Arhiva oznaka: smrt publike

Tomislav Brajnović: Smrt publike

U svakom slučaju mi površnošću našega intelekta živimo u neprekidnoj iluziji: tj. mi, da bi živjeli, u svakom trenutku trebamo umjetnost. Naše nas oko prikiva uz forme. No ako smo mi sami ti koji smo to oko sebi postupno dali odgojem, tad vidimo da u nama samima vlada neka umjetnička sila.
Vidimo dakle u samoj prirodi mehanizme protiv apsolutnog znanja: filozof spoznaje jezik prirode te kaže: ‘mi trebamo umjetnost’ i ‘mi potrebujemo samo dio znanja’.

(Friedrich Nietzsche, O istini i laži u izvanmoralnom smislu, Matica hrvatska, 1999, Zagreb, str. 26.)

Svjedočimo dramatičnom trenutku znanstveno-tehnološkog ubrzanja u kretanju prema apsolutnoj ‘spoznaji’, umjetnoj inteligenciji i generalnom znanju. Čovjek je na pragu uspostavljanja direktne veze s digitalnim prostorom, veze koja ukida čvrstu liniju razgraničenja unutrašnjeg Ja i vanjskog realnog prostora. Takav prodor u unutrašnje Ja predstavlja gubitak humanosti, kritičke misli, prostora slobode i mjesta otpora. Direktna veza s digitalnim znači direktnu vezu s ‘mašinom’ i onima koji su ju programirali. Komunikacija je dvosmjerna, čovjek dobiva direktan, intuitivni kontakt, mogućnost komunikacije i manipulacije softverom, igricama i aparatima, a ‘mašina’ (oni koji upravljaju njome) dobiva direktan uvid u unutrašnju misao čovjeka, u njegovu intimu. Proniknuti u misao podanika (ili neprijatelja) radi sprječavanja njegove pobune, revolucije i ‘neprijateljskog’ djelovanja, bilo je centralno nastojanje Vladara kroz povijest, a sve s opravdanjem održavanja mira i sigurnosti po njegovoj mjeri. Koristio je razne metode ucjene, mučenja, praćenja, špijuniranja, detektore laži, kamere, dronove i satelite ne bi li ostao na vlasti.

Kako na to odgovara umjetnost?

Iluzijom? S nejasnom i mutnom ‘slikom’, očekujući od publike nadopunu i čitanje, a od umjetničke kritike da joj doda neko dublje filozofsko značenje?
Umjetna inteligencija je usmjerena prema apsolutnom generalnom znanju-intelektu, ne ukida li time iluziju kao nužnost površnosti intelekta?
Uvođenje digitalne diktature algoritma i autocenzura radi izbjegavanja represije Vladara znači smrt umjetnosti koja počiva na izrazu slobodne kritičke misli.
Istovremeno taj isti Vladar ohrabruje ‘kreativnost’ u službi ‘kreativne industrije’, uljepšavanja i dizajniranja postojećeg ustroja, ali bez dovođenja u pitanje Industrije same.

Digitalni medij, kao izraz tehnološkog ubrzanja, svojom ‘čistoćom’ je, rekao bih sterilnošću, istjerao sadržaj na čistac, strši poruka. Poruka je zamijenila medij.
Ako nema poruke, medij je mrtav.

Sve manje je prepušteno publici i kritici. Nestaje iluzija, ukazuje se gola istina, u njezinom prepoznavanju je budućnost. Prošlo je vrijeme postavljanja nejasnih pitanja, vrijeme je jasnih odgovora.
Facebook (kao dominantan društveni medij, ‘javni prostor’ i ‘ulica’) ukida iluziju, sve svodi na goli sadržaj u svom svojem sjaju i bijedi, prikazuje stvari na dnevnom svjetlu, bez sjena, uz ugašene lampice i smrad ustajalog alkohola. To je razlog prezira tog medija kao neozbiljnog, neumjetničkog i nerelevantnog mjesta površne komunikacije. Izostaje svijest da je to prava slika društvenog prostora i da je on oblikovan i definiran ljudima koji ga grade. Kao da postoji neki drugi relevantniji forum i mjesto prezentacije ozbiljnih ideja i umjetnosti.
Ozbiljnosti tog foruma i razini njegovog ‘čitanja’ svjedoči važnost koju mu pridaju platforme analitike, oni koji stoje iza algoritma koji iz opuštene prijateljske sredine izvlači informacije i donosi zaključke za kasniju eksploataciju, praćenje, personalizirane političke kampanje i prodaju otkrivenih slabosti.

