Arhiva oznaka: Slavica Gazibara

Slavica Gazibara: Kuhinja

Otac se valjda već vratio iz lova: u rerni se suše velike, smeđe, potpuno mokre gojzerice na sitno iscijepanim drvima koja se suše za jutarnju potpalu. U kuhinji na bijelom šporetu čije se ivice sjaje, u velikom aluminijskom polupoklopljenom loncu kuhaju se lupine od krumpira. Naši su prasci uvijek dobro jeli: kad se to malo prohladi, majka doda samljeveni kukuruz i posije, i kad im to odnesem, svi se oni naguraju, svaki bi htio prvi započeti s večerom! Ti naši prasci su bili baš simpatični: crni, ne preveliki, sfrkanih repića što su stršali uvis, kratkih simpatičnih njuškica kao velika dugmad na majčinom zelenom cibelin-kaputu.
Voljela sam tu našu kuhinju. I stari kredenac sa staklima „na šibanje“ gdje su uredno poslagane na uštirkanom, heklanom „ručnom radu“ bile male šalice za crnu kavu, a sa strane minijaturne čašice za rakiju. Na njegovoj gornjoj plohi s lijeve strane bio je radio marke „Savica“ koji su moji otplaćivali pune tri godine, što je otac često naglašavao, a s desne mali okrugli sat promjera petnaestak centimetara, uspomena na rodbinu a koji je stigao s pošiljkom iz Amerike 1946. godine. Na suprotnoj strani od šporeta nalazio se omanji četvrtasti stol prislonjen na zid pod prozorom, uz njega tri drvene stolice bez naslona, za koje je majka napravila jastučiće od starog sivog očevog kaputa, opheklavši ih bordo crvenim resama. Bila je to gusto namještena omanja prostorija, ali je u nju još smješten i drveni krevet sa slamaricom koja se svake večeri morala „nadignuti“ – gdje je spavala baka, a svakog jutra se pospremao, odnosno preko njega se stavljao „biljac“ – pokrivač domaće proizvodnje, šaren i sav ukrašen resama. Isti takav bio je i na zidu iznad kreveta. Zidovi su bili okrečeni žutom bojom, a preko njih je majka onda prelazila nekakvim valjkom koji je ostavljao trake pravilno raspoređenih malih smećkastih borova. Nikakvih drugih ukrasa na zidovima nije bilo, osim što je iznad šporeta bila obješena bijela kuhinjska krpa na kojoj su bila plavim koncem „križićima“ izvezena dva goluba kako se gledaju a ispod tekst „Kuharice manje zbori da ti ručak ne izgori“. Isto takav plavi uzorak bio je i na rubu oboda nečega što je pokrivalo tanjur sijalice što se spuštala sa stropa.
Sjedeći na maloj „hoklici“ pored šporeta pazila sam da jelo za svinje ne kipi pa bi se svako malo dignula i promiješala ono u loncu, ali predvečernji mir, miris te kuhinje u kojoj je bio polumrak i samo na trenutke vidljive šare na podu od vatre iz šporeta, bio je moje nadahnuće za ulazak u svijet knjige, u svijet mašte.
Danas je nedjelja i uskoro će doći susjedi – četvero odraslih i isto toliko djece. Bit će opet svečano i veselo. Jer, oni će slušati Veselo veče, komentirati, pričati viceve, smijati se, pomalo pijuckati, a majka će ispeći „pole“ (krumpir napola razrezan i posoljen te ispečen u rerni) a uz to vjerojatno narezati špeka i luka. Baka je još jučer ispekla veliki kruh, tako da je za nedjeljno večernje druženje sve bilo spremno. Mi djeca ćemo uzeti jastučiće i otići se igrati u hodnik jer je kuhinja bila jedina prostorija u kojoj se grijalo pa majka nije dala da se igramo u sobi zbog hladnoće. Što ćemo se večeras igrati…
… Iznenada me prenu mikrovalka – jelo je gotovo. Radio brblja reklame, televizor iz sobe ima svoju priču, pas spava u hodniku, upaljeni kompjuter bulji na prazno romantičnom pozadinskom slikom zalaska sunca na pustoj plaži. Nedjeljna večer u kuhinji kao i svaka moja večer u domu bez ljudi. Mojoj kuhinji nedostaje miris.

