Arhiva oznaka: Slavica Gazibara

Slavica Gazibara: Umirovljenik

– Baka, znaš ti da ima puno zanimanja? Ali to ti nije ono kao kad si zanimljiv, to ti je kad nešto radiš. I Ima ih puno! Znala si to?
– A otkud tebi to? To si gledao na televiziji?
– Ne, pričali smo o tome u vrtiću. I što želimo biti kad budemo veliki.
– I? Što bi ti volio biti, što bi volio raditi kad odrasteš?
– Znam što ne bih volio biti.
– Hajde, da čujem, što to ti ne bi volio raditi i zašto?
– Ne bih htio biti vatrogasac. Jer je to opasno. A i jako je vruće.
– I još?
– Ne bih htio biti profesor. Jer su djeca zločesta. I izgubiš živce. Kao ti. Ne bih htio biti policajac. Jer njih ljudi ne vole. Makar su dobri i čuvaju nas. Neću biti ni novinar. Jer oni stalno lažu. I nepismeni su. A ja već sad znam pisati.
– Tko ti je to rekao?
– Čuo sam tatu kad je to rekao mami kad je čitao vijesti na kompjutoru.
– Pa dobro, što bi ti htio biti onda?!
– Umirovljenik!
– Molim?! Pa najprije trebaš raditi više od 40 godina da dobiješ penziju. Moraš je najprije zaraditi!
– Ma, baka, ne takav umirovljenik kao ti, nego kao baka Kata! Ona nije radila. Pa se udala. Pa je onda ona dobila penziju. I sad ima veću od tebe! Takav penzioner ja hoću biti! Samo se moram najprije udati!

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Neki novi materijali

Oduvijek mislim da se poezija gradi riječima. Da je to njezin osnovni materijal. Da su to različita geometrijska tijela, a osjećaji i misli vezivno tkivo koje građevini daje kompaktnost.
Također mislim da mora postojati neki nacrt, barem skica, te da uloga završnih radova ima značajnu ulogu da mi to što (g)radim ne bi sličilo kućicama iz priče “Tri praščića”.
U postupku gradnje, štednja je također nešto čemu dajem pozornost. Materijal je dragocjen i ima ga u mnogo varijanta pa treba biti pažljiv pri odabiru. Da se s najmanje – napravi najviše. Kvalitetnog, dakako. Ali – ne lezi vraže – sve ovo je krivo!
Poezija danas nije ista kao jučer, kao što se i kuće danas rade od drugačijeg materijala nego prije. Treba se pomiriti (čini se) s time da se sve mijenja. Ono promišljanje modernosti o miješanju književnih rodova i vrsta, Ich i Er forma i odbacivanje rečeničnih znakova, naravno da to bolje razumiju mlađi pjesnici. Iako bi moglo biti i obrnuto: to što oni pišu, ne uklapa se ni u jedan dosad poznat lonac pa definicija suvremenosti zapravo samo opravdava nemoć proučavatelja, odnosno njegovo nesnalaženje u modernome. Zašto? Jer su mu premise zastarjele, nisu primjenjive na ovo danas.
Proteklih dana pada mi na pamet da je sve ono što sam pročitala i što znam, suvišno. I neupotrebljivo. Danas pišu oni koji ne poznaju jezik, a što ne smeta ni njima, ni onima koji ih čitaju. Pjesnici danas ne čitaju gotovo ništa pa im je rječnik oskudan, no možda je to i dobro, možda je baš to kvaliteta koja se danas traži. Nema uzora, fond riječi odgovara tekstovima pjesama za rap, hip-hop i heavy metal grupe.
Neki pjesnici valjda otkrivaju izvorna značenja riječi, upotrebljavaju lekseme lišene bilo kakve konotacije. Zato koriste i stereotipne metafore koje u njihovoj uporabi imaju značenje fraze (“stope u snijegu”, “trag u pijesku”) i ustaljene motive (da ne kažem otrcane – nebo, sunce, ptice, vlak, voda, more, noć, vjetar). Kakve li zablude što mišljah da to djeluje jeftino!
Današnja poezija i njezini autori očito su sve prevrednovali. Često se može čuti ili pročitati na književnim portalima u komentaru kako je “divna ta poema”. Čitam, tražim – kakva poema? Gdje je? Onda shvatim da danas to znači drugo nego prije. Za mene je poema uvijek bila lirsko-epska vrsta izrazitog emocionalnog naboja i zna se što ima od lirike, a što od epike, i kako mora izgledati. No, i to je očito bilo pogrešno. Opet moja greška!
Ne-čitanje mladih je “ne” književnim autoritetima i uopće autoritetu. Taj osjećaj nadmoći samom biološkom činjenicom kasnijeg rođenja je frapantan. Možda upravo to ne-čitanje i rezultira tom sigurnošću u kvalitetu onog što mladi danas pišu. Jer “valjda ja znam što želim reći! I kako. A za to mi ne treba nitko i ništa sa strane. Fond riječi? Imam dovoljno riječi za ovo što želim reći!” I u pravu je. Samo što središta gradova građena davnih godina još stoje i plijene svojom ljepotom, a u stanovima najnovije izgrađenih zgrada ruši se zid ako postavljate viseću kuhinju.
Iako, ako je sve “u oku promatrača” – onda je glupo bušiti zid za viseću kuhinju ako se zna da on to ne može podnijeti. Da nije građen čvrstim, trajnim materijalom.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Sarine priče – Hrabrost

