Arhiva oznaka: Smilja Savin

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Smilja Savin: Savršen neparni broj

Godilo mu je smrzavanje na palubi. Takav je on. Trudio se spojiti
nespojivo u svakoj prilici.
Oštre iglice bockale su mu lice, bura je raznosila kapljice na sve
strane. Pola sata ranije pio je vrući punč u salonu, a onda mu je dosadilo odgovarati na nametljiva pitanja gospođe Silvije koja je putovala u Split na, mjesecima ranije, zakazanu gastroskopiju. Ulcus duodeni. Ovdje, na bijeloj drvenoj klupi mozak mu je radio britko. Posegne u džep vinterice i izvadi zgužvanu kuvertu sa prozorčićem. Izvuče papir i zagladi ga dlanom.

„ZANIMA LI TE PRONALAŽENJE SAVRŠENOG NEPARNOG BROJA? PRIDRUŽI SE „EUKLIDOVOM KRUGU“, PETAK, KAVANA HOTELA „PARK“, DVADESET SATI.“

Telegram je stigao jučer popodne. Nije imao pojma tko ga šalje, ni kako su došli do njega. Ali znao je što je potraga za savršenim neparnim brojem. Moglo se sasvim točno usporediti sa potragom za novim svjetovima. Savršen parni broj je svaki parni broj koji je zbroj svih svojih djelitelja, osim sebe samog. Šest je savršen parni broj: 1+2+3=6. Potragu za neparnim je započeo Euklid prije dvijetisuće i četiristo godina. Još traje.
Biti profesor matematike u otočkoj osnovnoj školi nije neki uzbudljiv posao. Radio ga je tek četiri godine, a već je zapadao u tupost. Nije to bila matematika koju je on volio. Matematika koja je unijela red i smisao u kaos. Sigurna, nepromjenjiva, neumoljivo precizna i savršena.
Njegova majka je bila glumica. Egzaltirana, patetična, nekontrolirana. Zamamna, zavodljiva i nepodnošljiva. Nije željela oca svom djetetu, pa ga nije ni imao. Samo njih dvoje: Vanja i Glorija. Ime je dobio po ujka Vanji, zbog njene velike ljubavi za Čehova.

Bura je izoštrila slike prizora u daljini. More i nebo spajali su se u savršeno ravnoj crti. Prsti su mu trnuli od hladnoće. Prvi je put osjetio posebnu povezanost sa brojevima kad je imao tri godine. Čekali su na autobusnoj stanici. Kišica je sipila po Glorijinom crvenom kišobranu. Čvrsto mu je stezala ruku, a onda ju je odjednom ispustila. Crveni kišobran je udario o pločnik i otkotrljao se. Glorija je ležala u lokvicama vode. Ljudi su ih okružili. Stiglo je vozilo sa sirenom.
Gloriju su podigli na nosila i unijeli u vozilo.
– Povezite dječaka! Dječak je s njom! – netko je povikao.
Ležala je na krevetu s kotačićima u dugačkom bolničkom hodniku.
Čekali su nešto ili nekoga. Bosa stopala su joj visila preko ruba  kreveta. Vanja je zurio u rupe na pokidanim crnim hulahopkama i blato koje se cijedilo s ruba majčinog kišnog mantila. Zgazio je blatnjavu lokvicu i razmazao je cipelicom.

– A kako se ti zoveš? – pitala je teta u plavoj uniformi.
Rekao joj je. Pitala je koliko godina ima. Tri, odgovorio je.
– Jesi li gladan? – pitala je.
Rekla je da će mama malo ležati tu, a oni će potražiti hranu.
Stajali su ispred visokog automata sa staklenim prozorom. Teta u plavom ga je držala za ruku. Iza stakla je bilo kiflića, šarenih vrećica sa bombonima, kikirikijem, smokijem, slanim štapićima, trokutastih sendviča u foliji, sokova u tetrapaku i još svašta.
Teta je iz džepa izvadila kovanice i rekla – Biraj.
– Sedamdeset tri – pročitao je broj ispod vrećice slanih štapića.
Povukla ga je za ruku. Podigao je glavu, gledala je odozgo u njega.
– Ponovi, molim te. Reci mi ŠTO želiš?
– Slane štapiće.
Malo je šutjela, a onda ga opet pitala koliko ima godina. Tri, ponovio je. Ubacila je kovanice. Vrećica slanih štapića je pala u pretinac. Zavukao je ruku pod staklena vratašca i izvukao je. Grickao je štapiće i u sebi brojio: sedamadeset tri, sedamdeset četiri, sedamdeset pet…
Strah je polako nestajao.