Foto: www.morguefile.com

Slavica Gazibara: „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije

Intervju s našom autoricom Slavicom Gazibarom iz zimskog broja časopisa 2014. na neki je način samopropitivanje našega djelovanja. Znamo da smo dosta zamutili vodu, ali još uvijek ne znamo dokle nas ova priča može dovesti. Slavica Gazibara dala nam je ponešto smjernica.

Predstavite nam se ukratko vlastitim riječima, odakle je počelo vaše spisateljsko putovanje i kako je izgledalo?

Više od dvadeset godina radila sam kao novinar, a već dosta sam godina profesorica u srednjoj školi u svome gradu Varaždinu, gdje i živim. Kako sam iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata bilo je svima teško, ali ni meni lako pa sam godinu dana u Stuttgartu prala suđe u jednom talijanskom restoranu. To zovem svojom studijskom godinom (humor me često spašava).

Kad sam se vratila, ratna se euforija ipak smirila, ljudi su počeli razmišljati da zlo ipak nije nacionalna kategorija i dobila sam radno mjesto najprije u Čakovcu u Gospodarskoj školi, a potom u Varaždinu u Elektrostrojarskoj, gdje radim i sad. Kako sam sama brinula o kćeri, a ona je planirala studirati, godinama sam radila po barem dva posla: uz školu sam  pisala za razne novine, agenciju HINA, za Jutarnji list itd.

Kao gimnazijalka slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu družeći se mnogo s mladim kreativcima. Tada sam željela na Kazališnu akademiju, a kako sam poeziju voljela i sama pisala, nastupi Enesa Kiševića i Darka Čurde dodatno su me motivirali u radu. Moju ideju o akademiji roditelji nisu podržali i život je krenuo drugim putem

Iako pišete i poeziju i prozu, vaš rad ipak broji više pjesama. Što je za vas osobito u poeziji, a što u odnosu na prozni izričaj?

Ja naprosto obožavam poeziju! Čitanje pjesme i dodavanje vlastitih opservacija datostima u pjesmi za mene su uživanje. Mislim da me poezija čini boljom osobom. Čini mi se da je ona šira od mogućnosti proze. Znam da zvuči paradoksalno, ali u pjesmi mogu obuhvatiti sve, apsolutno sve, a dodati i glazbu ako želim. U prozi netko to mora svirati ili upaliti radio.

Zapravo mislim da avangarda kao sveukupnost postmodernističkih izričaja traje i danas, stotinu godina poslije prvih krikova i manifesta. Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje.

Današnju razlomljenost čovjeka, njegova života i svijeta te odvojenost od prirode, svemira, drugog čovjeka i samog sebe već su raspredali filozofi i sociolozi, ali nisu našli rješenje. Naravno – onda je i umjetnost, pa i književnost, takva. Miješaju se književne vrste, tehnike pisanja, rodovi; u poeziji definitivno prevladava slobodni stih, a pjesme su sve kraće. Taj gotovo aforistični pristup izražava čovjeka današnjice: on nema vremena, volje ni unutarnje potrebe da dnevno dva-tri sata odvoji za čitanje. On traži kratko, intrigantno štivo pa je zato danas najpopularnija prozna vrsta kratka priča.

Govorim li o poeziji – pjesma postaje sve zgusnutija, stih je ogoljen, značaj epiteta kao ukrasnog pridjeva gotovo da se gubi, često je on u funkciji pojačavanja kontrasta ili paradoksa. Epitet danas daje efekt začudnosti. Ima još narativne poezije, a ako govorim o ovim našim prostorima – onda mi se čini da – kako idemo prema istoku – to je ima više

Kakva je, po vašem vlastitom mišljenju, narav vašeg književno-umjetničkog izričaja, čemu stremite?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Sve ono što volim u pjesništvu… Nadam se da djelić toga ima i u mojim stihovima. Znam da su pitanja poput onih tko sam, kamo idem, koje je moje poslanje, pitanje osamljenosti fizičke, ali i one u društvu – elementarna pitanja svakog čovjeka. U svojim pjesmama postavljam pitanja, a tek ponekad odgovor. Sebi. Ako se i drugi nađu u njima, onda sam na dobrom putu

Možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Svi koji objavljuju ovdje pišu dobro. Kao da je nekim čudom selekcija već obavljena. Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića.

Zapravo u vašem časopisu nema loših pjesnika, to je činjenica, a valjda i jeste zato najbrojniji po autorima, najcjenjeniji među njima i najutjecajniji pjesnički portal u zemlji.