Danas nam je učiteljica čitala priču. O maloj maci. Koja je bila je ispred kuće. Pa se izgubila. Tamo je bio i jedan pas. Pa je na nju lajao. Onda je došao dječak Ivan. On je poznao macu. Dignuo ju je i otjerao psa. Onda je pozvonio na vrata. Izašla je teta. I dao joj je njezinu macu.
– Puno ti hvala – rekla je teta. – Ti si jako hrabar dječak.
Onda mu je teta donijela veliki kolač. S čokoladom. Ja najviše volim kolače s čokoladom. Onda smo svi razgovarali o hrabrosti.
– Djeco, zašto je Ivan hrabar – pitala je učiteljica.
– Zato jer se nije bojao psa – rekao je Matija.
– A što je hrabrost – opet je pitala učiteljica.
– To je kad ne plačemo kod zubara – rekla je Jana.
– Hrabrost je kad se ne bojiš – rekla je Mia.
– Moj stariji brat je hrabar! On me uvijek brani – rekao je Fran.
– I ja sam hrabar – rekao je Luka – Ne plačem kad me boli. – A moj tata nikad ne plače! On je najhrabriji na svijetu!
– Po čemu to zaključuješ? – pitala je učiteljica.
– Kad sam ja bio mali, puno sam plakao. Kad padnem s tobogana. Ili se udarim u nešto – pričao nam je Luka.
– Onda mi je tata rekao da moram biti hrabar. Da ne smijem plakati. Jer dečki ne plaču. I kad sam opet pao, tata me samo pogledao. I nisam plakao. Ni kad sam kod doktora dobio pikicu. Sad više ne plačem. A tata nije nikad plakao! Baš nikad! Zato je on najhrabriji na svijetu – rekao je Luka.
Svi smo šutjeli. I Roko. Mislim da mu je bilo žao što je Lukin tata najhrabriji, a ne njegov. Meni nije. Kad moj mali brat Ivor padne i boli ga, naš tata ga digne i zagrli. Tako da ga ne vidimo iz zagrljaja. I kaže mu da to bude prošlo. I onda prođe. Onda se opet idemo igrati. A čini mi se da i Ivor više voli tatin zagrljaj. Nego da svi kažu da je naš tata najhrabriji na svijetu. Možda čak i Roko misli tako. Samo neće priznati.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Prošla baba s kolačima