Na palubi se mračilo. Drhtao je od hladnoće.
– Profesore, a što ćete vi činit’ u gradu? – dočekala ga je gospođa Silvija u salonu.
– Idem na jedan sastanak.
– Ooooo….da nije jubavni? – vragolasto nastavi.
Nasmiješio se i ostavio je bez odgovora. Što ona može znati o ljubavi prema matematičkim zagonetkama?
Ulazio je u zadimljeni prostor kavane i nestrpljivo očima tražio poznata lica. Morao je biti netko poznat, taj misteriozni pozivatelj. Čudna kabaretska muzika je popunjavala žamor gostiju. Glorijino teatarski našminkano lice izdvoji se iz gomile. Ustala je, pružila ruke prema njemu, smijući se.
– Što sam vam rekla? Samo je jedan način da ga dovučemo u grad!
Matematika!
Gomila se cerekala i klicala:
– Sretan rođendan, Vanja!
Majka mu se unijela u lice. Vidio je trag vatreno crvenog ruža na njenim porculanskim zubima.
– Znam, dvadeset sedam nije savršen neparni broj. Ali je tvoj rođendan.
Gomila je zapjevala: „Happy Birthday to You……“
– Profesore, profesore, budite se, stigli smo! – odnekud je zazivao glas gospođe Silvije.

Fotografija: cohdra @ morgueFile free photos

Smilja Savin: Tarot majstor

Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.
– Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? – ljutila se Danijela.
– Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte!
– Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat!
– Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.
Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.
Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi. Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, paratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomisli kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata. Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.
– Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?
Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi. I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresijecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.
– Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? – pitala je Danijela.
– Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako, draga moja dječice?
Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk „mmmrrrrnjaaauuuu“, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao „makakvaljepotica“.
– Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta – reče gospođa Leonarda.
Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno „glupan!“. Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti:
– Ha, šta sam ti rekla, Satane!
Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.
– Stiže čaj, teta! – ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana.
– Teta, oćeš nam gledat tarot? – umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.
Starica se nasmijala.
– A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!
Danijela pogleda Tanju upitno.
Gospođa Leonarda odjednom zazove:
– Pjerino, Pjerino!
Nešto zašuška u hodniku, zatoptaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane majmun!
Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavije dugački rep o naslon stolice i zamahom skoči na stol. Okruglim očicama zazvjera uokolo i iskezi zube.
Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promiješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.
– Luda! – objavi starica.
– Šta to znači, teta? – Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom Lude.
– A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav. Tebi je samo do zabave, je li tako? – smijala se gospođa Leonarda.
Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmiješi.
– Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu – starica pruži špil prema majmunčiću.
Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.
Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce… Padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.
Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.
– Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život – govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kezio zube.
Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.
Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota predskaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.
Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.
Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.
Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo predskazano.
Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.
Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa. Ostavio je teti Pjerina, majstora tarota.

Smilja Savin: Kraj priče u sobi 205

Ležala je u grudnjaku i gaćicama, spuštenih kapaka i osluškivala tiho brujanje velikih krila stropnog ventilatora. Nije htjela paliti klimu, njeni sinusi je nisu podnosili. Vrućina je bila gotovo tropska, nije pomoglo ni zamračivanje hotelske sobe, ni votka razblažena juiceom iz frižidera u sobnom baru.
A nisu pomagale ni zmije koje su gmizale njenom glavom.
Čekala ga je već satima. Čekala ga je u stvari, kad zrelo razmisli, već godinama.
– E, pa, čekanju je došao kraj – izgovori naglas praznoj hotelskoj sobi.
Trgne je iznenadno zujanje mobitela na noćnom ormariću. Pogleda ime na displeju.
– Hej, Romana, dušo, što je bilo?
Slušala je.
– Pa rekla sam ti već. Sutra se vraćam…. Ne, ne, ne mogu stići obavljati šoping. Romana, prestani! Dobro, dobro… Ne, ovdje pada kiša… Ne govori mu to! Razgovarat ćemo o tome kad se vratim… Pusa!
Zaklopila je slušalicu mobitela i sjela na rub kreveta. Nekoliko trenutaka promatrala je svoja bosa stopala. Nisu to više bila stopala koja bi netko poželio ljubiti.
Ustane i priđe okruglom stoliću pored prozora, dohvati svoju Samsonite torbu, rastvori je i izvuče spis u žutoj fascikli.
Vrati se do kreveta, sjedne i raširi fasciklu po krevetu. Sve je ona profesionalno, tajnički posložila, cijeli spis: pozivi, zapisnici, rješenja, žalbe, računi, uplatnice, kronološki.
Spis je bio bomba. Tempirana bomba, koja će njemu eksplodirati u lice.
Kapljica znoja joj se cijedila niz vrat i kliznula u brazdu između dojki.
Uzdahnula je i na trenutak se srdžba, koja ju je držala danima, raspline. Ramena joj se opuste, očaj se diže negdje iz sredine prsiju i čeličnim stiskom je stegne za vrat.
Danas je dvadeseta godišnjica Draganove pogibije. Neke se stvari nikad ne mijenjaju. Svaki bljesak sjećanja na njega, ma kako nasumičan bio, uvijek izazove pustoš u njoj.
Zapita se zna li on koji je danas dan? Sjeća li se još Dragana?
Prevali se na bok, noge joj ostanu visjeti preko ruba kreveta. Do nje je ležala žuta fascikla na kojoj je pisalo Predmet Zamlatica – 20.000 m².

