Arhiva oznaka: Slavica Gazibara

Slavica Gazibara: Zgradaći

Sjedeći uz drugu jutarnju kavu i paleći šestu cigaretu, gledala je kroz prozor, zimski ogoljenu, krošnju divljeg kestena. Preciznije, nazirala jer dan još nije zauzeo i osvijetlio sav prostor. Divlji kesten… Tko danas još sadi i gdje divlji kesten?! Dvorišta kuća već godinama sliče zelenim površinama koje oivičuju bolnice, trgovačke centre i parkirališta uz autoput s onim smiješnim mutantima prirode – stabalcima do metar i pol visine, svih boja i oblika krošanja. Uvećani bonsai, uvećane ikebane… Ali divlji kesten mora da je posađen davno… Ili je niknuo slučajno i tu ostao?
Voljela je drveće. I stara zdanja, pogotovo krovove. On je nekoliko puta rekao da je zasigurno u prošlom životu bila drvo ili krov. Voljela je divlji kesten. Vjerojatno zato što je, uz lipu, dud i dren, to bile drvo koje je najčešće gledala u djetinjstvu. Iako su živjeli u selu, stanovali su u zgradi, maloj, sa svega četiri stana, ali joj nikada nije nedostajalo dvorište, jer njezino je dvorište bilo sve oko zgrada, i vrtovi, i livade, i obližnji šumarci.
Zgrada je bila među tri isto takve izgrađena 60-tih godina prošlog stoljeća na sjevernoj strani izlaska iz sela za obitelji ljudi koji su trbuhom za kruhom (nastavnici, liječnik, zubar, šofer ambulantnih kola) ili po dekretu (milicionari i „vojna lica“). Ako nisu bile nastavnice ili medicinske sestre, njihove žene su bile domaćice. Bila je to Jugoslavija u malom: njezini su bili iz Like i tri godine su se mučili dešifrirajući jezik domaćih, no bilo je tu i ljudi iz Slovenije, Zagore, Srbije, Slavonije, Crne Gore, jedna je glava obitelji bio Rumunj, a jedna Talijan. Njihovu djecu su ostala seoska djeca zvala „zgradaći“, a i oni sami – iako rođeni ovdje i govorom Međumurci – osjećali su se drugačijima, mada nisu znali zbog čega je to tako.
Biti „zgradać“ i odrastati u Donjem Kraljevcu u to je vrijeme bilo nešto što bi svako dijete poželjelo. To su bila vremena kada su svi imali jednako malo, kad su oni u zgradama imali jedini kupaonice s vodom iz hidrofora, a ostali iz bunara, kad nije bilo asfalta ali ni auta, osim kombija za potrebe zdravstvene stanice u selu i dva automobila – doktorove crne Olimpije koja je nakon nekoliko godina ostala na dvorištu bez guma i stakala, i lijepo poslužila kokošima i djeci za igru, i zubarovog Fiata 1300 koji se u njegovu vlasništvu nije dugo zadržao, kao niti svaki sljedeći auto koji bi nabavio, već bi kroz godinu-dvije završio na smetlištu zbog čestih „sudara“, po kojima je on bio poznat u čitavom kraju. Po količini i visini dima, ali i po mirisu ispušnih plinova auta koji bi prošao glavnom ulicom, znala su djeca čiji je, jer drugih automobila nije ni bilo.
