Arhiva oznaka: Slavoj Žižek

Tomislav Brajnović: Aftermath! (Zalazak Sunca za Čovječanstvo ili Zora Hrabrog Novog Svijeta?)

Sve ono o čemu govore Nietzsche, Roland Barthes, Žižek i drugi zorno razotkriva fatalnu grešku filozofije, umjetnosti, književnosti, civilizacije općenito. Postavili su se u odnosu na krivu premisu, crkvenu interpretaciju, laž. Njihov zaključak je logički točan, kao što je to i ovaj Berardijev, ali lažan jer se oslanja na dogmatsku laž.
Svoju filozofiju su utemeljili na humanizmu izgrađenom na ruševinama Crkve.
Njihova filozofija nema nikakvog doticaja s kršćanstvom, tako da se direktno s njim nisu ni sukobili.
U toj činjenici leži potencijal razvoja ljudske misli, izlaz iz ‘slijepog crijeva’.
Roland Barthes u eseju ‘Smrt autora’ piše, citiram:
‘Tako književnost (od sada bi bilo bolje reći pisanje), odbijajući da dodijeli neko ‘tajno’ krajnje značenje, tekstu (i svijetu kao tekstu), oslobađa nešto što bismo mogli nazvati protu-teološkom djelatnošću, djelatnošću koja je zbilja revolucionarna, budući da je odbijanje određivanja značenja, na kraju krajeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza — razuma, nauke, zakona.'(Smrt autora, esej, Roland Barthes, 1967.)(upućujem na manifest Smrt publike kao odgovor na Barthesov esej).
Nietzsche i Žižek govore o smrti Boga, Nietzsche u smislu nestanka Boga kao autoriteta u društvu i s njime povezanih vrijednosti, mjerila stvari, dok Žižek opetovano u raznim kontekstima s velikom uvjerenošću argumentira kako je Bog izgubio vjeru sam u sebe jer je na križu Krist, kako to Žižek zaključuje, pokazao sumnju u sebe samog kad je rekao ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’
Umro je na križu sam, time je po Žižeku umro i Bog. No, niti njemu, a niti ostalim filozofima nije palo na pamet da je to obična floskula jer je temeljena na dogmi o Bogu kao Trojstvu. Nije ih briga, jer ionako Boga nema, nije im bitno što je to prava nauka ili prava vjera, iako se Buden u jednom tekstu pozivao upravo na Vraćanje vjere u vjeru. No, iz direktnog kontakta znam da ga eksplicitno nije zanimala prava vjera, nego samo njezina lažna manifestacija, nacionalizam.
Davno sam napisao da sva Žižekova filozofija pada upravo iz tog razloga, jer se temelji na laži da je Bog Trojstvo.
Isto se događa i Berardiju, i on kreće od konstatacije kraja ‘teološkog determinizma’, na tom kraju gradi svoj misaoni konstrukt. Gradi na laži. To čine i svi drugi koji se sprdaju i trijumfalno naslađuju nad crkvenim nonsensom, njihovim izvrnutim dogmama, preko tih dogmi se obračunavaju i s pojmom Boga i tu su se grdno prevarili.
Nikad nisu upoznali pravo značenje pojmova, ne znaju kako stvari stoje, ali šibaju otrov i održavaju povijesnu prijevaru, na njoj grade svoj ugled i ego.
Svima njima nedostaje odgovor jer svi oni odgovor vezuju uz stanje krize, ispada da bi po njima kriza trebala biti trajno prisutna kako bi i solidarnost bila trajna. Podsjeća na ideju konstantne revolucije, revolucije koja nikad ne prestaje (Lotta Continua).
O tome kako se stvari neće vratiti u ‘normalno stanje’ koje je prethodilo krizi, govore Žižek i Srećko Horvat, zaključuju isto, no ne daju odgovor na čemu bi se trebala temeljiti društvena solidarnost jednom kad nestane krize, kako trajno generirati nužnost solidarnosti, kako je održati?
Opcije su sveli na dvije, obadvije smještaju u ruke čovjeka, s time da je potpuno iracionalno očekivati da će čovjek izabrati onu drugu, korisnu.
Oni koji prate zbivanja u SAD-u znaju da je Sanders odustao od utrke za predsjednika, a Biden nema šanse, ako bi on uopće i predstavljao neku promjenu u odnosu na Trumpa.
I to sve ako se izbori uopće održe.
Mislim da postoje veliki izgledi da se zbog produžavanja krize oni ne održe i da sadašnji predsjednik ostane na vlasti, ako ne on, onda ta ista politika.
IZUZETNO VAŽNO: Iz odustajanja Sandersa može se iščitati bitna činjenica da je od uspostavljanja nekog pravednijeg, ‘utilitarnijeg’ društva odustala njegova demokratska baza, stranka koje je trebao biti kandidat.
Znači u SAD-u se obadvije opcije udaljavaju od nekog utilitarnijeg i pravednijeg društva i to je ono što je Žižek stalno ponavljao, a ljudi su se čudili, ponavljao je da je problem u Clintonici (kao izrazu Demokratske stranke), a ne Trumpu. Problem je u nepostojanju alternative koju zaziva ljevica, DiEM25, u ovom tekstu i Berardi.
Mislim da ne treba objašnjavati zašto su SAD referentna točka, zašto pišem o njima i zašto je bitno što se tamo događa, kako će se tamo razvijati situacija. Radi se o svjetskom policajcu i vojnoj sili, vodećoj ekonomiji, svjetonazorskom, kulturnom i civilizacijskom Dominatoru, onome tko diktira svjetske tokove, odlučuje o ratu i miru.
Opisana situacija u SAD-u ukazuje na nepostojanje opcije koja bi podržala potencijal nekog pozitivnog procesa, situacija koja je u blažem ili gorem obliku prisutna i u ostatku svijeta. Stvari se kreću u obrnutom smjeru od onog željenog, kreću se u smjeru diktature, represije, ksenofobije, zatvaranja, egoizma. Umjesto solidarnosti na djelu je spašavanje ‘vlastite guzice’ kupovinom oružja i toalet papira.
