna profesionalna ruka. Nek’ dođu i ukokaju je, makar i pištoljem!“, vičući je odjurio u sobu. „Gorane!“ povikala je Milica prateći pogledom njegova leđa, „a film? Skinula sam film!“

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Ideologija i domaća književnost

Prije nego što „zakoraknem“ u tekst, valjalo bi pobliže definirati pojmove iz naslova. Pod ideologijom u ovom tekstu smatram skup ideja koje imaju svoju unutrašnju logiku i cjelinu, a koje su detektirane kao cjeline koje izrastaju iz određenog društvenog, a to znači političkog, ekonomskog i kulturološkog konteksta. Pod domaćom književnosti podrazumijevam književnost nekih zemalja bivše Jugoslavije u kontekstu 90-ih i suvremenog doba, s naglaskom na hrvatsku književnost.
Stvarnosna proza je nešto što je zauzelo bitan prostor književnog stvaralaštva u Hrvatskoj posebno od 90-godina naovamo (s dijelom 80-ih), a takva je proza prisutna i u Srbiji i Sloveniji. Ono što im je zajedničko je „neuzvišen“ jezik, plošan, banalan, pun slenga, svakodnevan i jednostavan. Kao što sama riječ „stvarnosna proza“ kaže, to je proza koja za cilj ima problematiziranje odnosa književnosti i stvarnosti, pri čemu je posljedica tog problematiziranja mimetičko prikazivanje fragmenata stvarnosti. U kontekstu političke ideologije tranzicijskih zemalja koja nam se „prišuljala“ pridruživanjem svjetskom tržištu i punim sudjelovanjem u takozvanom neoliberalizmu u smislu izmjene svojih ekonomsko-političkih struktura, poetika stvarnosne proze je logična posljedica novog društvenog poretka. Jedan od ključnih elemenata stvarnosne proze je mišljenje da se književnim isječkom iz stvarnog života može dati dobra slika društva u cjelini. To se poklapa s teorijom poststrukturalizma, prema kojem cjelovita stvarnost više nije dostupna i lako opipljiva, nego je složen i diskurzivno oblikovan kontrukt. Jedan mali fragment, koji kombinira subjektivnost s često reporterskim prikazom dijela stvarnosti, smatran je jednako vrijednim u smislu tumača cjelokupne stvarnosti. To je sve skupa povezano s postmodernističkom sumnjom prema konceptu istina i činjenica, prema kojem su one više diskurs nego provjerljiva stvarnost. Da bi pak ti književni fragmenti dobili na vjerodostojnosti kao prikazivači realnosti, pisci se ne služe, na primjer, nekim tehnikama avangarde, recimo ekspresionističkom strujom svijesti, nego nastojanjem doslovnog preslikavanja najčešće aktualne stvarnosti, tehnikom koja se doima vjerodostojnijom i manje subjektivnom od tehnike struje svijesti. Tako fragmentarno tumačenje stvarnosti zamjenjuje bavljenje širim ideološkim pričama da bi se bolje opisala stvarnost, jer poimanje stvarnosti više nije lako dostupno bavljenjem tim širim ideološkim pričama.
Subjektivnost i fragmentarnost je, dakle, stvarnost. Nema više totalnih ideologija koje mogu bolje objasniti stvarnost. To se uklapa u Fukuyaminu tvrdnju da je trijumf zapadnih ideja i kapitalizma uklonio potrebu za velikim ideološkim sukobima. Kapitalizam je, defakto, pobijedio ideološke priče, i sada nam ostaju samo male individualne istine koje su najbolje sredstvo opisivanja realnosti. Paradoks, međutim, nastaje u slučaju kada se te male istine prikazuju kao socijalno relevantne, odnosno one koje se odnose na cjelokupnu stvarnost. Ako se radi o fragmentima čija je instinosna vrijednost ograničena na njih same i ako njihova istinitost vrijedi samo za njih same, što je implicirano navodnom nemogućnosti da se zahvati totalitet stvarnosti, onda ti fragmenti ne mogu zastupati stvarnost u cjelini. Prikazivanje relevantnosti tih književnih isječaka za društvo u cjelini nije samo karakteristika hrvatske stvarnosne proze, nego i političkih, medijskih i ostalih diskursa s kojima se susrećemo kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu.
U hrvatskoj stvarnosnoj prozi, a dijelom srpskoj i slovenskoj, i teme su u službi zadovoljavanja tržišta i liberalnog građanstva. Poimanje i tumačenje novonastale stvarnosti u kontekstu bavljenja njenom aktuelnom svakodnevnicom, na primjer kroz teme izlazaka, partyjanja, „uličnog“ života na tragu proze u trapericama, tema rata i ratnih trauma, obiteljskih priča i svakodnevnih situacija itd. na početku 90-ih i 2000-ih je proze bila uglavnom „vanjska“, društvena, ali kasnije se pojavio i naglasak na privatno kroz tendenciju k intimističkim romanima koji se bave privatnim životima, pojedinčevim strahovima, traumama, itd., pa tako danas imamo i introspektivne romane. Hrvatska stvarnosna proza je daleko od jednoličnosti i homogenosti. Dapače, vrlo je heterogena u specifičnim temama i stilu. Neki su prozni uratci čak i odmaknuti od ovih temeljnih poetičkih načela, kombinirajući fantastiku s ovim neorealističkim zahvatima. S druge strane, prisutnost književnog tržišta s književnim nagradama, natjecanjima, promocijama itd. osnažuje fragmentarnost i jednostavan jezik u proznim tekstovima, kao što to rade i književni eksperimenti s intermedijalnim elementima pod utjecajem virtualnih medija – blogova, društvenih mreža, itd.
Ideologije, međutim, ima slabo, u smislu nastojanja da se zahvate velike ili veće ideološke priče jer tih, navodno, više nema. S tim ima veze i takozvana feminizacija političkog diskursa koja se „prelila“ na književnost i rezultirala sve rjeđim posezanjem za, na primjer, stručnom literaturom koja barata činjenicama (jer se ovo smatra muškim prosvjetiteljskim nasljeđem), pa je tako iskustvo pisanja sastavljeno uglavnom od korištenja osobnih i tuđih neposrednih iskustava, a to se se iskustvo pisanja redovito prikazuje kao univerzalno i prirodno, baš kao što je to, navodno, i kapitalizam.