***

Kucanje na vratima je prene. Nije imala pojma kad je zaspala. Ogrne se tankim svilenim ogrtačem, brzo sklopi spis i gurne ga u torbu, povuče patentni otvarač i krene prema vratima.
– Da?
– Ja sam, otvori!
Otvori vrata. Janko uđe pored nje, nagne se s namjerom da je poljubi u obraz, ali onda se predomisli, mahne rukom kao da nešto rastjeruje, odloži torbu na stol i sjedne na krevet.
– Ipak si uspio doći.
– Mogu ti reći da me koštalo truda i živaca! Ne znam čemu takva hirovitost? Što gori?
Nije mu ništa odgovorila, pripalila je cigaretu i sjela za stolić. Šutke ga je promatrala. Olabavio je kravatu, raskopčao dva dugmeta na košulji, izuo skupe kožne cipele i izvalio se na krevet, savivši ruke pod vrat.
– Kako je Natka?
– Nije dobro, sve teže se kreće. Bolest napreduje usprkos interferonu. Znaš i sama, nema tu pomoći.
– Jadna Natka, jadna ja, sretan ti!
– Što ti to znači? – podigne se naglo u sjedeći položaj.
Tišina, otpuhne kolut dima iznad glave i isprati ga pogledom.
– Slušaj, razumni smo ljudi, nismo djeca. Čemu ovakvo ponašanje? Svemu dođe kraj, pametna si ti, znaš to dobro. Uostalom, ti nikad nisi bila zaljubljena u mene, ponavljala si mi to godinama. I što sad? Nećemo valjda radit teatar oko toga?
Gledala ga je s ledenom mržnjom.
– Znaš li koji je danas dan?
– Koji je dan? Zašto? – uznemireno joj odvrati.
– Danas je dvadeset godina da je Dragan razbio lubanju na tvom brodu.
– Oh! Čekaj, čekaj… Da, stvarno. Ali, stani… kakav je to ton? Što želiš reći?
Ugasila je cigaretu u staklenoj pepeljari, ustala, došetala do kreveta i sjela. Gledala je Janka u oči i rekla:
– Imam jedno pitanje za tebe. Mogu li dvoje dugogodišnjih ljubavnika, dvoje, takoreći, suučesnika u „zločinu“, iskreno, bez pretvaranja i laganja, razgovarati? Što misliš, mogu li?
Zjenice su mu se širile, izvukao je ruke ispod vrata, polako se pridigao, leđima naslonio na uzglavlje kreveta i tiho rekao:
– Mogu pokušati.
Kimnula je glavom i nastavila:
– Jedna me stvar zanima? Ali, molim te, iskreno. Jesi li ti mene volio?
Gledao ju je ravno u oči:
– Znaš da jesam. Bezumno, beznadno, luđački, od prvog dana kad te Dragan doveo u „Kockicu“. Zašto? Ne znam odgovor. Već sam volio Natku, ali ono što sam osjetio kad sam tebe upoznao ne može se ni sa čim porediti. Tu groznicu, usijanje, bol, jedva preživiš. Valjda se zato tako rijetko događa. Najiskrenije.
Lagano je pomicala glavu lijevo-desno i smješkala se.
– Znači, ono lomljenje mog otpora, vrebanje, postavljanje zamki, razapinjanje mreža, to nije bio puki lovački nagon?
– Kako me to uopće možeš pitati? Tada je to bilo pitanje života i smrti, za mene.