To je mentalna razina baze, ‘proletarijata’ na kojeg računa ta ‘revolucija’.
Takav utopijski ‘utilitarni’ proces bi podrazumijevao i ukidanje represije, nešto što je nemoguće uopće i zamisliti, jer ne treba smetnuti s uma da to što je virus trenutno uveo moratorij na sve druge goruće problematike ne znači da su ti problemi, poput izbjeglica ili migranata, rasizma, ksenofobije, ratova, vjerskog fundamentalizma, nuklearnog i bio-oružja, itd., nestali.
Micanje represije bi u ovom trenutku značilo kaos tako da je represija tu da ostane i pojačava svoj stisak proporcionalno dubini duhovne rupe i svemu onome što iz nje proizlazi. Tu je da spriječi mogući budući kaos koji bi mogao proizaći iz prijetnje poput ove. Ova prijetnja omogućuje nesmetani i ničim uvjetovani ‘rad’ represiji u neodređenom razdoblju koje slijedi, čak uz populističku formulaciju ‘nužnosti privremenog ukidanja slobode i demokracije’.
Ako i kad ta represija utjelovljena u SAD-u padne, bit će to znak početka Velike nevolje kakve nije bilo od postanja svijeta, niti će je više ikada biti.
Oni koji plasiraju nadu u neko novo korisno društvo naprosto lažu, tj. iznose hipotezu za koju znaju da nema ni najmanje šanse zaživjeti. Takav razvoj nema potencijal, prvenstveno u narodu koji je isprazan, krivih vrijednosti i prioriteta, većini koja želi čuti prazna obećanja, da joj netko kaže kako će sve biti dobro, čak ljepše i bolje nego prije, a oni će biti sretni, zadovoljni i moći će nastaviti sa svojim uobičajenim životima.
To će poslušati, kao što se to sluša svugdje, uključujući i kod nas.
Oni koji pažljivo prate razvoj Berardijevog teksta, uočit će da je krenuo od Renesanse i Humanizma, od odbacivanja ‘Teološke determiniranosti’ temeljene na Crkvenoj dogmi i praksi.
Zato u svim kasnijim opcijama koje argumentira u tekstu nedostaje bitna premisa, ‘opcija koja nije opcija’, taj faktor ‘Teološke determiniranosti’ jer misli (kao što to misle i svi drugi poput njega) da su je se riješili još u Renesansi ili Modernizmu. Riješili su se samo dijela jedne sjene, površine izražene u religioznom i crkvenom fašizmu koji od samih početaka nema nikakve veze s prirodom stvari i kršćanstvom.
Jedina poveznica je uzurpacija i zagađenje pojma kroz ubrizgavanje laži u ljudsku misao, emocionalnom ucjenom, generiranje duhovne rupe, vakuuma kojeg sad zauzima, ispunjava, ne Islam, nego Tehnokracija.
Pripremaju teren za objavu ‘Mira i Sigurnosti’, lažni optimizam i obećanje u zraku, bez temelja, u vakuumu.
O tome pišem sada, anticipiram, ali bit će kao da nisam napisao, svi će, većina, povjerovati u tu laž, jer žele da to bude istina. Projiciraju vlastitu prazninu u lažnu budućnost.
Ovaj tekst neće dobiti priliku objave na e-flux-u ili nekoj drugoj relevantnoj platformi jer je dogmatski sistem tu mogućnost isključio već u Renesansi, a kasnije samo nadogradio obrambenim mehanizmima protiv istine.
Berardi je lažan prorok, otupljuje oštricu, razvodnjuje prijetnju, daje lažnu nadu u situaciji bez alternative, kao izbor nudi samo čovjeka.
Vječno ništavilo ne proizlazi iz virtualnog, ono mu prethodi, ne može se posljedica optužiti za uzrok. To je Crkva pokušala napraviti s Komunizmom, prebacivanjem krivnje na posljedicu. To ne ide.
Tako da ni posljedica, ova ogromna kriza u razvoju, ne može tražiti izlaz u vlastitom uzroku.
Svi ti veliki mislioci konstantno inzistiraju na distinkciji pojmova ‘fizičke’ i ‘socijalne udaljenosti’, u pokušaju afirmacije socijalnog zbližavanja i solidarnosti.
Dijagnosticirali su virus kao faktor fizičkog odvajanja, ali ni u najmanjoj mjeri nisu ukazali na faktor zbližavanja.
Koji je taj društveni (međuljudski) faktor zbližavanja, na kojoj osnovi bi trebao nastupiti taj ‘Novi svijet’ kojeg sramežljivo priželjkuju, ali ne vjeruju u njega?
Naravno da će u konačnici i oni doći do zaključka da je taj nužan agens Ljubav ili strast (vidi Radikalnost ljubavi, Srećko Horvat), ali nemaju ni najmanju ideju kako je rasplamsati, na čemu je temeljiti, kako je održati.
Zato imamo desnicu koja želi ponovno prizvati Crkvu, istu onu koja je generirala duhovnu prazninu i ubila Boga, kao što je i Krista kao mrtvog držala i drži na križu.
Najdalje u naslućivanju nužnosti tog kršćanskog temelja je došao Žižek koji se u jednom trenutku definirao ‘kršćaninom ateistom’. No, to definiranje je jalovo, jer želio bi preuzeti kršćanske vrijednosti bez vjere u Boga.
To ne ide.
U njihovim filozofijama nedostaje bitna opcija, ključ razumijevanja, tako da je velika vjerojatnost da će se s ‘teološkim determinizmom’ suočiti kad to bude kasno.
Berardi ne nudi suštinu, barata uvidom na razini generičkog intelektualca, onime što je vidljivo mnogima, dobro to artikulira, ali ponavlja isto ono što govore Žižek, Horvat, Varoufakis, Chomsky, Harari, svi oni dubinski znaju što predstoji, ali ipak nude populističku nadu, govore ono što narod želi čuti, nemaju što prizvati jer su sve vrijednosti ukinute, nema ih tko prenijeti.
Tekst mu je ‘wishfull thinking’, na razini emotikona, Crvenog srčeka.