Zgrade su bile sobama okrenute na jug, na slijepu ulicu koja je dijelila liniju tih triju zgrada i pruge što je išla paralelno. Gledajući iz sobe, najprije se vidjelo breze posađene u dvadesetak metara širokom prostoru prema ulici. Ona je bila uzdignuta i sa strane prema zgradama oivičena drvoredom divljih kestena s tek ponekom lipom, čije su krošnje u lipnju vrvjele djecom koja su brala cvjetove mamama za čaj. Sa sjevera su bili ulazi, a nasuprot njima vrtovi, potom livada s rijetkom djetelinom, a iza toga „potok“ – zapravo odvodni melioracijski kanal, uz čije obale su rasle vrbe i johe, te ponešto trstike, i gdje se uvijek moglo naći dobru granu za zajahati konja za igru kauboja i indijanaca, dok se zimi blagi nagib prema „potoku“ koristio za sanjkanje.
Zgradaći su svi – njih blizu trideset – išli u srednje škole. Dizali su se rano, putovali vlakom, pomagali roditeljima i učili, a polovica njih danas ima i diplomu nekog zagrebačkog fakulteta. Selo se razvilo i postalo najperspektivnijom općinom u županiji. Međimurska marljivost i upornost se isplatila. Doselili su novi ljudi, u novim ulicama izgrađene su nove zgrade, nauštrb vrtova i livada. Drvored kestena je posječen i tamo su sada brežuljci građevnog materijala. Većina zgradaća se raselila. Nisu više isti. Neki žive bolje, neki ne. No, kada ih put nanese, mnogi od njih rado svrate u lokal u središtu mjesta, što ga drži njihov nekadašnji prijatelj iz igre. Znaju da će tamo uvijek sresti nekog svog, prisjetiti se poneke anegdote iz djetinjstva, saznati gdje su drugi i što se s njima sada događa. Napunit će baterije i vratiti se u svoje živote, ali će ih još dugo grijati duh zajedništva i povezanosti stvoren u vrijeme kad su bili djeca. Kad su bili isti.
Obučena u toplu jaknu pred odlazak na posao navlačila je čizme i tog trena joj sine sjećanje na jednu davnu zimu kad je imala jedanaest godina. Otac joj je iz Zagreba donio novu obuću za zimu. S nestrpljenjem je očekivala meke, tople čizmice. No, bile su to smeđe visoke kožnate gojzerice, teške i tvrde, dva-tri broja veće od njezine noge. Nešto ružnije nikad kasnije nije vidjela. Odbijanje i plač nisu pomogli. Navukla je dva dodatna para vunenih čarapa što ih je majka isplela i krenula plačući u školu, jedva dižući noge pri hodu. No, za zimskih praznika, pri spuštanju prema potoku, dobro su poslužile. Poput skija!
Nasmijala se u sebi i požurila u zimsko jutro prema školi. – Samo da prođe ova klizavica – pomislila je – moram otići u Kraljevec. Moram!