Ideologija koja nam se podastire jest da ideologije više nema, pa prema tome, ostaje nam baviti se stvarnošću i prošlošću kakva nam se naizgled nadaje. Rat je, na primjer, valjda najočitija riznica za prepoznavanje ideoloških, ekonomskih i političkih priča kao njegove pozadine, međutim u književnim proizvodima stvarnosne proze rat se ne zahvaća zajedno s njegovom društvenom pozadinom u smislu njegove obrade u sklopu neke ideološke cjeline koju se onda slavi ili podvrgava kritici. Kritike rata i općenito društvene stvarnosti u tekstovima stvarnosne proze ima napretek, ali te kritike pogađaju samo posljedice društvene strukture, a ne pogađaju strukturu samu, odnosno, lišene su „velikih priča“. Korupcija, nemoral, zloba, itd. su samo negativne posljedice inače neutralnog sistema, neideološkog, „prirodnog“, zadanog, a sve te negativne stvari ne dolaze iz strukture, jer ona nije negativna nego neutralna, nego dolaze od ljudi koji su zbog svojih iskvarenosti počeli ratove, postali korumpirani, pohlepni, nepošteni i zlobni. Međutim, Marx je već odavno razotkrio iluziju o neutralnosti i „prirodnosti“ kapitalističkog društva, razotrkivši „velike priče“ mnogo bolje i točnije od svih nacionalističkih i kasnijih fašističkih velikih priča (i dakle, stvarnije, apropo stvarnosne proze) zbog kojih je postmodernizam, jednim dijelom, odustao i od velike Marxove priče. Marx je naglasio činjenicu da je kapitalizam historijski uvjetovan a ne nastao prirodnim putem, i kao historijski uvjetovano klasno društvo, sa svojom ekonomijom i državnim aparatom, ne može biti ideološki neutralno, kao što to ne mogu biti ni druga klasna društva koja su mu prethodila. Iako nacionalizam kao politička tendencija ujedinjenja nekog društva po liniji nacionalnog identiteta i nacionalnih interesa može postojati kao zasebna i od svega drugog odcijepljena ideologija u glavama nekih, kao što to mogu i njegove šovinističke varijante, nacionalizam je vezan za priču o naciji, priču o kapitalističkoj ekonomiji, uz koju je, počevši s merkantilističkim začecima kapitalizma, i izrastao i stasao. Sama politička ekonomija, kako je Marx rekao, bazirana je na otuđenju, eksploataciji i profitu, opisavši kapitalizam, između ostalog, kao sistem u su kojem privatno vlasništvo, robna proizvodnja, robna razmjena itd. društveni odnosi u čijoj je srži upravljanje stvari ljudima umjesto da je obrnuto. Mnogo bi se toga još moglo ispričati na ovu temu, ali i ovo je dovoljno da se vidi da međusobna povezanost raznih društvenih faktora i njihova kompleksnost ne vodi u neutralnost i nemogućnost zahvaćanja stvarnosti po liniji „velikih priča“. Velik dio svoje teorije je Marx temeljio na državnim statistikama, zapisima buržoaskih zapisničara i tako dalje, a ne na lažnim ideološkim pričama. Iako je postmodernistička struja u pravu kada detektira kompleksnost stvarnosti, za razliku od vulgarnih društvenih tumačenja koje napada, ipak nije u pravu što se tiče ideološke neutralnosti. Svaka politička struktura je bazirana na klasnom sistemu, i svaka politička struktura ima svoju dominantnu ideologiju, koja jest fleksbilna i nije svuda ista, ali određene zajedničke točke ipak postoje.
Rat 90-ih je, recimo, jedna stvar koja se nije zbila u zapadnim zemljama, a koja je itekako oblikovala hrvatsku stvarnost pa tako i književnu. Samo prema tome, ako ni po čem drugom, ideologija koja nam se podastire ne može biti identična kao kod drugih zemalja. Međutim onaj „osnovni“ sloj ideologije, koji izrasta iz političke i ekonomske strukture, jest nešto što Hrvatska dijeli s ostatkom zapadnih zemalja. I što, uistinu, dijeli i što se tiče književnih trendova, kao što već rekoh na početku.
„Rupa“ Ivane Bodrožić i „Jugoslavija, moja domovina“ Gorana Vojnovića su jedni od primjera suzdržavanja od radikalnog (a to znači, korijenskog, a ne ekstremnog) bavljenja ratom. Mnogo je tu društvene kritike; kritike korumpiranosti političara, ratnih profitera, nacionalne mržnje i tako dalje. Ali kao što Bodrožić ne ide u „velike priče“, tako ne ide ni Vojnović u svom romanu. Kod Vojnovića, na primjer, nacionalna mržnja je nešto što ne valja, ali nacionalni identiteti se ne podvrću kritici. Je li taj književni isječak stvarnosti koja govori, između ostalog, o lošim posljedicama i apsurdnosti nacionalne mržnje validan isječak istine koji tumači „bolesti“ cijelog slovenskog posttranzicijskog društva, ako imamo na umu da je postojanje nacionalnih identiteta povezano s postojanjem nacionalne mržnje (što ne znači da gdje god ima nacionalnih identiteta da svugdje ima mržnje, nego to da bez postojanja nacionalnih identiteta nacionalna mržnja ne bi mogla postojati), a Vojnović nacionalne identitete uopće ne dovodi u pitanje, slijedeći liberalnu tendenciju poštivanja prava na nacionalnu opredjeljenost?
Ne mislim ovdje reći da bi se svi prozni tekstovi u hrvatskoj trebali pretvoriti u nekakve marksizmom inspirirane književne uratke. Raznolikost je uvijek poželjna, i ne moraju svi tekstovi u centar svoje priče staviti ideologiju. Iako bi se i obiteljskoj priči koja je vrlo individualizirana mogla naći politička i ideološka pozadina, ne moraju i ne trebaju svugdje političke i ideološke priče biti u prvom planu. Nešto je stvar drugačija kad se radi o koketiranju s ideologijama i pojavama kao što su nacionalizam i rat, bez ikakve želje da se uđe u te priče uđe dublje, a to je nešto što mislim da je upravo posljedica društva, njegove političke ideologije i umjetničkih trendova. Poanta je samo to da je pogrešna pretpostavka da ideologija više nema i da bi toj raznolikosti svakako doprinijelo i bavljenje velikim pričama u književnosti. S obzirom na protok vremena, materijala sigurno ne bi nedostajalo, a s malo igre, kombiniranjem žanrova i naratološkim igrama, stvari bi potencijalno mogle biti zanimljivije i šarolikije.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Pet gluposti o suvremenoj hrvatskoj književnosti