***

Odnekud, kroz teški, užareni, popodnevni zrak doplovi u sobu zvuk glazbe. Slušali su opčinjeni, taj iznenadni, ritmični zvuk kubanskog bolera. Sklopila je kapke i spustila se leđima na vrelu plahtu, pustila je da je glazba ljuljuška, jedan kratki trenutak. Janko je ispružio ruku i vanjskom stranom prstiju prešao lagano po njenom ramenu. Šaptao je:
– Mislim da je ono što me očaralo na tebi bila koža. Gledao sam te satima i pokušavao pronaći mrljicu na tvojoj koži, madež, ožiljak, pjegicu, bilo kakvu nesavršenost. Imala si mramornu kožu Berninijeve Daphne.
Naglo se ispravila i ustala.
– Kažeš mi, ako te dobro razumijem, da je sve to bilo pitanje estetike? Mramorna koža? I gdje smo sad? Popucala koža od mramora i ispod nje se pojavila ljudska, naborana, pjegava. Kako nezgodno! Kako neestetski!
Bijesno je sijevala očima. Janko je zbunjeno uzdahnuo:
– Ajde, lijepo mi reci, što ti u stvari hoćeš od mene? Kud vodi ovaj razgovor?
Naglo se ohladila i bez odgovora zaputila u kupaonicu. Nakon nekoliko minuta izišla je obučena u elegantnu bijelo-modru haljinu bez rukava. Izgledala je vrlo zgodno. Navukla je modre sandale koje je izvukla ispod kreveta, rukama skupila kosu u rep i učvrstila je zlatnom kopčom. Dohvatila je svoju Samsonite torbu sa stola i rekla:
– Ovo će potrajat. Ne želim ostati bez cigareta. Spustiti ću se do kavane. Možda popijem kavu. Ne želim da ideš sa mnom. Čekaj me ovdje.
Izišla je i zalupila vrata.
Janko je zamišljeno protrljao nos, popravio jastuk, okrenuo se na bok i sklopio oči.
– Strpljivo s ludom babom, vidjet ćemo što hoće – mrmljao je.

***

Jedva se suzdržala da ne prasne u smijeh. Kakav je ovo komedijaš? Bijelo laneno odijelo, panama šešir, među zubima kubanska cigara. Ustao je od stola, podigao rukom šešir i poput Hidalga iz pikarskog romana, uz teatralan naklon, poželio joj Buenas tardes, señora.
Lagano je kimnula glavom i produžila nekoliko stolova dalje.
Espresso joj nije popravio raspoloženje. Nervozno je pušila i iz torbe izvukla spis. Listala je uredno složene papire i prisjećala se tijeka događaja.
Janko nije nikad spadao u skupinu odvjetnika koji boluju od viška skrupula. Znao je on precizno odmjeriti kako ne postati ozloglašen, a ipak ugrabiti dobru priliku na rubu zakona.
Svjedočila je tome puno puta, osamnaest godina mu je bila tajnica.
Tajnica i ljubavnica, dobitna kombinacija.
Zatvori spis i vrati ga u torbu. Pogledom pređe po kavani. Hidalgo je čitao novine. Djevojka kratke plave kose gladila je rukom kutiju s violončelom i ispijala svoju ledenu vodu s mjehurićima. Starica u izblijedjeloj ljetnoj haljini, koja je nekad, možda u prošlom stoljeću, vrištala bojama, predano je vrhovima prstiju skupljala zamišljene mrvice po kavanskom stolu. Čovjeku za njenim stolom su se slijevali potočići znoja niz čelo i na jeftinoj sintetičkoj majici pravili krugove pod pazuhom.
Pogled na stari par je snuždi. Okrenula je glavu. Kroz kavansku arkadu vidio se isječak mora i trajekt za Supetar. Brod. Dragan.