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Prijateljstvo

Nikad nisam upoznala nijednog djeda. Poginuli su u ratu, puno godina prije mog rođenja. Moj otac je često izbivao zbog posla nekoliko dana, a kad je bio kod kuće, jeo je, spavao ili čitao novine i bio zauzet. Majka je uvijek nešto radila i bila u žurbi i uglavnom zauzeta s ocem, što se očitovalo najčešće lošim raspoloženjem. Baka je bila daleko i često sam zamišljala kako bi bilo lijepo da imam bar jednog djeda. Zamišljala sam kako izgleda, izmišljala razne dogodovštine s njim, i o svemu tome pričala svojoj prijateljici Neni. Ona je sa zanimanjem slušala te moje izmišljene priče, zapitkivala ponekad, a ja sam spremno odgovarala.
Imala je i Nena svojih priča, no najčešće je govorila o svojoj teti iz Preloga, o tome kako ona jako fino kuha i kakve kolače peče, te kako ona – Nena – ima kod nje svoju sobu i kako ju uvijek teta dočeka s nekom igračkom. Naravno da sam bila ljubomorna jer sam imala samo jednog malog plavog gumenog zečića i lutku Žofu koja je imala samo glavu umotanu u krpu. Nije imala ni ruke, ni noge, a oči, nos i usta su joj bili nacrtani crnom tintom. A ona je dobivala skoro svaki tjedan igračku! Šteta što joj teta nije dala igračke nositi kući, već ih je morala ostaviti tamo kod nje, da bi se i drugi put s njima mogla igrati.
I dok sam ja odrastala kao usamljeno i jedino dijete tročlane, a najčešće dvočlane obitelji, ona je imala mlađu sestru i brata, i roditelje koji su živjeli „na noževe“ kako je moj otac znao reći, odnosno koji bi se kad-god „počerupali“ kako je to govorila majka, prepoznatljivog agrarnog podrijetla.
Kad smo studirale u Zagrebu, u jednom društvu razgovarali smo o obitelji, o korijenima, o smiješnim imenima i nadimcima svoje rodbine i predaka: Mariča, Iviša, Zacoprana, Besni, Anča, Drug Tito, Bem Mu Miša, Jela Parabela… Netko me upitao za moje djedove, a ja sam odgovorila.
– Miliša po mami i Nidžo po tati.
– Gdje žive? – Na trenutak sam se zbunila, ali Nena je brzo odgovorila.
– Poginuli su u ratu, Milišu su ubili četnici, a Nidžu ustaše.
Osjećala sam nelagodu i zbog mojih djedova i njihovih glupih imena koja se nisu uklapala s onim Ivekima, Regicama i Maričama, i zbog ustaša i četnika, a najviše zbog toga što sam shvatila da Nena zna da ja nemam djeda. Da sam lagala. Vraćajući se u studentski dom na Savu, pitala sam je kako zna za te događaje.
– Tata mi je rekao kad sam još bila mala. Znala sam da nemaš djeda još onda kad si pričala priče o djedu, ali bile su tako lijepe i ti si tako uživala pričajući ih da ti nisam mogla ništa reći.
– Stvarno? A zbilja… kako je ona tvoja teta? Odeš li kada k njoj u Prelog?
– Ma nema više tete. Tamo sada živi samo stric koji se ne trijezni već deset godina otkad je teta umrla.
– Dvadeset godina.
– Molim?!
– Umrla je na porodu, prije nego smo se mi rodile. Rekla mi je mama.
Od tramvajske stanice u Savskoj do našeg paviljona nismo više razgovarale. O toj temi – o djedu i teti – nikad više. A prijateljice smo ostale čitav život.

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Kava

Sjede svatko u svom naslonjaču, okrenuti prozoru. Između njih mali okrugli stol prekriven heklanim stolnjakom. Čitaju. On debelu knjigu tamnoplavih korica koja leži na njegovom lijevom dlanu položenom na lijevo koljeno, a desnim dlanom pritišće stranicu. Ona u objema rukama drži neveliku knjigu i čitajući je, nesvjesno pomiče ritmom pročitanih riječi usne. Čitaju već vjerojatno više od sata. Odjednom je digla pogled i susrela se s njegovim. Gledaju se.
– Gdje si? – upita ona.
– Ovdje.
Nije ovdje, naravno. Ni u ovom prostoru, ni u ovom vremenu. Ili to misli zato što ona nije? Relacije prostora i vremena određuju nas samo fizički. Moja je desna ruka na 158. stranici knjige, noga preko noge na bijelom debelom tepihu s diskretnom granom trešnje u cvatu, koji su radile male tamne dječje ruke za jedan peni nadnice. Je li ovom mišlju, ovog trena to ona u Pakistanu ili sjedi u svojoj dnevnoj sobi? Riječima izražavamo samo situacije vezane za tjelesnost, a ova je opet vezana za prostor, znači da se riječi, jezik uopće odnose samo na te dvije dimenzije… A što je s riječima koje označavaju apstraktne imenice i vezane su uz mišljenje i osjećaje? Na primjer – čežnja. Što ona zapravo znači? Možemo li ju uopće definirati kad svatko može imati svoje određenje za tu riječ? A vrijeme? Određujemo ga s jučer, danas, sutra. Jučer je sjećanje, a Danas – slika onoga jučer. Otisak jučerašnjeg Nečeg u našoj svijesti. A Sutra? Fikcija! Samo naša potreba za kontinuitetom. Čak ni „danas“ ne postoji, već samo trenutak, samo „sada“, „ovaj čas“. Kao pikseli na TV-u u Istri. Sustav se raspada, slika se rastače na manje dijelove, pa na pruge, kvadratiće, točkice. Na kraju sve pocrni.
– A gdje si ti? – prenu je njegov glas. Pikseli svijesti ubrzaše prema točkama, crtama, kvadratima, prugama. Dijelovi mozaika stvoriše sliku pa pokret.
– Evo idem! Skoro da nam promakne popodnevna kava zbog čitanja!