Nema tu promjene; književnost nam je onakva kakvo nam je društvo. A u društvu je dominantna kapitalistička ideologija konzumerizma, ja-pa-jakanje, površni individualizam, aktivizam, self help i tako dalje, koja se pak oslanja na odgovarajuću joj ekonomiju, i tako dalje. Dodajmo tome rat i borbe s desničarskim bedastoćama u kojima liberali pravdaju svoj intelektualni raison d’etre i stvar je više manje jasna. Ovo je samo opservacija ponuđena istomišljenicima radi eventualnog lakšeg povezivanja u ovoj suvremenoj gustoj magli odvojenosti. I to je, što bi rekao Harms, zapravo sve.

Nisu sve od ovih gluposti specifične samo za hrvatsku književnost. Premda svaka zemlja ima svoje specifičnosti, Hrvatska njima baš ne obiluje, čak ni kad se radi o glupostima. Ipak, s obzirom na to da su neke stvari vezane za stvarnosnu prozu, koja ima svoju hrvatsku inačicu, neke pak stvari jesu baš karakteristične za Hrvatsku.

  • Uvijek zapravo pišemo o sebi

Rečenica u ovoj ili sličnoj varijanti je izgovorena sto puta kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje. Ono što se njome možda želi reći je da uvijek kad pišemo, pišemo iz sebe, ali to se podrazumijeva. Međutim, to ništa ne mora govoriti baš o nama, o onome što mi mislimo i što mi osjećamo, tako da ne pišemo uvijek o sebi, osim ako ne baziramo svoje likove djelomično ili potpuno na događajima iz vlastitog iskustva ili vlastitim osobinama. Međutim, često je baš suprotno. Na primjer, kad je Thomas Harris pisao roman „Kad jaganjci utihnu“, vjerovatno mu je zadnje na pameti bio on sam. Štoviše, mislio je da roman uopće neće ni moći napisati bez da konzultira policijske dokumente kojima je imao pristup. Zašto bi uopće autorove ličnosti baš svugdje moralo biti? Ta opsjednutost autorom je potpuno pogrešan pristup književnosti. Da nema književnog teksta, autor bi bio potpuno suvišna figura. On to i dalje ostaje; književni tekst je ono zbog čega baš taj autor postaje autor, a ne obratno.