Suvremenom (angažiranom) umjetnošću dominiraju ‘nejasna pitanja’ i ‘neoštri odgovori’ koji ne definiraju i ne objašnjavaju stvari nego razgoropađuju protivnike, a kod istomišljenika pobuđuju egzaltirano odobravanje i ismijavanje gluposti onih na koje se umjetnički čin odnosi. ‘Troše’ teme i diskurse, nudeći površna aktivistička rješenja.
Takvo, zapravo vrlo negativno djelovanje, iščitavam i kod kolumnista, pisaca, filozofa, mislilaca, svi govore nejasno i dodatno zamućuju duhovni prostor jer nemaju ključ, kritiziraju na temelju krivih premisa ili izvlače logične zaključke iz dogmi na koje se referiraju. Kritička oštrica suvremene angažirane umjetnosti je velikim dijelom usmjerena prema religiji (i njezinom političkom izrazu) u javnom prostoru, u borbi ‘protiv’ napada ideju Boga na površnoj razini bez ulaženja u pojam i distinkcije unutar pojma, u njegovo značenje i izvorno čitanje. S druge strane afirmira tradiciju i kulturu i jednih i drugih, jer umjetnik je širok i tolerantan. Zapravo izrazito je nejasan i u toj nejasnoći lovi u mutnom, a razjarena ‘publika’ pada na to iz iritiranosti drugim površnim nejasnoćama. Odbacuje pojam jer ga je umjetnik vezao uz dogmu.
Zato je taj čvor nužno razrezati, oštrom istinom, riječju i slikom kao riječju.

Bilo bi ludo pomisliti da će ove ideje biti ozbiljno shvaćene i da će umjetnički pomak biti odmah i masovno prepoznat, bio bi to znak za uzbunu. Kretanje k čistoj ideji i direktno progovaranje bit će etiketirano kao patetika, pretencioznost, propovijedanje i moraliziranje. Umjetnički se pomak očekuje u formi, a dešava se u poruci.

Istina ili ‘ključ’ otključava sve, znanost, filozofiju, umjetnost i politiku, daje cjelovit odgovor, pod cijenu odricanja od umjetnosti ili njezinog preimenovanja.
Zar nije upravo umjetnost kroz povijest bila sredstvo formiranja nejasne i lažne slike Boga izgradivši potpuno nerazumijevanje i privid stvari, zar nije ona bila ta koja je fiksirala i ubila duh, dublje razumijevanje i unutarnju viziju?

Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti.
2. Mojsijeva 20:4

Vrijeme je krajnjeg dodjeljivanja ‘značenja tekstu (i svijeta kao teksta)’, jer to je krajnji cilj tehnološkog čovjeka i umjetne inteligencije koju razvija.
Takvo ‘određivanje teksta’ vodi do mogućeg ‘nestanka svijeta’, ako takav zaključak donese ‘digitalni Frankeštajn’ kojeg čovjek gradi ili u najboljem slučaju, do pacificiranog, lobotomiziranog čovjeka kojem je ukinuto ono najvrjednije, duh i slobodna volja. Krajnja točka apsolutnog znanja i znanstvene spoznaje u interpretaciji čovjeka je hladno mjesto apsolutne odsutnosti ljubavi.

