Arhiva oznaka: Slavoj Žižek

Tomislav Brajnović: Vraćanje vjere u vjeru u Boga

dilema nad vrlo ozbiljnim tekstom…

Nedavno je na FB objavljen link na intervju s Borisom Budenom u kojem je, između ostalog, izvrsno dijagnosticirao odnos ‘ateizma’ i ‘vjere’ u današnjem ‘postsekularnom društvu’ kako ga on naziva, misleći prvenstveno na Hrvatsku, iako se ono može iščitati i globalno (Žižek: religija nije ušla u politiku nego je zamijenila politiku).
Shvatio je da posao ljevice nije da se ‘crkva potjera nazad u privatnu sferu’ i time oslobodi sekularni prostor, nego ‘da se omogući politička interakcija s vjernicima na temelju lijevih društvenih interesa, interesa emancipacije koje potencijalno dijeli s njima’. Izvrsno zaključuje da je ateizacija zahvatila samu vjeru iznutra i da ‘vjera u katoličkog boga ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcendentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici.’
Na kraju dolazi do paradoksalnog zaključka kako je upravo ateistička ljevica ta koja ‘vjernike’ treba vraćati Bogu i kršćanskim vrijednostima. Zaziva vrijeme kada su vjernici vjerovali u Boga u kojeg on ne vjeruje, vrijeme kad je taj odnos ‘njega’ i ‘njih’ bio čist i jasan.
Pitam kolegu Borisa Budena da li se može sjetiti trenutka u kojem je taj odnos bio jasan, kad je on kao ‘nevjernik’ vjerovao da ‘vjernici’ vjeruju i koji su bili znakovi te vjere, kako ju je prepoznao?
Iz onoga što je napisao proizlazi da ‘ateistička ljevica’ bolje od ‘ateističkih vjernika’ zna (ili bi trebala znati) koja su to obilježja vjere na koje se potonji pozivaju.
Kad je Crkva živjela ta obilježja?
Da li je taj odnos bio jasan 1941., za vrijeme francuske revolucije, u srednjem vijeku, u trenutku proglašavanja kršćanstva državnom religijom Rimskog Carstva ili bi u potrazi za trenutkom tog jasnog sučeljavanja trebalo ići još dublje u povijest? U kojem je trenutku došlo do spoja Crkve i Nacije, kada je Crkva postala Država?
Ono što bih želio reći jest da ateistička ljevica u tom svom plemenitom pokušaju ukazivanja ‘vjernicima’ na Boga mora vrlo dobro i temeljito proučiti koja su to obilježja prave vjere (u ovom kontekstu misleći na onu kršćansku) i u kojem trenutku dolazi do odstupanja od tih obilježja do konačne dijagnoze ‘Smrti Boga’ i ateizacije same Crkve iznutra.
Problem ateističke ljevice u takvoj analizi je utvrđivanje točnog trenutka kada Crkva napušta čiste konceptualne ideje kršćanstva i u prepoznavanju dodanih crkvenih dogmi, tj. onoga što je Crkva dodala na čisto kršćanstvo, jer iz tih dogmi ateistička ljevica često donosi logične zaključke, koji su točni, ali su izvedeni iz krivih premisa (crkvenih dogmi).
Daljnja opasnost (ili dobrobit) za ateističku ljevicu je da istraživanjem ‘prave vjere’ i izvorne kršćanske ideje može dovesti u pitanje vlastiti ateizam, zapravo izgubiti uporište u sučeljavanju i sukobu s idejom Boga, jer bi mogla shvatiti da do takvog sučeljavanja zapravo nikad nije došlo. Mogla bi shvatiti da je već Francuska revolucija bila sukob s ateističkom Crkvom i da tada već nije bilo vjere u Boga na način na koji je trebalo biti (jer da je bilo ne bi bilo ni sukoba ni revolucije). Takvih povijesnih trenutaka u kojima se činilo da se sukobe ideje ‘vjere u Boga’ i ‘ateističke ljevice’ je bilo mnogo, a radilo se zapravo o sukobu na periferiji, o sukobu lažnih premisa i zaključaka koji su iz njih proizašli.
Radilo se o sukobu na krivom frontu.
Što ako ateistička ljevica shvati da je njezin ateizam zapravo reakcija na ateizam druge vrste, na ateizam nekoga tko se poziva na kršćanske ideale, ali ih ne živi, sudi po njima, ali ih se ne drži, poziva se na vjeru u Boga, ali to djelima poriče? Što ako shvati da je prevarena i da joj ateizam nije čist jer se nikad nije susrela s čistom idejom Boga u odnosu na koju bi se mogla čisto i postaviti?
Povijesna činjenica jest da se ateistička ljevica suprotstavila ‘ateističkoj vjeri’ preuzimajući njezine postulate u obrani jednakosti, bratstva i slobode, vrijednosti na koje se Crkva deklarativno pozivala, ali ih se nije držala jer je sama postala Imperij, Država, Nacija. U tom preuzimanju ateistička ljevica odbacila je ideju Boga, logikom da ga, ako je Bog takav kakvim ga prikazuju, onda ni nema.
U želji da pomognem ateističkoj ljevici u pronalaženju prave vjere u Boga kako bi mogli ‘zazivati Boga kojeg su vjernici zaboravili’, uputit ću je na trenutak do kojeg se mora vratiti kako bi shvatila kada i kako je nastao povijesni otklon od vjere koji je generirao dramatičnu situaciju koju živimo.