  • Pisanje kao psihoterapija

Ovo drugo je, jasno, vezano uz prvo. Ako čovjek piše sebe, ili se piše djelomično, onda mu je pisanje ili nešto stravično emocionalno iscrpljujuće ili mu je pak terapija. Zgodno bi zvučalo i jedno i drugo, jer prvo bi išlo u prilog stvaranju imidža napaćenog umjetnika pa bi zvučalo cool, a drugo je pozitivan spin na ulogu autora-mučenika. Dobro, sad zbilja više manje pucam u prazno, ali očito iz nekog razloga ovo drugo zvuči bolje kad se više koristi. Vjerovatno je razlog taj da je prošlo vrijeme prokletih pjesnika koji ili pate od blage depresije u najboljem ili od teške psihoze uzrokovane sifilisom u najgorem slučaju, a došlo vrijeme pozitivnog mišljenja i self helpa, pa umjetnici danas više nisu nikakvi propaliteti, nego vrlo uspješne i skladne individue (nema veze što je to često laž).
To da je nekome pisanje psihoterapija uvijek je dano vrlo spremno kao razlog zašto čovjek uopće piše. Piše jer mu/joj to pomaže njegovom/njenom mentalnom zdravlju. Onako sasvim intimno i iskreno, ako takvo što dozvole sebi i onome tko pita, većina će umjetnika odgovoriti ili da nema blage veze zašto se bavi tom granom umjetnosti ili će reći da to naprosto voli ili da je tome sklon/a. Nije problem toliko u tome da nekome pisanje daje blagotvoran efekt na njegovo mentalno zdravlje koliko to da se to prezentira kao jedini ili glavni razlog pisanja. Ako je takvo stanje stvari, onda je odlazak psihijatru mnogo bolje rješenje.

  • Proza kao kratak blic stvarnosti

Stvarnosna se proza ne razlikuje od realizma samo po tome što više ne tematizira seoski zakutak i to u kilometarski dugim opisima jednog kamina. Razlikuje se, na žalost, i po tome što je izgubila one interesantne karakteristike realizma, kao na primjer bogat „ulazak“ u čovjekov karakter. Ali ako čovjek piše samo o sebi i o onome što je u okviru njegovih iskustava (ovo zadnje je isto dosta popularno), onda on ni ne može dati bogat opis nekog lika kojeg u životu nije iskusio. Očito je Dostojevski imao bogata iskustva kad je mogao tako pisati. Osim što nije. Bilo je tu potrebno mnogo čitanja, a ono što je Dostojevski dao od sebe je bilo razumijevanje, uvid i vještina. I iskustvo, jasno, ali ne samo to. Balzac je, na primjer, proveo mnogo vremena po knjižnicama studirajući ljudsku psihologiju da bi što bolje oslikao promjene svojih likova kroz njihova putovanja u romanima. U stvarnosnoj prozi toga gotovo nema. Ako i ima, onda rezultati nisu bogzna kakvi, jer ne odražavaju te procese učenja. Ali to im nije ni namjera. Namjera im je napraviti kratku reportersku fotografiju stvarnosti i ispuniti je riječima, da bi ta fotografija što više ličila na neposrednu stvarnost koja je uslikana. I to je isto nešto što se razlikuje od realizma, na žalost. Ne samo po površnosti percipiranja i „hvatanja“ stvarnosti, nego i po odnosu između stvarnosti i pisanja. Realizam nije doslovna preslika stvarnosti, nego koncipiranje događaja i likova da izgledaju kao da bi se mogli naći u stvarnosti u tom obliku. Nije važno je li Madame Bovary zaista postojala i tko je ta osoba; bitno je da bi se po svom opisu ona mogla pronaći u tom vremenu, pod tim okolnostima, u toj sredini, u toj obitelji, na tom mjestu. I ne bi ovo sve bilo ni tako strašno da se to toliko, s vrlo malim iznimkama, ne forsira do besvijesti.

  • Nema eksperimenta, nema ni intepretacije

Otkad krenusmo u školu, učismo na hrvatskom interpretaciju teksta. Bez obzira na to kakav je bio nivo interpretacije i kakva je bila osoba u ulozi profesora koja je intepretaciju vodila, opet smo se kako tako morali baviti tekstom. Opet i u srednjoj, a neki su se za to moranje odlučili i na faksu. I tako smo mi, nakon što smo pročitali, recimo, Ristićevu „Turpitudu“, blenuli sat vremena kući nad tim tekstom i onda još sat i pol na predavanju zajedno s profesorom, i onda još toliko opet kući noseći u glavi nove muke koje nam je profesor zadao svojom pak interpretacijom i svojim primjerima. I onda diplomiram, uzmem u ruke neki tipičan tekst suvremene hrvatske književnosti i više nemam nikakvih muka. I baš mi je dosadno, jer se uopće ne moram tekstom baviti. Sve mi je jasno! Pritom, nemam ništa protiv toga ako mi je sve jasno, ali ako mi tekst donese nešto novo, u spoznajnom smislu (svaki tekst donese nešto novo, osim ako nije plagijat) – ne očekujem od psihološkog trilera rusku avangardu, bez obzira na to što mi je potonja draža. Ali od ovoga nemam gotovo ništa, ne mogu ništa osim reći „primljeno na znanje“, kao da sam pročitala novinski tekst, što domaća stvarnosna proza, pogotovo u svojim začecima (iako ti začeci nisu suviše daleko od današnje vremenske točke), defakto i jest i želi biti. Briše se granica između takozvane visoke i niske književnosti, novinari su pisci, pisci su novinari, jezik je ulični, književnost dostupnija i kao proizvod i kao takozvani zanat, sve je to jasno, ali, brate, dosadno je. U protivljenju opskurnosti u književnosti, čemu se rado pridružujem, ipak se ne mora otići u takvu krajnost – jedno od umijeća književnosti je stvoriti polisemiju s više fabulativnih i interpretativnih niti. Ovo opskurnost ne može – opskurno uglavnom krije nedostatak vještine i talenta. Ali to ponekad krije vulgarna balanost i reporterstvo u književnosti.

