Arhiva oznaka: Snoputnik

Milan Zagorac: Uz zbirku pjesama Zapisano metkom – sol katarze

Povodom skorog objavljivanja Žmirićeve nove knjige

Malo je koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom Zorana Žmirića – zapravo, riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati “ostatkom”, “talogom” onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko godina u nakladi VBZ-a.
No što bi značio taj “talog” da upravo on nije, baš onako alkemijski, sublimirao ono najbolje, najljuće, najjače, onaj punokrvni bujon, sam sukus, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava ukoliko je, u ovakvih tekstova i vrlo često, umjetno zagađeno prigodnim patosom. Ovdje su izloženi osjećaji čovjeka u stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu izloženosti smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama aktualnoga, a ono se u surovom ispisu daje kao u sljedećim stihovima: hodam po zgarištu nekog sela / nagorjele grede kuća vire iz snijega / pod nekim čudnim kutovima / ko čačkalice kad bi ih bez reda / rasuo po travi/ pa ih gledao / iz prilične blizine.
I jasno, ovo zahtijeva i odgovor, smisao, sadržaj rata, ono što je iza, onkraj banalnosti vojničke i političke svakodnevice, unutrašnju stvar, čežnju za promjenom, možda dvostruko skritu u simbolički vrlo nabijenim stihovima: jednom je pričao seljak / kada dugo sadiš krumpir / iscrpi se zemlja / stoga / nije loše / malo odmoriti tlo / na neko vrijeme posaditi travu / pustiti korov neka džiklja / prekopati / pa ispočetka, najbolje sa mahunama, a najbolje da samome čitatelju prepustimo asocijacije koje će ga odvesti u tko zna kojim smjerovima jer pjesnik Žmirić nimalo didaktički ne olakšava čitatelju, već ga ostavlja u istovremenoj začuđenosti i užasnutosti nad iskrenošću muškarca koji plače, ali i ratuje, koji se ne iščuđuje poput naivne mlade, već iskreno radi dnevnik nečega što bismo mogli nazvati unutrašnjom transformacijom od momka u muškarca, od djeteta koje ne pati i ne poznaje bol u čovjeka koji pati i koji poznaje bol i s njome se nosi onako kako zna i umije. Recepte ne daje, preporuka nema. Ostaje samo osjećaj iskrenog suživljenja s lirskim subjektom, s pjesnikom, s boli koja je inherentna ratu, ali koja ne spada u korpus junačkih priča i herojskih djela. Heroj je ovdje sve samo ne heroj. Ovdje je heroj sam zašao u utrobu zvijeri i to ne svojom voljom, nego voljom neke više, ovoga puta političke sile, no to je ona duboko mitska priča o Joninu ulasku u kitovu utrobu, mrak vlastite duše, crnu šumu.
Žmirić cijelu do sada dostupnu zbirku gradi na jakim kontrastima vanjsko-unutrašnje, bivše-sadašnje, idila (Toskana)-ratište (neka vukojebina pod snijegom), ljubav-rat, plavokosa jedna-udovica mesnatih bokova, kratke lirske forme gotovo haiku ekonomičnosti izraza-pripovijedanje u stihu – i ti kontrasti čine gradbene elemente jedne posve autentične lirske kategorije suvremene ratne književnosti.
Smrt je ona koja nadmudruje, no zacijelo ni nije ono najgore što se može dogoditi – tu Žmirić prelazi granicu, transcendira, ispituje ono što je iza, nakon, ono što se krije iza zastora stvarnosti koju poimamo apsolutnom i jedinom, te je na taj način nadišao banalnost stvarnosnog i zašao u područje eshatološkog, spasonosnog, unatoč činjenici da ni otvoreno niti nametljivo ne ispovijeda očekivani vjerski diskurs. Spasnosna ideja je u samome čovjeku koji, rubnom situacijom, čija se spoznajna ljestvica diže na daleko viši stupanj, i svakom novom traumom duše ili tijela (do kraja eksplicitno izneseno u stihovima pred čelikom meso je popustilo / na sve četiri strane je uteklo / sve što je od sile i srca ostalo / a da se moglo prepoznati / bila je snažna ljevica / a to nije bilo ni približno dovoljno / da bi ga u sanduku sahranili) postaje sve uvjereniji u transcendentnu moć izlječenja (Možeš me samo ubiti / Tu prestaje svaka tvoja moć / da me povrijediš).
Žmirićeva, ne prevelika, ali dubinom sadržaja i iskaza velika zbirka zaista zaslužuje objavu svijetu i gradu, jer je ovime započeo rad na onome u čemu su mnoge druge instance društva nažalost zakazale: na stvarnoj katarzi.