Komentar uz tekst “Beyond the Breakdown: Three Meditations on a Possible Aftermath” by Franco “Bifo” Berardi

Tomislav Brajnović: Gledanje u prošlost kao u budućnost (esej)

Les Demoiselles d’Avignon

Nedavno sam na nastavi iz kolegija Teorija prostora studentima pokazao sliku Les Demoiselles d’Avignon Pabla Picassa iz 1917., kao primjer uvođenja 4. dimenzije, vremena, u klasični trodimenzionalni ‘Euklidski prostor’. Istovremeni pogled iz više rakursa, pokret, relativnost…

Pitao sam ih u jednom trenutku kako vide sebe u odnosu na tu sliku, da li je vide u budućnosti ili u prošlosti. Pogledali su me u čudu i rekli ‘pa u budućnosti, profesore’, misleći vjerojatno na neki formalni doseg kroz vještinu i zanat koji akademskim obrazovanjem trebaju dobiti.

Tada sam shvatio koliko je bitna orijentacija koju sam slikovito objašnjavao okrenutošću umjetnika povijesnom zidu, budućnosti i pokušaju proboja te barijere. Povijest umjetnosti sam vidio kao leđima okrenutoj zidu, s umjetnošću koja nastaje u trenutku gledanja u mrtvom kutu i s jasnijom slikom što je udaljenost veća. Zagledanost u povijest nije problem samo formalnog izraza nego propuštanja sadašnjosti i budućnosti, odsustvu uvida u zbivanja koja prolaze mimo našeg pogleda, realnosti koju ne prepoznajemo. Velik dio umjetničke kritike, a pogotovo akademska zajednica, zagledana je u tom povijesnom pravcu očekujući formalni proboj, dok se on dešava u području poruke.

Pogled unazad je opća paradigma, stanje stvari, umjetnost je tu metafora. On proizlazi iz neprepoznavanja trenutka, nesposobnosti čitanja i prepoznavanja fokusa zbivanja, dogmatizma, neprepoznavanja fronte na kojoj se bije glavna bitka.

O tome se danas radi, o orijentaciji i prepoznavanju. Nakon potrošenog prosvjetiteljstva, revolucije, modernizma i suvremenosti vratili smo se u eru religije koju potvrđuje Trump spuštanjem ‘Novog Jeruzalema’ u onaj stari. Religija je zamijenila politiku. Suvremena misao se ne okreće s prevelikom pažnjom tom tektonskom potresu, jer ga vidi u prošlosti, u vremenu starog Izraela, kralja Salomona, kamenog hrama i ne prepoznaje duboke implikacije koje takav obrat (ili povrat) ima, vidi ga kao ludost alternativne činjenice vrijedne našeg prezira i ismijavanja. Na reakciju UN-a treba gledati samo kao na početni otpor i nepriznavanje duhovnog obrata koji je učinjen.

S druge strane, paralelno s ‘morfološkim’ zbivanjima koja su u ovom kontekstu ‘decoy’, odvraćanje pozornosti, odvija se presudna revolucija u ljudskoj povijesti, na rubu smo proboja granice koja čvrsto odvaja čovječje unutrašnje Ja od vanjskog prostora.

Kroz povijest je zao čovjek u službi ‘nevidljivog Zloga’ pokušavao izvući ‘istinu’ iz Čovjeka koristeći razne metode. Zanimala ge je unutrašnja misao, želio je dijagnosticirati i iščitati otpor, pobunu i revoluciju, otkriti izdajicu i špijuna, ‘spavaća’ ili bombaša prije nego li se raznese. Želio je uči u ‘teroristički um’ svojeg neprijatelja.

Čupao je crijeva, rezao, žario, palio, vješao, utapao, prijetio, ucjenjivao, prisluškivao, opijao, koristio serum istine, elektrošokove, detektore laži, u konačnici ‘inteligence’, analitiku, praćenje, kamere, dronove i satelite, sve s ciljem otkrivanja protivnika ‘mira i sigurnosti’ kako ih je on zamislio, vlastite sigurnosti i sistema po njegovoj mjeri.

Taj proces ulazi u terminalnu fazu s krajnjim ciljem probijanja granice unutrašnjeg Ja, uspostavljanja ‘direktnog linka’ s digitalnim prostorom, čitanja čovjekove misli i otpora koji iz nje proizlazi.

Dalje od toga nema. Radi se o ukidanju mogućnosti pobune, ukidanju slobodne volje, unutarnjeg otpora i individualnosti kao platforme za moguću promjenu i revoluciju, a sve u cilju zadržavanja postojećeg stanja stvari i učvršćivanja vladara.

Diktatura ljubavi

Tome je suprotstavljen kvantni Bog, inteligentna ljubav, koji od samih početaka ima pristup mentalnoj aktivnosti čovjeka koju jasno i dubinski čita, no, ni na kraj pameti mu nije dirati u tu slobodu nekom intervencijom, lobotomijom, resetiranjem ili ‘switch-om,’, pretvaranjem u zombija, isključivanjem mogućnosti izbora i pobune, uvjetovanjem njegove naklonosti, prisilom. U to ne dira jer je slobodna volja jedan od temelja univerzalnog zakona držanja stvari na okupu, duhovne gravitacije, ljubavi.

U trenutku ‘singularnosti’, ruba propadanja u crnu rupu, neposredno pred probijanje čovječjeg ‘duha’ morat će intervenirati u obrani čvrstih zakona koje je postavio, morat će intervenirati i uvesti ‘diktaturu ljubavi’ radi obrane onih koji su izabrali živjeti u skladu s optimalnim univerzalnim zakonima, bez želje za njihovim probijanjem i rušenjem.

To je taj ključni trenutak manifestacije Boga i drugog dolaska Logosa, Krista, kao Kralja Nebeskog Kraljevstva, silaska Novog Jeruzalema, trenutak u kojem Bog prekida tehnološki pad ukidanja čovjeka kakvim ga je stvorio.