Sigurno je jedno, povijesno nastojanje čovjeka nije bilo vođeno ljubavlju i brigom za bližnjega, nego ratom i pohlepom kao generatorima ‘progresa’, industrijske i informatičke revolucije, s konačnim ciljem ovladavanja ljudskim duhom ukidajući pobunu, ali ne protiv Boga, nego protiv Boga Čovjeka (svjetskih vladara, nove elite, nove vrste ili kiborga) koji konačno ulazi u nevidljivi kvantni oblak odakle, poput kršćanskog Boga, čita ljudske slabosti i ‘molitve’, do konačnog hakiranja algoritma čovjeka koji postaje njegovo digitalno vlasništvo i kapital.
Informacije o čovjeku i njegovim slabostima prodaje Vladaru i industriji.

Alternativa tome je, s pozicije vjere, manifestacija kvantnog Boga koji u obrani sustava kojeg je stvorio, na najvišem stupnju pobune čovjeka (dopustivši ju zbog poštivanja slobode izbora), zaustavlja degenerativni proces pada (tehnološkog ‘progresa’) prema crnoj rupi gubitka humanosti i slobodne volje kao temelja opstojnosti univerzuma.
Takav obrat proizlazi iz jednog od moguća dva odgovora na ključno pitanje ‘istine’, što je prethodilo Univerzumu, da li je svemu prethodio zakon gravitacije ili biotehnološki napredan vanzemaljac Bog?
O odgovoru na ovo pitanje ovisi ne samo umjetnost nego i život svakog pojedinca uključujući ‘umjetničku publiku’. To pitanje je kristalno jasno formulirao Stephen Hawking u svojoj knjizi The Grand Design u kojoj argumentira kako nastanku univerzuma, Big Bangu, nije prethodio Bog nego zakon gravitacije.

Because there is a law like gravity, the universe can and will create itself from nothing… Spontaneous creation is the reason there is something rather than nothing, why the universe exists, why we exist. It is not necessary to invoke God to light the blue touch paper and set the universe going.
The Grand Design, Stephen Hawking i Leonard Mlodinov, 144. str.

Zakon gravitacije (bez Boga) kao prapočetak, u interpretaciji čovjeka, vodi do neizbježne točke maksimalnog tehnološkog ubrzanja, kvantnog kompjutora i točke singularnosti s posljedicom ukidanja humanosti, razvoja umjetne inteligencije i Boga Čovjeka skrivenog u kvantnom oblaku.
Postojanje Boga, s druge strane, pretpostavlja postojanje višeg ‘plana’ i uvođenje ‘diktature ljubavi’ micanjem svega što narušava savršen božanski kozmički ustroj protiv kojeg se čovjek pobunio.

Publika

Umjetnost i publika su se, pokušajem umjetnika da ju aktivira, da ju interakcijom uvuče u rad, sve više približavale nastojeći si međusobno udahnuti život koji im je izmicao.
Umjetnost koja ne progovara o ovom dramatičnom obratu koji ukida sve do sada poznato i koji uspostavlja nove odnose, naprosto nije relevantna, zastarjela je, van fokusa. Umjetnost kakvu poznajemo je iscrpljena iznutra, formalno i sadržajno. Očekivanje promjene i izlaza iz tog mrtvila u području nove forme i novog medija je promašeno, stvari se razvijaju mimo toga. Ono što je još moguće je anticipacija i objava budućih zbivanja, vidjeti stvari prije neizbježne informatičke eksplozije, kvantnog ubrzanja i Armagedona.

Suvremena je umjetnost odbijajući dodijeliti svijetu konačno značenje došla do kraja svojeg postojanja i odnosa s publikom koju je pokušala maksimalno uključiti u umjetničko zbivanje i čitanje, ali ipak zadržavši demarkacijska obilježja i ne učinivši posljednji korak fuzije onog koji ‘(pro)izvodi’ i onog koji prima – publike.