  • Nema kritike, samo reklama

Ovo nije moje, nego Solarovo, i teško je to ne potpisati. Kako je književnost danas proizvod koji se daje na konzumiranje, a ne na misaono bavljenje njime, takva će biti i reklama. Naravno, u akademskim krugovima ona još i postoji, iako se više ne probija do „masa“ – tko će platiti kritičara da napiše pogovor od 10 strana. Bavljenje romanom u intervjuima s piscima je isto tako površno kao i reklama koja se nutka kupcima. Negativnih kritika ima vrlo malo, a ako i ima, one su također površne. Vezano uz prethodnu glupost, čini se kao da ne postoji strast za bavljenjem književnošću. Tekst se pročita, najčešće se ostavi ako čitaoca „ne primi“ prvih par stranica i nakon konzumacije se odloži, pospremi se u mentalnu ladicu na kojoj piše „dobro“ ili u drugu na kojoj piše „loše“, a ponekad i na treću na kojoj stoji „neutralno“ i to je to. I to nije rezervirano nužno samo za „mase“; ljudi koji su završili književnost i koji se njome bave slično „operiraju“. Nedavno sam od jedne urednice čula da „te prava književnost mora držati u suspenziji od početka do kraja, tu nekakve filozofije i eksperimenti su bez veze“. Da te bog sačuva, što bi rekla moja baka.

Da zaključim – ništa ne advociram. Nema tu promjene; književnost nam je onakva kakvo nam je društvo. A u društvu je dominantna kapitalistička ideologija konzumerizma, ja-pa-jakanje, površni individualizam, aktivizam, self help i tako dalje, koja se pak oslanja na odgovarajuću joj ekonomiju, i tako dalje. Dodajmo tome rat i borbe s desničarskim bedastoćama u kojima liberali pravdaju svoj intelektualni raison d’etre i stvar je više manje jasna. Ovo je samo obzervacija ponuđena istomišljenicima radi eventualnog lakšeg povezivanja u ovoj suvremenoj gustoj magli odvojenosti. I to je, što bi rekao Harms, zapravo sve.

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Riječ-dvije o takozvanoj struci