Imate li omiljenu pjesmu ili autora, možda kolegu pisca? Kojim se piscima iznova vraćate u potrazi za inspiracijom ili naprosto oduškom?

Jedan kolega uputio me u izdavačke vode. Otad objavljujem na nekoliko pjesničkih portala, među kojima je i „Književnost uživo“. Velikom pjesniku i velikom čovjeku Zoranu Piljeviću sam duboko zahvalna na podršci i to ističem ovom prigodom s obzirom da se nismo upoznali. Iako čovjek s vremenom stvori neke rigidne stavove o ljudima, još uvijek ima i divnih ljudi! Otad – oko dvije godine – objavljujem najčešće baš na portalu „Književnost uživo“.

Volim i čitam od poezije sve do čega dođem, ali posebno volim ruske i francuske pjesnike: Jesenjina, Ostrovskog, Ahmatovu, Baudelairea, Verlainea, Lorcu, Nerudu, Poea… Od prozaista  Dostojevskog, Camusa, a od suvremenih obožavam Franzena, Gryttena, Shea mi je dobar, Handke, novi naraštaj Skandinavaca, mladi Goran Vojnović iz Slovenije… Ipak, uvijek se ponovno vraćam Selimoviću, Andriću, Dostojevskom i Tolstoju. Možda zato što sam s njima odrastala, a od pjesnika prije svih volim Ujevića pa Matoša, Šimića, Miljkovića, Desanku Maksimović. Kod njih pronalazim mnoge odgovore na vlastite dvojbe i svako malo zavirim u njihove stihove.

U mome viđenju poezije Tin Ujević nije samo veliki pjesnik i pisac, već i kao čovjek zauzima posebno mjesto. On mi je nešto poput biblije u književnosti. Njegove i Matoševe rečenice najljepši su stihovi i najljepše stranice na hrvatskoj književnosti. Oni su postavili standarde pisanja koji ni danas nisu nadmašeni. Kad ih po ne znam koji put ponovno čitam, ne samo da im se divim, već uvijek nanovo otkrivam ljepotu svog jezika.

Postoji li za vas negativna tendencija u poeziji/prozi? Postoji li literatura koju ne volite čitati?

Pravi problem danas su vrijednosni kriteriji. Pripadam starijoj generaciji koja je u mladosti doista osjećala slobodu u izražavanju mišljenja, promišljanju svijeta, čovjeka, mi smo se stvarno borili promijeniti svijet i mijenjali smo ga. Danas mlade ne zanima gotovo ništa, osim novi tip mobitela ili kompjutera i filmovi – bajke, a sve zbog najnovijih tehničkih dostignuća. Kada sam djeci na nastavi htjela pokazati kako su ljudi  u starom vijeku množili višeznamenkaste brojeve samo pomoću sjecišta linija, oni su počeli brbljati, potpuno nezainteresirani! Na pitanje zar ih to ne zanima, odgovorili su – što će im to kad ionako imaju sve na kalkulatoru! Tako je i s odnosom prema znanju.
Ipak, nisu oni krivi, mora da je upravo moja generacija negdje pogriješila kad smo ih rodili u ovakav svijet, dali im takve igračke u ruke… Možda smo se trebali više družitis njima, razgovarati, igrati, čitati, možda se nismo trebali oduševljavati svakom tehničkom i tehnologijskom novotarijom i poželjeti je u svome domu, a možda smo mi preživjela kategorija ljudi, a baš oni ta novost koja će iznjedriti neki bolji svijet…
Naravno, da se odraz ovoga vidi i u umjetnosti, pa i u književnosti.

U poeziji ne volim prostakluk niti me zanimaju erogene zone pojedinih ljudi, kao ni njihov način vođenja ljubavi. Iako je to danas u modi i erotske pjesme pišu mnogi, meni su odbojne. Za mene je čist papir, bijeli papir na kojem će nastati pjesma ili biti upisana neka dobra misao – svetinja, imam pred njim neku tremu i želim dati najbolje od sebe kada pišem. Jer to je moja JA, moj lirski subjekt koji je mnogo više od banalnih riječi leptirići u trbuhu i tragovi poljubaca na vratu. Naprosto me ubija ta banalnost, prizemnost kad čitam…

Smeta mi i nepismenost djela onih koji pišu. Najviše mi je žao kad vidim dobru pjesmu, sjajno napisanu, a ni elementarno pismenu. Znam da ne mora svatko znati savršeno pravopis i gramatiku, ali ipak smatram da iz poštovanja prema poeziji, prema pjesmi i prema samome sebi mora prije objavljivanja to pokušati urediti.