Bez tog prekida nitko ne bi opstao iz jednostavnog razloga ukidanja duha kao mjesta otpora.

Matej 24:22: ‘I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. Ali zbog izabranih skratit će se ti dani.

Sloboda izbora će ponovno biti između života i smrti, prihvaćanju univerzalnog kozmičkog principa i života u skladu s njime ili pobune s pokušajem uspostavljanja tehnološkog sintetskog života i ljubavi, simulakruma ispražnjenog životnih vrijednosti s perspektivom smrti.

Diktatura ljubavi radi sprječavanja ukidanja unutarnjeg prostora slobodne volje, jer bi tim ukidanjem nestao otpor i zazivanje promjene, ne bi se imao tko buniti. U tome Bog ovog svijeta, pali anđeo, Sotona, vidi jedinu šansu svog opstanka, u ukidanju ljubavi i uspostavi lažnog mira i sigurnosti nad ljudima bez duha.

Drvo spoznaje

Radi potpunog razumijevanja vremena nužno je pogledati u žižu nastanka čovjeka kakvog poznajemo.

Krenut ću od riječi zapisanih u knjizi Postanka 2:15:17: ‘Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’

Iz ovog izvještaja proizlazi zaključak: čovjekova perspektiva vječnog života na zemlji, u Edenskom vrtu kojeg obrađuje i čuva, uvjetovana je time da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla.

Ispravnim čitanjem šireg konteksta jasno je da se radi o poslušnosti Božjim zakonima, o priznavanju autoriteta ‘prirode stvari’ kakvom ju je Bog stvorio na dobrobit čovjeka i univerzuma. Radi se o poštivanju granica slobode, zakonu gravitacije koji uz fizikalnu dimenziju ima i onu duhovnu, ljubavi kao regulatoru odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode.

Čovjek je bio pozvan na etičku suzdržanost.

Nije se suzdržao, iskoristio je potencijal pobune i slobodu izbora, poslušao je Zloga čije je obećanje zapisano u knjizi Postanka 3:4,5: ‘Nato će zmija ženi: Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’

Čovjeku se to obećanje učinilo primamljivim, poželio je božansku spoznaju i posegnuo za plodom. Uslijedila je spoznaja (ogoljenosti), sram, skrivanje i istjerivanje iz Edena uz promjenu perspektive, opisane u knjizi Postanka 3:19: ‘tȁ iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.’

Uzimanjem s drva spoznaje dobra i zla čovjek se odrekao Božje djelujuće sile kojom je ispunjen univerzum, kvantne (ili neke druge) energije koja je bila kreativni impuls stvaranja univerzuma (prethodeći Big Bangu) i života u njemu i koja drži stvari na okupu silom privlačenja – ljubavi koja u sebi sadrži sve zakone, pa i zakon gravitacije. ‘Spojenost’ na božju aktivnu silu, sveti duh, eter ili ljubav, bila je garancija vječnog života, ispunjenje obećanja kako nikad neće umrijeti.

To odricanje, isključenje i prekid, značilo je samostalni nastavak množenja na zemlji uz samostalno tumačenje fenomena ili pojavnosti, izmišljanja religioznih značenja i dogmi, razvijanja filozofije i znanosti u otkrivanju odnosa između prirode i ljudi. Čovjek je ljubav, slobodu i istinu sveo na konvenciju i dogovor, konstantnu mijenu, eksperiment i pokušaj, s namjerom da SAM uspostavi i dostigne ono što mu je Bog dao, ali je ispustio, zapravo stara Zmija želi kroz (znanstvenog, tehnološkog) čovjeka realizirati laž kako neće umrijeti ako jede s drva spoznaje dobra i zla, ako on bude mjera stvari.

O tome se radi, o pokušaju čovjeka da mimo božjeg plana i energije genetski poboljša smrtno tijelo kako bi ukinuo ili usporio starenje (kao posljedice grijeha, odricanja prava Bogu na određivanje granice dobra i zla) ili proizveo stroj s ciljem stvaranja vječnog, snažnijeg i pametnijeg kiborga, alternativu organskom, savršeno stvorenom čovjeku i prirodi, čovjeku kojem je ono što nedostaje ljubav, unutrašnje prepoznavanje granica slobode i etička suzdržanost.

Inzistiram na etičkoj suzdržanosti jer upravo je ona faktor koji nedostaje u znanstveno-tehnološko-informatičkoj eksploziji koja je u tijeku i predstoji i ono čega je čovjek postao svjestan, pitanja ‘tko će to kontrolirati’, kako spriječiti zloupotrebu, kako nešto ne učiniti kad cjelokupno ljudsko iskustvo i povijest guraju upravo u smjeru nezaustavljivog pada (rasta) i činjenja svega što je znanstveno moguće bez ikakvog suzdržavanja. Kapitalistička je to logika utrke i primata, činiti stvari prije drugih, zauzeti pozicije i monopol, kontrolirati ekonomije i resurse.

U toj utrci nitko ne odustaje jer ima previše onih koji to neće učiniti.

Bog Čovjek u nevidljivom oblaku

Razvoj bez Boga je kroz povijest pokazao svu svoju monstruoznost i zločin jer su uspostavljeni mehanizmi tlačenja, prisile, moći, prevlasti, osvajanja i otimanja, zakona jačega i svi ti mehanizmi su utkani u kapitalistički sistem koji se u konačnici pokušava sakriti u nevidljivom ‘cloudu’ (oblaku).

Paralelno s tehnološkim razvojem čovjek je razvijao suptilne mehanizme vladanja stvaranjem privida blagostanja, ispunjavanja površnih želja tijela, sintetske ljubavi, forme bez sadržaja, sve je sveo na privid vrijednosti, emocionalnu ucjenu i emotikon, laž koja oslabljuje oštricu otpora jer nudi šarena stakalca i umjetne perle u zamjenu za potpuno prepuštanje.