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Kad malo zavirim u godine

50-te
– Hajde dijete, sjedi tu uz peć i stavi noge u rernu. Začas ćeš se utopliti!
– Ali mama, zima mi je i spavati!
– Samo se ti grij, a tata i ja ćemo staviti još jednu slamaricu i pokriti te tatinim kaputom. I ne skidaj te vunene čarape ni prsluk!
– Evo i ciglu ti još zamotam… Neće tebi srećo više biti zima!
60-te
– Jesi li završila sa zadaćom?
– Jesam!
– Evo ti onda trideset dinara i možeš u kino. A što ima ove nedjelje?
– Winetou!
– Iz kina pravo kući, jasno? Ako nas nema, mi smo kod doktora, idemo gledati Muzej voštanih figura. Moramo požuriti da zauzmemo mjesto. Žgance i kiselo mlijeko ću ti ostaviti na stolu. I operi zube i noge prije spavanja!
– Dobro, dobro!
– I ponovi onu pjesmicu što ćeš recitirati preksutra. Nemoj nas osramotiti, znaš da je priredba za rođendan našeg dragog druga Tita! A on ti je sve dao – i struju, i vodu! I palentu, i mlijeko!!!
70-te
– Ma vidi ti nju… Kuda ćeš takva? Gdje ti je potkošulja?!
– Ma daj mama, pusti me, pa toplo je!
– Haljina ti jedva pokriva guzicu, majica do pupka, a ni potkošulje nemaš. Razboljet ćeš se nesrećo jedna!
– I ugasi taj gramofon već jednom!
– Mama, nije gramofon, nego Radio-Luksemburg, daj još samo malo da čujem, sad je top-lista…
– Draga moja ženo i ti kćeri, odoh ja iz ove ludnice!
– Tata, ideš opet u ribičiju? Crve sam ti nakopala, puna ih je Nivea kutija!
– Baš lijepo! A gdje mi je ključ od fiće?!
80-e
– Kaj, vi budete gradili kuću? Pa tek ste se oženili! Otkud vam novci?
– Dignuli smo bolesničke kredite, on, ja, mama, tata, njegovi i njegov brat pa imamo za učešće da dignemo dugoročni stambeni u Privrednoj za gradilište.
– A dalje?
– U Varaždinskoj budemo isto tak, daju jedan prema četiri. Kad budemo, ako ne sad?!
***
– Kaj čujem, rastajete se?
– Je.
– A kaj bu s kućom?
– Već smo to rešili: prodali, namirili kredite i ostalo za jednu večeru, nismo imali kaj podeliti!
90-e
– Kaj radiš tata?
– Čitam novine. Ovaj rat – ne znaš tu tko koga. Evo, čitaj što rade ovi rođaci tvoje majke!
– Daj stari ne budali! Dobro znaš da su to tvoji zakuhali!
– Opet počinjete? Prestanite već!!! Isuse, poštedite me bar danas! Moram završiti članak za petnaest minuta! A i mala mi je još u vrtiću…