Danas je u školi baš bilo zanimljivo. Razgovarali smo o poslovicama. I svatko je rekao po jednu. A onda smo razgovarali što to znači. Sviđaju mi se poslovice. Imaju malo riječi i kratke su. A puno o njima možeš pričati. I poučne su, rekla je učiteljica. Svi smo se javljali da kažemo svoju poslovicu. Ali smo se i smijali.
– Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada – odmah se prvi pogurnuo Roko – a to znači da ako nešto loše želiš drugome, i tebi se baš to može dogoditi.
– Bravo Roko, odlično si se sjetio i krasno si nam to objasnio – rekla je učiteljica.
– Ali može imati i još jednu pouku – rekao je Marko.
– Da? Koju? – pitala je učiteljica.
– Da onaj koji pod drugim jamu kopa mora paziti kud ide da ne padne on u nju – Marko je odgovorio, a mi smo se svi smijali i složili s njim.
– Tko rano rani, dvije sreće grabi – javila se Mia. – A to znači da tko se rano budi, može više poslova napraviti nego onaj koji dugo spava.
– Ali ako rano raniš, jako si umoran, spava ti se, pa ne napraviš ništa – odmah je rekao Marko. I opet smo se složili s njim.
– Prošla baba s kolačima – onda sam rekla ja. Svi su ušutjeli i čudno su me gledali.
– A koje je tumačenje te poslovice, Sara? – pitala je učiteljica.
– Jučer je kod nas bila baka. Koja je mama mojoj mami. I lijepo su razgovarale. Pa je čak i tata to primijetio. Jer je poslije rekao mami: “Gle, danas se niste zgrabile.”
– Dobro, Sara, dobro. Idemo mi dalje s poslovicom – prekinula me učiteljica.
– Onda je mama pitala baku je li uspjela oprati prozore. A ona je rekla da je prošla baba s kolačima. I da mama valjda zna da se njoj vrti kad se nekamo penje. I da čeka penziju da pozove ženu da joj opere prozore.
– I, Sara? Što je bilo s babom i kolačima? – mislim da se učiteljica sad malo uzrujala. Možda se i njoj vrti u glavi kad mora prati prozore. A ona još nije u penziji.
– Pa to se kaže kad se nešto ne može napraviti. Jer se baki vrti u glavi. Ne može ona to više. Znači da je prošlo vrijeme za to.
– Dobro, lijepo si nam to objasnila – ipak me pohvalila učiteljica.
Kasnije sam razmišljala o poslovicama. I o ovoj koju sam čula od moje bake. Zato valjda baka živi sama. Ona nema muža. Jer je već stara. Prošla baba s kolačima!

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Mantranje (p)o SAE-u

Ima nekoliko mjeseci da ne prođe dan, a da ne zavirim na jednu pjesničku stranicu kojoj je pokretač Sven Adama Ewin ili SAE. Ovo je pseudonim pitaj-boga-koga, dovoljno intrigantan da privuče. I kad dođete na tu stranicu, nećete otići, a da se ne vratite opet. Jer, SAE nije osoba koja piše pjesme. Možda se rodio s defektom: možda on osjeća i misli u stihovima. Pa ih onda i zapisuje. Ne zna drugačije. Ne može. Kritički strogo gledano, jezično i metrički nekad mu se oklizne nespretnost, ali iz njega pjesme naprosto izlaze. Njegovo pisanje nije ritual koji se događa kad naiđe nadahnuće. Pjesnički subjekt nije odijeljen od njegovog svakodnevnog „Ja“. Naravno, ovo je samo impresija, a nikako pokušaj kritičke prosudbe rada ovog anonimnog pjesnika.

Ne mogu reći sviđaju li mi se njegove pjesme ili ne. Znam samo da ih moram pročitati. Ako kažem da mi se sviđaju, to bi značilo da mi se sviđa taj čovjek u pjesniku, taj dovitljivi, zavodljivi muškarac, to zaigrano, iskričavo dijete. Ako kažem „ne“, porekla bih magnetizam njegovih stihova koji neodoljivo privlači čitanju.

SAE nisu samo njegove pjesme, svojim je sonetima pokrenuo zanimanje za vezanim stihom, probudio želju čitatelja za melodioznošću i ritmičnošću specifičnu baš za takav stih. Kao da nakon postmodernističkog razgrađivanja svega koherentnog (avanngarda, često i nesuvislo „dadaističko“ trabunjanje), dolazi opet neko pomirenje čovjeka sa samim sobom, a što njegov lirski ukus usmjerava k pravilnom metru i rimi koja umiruje. Čitatelji uživaju mantrajući u osmercima ili desetercima (ipak smo mi Slaveni) a najčešća je forma kruna strofične lirike – sonet.