Zoran Žmirić: Onaj koji je obukao Mjesec (fragment)

Doplovivši na cilj, Kristijan nije mogao odvojiti pogleda od Grada Svjetla, kako su Indijci tepali Benaresu. Njegovih milijun žitelja zvali su ga Kaši ili Varanasi jer se nalazio na mjestu gdje su se spajale Gangesove pritoke, rijeke Varuna i Asi. Tek s te, riječne strane, moglo se u cijelosti uživati u svoj raskoši njegove arhitekture. Stepenasti hramovi grada uzdizali su se iz Gangesa u kojoj se kupalo na desetke tisuća hodočasnika. Stupovi plavičastog dima obrednih vatri kojima je rodbina kremirala pokojnike, dizali su se visoko iznad ružičastih kupola hramova razvlačeći se na povjetarcu koji ih je nosio kilometrima. Tek bi se poneki magličasti oblak nakratko zavukao u zelene krune visokih stabala da bi se lijeno rasplinuo u narančastoj izmaglici. Na pagodama koje je ljudska ruka u stijenama isklesala prije više od tri tisuće godina, vijorile su se zastave od žute svile, dok su uz samu obalu Gangesa bili pobodeni šareni suncobrani pod kojima su se na pijesku odmarali kupači raznobojne odjeće, zbog čega je ovaj, poput bombonijere šaren prizor, svakome ostajao u trajnom sjećanju. Vidjevši Benares, Kristijan se nepovratno zaljubio, shvaćajući razinu obožavanja kojom ga Hindusi, Budisti i Jaini štuju poput božanstva, nazivajući ga svetim gradom i gradom hramova. Po predaji osnovao ga je sam bog Šiva, a Buda je u njegovom predgrađu Sarnatu održao svoju prvu propovijed. Među njegovim nebrojenim hramovima najviše se štovao Zlatni hram u kojemu se, vjeruju Hindusi, nalaze posmrtni ostatci jednog od Šivinih avatara, kao i Hram majmuna u kojemu se po legendi niotkud pojavio kip božice Durge, nakon čega je ovo postalo mjestom hodočašća. S obje strane obale, ljudi su niz rijeku puštali košarice od lišća i trave u kojima su, odolijevajući lahoru, tinjale svijeće. Činile su se kao bezbroj duša na izdisaju što hrleći ušću pokušavaju doseći izvor, kao Benares i Ganges, kao početak i kraj.
No koliko god da je Benares bio zavodljiv, više od njega Kristijan je bio fasciniran priprostim Ćandradarom koji ga se toliko dojmio, da se po iskrcaju tereta vratio s njime u Kurukshetru, što ovome uopće nije teško palo. Nijedan od njih ne bi mogao sa sigurnošću reći koliko su puta oplovili tu rutu, iznova primajući teret koji su dopremali do obala Gangesa. Putujući zajedno naučili su da mogu provesti sate, bez da progovore i riječ, a da nijednome od njih to ne bude mrsko u srcu. Nisu imali potrebu razgovarati tek kako bi tjerali tišinu, dapače, uživali su u njoj nalazeći u ritmičnom klopotanju valova zvuk beskrajnog mira kojemu je uzburkani um oduvijek težio. Kada bi Ćandradar poveo razgovor, pričao je o čaju, jer ni o čemu drugome nije ni znao, uvodeći Kristijana u tajne himalajskih grmova, pa se ovaj znao zapitati bavi li se njegov suputnik prijevozom ili uzgojem ove biljke. Dok su odmarali privezani uz obalu, Ćandradar je, vidjevši kako Kristijan nema potrebu za snom, i sam dobivao poticaj da ostane budan. Čitavu bi noć s velikim žarom pripovijedao o nečemu što je bilo naizgled banalno, pa se