Kakva su vaša razmišljanja o projektu i časopisu „Književnost uživo“? Uspijevamo li povezati autore i pružiti im polje kreativnog izričaja? Imate li savjete za nas?

Kako to da nema kod nas više prostora za objavljivanje? Ima portala, naravno, ali ako otvorite i vidite posljednju objavu od prije godinu dana ili šest mjeseci, onda se tu nema što tražiti! Osim toga te stranice njihovi timovi koriste za promidžbu, reklamiraju svoja izdanja i neke aktualne događaje. Kad to odrade, a ne događa se ništa drugo i nitko ne objavljuje svoje radove, zadnja objava nekad traje mjesecima. Uglavnom – upravo „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije, u Hrvatskoj definitivno, ali i šire – mnogi ljudi koje poznam preko poezije s drugih portala – iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada – objavljuju upravo ovdje. Ovaj portal postao je nekako prestižni kulturološki centar onog što danas možemo nazvati širom regijom.

Osim što na ovoj, ali i još nekim stranicama objavljuje puno ljudi, vlada svugdje dobra atmosfera, administratori brinu da nema neugodnosti ili provokacija bilo koje vrste, tolerancija je maksimalna i to mi se sviđa. Kao što ima eminentnih imena, ima i onih koji su početnici, ali se vrlo brzo iskristalizira tko i kako piše. Iako je ovaj način plasiranja poezije nov, on već zauzima značajno mjesto uz one uobičajene klasične načine – tiskane knjige i povremene promocije. Knjiga stoji na polici u knjižnicama ili domovima i uglavnom se ne čita, dok se na portalima čita sve objavljeno, tako da su mnogi koji ovdje objavljuju čitaniji od onih velikana u knjižnicama. Upravo je to bitna karakteristika Fb-poezije, koju posredovanu internetom možemo čitati, čak i prosuđivati javno, a sve iz svog doma. Naravno – to je i njezina najveća prednost. A „Književnost uživo“ po mom dubokom uvjerenju ispunjava sve ovo.

Znam da je danas teško financirati tiskovinu, a još teže ju prodati, ali vaš časopis je toliko avangardan, toliko različit od svih ostalih, toliko kvalitetan i po sadržaju, i po likovnim prilozima i po grafičkom oblikovanju – to je kultni časopis – i trebalo bi ga tiskati. Da bude savršen, da bude za budućnost otisak jednog vremena, to bi svakako trebalo napraviti.

Razgovarala: Tea Marković

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Slavica Gazibara: Kiseli kupus

Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna. Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus. Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga. Majka se opravdavala – da to inače kuha petkom, a ja sam obavezno pitala: – A zašto onda jedemo to i subotom? Kad bih se nedjeljom vratila u Zagreb, još dugo bi me gušio taj miris kiselog kupusa s nekim suhim kostima na kojima nije bilo ničeg. I onog stana u kome je sve bilo improvizirano: od pletenih pulovera oca i majke, heklanog stolnjaka do navlaka za stolice što ih je majka radila od starih cibelin štofova neupotrebljive robe. Gušio me taj miris, miris siromaštva.
Život je prolazio, mnoge stvari su se promijenile, većina njih na gore. Čovjek zaboravi ružne trenutke i doživljaje, barem tako misli ili ih samo potisne iz dnevnog sjećanja. Razmišljajući sada o prošlim godinama – a mladost je ipak najljepši period života – sjećam se prvih gimnazijskih izlazaka na koncerte i u disko klubove od osam do jedanaest, divne besparice za vrijeme studiranja kada je cijeli svemir bio moj i kada sam zajedno s ostalima iz generacije mijenjala svijet…
Neki dan sam prolazila tržnicom i iznenadila se: vani sunce, južina udara u glavu, a babe već nude kiseli kupus. Baš sam ga se nekako zaželjela. Usput kupim malo pancete i par suhih domaćih kobasica. Kuham to kod kuće, napa radi, ja na kompjutoru. Ulazi moja kći i kaže: – Pa ti nisi normalna! Daj otvori taj balkon, sve smrdi na kiseli kupus! Kad je otišla, dugo sam razmišljala koji je to moment kad sam zavoljela kiseli kupus. Kad mi je počeo mirisati.
Foto: www.morguefile.com