U nas, nakon Matoša, Šimića, Ujevića, Krleže nije lako biti pjesnik, uopće latiti se „pera“. Stvorena je nekakva (mikro)klima da je pisanje strašno ozbiljna djelatnost koja zahtijeva poliglota, eruditu, u najmanju ruku akademika. I ako oficijela nekog proglasi velikim, može on napisati i „tašim, tašim tanana, i svilena marama“ svi će se diviti i raditi doktorate ne bi li dokazali dubinu, širinu, visinu i svevremenost onog koji je na tronu.

SAE se zna zaigrati pa ponekad iznenadi, ali baš kad pomislim da me razočarao, nisam li premalo kritična prema njegovu pisanju, jesam li nasjela na „šarm bez pokrića“, on se javi stihovima koji ostave bez riječi.

Mi koji ga čitamo, činimo to jer u njegovim pjesmama je i dio nas, dio onih koje volimo ili smo voljeli, one progovaraju i o onome o čemu mi samo u potaji i sa strahom razmišljamo. Na momente nam se učini da on to baš nama, meni piše, da se baš nama, meni obraća ON, skriven iza pseudonima. Podsjetio me na knjigu Tri Evina lica (ne sjećam se autora, iz psihijatrijske je prakse) – o ženi s tri identiteta, tri različite osobnosti, samo što SAE ima mnogo više lica. Neka od njih mi se ne sviđaju, primjerice želja za komuniciranjem samo s onima koji su na vrhu ili blizu vrha, ali – ako mi se Krležine Zastave ne sviđaju, nisu mi zato manje dobre njegove drame i lirika.

Podijeljenost čitateljstva na „za“ i „protiv“ kada je SAE u pitanju nije bitna jer ga čitaju i jedni, i drugi. Dio šarma vidljiv u lajkovima, komentarima i privrženosti s kojom se čeka svaka njegova naredna objava, duguje on svom dobro osmišljenom PR-u – toj engmi tko se krije iza pseudonima. Je li on možda ona? Je li (pre)potentni, umišljeni i drski mladac ili frustrirani starac na bolesničkoj postelji? Mogao bi biti i Slavonac sa šestero djece i hacijendom, ali i kolerični Zagrepčanin koji radi 24 sata dnevno. Ili je samo slobodni strijelac koji se sa svojim stihovima našao „u pravo vrijeme na pravom mjestu.“ A možda se iza pseudonima krije čitava ekipa neporecivih talenata i poznavanja lirskih kanona, koja se samo dobro zabavlja?

Kod svih velikih zagonetka odgovor je najčešće jednostavan, banalan. Tko je Sven Adam Ewin i nije bitno, važno je da piše dobre pjesme. I još k tome duhovite. Što više tražiti?