Čovjek pristaje na zadane uvjete jer mu se nudi ‘dar’, ispraznu vrijednost koju on ne prepoznaje kao takvu nego pada na perfidnu prijevaru uporno stišćući ‘I accept’ i ‘I agree’ želeći doći do softwarea, mrkve, igrice, iPhone-a ili auta, zagledan je u materiju ispuštajući mogućnost pobune i promjene nametnute zadatosti. Sistem to čini perverznom manipulacijom od rođenja, oslabljujući i ukidajući kritički duh ideologijama serviranim uz kolače i coca-colu, šarena svjetla i sladunjavu glazbu.

Kao odrastao ne vjeruje u Svetog Nikolu, ali njegovu ideologiju ubrizgava vlastitom djetetu jer misli kako je ipak ‘darivanje’ koje je u njemu sadržano vrijedno vjerovanja. Proširen vjeronauk i politička propaganda. Dijete neselektivno prihvaća poklone predatora, naivno je, vjeruje, guta otrov jer mu ga najdraži, roditelj, daje.

Tako odgojena djeca postaju nacionalna, revolucionarna ili demokratska masa, ljudi deprivirani sadržaja i slobodne volje, bez kritičkog duha i otpora, bez svijesti o mehanizmima manipulacije, bez svijesti o Zmiji koja se skrila u nevidljivom oblaku glumeći da je nema. Spremni su, na emocijama i djetinjstvu izgrađene vrijednosti, braniti silom odazivajući se pozivu vladara.

U takvoj konstelaciji dolazi do obrata u kojem se više ne očekuje revolucionarna ideja, vođa i revolucija, ne očekuje se jer se borba, fronta, pomakla u nevidljivi oblak, u drugi, duhovni prostor.

Efežanima 6:12: Jer ne borimo se protiv krvi i tijela, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebesima.’

Skoro nezamislivo je pitanje koje postavlja Slavoj Žižek: ‘ Da li je istina da samo progresivni milijarderi mogu spasiti čovječanstvo?’, misleći na gospodare Microsofta, Facebooka, Googlea, Tesle, milijardera proizašlih iz kapitalizma kojima je upućena zadnja mesijanska nada da će se oni iz ljubavi prema čovjeku odreći mehanizama kojima su stvorili to bogatstvo, de će ukinuti sami sebe i spasiti svijet. https://www.rt.com/op-edge/412495-zizek-gates-capitalism-planet-socialism/

Na pragu ranije spomenutog kvantnog informatičkog ubrzanja, upravo su oni ti koji mogu pratiti i manipulirati tehnologijom jer je oni i razvijaju, oni će biti predvodnici nove kiborg klase s ugrađenim memorijskim i radnim ekstenzijama radi efikasnog praćenja brzine na tim tehnološkim visinama. Sve svoje znanje i utjecaj prebacuju u nevidljivi oblak, u ‘inteligenciju’ kojom anticipiraju i manipuliraju svjetskim ekonomijama, kupujući i prodajući, generirajući sukobe i ratove, prepoznajući i otimajući resurse i potencijale ostvarujući nedostižnu prednost, prije nego li oni okrenuti prošlosti i materiji uopće shvate što se zbiva, ne pružajući im otpor jer su nevidljivi, ne vjerujući da oni uopće postoje.

Artificial inteligence (umjetna inteligencija)

Tehnološko ubrzanje pretpostavlja i mogućnost razvijanja umjetne inteligencije koja će učiniti u kratkom vremenu ogroman skok i nadići sve ono što je čovjek do sada mislio da zna, apsorbirajući generalno znanje, sva iskustva i mogućnosti, anticipirajući stvari na svim razinama, pomičući ne samo šahovske figure nego i ploču, rotirajući je sa svih strana, ulazeći u njezinu bit, strukturu materije, iščitavajući igrača i njegovu nervozu kroz adrenalin i toplinu znoja, anticipirajući svaki blef i namjeru.

No, nije problem u tome hoće li AI (umjetna inteligencija) učiniti kvalitativan skok i ostvariti ‘pravu’ inteligenciju, imati uvid u sebe samu, spoznati sebe, razviti intuiciju i ljubav (mržnju?), nego u čovjeku koji koristi (zloupotrebljava) tehnološku mogućnost za prodor u područje čovjekove misli, ukidanje Ja, ukidanje prostora slobodne volje, totalne kontrole, anticipacije otpora i potencijalnog napada na ustroj, sistem. O tome se radi, a ne o strahu od razgoropađene Sophi-je.

On je to kroz povijest činio brutalnim napadom na slabo tijelo od krvi i mesa, njime lomeći duh, svjestan da je duh jak, da u njemu čuči neprijatelj. Istovremeno je razvijao perfidne mehanizme prikupljanja podataka i analitike kroz koju u konačnici, mekim strategijama, društvenim platformama, komunikacijom i praćenjem ponašanja, izvlači informacije koje prodaje prvenstveno službama održavanja ‘mira i sigurnosti’ i kapitalističkom sistemu koristeći informacije o intimnim slabostima potrošača. Ni ta metoda ga ne zadovoljava jer mu ispod radara prolaze oni koji su prozreli njegove namjere, ide korak dalje s namjerom konačnog prodora u unutrašnju misao i njezino direktno čitanje. To je odredište tehnološkog čovjeka. Tim prodorom ukida humanost, ono što nas čini ljudima, granicu između nas i vanjskog prostora. (‘To be human means to have this minimal sense of separation between me in my mind and reality out there’, Slavoj Žižek)

Fantastičan obrat u razumijevanju ovog procesa je da to on (čovjek) ne čini samo s namjerom uspostavljanja morfološkog (prividnog, simulakruma) mira i sigurnosti, nego primarni mu je cilj ukidanje mogućnosti otpora i pobune protiv Zloga koji se skriva u nama morfološki nevidljivom ‘oblaku’. Cilj mu je ukinuti bit Univerzuma – slobodu izbora, neuvjetovanu ljubav u kojoj je sadržan i zakon gravitacije o kojem govori Stephen Hawking.