Smjena generacija

2000-te
– Kćeri, bi li se ti digla? Ručak je gotov. Jedan je sat!!!
– Kaj je?! Gde gori?!! Nisam gladna, pusti me…
– Rekla si: bila sam odlična studentica, sad sam apsolvent. Pa kad ćeš učiti i diplomirati ako u 10 navečer izlaziš i dolaziš ujutro?!
– Daj ne urlaj, sad se moram odmoriti neko vreme, a onda budem učila za diplomski. Daj hodi van. I zatvori ta vrata!
2010-ta
– Pa ti si dala otkaz u školi?! Jedva si dobila posao, a dala si otkaz?! A ja crnčim isti posao već trideset godina i koliko sam samo honorarčila da ti lijepo studiraš i da ti dam fakultet!
– Mama, slušaj me dobro: da ja radim još godinu dana u školi, ja sam zrela za ludnicu! Pa zato si ti takva! Pa pogledaj se samo!
– A što ćeš raditi? Od čega ćeš živjeti?
– Upisala sam tečaj alternative. Jooooj, jedva čekam da počne! To je ono što stvarno želim!
– Tečaj… čega???
– Gledaj mama na to malo vedrije, sad ćemo imati dijete, a ja želim biti s djetetom. Za to vrijeme ću ovo završiti i onda otvoriti svoj posao! Sve ide po planu! Daj ne šizi, opusti se malo…
2016-ta
…Hm, uskoro penzija… Eh, da mi je barem onaj tatin fićo …

Foto: www.pexels.com

‎Slavica Gazibara‎: Malo nešto ni o čemu

STRUKTURA: Ako živimo u vremenu kada je sve obezvrijeđeno, rastočeno i pretvoreno u gnoj i plijesan, živimo li uopće? Tavoreći kao njegov dio – možemo li mu se oduprijeti ili podupiremo njegovu strukturu? Rodivši se nevina za let, a sada gacajući u kalu – ljubav (i zaostala čovječnost) jede samu sebe. Jer bolje hrane ni nema.
***
A GDJE SI TI: Pod tepih si spremio svoja opredjeljenja, razmišljanje stišao na pianissimo, pridružio se biranima i, kažeš, evo te? Dok mnogobrojni konji na našem malom trgu šire buku i smrad, dobro skrojeno, markirano odijelo izlazi u uglancanim finim cipelama. A gdje si ti?
***
TKO SAM: Kristalni oktaedri kotrljaju se tromo niz tijelo, ostavljajući plitke utore iz kojih se plavi dim, posrebren mjesečinom topi u noć. Brazde su sve dublje, svečanošću kopnim i nestajem. Doživljavam se još kao prozirno, prozračno Ja, oslobođeno spona vremena, lanaca prostora. Izbor više nije moguć: stopljenost s univerzumom dokida zahtjeve, želje, čežnju.
***
HM: Vid kao privid, moć kao nemoć, mir kao nemir. Samoća kao trajno stanje. Ljubav kao čežnja i san. Jalova. Tko smo zapravo, što želimo, postoji li uopće to što želimo i ako nam se učini da postoji i da smo to i dobili – može li nas to doista usrećiti i donijeti nam mir? Sve se relativizira i vraća na prapočelo: tko smo, što smo, kamo idemo. Krug se zatvara.
***
JEZIČNO PITANJE: Izumiru neke riječi. Poštenje izaziva smijeh, ljudskost odavno na rasprodaji, dobrota poistovjećena s glupošću, blagost potrošena na vašaru neukusa, ljubav sve češće tema filozofije. Postavlja se jezično pitanje: odlaze li ove riječi u pasivni jezik zauvijek?

Foto: www.pexels.com

Slavica Gazibara: Instalacije

Nikada se nismo zabavljali kao tih nekoliko predratnih godina kad je rat bio opipljivo izvjestan, a naš razum tražio rupe da dokaže suprotno. Apsolutna neizvjesnost, siromaštvo, raspad države i gubljenje ikakvog uporišta tjerali su nas u kafiće, na koncerte i plesnjake, na pričanje viceva i smijeh. Guralo nas u čopor. Slušao se Balažević, Parni valjak i Hari Mata Hari, Ravel i Lepa Brena, punk i Vesna Zmijanac, zapravo sve što je moglo ma i za trenutak zaokupiti osjećaj i misli, i skrenuti ih s neizbježnog: katastrofe.