***

– Probudi se! Hej! – zovne ga nestrpljivo. – Ovdje si s razlogom, a taj nije da se naspavaš!
– Mmmmrrrr…. – Janku se rasprsne mjehurić pljuvačke u kutu usana.
Naglo sjedne i izgubljeno pogleda oko sebe.
Odbaulja u kupaonicu.
Veronika je najprije čula potmulo zujanje, a zatim ugledala upaljeni displej Jankovog mobitela. Brzo stavi naočale i pogleda ime na zaslonu. Barbara. U tom trenutku Janko otvori vrata kupaonice. Zgrabi mobitel, okrzne je pogledom i vrati se u kupaonicu.
– Ma užasna sparina…znaš kako je ljeti na kontinentu…sad imamo pauzu, ali brzo nastavljamo raspravu… Ne, ne vjerujem, nećemo biti gotovi… Sutra, ja mislim … Kupaš li se?… Ne, ne, tu ćemo staviti rukohvat duž cijele ograde… ma znaš kako to izgleda…drveni, naravno, glatki, poluzaobljeni… Taman za tvoju malu šaku, ljubavi… Volim te… Jedva čekam….
Mučnina joj se penjala iz želuca u grlo, učini joj se da će povratiti.
Čula je kako cmače zrak i trenutak potom vratio se u sobu.
– Koji si ti kreten – reče s gađenjem. – Usput, je li Barbarin razvod završen? Jeste li uspješno sjebali smušenog doktora „profesora Baltazara“? Je li mu slatka Barbie otela stan ? Mislim, ne bi nikako bilo zgodno da joj ti kupuješ novi, zar ne?
Ispustio je težak uzdah, kao čovjek kome je svega dosta.
– Veronika, draga pri-ja-te-lji-ce, ne muči svoju mudru glavu trivijalnim pitanjima. Ti nemaš razloga biti nezadovoljna materijalnim ishodom našeg dugogodišnjeg partnerstva, je li tako? Romana i Rafael su završili fakultete uz pomoć barba Janka, stan si uspjela priskrbiti svojim radom u mom odvjetničkom uredu, a ja sam uvijek prema tebi bio galantan. Ovo je u stvari, da parafraziram dobrog starog Bogeyja, kraj jednog divnog prijateljstva. No hard feelings, može?
Pokušao ju je zagrliti.
Krajnjim naporom se suzdržala da ne zaurla, izmakla se, a onda bezglasno zaplakala. Niz lice su se cijedile suze i probijale kanjone kroz skupi puder.
Janko je bio zatečen. Ruka mu je ostala podignuta u nedovršenom zagrljaju.

***

Prestala je plakati, nadlanicom obrisala slinavi nos, okrenula se prema njemu.
Pogledom je sjekla Janka poput laserskog noža.
– Prijateljica? Tebi? O ne, ne. Ti si jednom imao prijatelja koji je, vidi sretne okolnosti, poginuo nesretnim slučajem i čiju si izbezumljenu udovicu pretvorio u svoju besramnu sluškinju u poslu i u krevetu.
Ustala je, prišla stolu i iz torbe izvukla žutu fasciklu.
Janko je sad čekao, usredotočen.
– Vrijeme je da podvučemo crtu pod naš slučaj i rekapituliramo ga. Sjećaš se slučaja Zamlatica? Da ti osvježim pamćenje: dvadeset tisuća kvadrata neobrađene zemlje na Braču, koje si prijevarama, potkupljivanjem svjedoka, vještaka i sutkinje, oteo zakonitim nasljednicima u Argentini i preveo sebi u vlasništvo. Sjetio si se opljačkanih Jakšića iz Buenos Airesa, koje si proglasio mrtvima?
Netremice je piljio u žutu fasciklu.
– Što je to? Odakle ti to?
Smješkala se:
– Ovo ti je fotokopija spisa Zamlatica, a original sam pospremila na sigurno.
Pocrvenio je i stisnuo čeljust.
– Sad ćemo pregovarati. Za početak ćeš meni darovati tu zemlju ili ću ja spis dostaviti istražiteljima Uskoka. Moram ti pojasniti. Nikakva zemlja, ni bogatstvo ne mogu sprati prljavštinu s mene i mog života. Nemam ja tih iluzija. Međutim. Tebe mogu od sada pa dok me bude volja držati za jaja. Tko zna, možda ovo bude moj jedini zahtjev. Možda mi se zgadi petljati se s tobom unedogled. Vidiš, ostavila sam ti tračak nade. Shva… hrrrrrr….
Prije nego je završila rečenicu Janko je skočio na nju, zgrabio je rukama za vrat. Pali su oboje na pod. Ležao je na njoj i stezao je sve jače. Hroptala je, tukla ga šakama, lamatala nogama i koprcala se. Lice joj se bojilo tamnom crveno-modrom nijansom, oči je razrogačila.
Bijesno i s mržnjom je siktao, daveći je:
– Mene ćeš držat za jaja? Ubio sam Dragana da te se dokopam, a sad ću te se zauvijek riješiti! Čuješ li me, ja sam ga ubio!
Bilo je to zadnje što je čula prije nego se crnilo pred njom osulo malim zvjezdicama i potom zgasnulo.
U susjednoj sobi hotela Bellevue Hidalgo je zubima stezao kubu, uha prislonjenog uz zid.

Fotografija: Tamara Modrić