Ono što razlikuje bogove u kvantnom oblaku je to što je živi Bog izvor sile ljubavi koja drži stvari na okupu, duhovne gravitacije, a drugi njegova apsolutna suprotnost, odsutnost ljubavi, mrtav pojam, prijevara i laž, okrenutost u drugom smjeru, udaljavanje, a ne približavanje, sila odvajanja, bijeg, otpor prirodi stvari – podržavajući lažnu ideju da je svemu prethodio neživi, mrtvi zakon gravitacije.

Stephen Hawking je dobro postavio pitanje definiravši dvije opcije onoga što je prethodilo ‘Big Bang-u’ ili stvaranju univerzuma: svemu je prethodio živi Bog, nama nevidljivi vanzemaljac ogromnih biotehnoloških mogućnosti ili goli, neživi software, zakon gravitacije izražen matematičkom formulom. http://fullyawaremind.com/according-to-stephen-hawking-god-didnt-create-the-universe/

Matematičkom formulom za koju ne zna odakle dolazi, gdje je sadržana, tko ju je napisao, gdje je bila prije nastanka materijalnog svemira i u kojoj bi trebao biti zapisan sav potencijal, pa i potencijal života. Kategorički tvrdi da Boga nema i da je svemu prethodio neživi zakon gravitacije unatoč tome što na to pitanje odgovara bazična znanost činjenicom da zakon ne stvara odnose, nije kreativan, on ih opisuje i ako nema tijela i prostora nema ni zakona koji bi ih definirao.

Upravo je ta Hawkingova tvrdnja sukus pokušaja tehnološkog čovjeka da iz nežive matematičke formule kreira život i ljubav i da konačno skoči u kvantni oblak u kojem je nevidljivi Bog – živa ljubav. Čovjek želi zamijeniti živog Boga, tvrdeći da ga je ubio, želi postaviti sebe na njegovo mjesto i konačno realizirati prvu laž, istinu zamijeniti lažju.

Novi Jeruzalem

Paralelno s ubrzanjem i tehnološkom eksplozijom, svijet se okreće ‘provjerenim vrijednostima’, naciji, tradiciji, vjeri. Religija je zamijenila politiku, želi ponovno postati škola, ukinuti francusku revoluciju i modernizam, u nevjerojatnom procesu (prividnog) obrata, (prividnog) duhovnog zastoja.

Kameni hram u Jeruzalemu kojeg ponovno pokušavaju izgraditi unatoč tome što je od Boga bio uništen (želeći ga prikazati kao znak božje prisutnosti u izabranom narodu) i tehnološki digitalni hram su istog usmjerenja, istovjetni su, koliko god se činilo da između njih postoji nepremostiv prostorno-vremenski jaz, oni su istovremeni jer radi se o istoj materijalističkoj prevari, onda i sada (Židovi su pali na neprepoznavanju božje duhovne prisutnosti i pouzdanju u njega, a ne u nasljeđe, državu i kameno zdanje). Razlika je u tome što je prvi morfološki hram izgrađen od kamena, a drugi je mehanizam sačinjen od digitalnog, nevidljivog, smještenog u oblaku koji lebdi nad čovjekom zagledanim u drugom smjeru, ne vjerujući da taj tehnološki Bog predstoji i postoji.

Čovjek je u rascjepu između ateizirane religiozne vjere, mrtve, bez djela i istine i tehnološkog pada (napretka) kao izraza znanosti bez etičke suzdržanosti, bez ljubavi. Te dvije pozicije su naizgled u sukobu i na toj razini možemo razumjeti sukob ljevice i desnice, ateizma i ‘ateizirane vjere u Boga’, no, radi se o međusobnom sukobu dva ateizma, povijesno tempiranoj prijevari visokog intenziteta, generiranju antagonizama i odbijanja ideja na razini njihove zloupotrebljene pojavnosti, generalizacije i slike, ikone, kao sjenila koje zaklanja morfološki nevidljivu istinu.

Vladar ovog svijeta zna da predstoji silazak Novog Jeruzalema i želi ga anticipirati, postaviti se na njegovo mjesto, spriječiti novo nebo i novu zemlju, predstaviti se kao mesija i spasitelj.

Učiniti će sve da ostane na vlasti, ne želi otići bez otpora, želi povući sve za sobom.

Drugi dolazak

I jedan i drugi hram, onaj kameni i ovaj digitalni, zapravo njihovi svećenici, nisu prepoznali i ne prepoznaju Krista koji je pred drugim dolaskom. Ponovno su uspostavljeni svi uvjeti za njegovo neprepoznavanje jer se očekuje ili u prostoru nacionalne emancipacije i jakog vođe ili u prostoru umjetne inteligencije, znanstvenog čovjeka kiborga, progresivnog bogataša – mesije. Antropocentrični i egocentrični čovjek isključuje prisustvo Boga u nevidljivom kvantnom oblaku dok istovremeno u njega ulazi. Zbog neprepoznavanja Isusa Krista u vremenu njegovog prvog dolaska palo je Židovstvo i srušen je hram, a stanovnici Jeruzalema su pobijeni i rasuti po svijetu. Neprepoznavanje i opiranje njegovom drugom dolasku imat će puno teže posljedice po čovječanstvo, ali biti i blagoslovom onima koji mu se podlože.

Budućnost je u prepoznavanju njegovog drugog dolaska, u anticipaciji i razumijevanju stvari, a ne u okretanju prošlosti, materijalnom, kamenu, naciji, svećenstvu, tradiciji i zakonu. Čovjek ga ponovno ne prepoznaje i ne želi prepoznati jer pristaje na naslijeđenu i kultiviranu pobunu, želi sam odrediti granice slobode. Isusa Krista bi ponovno pribili na stup kad bi to on dopustio.

Kad i spominje Krista vidi ga kao mrtvog Boga, pribijenog na stup, ne vidi ga kao živog, u budućnosti, ne vidi njegov stvarni dolazak i uspostavu onoga čemu se tisućljećima formalno moli, dolasku Božjeg kraljevstva na zemlju.

S jedne strane postavlja mrtvog Krista, a s druge strane smrt kao odredište i portal ulaska u obećani Raj. Životom čovjeka između te dvije točke, tjelesnim, gospodari on, perverzno trgujući stvarima i ljudima, žderući i pijući jer će sutra umrijeti.