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Zgradaći

Sjedeći uz drugu jutarnju kavu i paleći šestu cigaretu, gledala je kroz prozor, zimski ogoljenu, krošnju divljeg kestena. Preciznije, nazirala jer dan još nije zauzeo i osvijetlio sav prostor. Divlji kesten… Tko danas još sadi i gdje divlji kesten?! Dvorišta kuća već godinama sliče zelenim površinama koje oivičuju bolnice, trgovačke centre i parkirališta uz autoput s onim smiješnim mutantima prirode – stabalcima do metar i pol visine, svih boja i oblika krošanja. Uvećani bonsai, uvećane ikebane… Ali divlji kesten mora da je posađen davno… Ili je niknuo slučajno i tu ostao?
Voljela je drveće. I stara zdanja, pogotovo krovove. On je nekoliko puta rekao da je zasigurno u prošlom životu bila drvo ili krov. Voljela je divlji kesten. Vjerojatno zato što je, uz lipu, dud i dren, to bile drvo koje je najčešće gledala u djetinjstvu. Iako su živjeli u selu, stanovali su u zgradi, maloj, sa svega četiri stana, ali joj nikada nije nedostajalo dvorište, jer njezino je dvorište bilo sve oko zgrada, i vrtovi, i livade, i obližnji šumarci.
Zgrada je bila među tri isto takve izgrađena 60-tih godina prošlog stoljeća na sjevernoj strani izlaska iz sela za obitelji ljudi koji su trbuhom za kruhom (nastavnici, liječnik, zubar, šofer ambulantnih kola) ili po dekretu (milicionari i „vojna lica“). Ako nisu bile nastavnice ili medicinske sestre, njihove žene su bile domaćice. Bila je to Jugoslavija u malom: njezini su bili iz Like i tri godine su se mučili dešifrirajući jezik domaćih, no bilo je tu i ljudi iz Slovenije, Zagore, Srbije, Slavonije, Crne Gore, jedna je glava obitelji bio Rumunj, a jedna Talijan. Njihovu djecu su ostala seoska djeca zvala „zgradaći“, a i oni sami – iako rođeni ovdje i govorom Međumurci – osjećali su se drugačijima, mada nisu znali zbog čega je to tako.
Biti „zgradać“ i odrastati u Donjem Kraljevcu u to je vrijeme bilo nešto što bi svako dijete poželjelo. To su bila vremena kada su svi imali jednako malo, kad su oni u zgradama imali jedini kupaonice s vodom iz hidrofora, a ostali iz bunara, kad nije bilo asfalta ali ni auta, osim kombija za potrebe zdravstvene stanice u selu i dva automobila – doktorove crne Olimpije koja je nakon nekoliko godina ostala na dvorištu bez guma i stakala, i lijepo poslužila kokošima i djeci za igru, i zubarovog Fiata 1300 koji se u njegovu vlasništvu nije dugo zadržao, kao niti svaki sljedeći auto koji bi nabavio, već bi kroz godinu-dvije završio na smetlištu zbog čestih „sudara“, po kojima je on bio poznat u čitavom kraju. Po količini i visini dima, ali i po mirisu ispušnih plinova auta koji bi prošao glavnom ulicom, znala su djeca čiji je, jer drugih automobila nije ni bilo.
Zgrade su bile sobama okrenute na jug, na slijepu ulicu koja je dijelila liniju tih triju zgrada i pruge što je išla paralelno. Gledajući iz sobe, najprije se vidjelo breze posađene u dvadesetak metara širokom prostoru prema ulici. Ona je bila uzdignuta i sa strane prema zgradama oivičena drvoredom divljih kestena s tek ponekom lipom, čije su krošnje u lipnju vrvjele djecom koja su brala cvjetove mamama za čaj. Sa sjevera su bili ulazi, a nasuprot njima vrtovi, potom livada s rijetkom djetelinom, a iza toga „potok“ – zapravo odvodni melioracijski kanal, uz čije obale su rasle vrbe i johe, te ponešto trstike, i gdje se uvijek moglo naći dobru granu za zajahati konja za igru kauboja i indijanaca, dok se zimi blagi nagib prema „potoku“ koristio za sanjkanje.
Zgradaći su svi – njih blizu trideset – išli u srednje škole. Dizali su se rano, putovali vlakom, pomagali roditeljima i učili, a polovica njih danas ima i diplomu nekog zagrebačkog fakulteta. Selo se razvilo i postalo najperspektivnijom općinom u županiji. Međimurska marljivost i upornost se isplatila. Doselili su novi ljudi, u novim ulicama izgrađene su nove zgrade, nauštrb vrtova i livada. Drvored kestena je posječen i tamo su sada brežuljci građevnog materijala. Većina zgradaća se raselila. Nisu više isti. Neki žive bolje, neki ne. No, kada ih put nanese, mnogi od njih rado svrate u lokal u središtu mjesta, što ga drži njihov nekadašnji prijatelj iz igre. Znaju da će tamo uvijek sresti nekog svog, prisjetiti se poneke anegdote iz djetinjstva, saznati gdje su drugi i što se s njima sada događa. Napunit će baterije i vratiti se u svoje živote, ali će ih još dugo grijati duh zajedništva i povezanosti stvoren u vrijeme kad su bili djeca. Kad su bili isti.
Obučena u toplu jaknu pred odlazak na posao navlačila je čizme i tog trena joj sine sjećanje na jednu davnu zimu kad je imala jedanaest godina. Otac joj je iz Zagreba donio novu obuću za zimu. S nestrpljenjem je očekivala meke, tople čizmice. No, bile su to smeđe visoke kožnate gojzerice, teške i tvrde, dva-tri broja veće od njezine noge. Nešto ružnije nikad kasnije nije vidjela. Odbijanje i plač nisu pomogli. Navukla je dva dodatna para vunenih čarapa što ih je majka isplela i krenula plačući u školu, jedva dižući noge pri hodu. No, za zimskih praznika, pri spuštanju prema potoku, dobro su poslužile. Poput skija!
Nasmijala se u sebi i požurila u zimsko jutro prema školi. – Samo da prođe ova klizavica – pomislila je – moram otići u Kraljevec. Moram!