Takozvani stručnjaci za književnost uz pomoć drugih koji se književnošću na neki način bave održavaju sliku o sebi kao o onima čije mišljenje o književnim proizvodima ima veliku vrijednost. Zbog toga što se u javnosti tu struku rijetko kad opravdava ičim drugim osim navođenjem imena pojedinih njenih predstavnika, cijela stvar dobiva i parodijska obilježja. Oni imaju zadatak da „običnom“ puku ukaže na to koje su to knjige dobre a koje ne, a „puk“ ih sluša jer su stručnjaci. Njihov posao komotno može biti i opravdan, ali mislim da prvo treba vidjeti šta je to struka prije nego što im priznamo štafetu.
U kojim oni to prilikama odlučuju koja je književnost dobra a koja ne? Književnu je kritiku, kao što je to dobro nedavno rekao Milivoj Solar, gotovo je u potpunosti zamijenila reklama. Kritike su uglavnom pozitivne, a i kad to nisu sasvim pa ne mogu ući u definiciju reklame, onda su vrlo kratke i površne. Nema podrobnijih analiza. A i da ima, kritika je opet nečije mišljenje. Jedan kritičar može biti u stanju temeljito analizirati neki tekst i doći do mišljenja sasvim suprotnog od nekog drugog kritičara koji za isti tekst također ponudio dobru analizu.
Nešto temeljitijih analiza može se naći u obliku akademskih radova, ali opet, ako analitičar i nudi svoje mišljenje, on također nudi samo to – svoje mišljenje. Žiriji su još jedna prilika u kojoj stručnjaci odlučuju koji su tekstovi dobri a koji ne, a samim tim što postoji više žirija, jasno je da ne postoje jedni jedini utvrđeni kriteriji prema kojima članovi žirija imaju amenovati dobre, a odbaciti loše tekstove.
Šta te stručnjake čini stručnjacima? Je li to fakultet koji su završili? I koji? Je li to komparativna književnost, kroatistika, ili neki drugi studij na kojem se književnost čita i analizira? Brojim li se ja u struku, koja sam završila južnu slavistiku na Filozofskom i diplomirala srpsku književnost, ili se tu broje samo oni koji su završili komparativnu ili kroatistiku? Zašto? Ili uopće fakultet ne mora biti u pitanju?
Od prve do pete godine mog studija srpske književnosti i zadnje dvije slušanja kolegija s komparativne, mi se nikada nismo bavili našim mišljenjem. Naravno, ako nam se koji tekst svidio, nije nam bilo zabranjeno da to na nastavi ili na ispitu verbaliziramo, i svakako se podrazumijevalo da ćemo više „zagristi“ u one tekstove koji nam se dopadaju, ali ono čime smo se mi na nastavi bavili bila je interpretacija teksta, i što je važnije, određeno mišljenje nije automatski proizlazilo iz kvalitete naše intepretacije. Ako je netko solidno svoju interpretaciju dobro argumentirao i na njenom koncu izrekao mišljenje suprotno profesorovom, on nikad zbog svog drugačijeg mišljenja nije doveo u pitanje samu kvalitetu interpretacije.
Jedan je moj profesor volio Jergovića, ali je mislio da je Crnjanski bolji pisac. Drugi je profesor smatrao Crnjanskog najboljim, a Jergovića uopće nije volio. Jedna je pak profesorica mislila da je Pekić mnogo bolji od Crnjanskog, a drugoj je Pekić bio suviše vulgaran.
Ono što se, čini mi se, zaboravlja kad se govori o takozvanoj struci je činjenica da i ona, kao i ostatak ljudi, upija u sebe određene književne tekstove na već nastalu bazu. Kada čitamo neki tekst, mi „upošljavamo“ sve ono što nas čini nama samima kada tekst čitamo, i na osnovu toga ćemo o nekom tekstu donijeti određeno mišljenje. Ono što struku razlikuje od „običnog puka“ je naviknutost na praksu temeljitijeg interpretiranja teksta. A i to je idealna slika; u praksi nije uvijek tako.
Za to treba pogledati prvo kvalitetu studija, a onda i razloge zbog kojih određeni ljudi upisuju baš taj studij. Kad sam ja upisivala faks, mnogi su studenti na baš te odsjeke došli sasvim slučajno. Danas se mnogo više ljudi upisuje na faks i površnije studira, zato jer je bolonjski proces, kratko rečeno, ustrojen tako da nas opremi za ona znanja koja će nas učiniti spremnima za upotrebu na tržištu rada, ništa više od toga.
Pritom, naravno, nije sve tako crno bijelo. Bilo je i onih koji su unatoč ustroju studija nastojali da zaista nauče i da promišljaju pročitano, a bilo je i onih koji su sve to odrađivali da bi kasnije mogli dobiti diplomu. Jesu li, zbog tog papira, onda i jedni i drugi stručnjaci?
U cijelom tom miksu ne treba, naravno, zaboraviti ni to da se ni ta mišljenja koja stručnjaci razviju prema nekom tekstu ispoljavaju uvijek u onom intimnom obliku u kojem ga osjećaju. To je možda bio slučaj kad su studirali, ali kad su ušli u „književne krugove“ i tamo se susreli za nepotizmima, oportunizmima, političkim očekivanjima i sl., jasno je da nisu svi ostali dovoljno autentični da svoje mišljenje malo ne „saviju“ kako bi pomilovali neku ruku koja će zauzvrat pomilovati njihovu.
Zašto je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost? Zašto je nije dobio Krleža, kako je i sam htio, ili pak Crnjanski? Andrić je svojim romanima „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ koji su izašli 1945. godine dao novonastaloj državi ono što je htjela – kolektiv koji preživljava i drži se zajedno unatoč nevoljama, ratovima, kolonizatorima, itd. Nova vlast nije htjela književnost koja govori o čovjekovoj usamljenosti, o čemu je govorio Crnjanski, niti o maštanjima o dalekoj Sumatri kao simbolu za rješenje sukoba između civilizacije i prirode. Sumatraizam, nastao pod utjecajem ekspresionizma i futurizma, nikako nije odgovarao ondašnjoj vlasti, koja je, zbog prijanjanja uz nekakvu jugoslavensku verziju socrealizma, uvijek takve i slične pokrete smatrala buržujskim aberacijama.
Hertha Müller je 2009. godine dobila Nobelovu nagradu zbog romana o Čaušeskuovom režimu u Rumunjskoj. Evropa je trebala i treba takve književne tekstove koji demoniziraju takozvane komunističke režime kako bi svoju vlast u očima ljudi legitimirala kao pravedniju, moralniju, civiliziraniju, itd. Zbog toga je, vjerovatno, ove godine i Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu za književnost. Zašto ju nije dobio Krasnahorkai, jedan od ovogodišnjih najkonkurentnijih kandidata za Nobela? Možda je malo previše „lud“ baš za takvu nagradu.
Nije važno slažem li se ja sa stavom ondašnje jugoslavenske vlasti prema ekspresionizmu, futurizmu i ostalim avangardnim pravcima. Ne želim reći da je uvijek svaki službeni amen nekog književnog teksta uvjetovan političkim zahtjevima, niti ovo govorim jer smatram romane Müller i Aleksijevič lošima, a sasvim sigurno ne opravdavam represivni rumunjski režim niti rat u Afganistanu. Stvar je u tome da treba sve ove i još mnoge druge stvari uzeti u obzir, prije nego što zauzmemo poziciju gledanja struke iz žablje perspektive.