Gleda u suprotnom smjeru i druge prisiljava na to, ne ulazi i druge sprječava da uđu, laže, a za okretanje ima sve manje vremena jer je ono ubrzano, time i skraćeno.

Usmjerenost prema mrtvoj prošlosti nema perspektive, nema vizije, ne nudi odgovor. Ateističkoj ljevici izmiče revolucionarno gorivo, ne uspijeva smisliti suvislu ideju oko koje bi okupili (onesviješten) narod, poput religije okreće se starim mitovima, kultu ličnosti, provjerenim vrijednostima, tradiciji, običajima, nasljeđu, naciji, identitetu izgrađenom na okrenutosti smrti.

U konačnici pred nama stoji mogućnost izbora između dva nevidljiva Boga, pred početnom smo dilemom, drvom spoznaje. Hoćemo li povjerovati živom Bogu stvoritelju univerzuma koji nudi život, ljubavi kao duhovnoj gravitaciji i inteligenciji koju prepoznajemo u sebi i u kojoj su sadržani svi zakoni, onome za kojeg Stephen Hawking kategorički tvrdi da ga nema ili ćemo povjerovati nevidljivom tehnološkom Bogu Čovjeku izgrađenom na laži i apsolutnom odsustvu ljubavi, udruženog sa starom Zmijom Sotonom u uvjeravanju čovjeka da ih nema.