Kristijan, prepoznavši silinu Ćandradarove ljubavi prema prirodi, s užitkom prepuštao čak i onim pričama koje je dan ranije već čuo. Ćandradar je objašnjavao kako je navada ispijanja čaja u Indiju došla iz Kine preko Tibeta od kud je dopreman stiješnjen poput bloka cigle, a ta se tradicija i danas očuvala u nekim dijelovima Indije. I sam je Ćandradar svom ujaku Indri donosio čaj pakiran u takvim blokovima, a on mu je uvijek iznova govorio – Čajnik istovremeno predstavlja udobnost samoće i zadovoljstvo društva – što je Ćandradar prihvatio kao životni stav.
Kristijan je mnogo naučio na rijeci. Kako ne daju svi vrtovi u Darjeelingu jednako dobre čajeve i kako je za proizvodnju vrhunskog čaja važno da vrt bude posađen iznad tri tisuće metara. Na tim mjestima temperatura ne smije biti niža od pet i viša od dvadeset stupnjeva. Naučio je da su zeleni i crni čaj plod jednog te istog grma te da ih različitima čini način na koji se obrađuju. Zeleni se odmah nakon berbe vlažio parom da bi se potom sušio na propuhu, dok se crni nakon branja puštao neka vene na zraku, da bi mu se usred fermentacije aroma zadržavala prženjem na velikoj vatri. Ćandradar je pričao dajući Kristijanu povoda da razmišlja o tome kako isti odgoj ne stvara jednako kvalitetne ljude i kako za dobar karakter nije dovoljno imati tek dobre uvjete za život. Razmišljao je o tome kako čovjek u jednom trenutku života načini izbor koji nepovratno briše sve ostale mogućnosti. Shvatio je kako vrlina kod jedne osobe, može biti mana kod neke druge i kako ono što je nekome dobrodošlo, drugome može biti teret. Također je dokučio kako ne postoji jedinstveni odgovor koji bi bio valjan za sve. Razmišljao je o sebi, kakav je bio prije bolesti i kakav je postao nakon što je obolio. U kakvom se mentalnom stanju nalazio prije nego je krenuo na put i u kakvom je sad. Koje su ga visine i temperature oblikovale i u kakvim je pećima gorio da bi postao to što jest. Naučio je kontrolirati vrijeme kako bi dobio točno onaj okus čaja kojeg bi poželio. Čak se izvještio u upravljanju brodom, svladavanju brzaca, kroćenju vjetra i struje, naučio je gospodariti kormilom, biti peljar koji zna cilj i koji s njega neće skrenuti ma što da mu se ispriječi na putu. Gledajući rijeku kako teče, pitao se tko se doista giba, voda ili on. Rijeka se nepomično ukliještila između obala, kao što je i on mirno sjedio na pramcu, a struja je pak hrlila prema ušću zbog čega je i on putovao bez pokreta.
Kao i Ganges, iza sebe je ostavljao kilometre, i razmišljao, protječe li tako i vrijeme ili ono stoji, dok su ljudi ti koji prolaze. Doplovivši do Benaresa, zapitao se koliko je već puta na obalu iskrcao bale čaja i koliko je još potrebno da oplovi istu rutu prije no odluči da će to biti posljednji put. Pitao se i gospodari li svojim životom, drži li sudbinu u svojim rukama ili je ona tek cvjetni vjenčić natopljen valovima kojeg nose hirovite struje slučajnosti. Tada se iznova sjetio cilja svoga putovanja, pa se tri tjedna nakon prvog ukrcaja konačno oprostio od Ćandradara i krenuo u susret cilju.

Fotografija: morguefile.com