Novi umjetnik se ponovno vraća odgovornosti autorstva progovarajući o bitnom, objavljujući konačno značenje i promjenu paradigme. Zbog takvog jasnog, eksplicitnog progovaranja koje proizlazi iz svjetonazora, tog ‘novog umjetnika’ i njegovu aktivnost publika ne prepoznaje kao umjetnost, s njom se ne slaže.
Ne vidi prostor za vlastito čitanje i prilagođavanje pročitanog vlastitom ‘oku koje smo si dali odgojem’. O tom odgoju i oku razvijenom formativnim kontekstom ovisi prepoznavanje trenutka nestanka podjele na izvođača i gledatelja, jer svatko postaje umjetnikom i publikom u odnosu na vlastito djelo preživljavanja točke konačne istine.
Promiče joj trenutak u kojem su izvođač, pisac ili umjetnik i publika ujedinjeni u čovjeku koji zauzima poziciju u odnosu na ono što predstoji.

Smrt je to ‘starog’ umjetnika i publike koji ne prepoznaju novu paradigmu prisutnosti ‘nove forme i medija’ u goloj poruci, objavi koja ne dopušta nejasno ‘pisanje’, interpretaciju i nejasno čitanje jer je ishod precizan, radikalan, apsolutan i tiče se direktno svakog pojedinca, njegovog života.

Manifest
SMRT PUBLIKE

‘Tako književnost (od sada bi bilo bolje reći pisanje), odbijajući dodijeliti neko ‘tajno’ krajnje značenje tekstu (i svijetu kao tekstu), oslobađa nešto što bismo mogli nazvati protu-teološkom djelatnošću, djelatnošću koja je zbilja revolucionarna, budući da je odbijanje određivanja značenja, na kraju krajeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza — razuma, nauke, zakona.’
(Smrt autora, esej, Roland Barthes, 1967.)

Vrijeme nejasnog ‘pisanja’, onog koje implicira, koje se skriva iza teksture i strukture medija, onog koje postavlja pitanja i ne daje odgovore, onog koje od kritike i publike očekuje svoje ispunjenje i koje ‘odbija odrediti značenje’ je gotovo.

Gotovo je s podjelom na ‘izvođače’ i ‘gledatelje’, umjetnike i publiku.
Te dvije pozicije se stapaju u jednu koja stoji u direktnom odnosu prema životu.
Svatko nosi potpunu odgovornost vlastite riječi.

Objavljujem SMRT PUBLIKE!

Predstoje dvije opcije, prva je ona koju generira čovjek i to je točka direktnog spajanja s digitalnim prostorom, trenutak ukidanja humanosti, totalne kontrole i uvida u unutrašnju kritičku misao, poticaj i namjeru. Opcija koja je izgledna, vidljiva, živimo ju, iako nesvjesni njezinog intenziteta i brzine realizacije.
Ta opcija ukida umjetnika, publiku i umjetnost jer ukida prostor slobode i uvodi cenzuru umjetnosti na razini misli, ideje.

Druga opcija je naizgled manje izgledna, ‘nije ni opcija’, nije uzeta u obzir na ‘ozbiljnoj’ realpolitičkoj razini, to je intervencija vanzemaljca Boga prekidanjem ‘progresa’ ukidanja čovjeka i mogućnosti slobodnog izbora.

U oba slučaja pojedinac stoji sam pred točkom konačnog suda, nije i neće biti gledatelj, sam mora proći konačnu lustraciju i u odnosu na nju se postaviti, onu ljudsku ili Božju.

Umjetnik u tako postavljenim odnosima nestaje, nestaje iluzija iza koje je skrivao pomanjkanje spoznaje. Čovjek je koji svojim jasnim progovaranjem, anticipirajući umjetnu inteligenciju, stiže do Apsolutne spoznaje koja predstavlja temeljnu istinu o prirodi stvari i čovjeka.
Takvim jasnim djelovanjem preuzima rizik određivanja značenja, prihvaćanja Boga i njegovih osnova – razuma, nauke, zakona.

(objavljeno na Facebooku, 22.02.2018. u 12:41)

Foto: Tomislav Brajnović