Sonja Krivokapić: Sasvim običan dan

I žvačem, žvačem žvaku na raskršću bijelih ulica. Drugim riječima, izgledalo je kao da dan ide po planu. Ali uto se desi sljedeće – zagrizem usnu umjesto žvake. Pojavi se, naravno, kratka ali oštra bol uz popratni pritisak u glavi. Nastavim ja dalje, čekam da se upali crveno, da pređem ulicu. Ali bol se nije smirila. Otišla je direktno mozgu na razgovor. Prilično uzrujana, moram dodati.
„Jesi… vidio… žvaka… usna… ugriz… ha?!“, na kraju daha uspjela je bol izgovoriti ključne riječi događaja. „Šta? O čemu pričaš? Usna ugrizla žvaku?“, promrmljao je mozak nezainteresirano podigavši pogled od knjige koju je čitao. „Joj, šta pričaš ti? Kako je usna mogla ugristi žvaku?! Samo zubi mogu ugristi žvaku! A da je i to bio slučaj, bih li ja ovdje razgovarala sad s tobom? Bih li se ja pojavila da su zubi ugrizli žvaku? Pa žvaka ne boli, usna boli! Za mozak, nisi nešto naročito pametan“, odbrusila je bol mozgu. „Čuj, ne zanima me. Hajde me ne davi. Baš čitam nešto. Odlazi, samo daviš sve oko sebe.“ „Nemoj ti meni da ja davim! Imamo situaciju ovdje, šta ti nije jasno? Ugrizla je usnu umjesto žvake! Ja sam samo posljedica. Ovo ti moraš rješavati. Već je dovoljno sramotno da te ja moram na to upozoriti dok ti sjediš tu k’o trut i čitaš knjigu“, derala se bol. Mozak je nije ni pogledao, samo joj je mahnuo rukom da ode. To je prelilo čašu. Bol je još jače povikala: „Tako me tjerati, šta je s tobom? Jesi ti lud? Imamo krizu i samo je produbljujemo gubeći vrijeme! Ostavi tu knjigu i idemo to riješiti, pa da možemo ići svako svojim putem!“Mozgu je bilo jasno da je bol zapela i da je se neće moći tako lako otarasiti. Ipak, pitao je: „Dobro, ugrizla je usnu i to je sad gotovo, gotova je stvar, šta sad očekuješ od mene?“ „Mogla bi se opet ugristi za usnu, kako to ne vidiš?!“, uzrujavala se bol. Mozgu nije bilo stalo da riješi problem a stoga ni drago da je, eto, primoran da ga riješi. Ali kad već mora, mislio je, zašto da ne spoji sadržaj knjige u kojem uživa i ovaj mučan zadatak? Zato je počeo čitati, pokušavajući pronaći rješenje: „Dobro, boli, sad ćemo mi to. Evo, tu piše da je Heraklit rekao da se sve mijenja, da sve nastaje i nestaje, da je sve u toku, razvoju i kretanju. Da li to znači da bi trebali prihvatiti ugriz usne kao nužnu promjenu?“ „Ne, ne čini mi se to dobro. Ovaj je ugriz bolio, ne bismo smjeli riskirati još jedan ugriz čisto promjene radi. Ne sviđa mi se taj Heraklit, čitaj dalje“, rekla je bol i sjela na fotelju do kauča na kojem je mozak ležao. Mozak je nastavio čitati: „Hm, dobro, pređimo na Demokrita. On kaže da opažaji dohvaćaju promjenjivu zbilju pojava a mišljenje trajnu zbilju. Dakle, opažaj je bol pri ugrizu usne a ona je, prema Demokritu, promjenjiva zbilja a ako je nekako natjeramo da razvije mišljenje, dakle, prema Demokritu, trajnu zbilju, da taj ugriz nije bilo ništa strašno, možda tako riješimo problem?“ pitao je mozak. Bol je odgovorila: „To nije loše rješenje, da. Nije ovaj Demokrit loš. Jedini je problem što nemamo vremena za to. Svaki čas bi se mogla ponovo ugristi. Možemo pokušati ali mislim da nemamo vremena, sljedeći ugriz samo što se nije desio.“ „Da li ti znaš kad se desi novi ugriz?“, pitao je mozak. „Da, meni jetra pošalje impuls. To bi, inače, ti trebao, ali si kakav jesi pa to onda mora obavljati jetra. Uz sav posao koji ima“, zakolutala je bol očima. „Dobro, je l’ sad čitam? Je l’ pomažem riješiti problem? Hajde me ne zajebavaj.“ „Štagod, hajde ti samo fino čitaj“, požurivala ga je bol nervozno. „Ok, dakle, od Demokrita ništa“, nastavio je mozak. „Hajde da se ostavimo antike, očito je niškoristi“, prekinula ga je bol. „Idi na neke druge filozofe. „Dobro, koje?“, usred svoje trutosti i nezainteresiranosti mozak je postao blago nervozan. „Šta ja znam, idi dalje, samo što dalje od antike.