Ključ za razumijevanje je hvatanje Isusa Krista i njegovo privođenje velikom svećeniku Kajfi i nakon toga rimskom upravitelju Pilatu. Kajfa predstavlja tada dominantnu židovsku vjeru – Crkvu, a Pilat svjetovnu rimsku vlast, Rimski imperij. Odnos Krista i Kajfe je sučeljavanje čiste kršćanske ideje i religije, crkve koju je iznutra već tada izjeo ‘ateizam’, tj. neprepoznavanje Isusa Krista kao mesije i Kralja nebeskog kraljevstva koje tek treba zauzeti vlast nad zemljom. Isus Krist na direktno Pilatovo pitanje da li je on Židovski kralj odgovara: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.” Židovi nisu prepoznali tu ideju iako su je naviještali u knjigama koje su čitali i sve je na nju upućivalo, nisu je prepoznali jer su i oni tada bili zaslijepljeni nacionalnim identitetom, vlašću i moći, očekivali su zemaljskog Kralja, državnika koji će ih izbaviti iz Rimskog imperija i uspostaviti snažnu Naciju, Državu Izrael. Očekivali su nekoga kome će oni biti duhovni autoritet i koga će oni krunisati, biti mu duhovno nadređeni, isključili su Boga kao vrhovni autoritet i njegovo ‘duhovito’ zaobilaženje ljudskih prizemnih očekivanja.
To je ta početna točka suočavanja religije, Krista i politike, fokus u kojem čekam kolegu Budena i ateističku ljevicu, mjesta do kojeg će morati doći ako žele ateističkim vjernicima ukazati na pravu vjeru i Boga. To je to jasno mjesto pozicioniranja u odnosu na ideju Boga. U toj točki kolega Buden ima priliku vratiti vjeru u vjeru. Zanima me koju će on poziciju zauzeti u tom susretu ateističke religije, svjetovne vlasti (politike) i Krista. Gdje se u tim odnosima nalazi ateistička ljevica, s kime se može poistovjetiti?
Da li može artikulirati svoj ateizam u tom jasno definiranom trenutku?
Da li je to Židovstvo izjedeno unutrašnjim ateizmom i željom za jakom nacijom, rimska vlast kao izraz politike, imperija i svjetovnog, Isus Krist koji govori o dolasku nebeskog kraljevstva kojem je on kralj i ljubavi kao univerzalnom zakonu ili možda nešto četvrto?
Recentni se razvoj naprednih lijevih ideja, barem prema mojem uvidu, kreće upravo u smjeru kršćanstva, zaziva Ljubaznog diktatora (Žižek), Radikalnost ljubavi (Srećko Horvat) i ‘zagubljenog Boga’ (Boris Buden). Ljevica ide toliko daleko da se Slavoj Žižek definira ‘kršćaninom ateistom’, vrlo slično ‘ateiziranom katoliku’ kojeg spominje Živko Kustić, a citira Boris Buden (kršćanin ateist u smislu ‘bazične ljubavi prema čovjeku, ili ideje da su pred bogom svi ljudi jednaki, u smislu kritike nasilja’ – iz intervjua B.B., ali bez vjere u postojanje Boga).
To spominjem zato što nakon cijele ove potrage za pravom vjerom dolazimo do čiste platforme susreta dva ‘kršćanina’: kršćanina ateiste i kršćanina koji vjeruje u Boga.
Skoro sam zaboravio da je glavna tema ovog eseja ‘vjernik ateist’, o njegovom upučivanju na povratak pravoj vjeri, transcedentalnom Bogu i otklonu od Nacije je kolega Buden i govorio u intervjuu, tako da i njega pozivamo u ovaj ranokršćanski fokus, žižu geneze povijesnog skretanja od Boga k Naciji. Možda i on u usporedbi svojeg sadašnjeg stanja duha s Kristovim vrlo jasno postavljenim idejama pronađe ponovno razloge za pravu vjeru.
Analiza distinkcije između deklariranog vjernika kojem se uvukao ateizam i deklariranog ateiste koji se poziva na kršćanske vrijednosti tema je za jedno novo poglavlje, ali ironiju situacije vidim u tome da će se kolega Boris Buden nakon iskrene potrage za pravom vjerom vrlo vjerojatno naći u poziciji ‘kršćanina ateiste’, u oksimoronu iz kojeg pokušava izvući ateističke vjernike ukazujući na Boga, pravu vjeru i kršćanske vrijednosti.
Pozicija ‘kršćanina ateiste’ je nemoguća, nemoguća je zato što kršćanski pacifizam kojeg uspostavlja Krist u razgovoru s Pilatom proizlazi iz prepuštanja osvete i upotrebe sile Bogu. Bogu je prepuštena uspostava novog sistema stvari, Kraljevstva temeljenog na ljubavi i poštivanju univerzalnih zakona, jednakosti, bratstva i slobode.
Bogu je prepuštena revolucija.
Pozivanje na ‘kršćanstvo bez Boga’ je slabo i jalovo jer osvetu i silu u tom slučaju provodi nesavršeni čovjek kroz neselektivne i korumpirane krvave revolucije, religijske i političke ratove.
Zato se ne treba čuditi današnjoj bezizlaznoj situaciji, srljanju u propast i izostanku velike ideje koja bi vodila u promjenu paradigme, jer kao što kolega Boris Buden kaže, rješenje je u vraćanju vjere u vjeru u Boga.

Foto: privatna zbirka Tomislava Brajnovića