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Prijateljstvo

Nikad nisam upoznala nijednog djeda. Poginuli su u ratu, puno godina prije mog rođenja. Moj otac je često izbivao zbog posla nekoliko dana, a kad je bio kod kuće, jeo je, spavao ili čitao novine i bio zauzet. Majka je uvijek nešto radila i bila u žurbi i uglavnom zauzeta s ocem, što se očitovalo najčešće lošim raspoloženjem. Baka je bila daleko i često sam zamišljala kako bi bilo lijepo da imam bar jednog djeda. Zamišljala sam kako izgleda, izmišljala razne dogodovštine s njim, i o svemu tome pričala svojoj prijateljici Neni. Ona je sa zanimanjem slušala te moje izmišljene priče, zapitkivala ponekad, a ja sam spremno odgovarala.
Imala je i Nena svojih priča, no najčešće je govorila o svojoj teti iz Preloga, o tome kako ona jako fino kuha i kakve kolače peče, te kako ona – Nena – ima kod nje svoju sobu i kako ju uvijek teta dočeka s nekom igračkom. Naravno da sam bila ljubomorna jer sam imala samo jednog malog plavog gumenog zečića i lutku Žofu koja je imala samo glavu umotanu u krpu. Nije imala ni ruke, ni noge, a oči, nos i usta su joj bili nacrtani crnom tintom. A ona je dobivala skoro svaki tjedan igračku! Šteta što joj teta nije dala igračke nositi kući, već ih je morala ostaviti tamo kod nje, da bi se i drugi put s njima mogla igrati.
I dok sam ja odrastala kao usamljeno i jedino dijete tročlane, a najčešće dvočlane obitelji, ona je imala mlađu sestru i brata, i roditelje koji su živjeli „na noževe“ kako je moj otac znao reći, odnosno koji bi se kad-god „počerupali“ kako je to govorila majka, prepoznatljivog agrarnog podrijetla.
Kad smo studirale u Zagrebu, u jednom društvu razgovarali smo o obitelji, o korijenima, o smiješnim imenima i nadimcima svoje rodbine i predaka: Mariča, Iviša, Zacoprana, Besni, Anča, Drug Tito, Bem Mu Miša, Jela Parabela… Netko me upitao za moje djedove, a ja sam odgovorila.
– Miliša po mami i Nidžo po tati.
– Gdje žive? – Na trenutak sam se zbunila, ali Nena je brzo odgovorila.
– Poginuli su u ratu, Milišu su ubili četnici, a Nidžu ustaše.
Osjećala sam nelagodu i zbog mojih djedova i njihovih glupih imena koja se nisu uklapala s onim Ivekima, Regicama i Maričama, i zbog ustaša i četnika, a najviše zbog toga što sam shvatila da Nena zna da ja nemam djeda. Da sam lagala. Vraćajući se u studentski dom na Savu, pitala sam je kako zna za te događaje.
– Tata mi je rekao kad sam još bila mala. Znala sam da nemaš djeda još onda kad si pričala priče o djedu, ali bile su tako lijepe i ti si tako uživala pričajući ih da ti nisam mogla ništa reći.
– Stvarno? A zbilja… kako je ona tvoja teta? Odeš li kada k njoj u Prelog?
– Ma nema više tete. Tamo sada živi samo stric koji se ne trijezni već deset godina otkad je teta umrla.
– Dvadeset godina.
– Molim?!
– Umrla je na porodu, prije nego smo se mi rodile. Rekla mi je mama.
Od tramvajske stanice u Savskoj do našeg paviljona nismo više razgovarale. O toj temi – o djedu i teti – nikad više. A prijateljice smo ostale čitav život.

Foto: www.pexels.com