“ „Ok, evo, Fichte. On kaže da je djelovanje ono prvo a svijest ono izvedeno. Možda da je nagovorimo da se ponaša na način da to nije ništa strašno, to što se ugrizla za usnu? Da nagovorimo sve organe da djeluju zajedno da se, recimo, nasmiješi? Ona tako neće imati u svijesti kao da je to nešto strašno. Ha?“ „Ovo uopće nije loša ideja“, zamislila se bol. „Brže je od toga da joj stvorimo mišljenje, ono što je onaj blesan Demokrit rekao. Djelovanje, to mi se sviđa. Brzo, alarmiraj sve organe.“ „Ja da alarmiram? A šta ćeš ti, samo sjediti na fotelji?“, protestirao je mozak podigavši obrve. Bol je takođe podignula obrve: „Uopće neću ni ulaziti u činjenicu da bi to trebao biti tvoj i samo tvoj posao nego ću reći – da, naravno da ću pomoći. Ti zovi jetru a ja ću dvanaestopalačno crijevo.“ „Samo ga nemoj tako nazvati kad ga budeš tražila na telefonu.“ „Zašto?“ „To mu je preslužbeno“, rekao je mozak, „on više voli da ga se zove dvanaj.“ „Dvanaj?“, začudila se bol, „mi imamo krizu, djevojka bi mogla ponovo ugristi usnu, a ti meni ovakve budalaštine govoriš? Da li si ti normalan?“ „Zapravo, dvanaj sa y. dvanay.“ Boli je jednostavno prekipjelo. Izderala se na mozak ustavši sa stolice: „Sa y? Prvo, to je totalno nebitno u ovoj krizi a drugo, kad izgovorim taj njegov nadimak, da li se zaista čuje razlika između y i j? Mislim, zaista? Daj zovi jetru bolje i začepi. „Ajoj, što smo nabrušeni“, mozak je raširio oči i rekao „pih“, „dodaj mi telefonski imenik. Ajoj, zaboravio sam, dvanaj je na godišnjem.“ „Na godišnjem?“, zaurlala je bol, „Pa kako ćemo onda?!“ „Polako, imamo i druge organe“. „Zvoni telefon, javi se, javi se!“ „Dobro, dobro. Halo?“ „Halo, ovdje bubreg, mogu li razgovarati s boli, molim te? Jetra mi je javila da je kod tebe.“ „Evo, samo malo. Treba te bubreg.“ „Šta je sada?“, uspaničarila se bol. „Halo?“ „Da, boli, ovdje bubreg. Jetra mi je dojavila da je ispljunula žvaku. Nema više opasnosti.“ „Ispljunula je žvaku?! Nisam dobila nikakav impuls. Jetra mi je trebala poslati impuls. Kad već mozak neće čiji je to posao, naime“, bjesnila je bol. „Pa dobro, sad ti ja javljam, impuls ili telefonski poziv, svejedno je“, odgovorio je bubreg. „Kad smo kod toga, nemam više impulsa na telefonu. A i ova pije vodu k’o blesava. Sad pogotovo nakon što je bacila žvaku. Moram ići. ‘Ajd zdravo!“ „Pih, poklopio mi je slušalicu“, rekla je bol mozgu. „Ah, bubrezi. Svi su oni isti! Nego, prošla je frka! Pljunula je žvaku!“ „Eto, znao sam da će se to desiti“, rekao je mozak ležerno spustivši ponovo pogled na knjigu. „Da, da, znao si, a pokušavao si sa mnom riješiti krizu. Koju ne bi ni počeo rješavati da ja nisam došla k tebi.“ „Vidi ti nje kako bi ona prisvajala zasluge!“, povisio je mozak svoj glas, „Ja sam se trudio pretražujući filozofe k’o manijak ne bi li došao do rješenja. Je li doista važno tko je prvi kome došao?“ „Ti ne radiš svoj posao kako treba, to svi znaju. Misliš da te organi ne ogovaraju? Svi ti pričaju iza malog mozga, a tebe baš briga. Poanta je da ti loše obavljaš svoj posao i već te se davno trebalo zamijeniti. To što si malo pomogao sad ne znači apsolutno ništa.“ „Ne znači ništa? Nisam ja kriv što je dvanay na odmoru, uostalom, a ne zaboravi da sam ja predložio rješenje za ovu krizu! Ja! Moja knjiga, ja!“, urlao je mozak. „Ti si trebao znati da je dvanay na odmoru, ti si mozak, zaboga! Eto, još jedan primjer da ne radiš svoj posao kako treba.“ „Joj, molim te, nestani. Baš čitam Schopenhauera, smetaš mi.“, opet je mozak postao ležeran. „Dobro. Samo ti sebi lijepo čitaj. Idući put kad bude ovakva kriza, idem kod jetre“, ljuto je rekla bol. „Misliš da me briga? Baš me briga.“ „Briga te. Baš me zanima hoće li te biti briga kad se založim na organskom odboru da te zamijene!“ „Kakvom organskom odboru?“ „Ajme, ni to ne znaš!“, odbrusila je bol i nestala.
Ja sam do tad već bila u krevetu i razmišljala da li da tekst za hindski seminar prevedem sutra od 8 do 2 ili od 5 do 9. Zaključila sam da je bolje od 5 do 9 jer ću ujutro morati oprati suđe.

Ilustracija: Heraklit i Demokrit, Donato Bramante, 1477., Pinakoteka Brera