Ilustracija: Pablo Picasso, Les Demoiselles d’Avignon

Tomislav Brajnović: Vraćanje vjere u vjeru u Boga

dilema nad vrlo ozbiljnim tekstom…

Nedavno je na FB objavljen link na intervju s Borisom Budenom u kojem je, između ostalog, izvrsno dijagnosticirao odnos ‘ateizma’ i ‘vjere’ u današnjem ‘postsekularnom društvu’ kako ga on naziva, misleći prvenstveno na Hrvatsku, iako se ono može iščitati i globalno (Žižek: religija nije ušla u politiku nego je zamijenila politiku).
Shvatio je da posao ljevice nije da se ‘crkva potjera nazad u privatnu sferu’ i time oslobodi sekularni prostor, nego ‘da se omogući politička interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli s njima’. Izvrsno zaključuje da je ateizacija zahvatila samu vjeru iznutra i da ‘vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcendentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.’
Na kraju dolazi do paradoksalnog zaključka kako je upravo ateistička ljevica ta koja ‘vjernike’ treba vraćati Bogu i kršćanskim vrijednostima. Zaziva vrijeme kada su vjernici vjerovali u Boga u kojeg on ne vjeruje, vrijeme kad je taj odnos ‘njega’ i ‘njih’ bio čist i jasan.
Pitam kolegu Borisa Budena da li se može sjetiti trenutka u kojem je taj odnos bio jasan, kad je on kao ‘nevjernik’ vjerovao da ‘vjernici’ vjeruju i koji su bili znakovi te vjere, kako ju je prepoznao?
Iz onoga što je napisao proizlazi da ‘ateistička ljevica’ bolje od ‘ateističkih vjernika’ zna (ili bi trebala znati) koja su to obilježja vjere na koje se potonji pozivaju.
Kad je Crkva živjela ta obilježja?
Da li je taj odnos bio jasan 1941., za vrijeme francuske revolucije, u srednjem vijeku, u trenutku proglašavanja kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva ili bi u potrazi za trenutkom tog jasnog sučeljavanja trebalo ići još dublje u povijest? U kojem je trenutku došlo do spoja Crkve i Nacije, kada je Crkva postala Država?
Ono što bih želio reći jest da ateistička ljevica u tom svom plemenitom pokušaju ukazivanja ‘vjernicima’ na Boga mora vrlo dobro i temeljito proučiti koja su to obilježja prave vjere (u ovom kontekstu misleći na onu kršćansku) i u kojem trenutku dolazi do odstupanja od tih obilježja do konačne dijagnoze ‘Smrti Boga’ i ateizacije same Crkve iznutra.
Problem ateističke ljevice u takvoj analizi je utvrđivanje točnog trenutka kada Crkva napušta čiste konceptualne ideje kršćanstva i u prepoznavanju dodanih crkvenih dogmi, tj. onoga što je Crkva dodala na čisto kršćanstvo, jer iz tih dogmi ateistička ljevica često donosi logične zaključke, koji su točni, ali su izvedeni iz krivih premisa (crkvenih dogmi).
Daljnja opasnost (ili dobrobit) za ateističku ljevicu je da istraživanjem ‘prave vjere’ i izvorne kršćanske ideje može dovesti u pitanje vlastiti ateizam, zapravo izgubiti uporište u sučeljavanju i sukobu s idejom Boga, jer bi mogla shvatiti da do takvog sučeljavanja zapravo nikad nije došlo. Mogla bi shvatiti da je već Francuska revolucija bila sukob s ateističkom Crkvom i da tada već nije bilo vjere u Boga na način na koji je trebalo biti (jer da je bilo ne bi bilo ni sukoba ni revolucije). Takvih povijesnih trenutaka u kojima se činilo da se sukobe ideje ‘vjere u Boga’ i ‘ateističke ljevice’ je bilo mnogo, a radilo se zapravo o sukobu na periferiji, o sukobu lažnih premisa i zaključaka koji su iz njih proizašli.
Radilo se o sukobu na krivom frontu.
Što ako ateistička ljevica shvati da je njezin ateizam zapravo reakcija na ateizam druge vrste, na ateizam nekoga tko se poziva na kršćanske ideale, ali ih ne živi, sudi po njima, ali ih se ne drži, poziva se na vjeru u Boga, ali to djelima poriče? Što ako shvati da je prevarena i da joj ateizam nije čist jer se nikad nije susrela s čistom idejom Boga u odnosu na koju bi se mogla čisto i postaviti?
Povijesna činjenica jest da se ateistička ljevica suprotstavila ‘ateističkoj vjeri’ preuzimajući njezine postulate u obrani jednakosti, bratstva i slobode, vrijednosti na koje se Crkva deklarativno pozivala, ali ih se nije držala jer je sama postala Imperij, Država, Nacija. U tom preuzimanju ateistička ljevica odbacila je ideju Boga, logikom da ga, ako je Bog takav kakvim ga prikazuju, onda ni nema.
U želji da pomognem ateističkoj ljevici u pronalaženju prave vjere u Boga kako bi mogli ‘zazivati Boga kojeg su vjernici zaboravili’, uputit ću je na trenutak do kojeg se mora vratiti kako bi shvatila kada i kako je nastao povijesni otklon od vjere koji je generirao dramatičnu situaciju koju živimo.
Ključ za razumijevanje je hvatanje Isusa Krista i njegovo privođenje velikom svećeniku Kajfi i nakon toga rimskom upravitelju Pilatu. Kajfa predstavlja tada dominantnu židovsku vjeru – Crkvu, a Pilat svjetovnu rimsku vlast, Rimski imperij. Odnos Krista i Kajfe je sučeljavanje čiste kršćanske ideje i religije, crkve koju je iznutra već tada izjeo ‘ateizam’, tj. neprepoznavanje Isusa Krista kao mesije i Kralja nebeskog kraljevstva koje tek treba zauzeti vlast nad zemljom. Isus Krist na direktno Pilatovo pitanje da li je on Židovski kralj odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Židovi nisu prepoznali tu ideju iako su je naviještali u knjigama koje su čitali i sve je na nju upućivalo, nisu je prepoznali jer su i oni tada bili zaslijepljeni nacionalnim identitetom, vlašću i moći, očekivali su zemaljskog Kralja, državnika koji će ih izbaviti iz Rimskog imperija i uspostaviti snažnu Naciju, Državu Izrael. Očekivali su nekoga kome će oni biti duhovni autoritet i koga će oni krunisati, biti mu duhovno nadređeni, isključili su Boga kao vrhovni autoritet i njegovo ‘duhovito’ zaobilaženje ljudskih prizemnih očekivanja.
To je ta početna točka suočavanja religije, Krista i politike, fokus u kojem čekam kolegu Budena i ateističku ljevicu, mjesta do kojeg će morati doći ako žele ateističkim vjernicima ukazati na pravu vjeru i Boga. To je to jasno mjesto pozicioniranja u odnosu na ideju Boga. U toj točki kolega Buden ima priliku vratiti vjeru u vjeru. Zanima me koju će on poziciju zauzeti u tom susretu ateističke religije, svjetovne vlasti (politike) i Krista. Gdje se u tim odnosima nalazi ateistička ljevica, s kime se može poistovjetiti?
Da li može artikulirati svoj ateizam u tom jasno definiranom trenutku?
Da li je to Židovstvo izjedeno unutrašnjim ateizmom i željom za jakom nacijom, rimska vlast kao izraz politike, imperija i svjetovnog, Isus Krist koji govori o dolasku nebeskog kraljevstva kojem je on kralj i ljubavi kao univerzalnom zakonu ili možda nešto četvrto?
Recentni se razvoj naprednih lijevih ideja, barem prema mojem uvidu, kreće upravo u smjeru kršćanstva, zaziva Ljubaznog diktatora (Žižek), Radikalnost ljubavi (Srećko Horvat) i ‘zagubljenog Boga’ (Boris Buden). Ljevica ide toliko daleko da se Slavoj Žižek definira ‘kršćaninom ateistom’, vrlo slično ‘ateiziranom katoliku’ kojeg spominje Živko Kustić, a citira Boris Buden (kršćanin ateist u smislu ‘bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja’ – iz intervjua B.B., ali bez vjere u postojanje Boga).
To spominjem zato što nakon cijele ove potrage za pravom vjerom dolazimo do čiste platforme susreta dva ‘kršćanina’: kršćanina ateiste i kršćanina koji vjeruje u Boga.
Skoro sam zaboravio da je glavna tema ovog eseja ‘vjernik ateist’, o njegovom upučivanju na povratak pravoj vjeri, transcedentalnom Bogu i otklonu od Nacije je kolega Buden i govorio u intervjuu, tako da i njega pozivamo u ovaj ranokršćanski fokus, žižu geneze povijesnog skretanja od Boga k Naciji. Možda i on u usporedbi svojeg sadašnjeg stanja duha s Kristovim vrlo jasno postavljenim idejama pronađe ponovno razloge za pravu vjeru.
Analiza distinkcije između deklariranog vjernika kojem se uvukao ateizam i deklariranog ateiste koji se poziva na kršćanske vrijednosti tema je za jedno novo poglavlje, ali ironiju situacije vidim u tome da će se kolega Boris Buden nakon iskrene potrage za pravom vjerom vrlo vjerojatno naći u poziciji ‘kršćanina ateiste’, u oksimoronu iz kojeg pokušava izvući ateističke vjernike ukazujući na Boga, pravu vjeru i kršćanske vrijednosti.
Pozicija ‘kršćanina ateiste’ je nemoguća, nemoguća je zato što kršćanski pacifizam kojeg uspostavlja Krist u razgovoru s Pilatom proizlazi iz prepuštanja osvete i upotrebe sile Bogu. Bogu je prepuštena uspostava novog sistema stvari, Kraljevstva temeljenog na ljubavi i poštivanju univerzalnih zakona, jednakosti, bratstva i slobode.
Bogu je prepuštena revolucija.
Pozivanje na ‘kršćanstvo bez Boga’ je slabo i jalovo jer osvetu i silu u tom slučaju provodi nesavršeni čovjek kroz neselektivne i korumpirane krvave revolucije, religijske i političke ratove.
Zato se ne treba čuditi današnjoj bezizlaznoj situaciji, srljanju u propast i izostanku velike ideje koja bi vodila u promjenu paradigme, jer kao što kolega Boris Buden kaže, rješenje je u vraćanju vjere u vjeru u Boga.

Foto: privatna zbirka Tomislava Brajnovića