Trideset godina kasnije nije se mnogo promijenilo: još smo siromašniji, državu imamo kao da i nemamo, neizvjesnost ovog danas izvjesna je za stoljeće ispred, a rat… pa neki kažu da je već otpočeo. Ipak, razlike ima – sada se ne družimo, viceve ne pričano, ne pjevamo, ne plešemo. Dišemo li?

Zatvoreni u turobna staništa, naoružani svojim strahovima, uspješno isključujemo mozak sjedeći pred kompjutorom ili televizorom, pribjegavamo zapošljavanju preostalih energetskih potencijala razmišljanjem o zdravoj prehrani i alternativnom liječenju, slušamo alternativnu glazbu. Tražimo alternativu za spas, ali nje nema.

Turisti i slučajni namjernici u mom gradu zastajkuju pred cvjetnim instalacijama, diveći se velikom paunu, zatvorenom u žicu napunjenu zemljanim supstratom iz čijih rupa vire posađeni cvjetovi, raznobojne fuksije, pelargonije i begonije. Vise one tako nakrivljene a niti su na zemlji, niti mogu k suncu. Vise do kraja ljeta, s korijenom deformiranim dovoljno da prežive i uljepšaju bogatima ljeto. A kada ljeto završi i izmučeno cvijeće napokon uvene, završit će u kompostu. Bogati šetači će, naravno, na nekom drugom mjestu tražiti nove zanimljivosti i diviti se novom paunu s bolje pognojenim cvijećem.

Foto: www.morguefile.com

Slavica Gazibara: Baka

Moja je baka rođena krajem 19. stoljeća. Imala je završena tri razreda škole i u svom kraju važila za pismenu ženu. Njezina djeca i unuci su je oslovljavali s „Vi“. Meni je uvijek mirisala nekako kiselkasto, ali kad sam bila dijete, taj mi miris nije bio neugodan. Bio je njezin, prepoznatljiv, i kad bi me zagrlila i ja se utopila u njezinim rukama, punim sam ga plućima sretna udisala, požalivši što će me uskoro spustiti i reći „Ajde idi se igrati“.
Uvijek sam se gurala u njezino krilo koje bi me poput gnijezda napravljenog od duge plisirane crne „kiklje“ i isto tako crnog „zaslana“ spremno dočekalo. Sjedila bih tako kao u ljuljački, zaštićena i sretna.
Nije ona bila od nježnih bakica. Bila je to stara žena izrasla na kamenu, koja je u četrdeset godina šest puta po dva mjeseca imala muža kad bi došao iz ‘Merike, rodila desetero djece (dva puta „bliznace“), petero ih pokopala i isto toliko podigla sama, te preživjela dva svjetska rata. Oblikovao ju je grubi pejzaž na svoju sliku i priliku, ali joj dao i gen za preživljavanje.
Sada je bila istrgnuta iz svog prirodnog ambijenta i u našem malom gradskom stanu uglavnom se dosađivala. Mama ju je stalno za nešto opominjala, upućivala ju, ispravljala i učila, a ona je uglavnom šutjela i micala se od nje, i samo bi ponekad rekla: „’Ajde Kate dijete, šriću mu vrag odnijo, ostavi me na miru, ostavi se ćorava posla!“ Tad bi iz protesta otišla na balkon, sjela u klimavu stolicu i ruku položenih u krilu gledala kroz krošnje kestenova drvoreda.
Kad sam s njom ostajala sama u stanu, uvečer dugo nije dala paliti svjetlo nego bi nas dvije sjele pred šporet i gledale u žeravicu koja bi padala u svoju posudu, a ona bi s vremena na vrijeme otvorila vratašca, poravnala žeravicu i stavila dva-tri komada drva. Za mene je to bilo posebno vrijeme. Nismo razgovarale, noć se već uvlačila u kuhinju, toplina osvajala, a crvene iskre davale nekakav svet, praiskonski pečattrenutku. Gotovo da sam se bojala i disati. Kasnije sam se prisjećala da je tako bilo i u njezinoj kućici u Lici, da bi tek kad nastupi potpuni mrak ona palila „laternu“ na petrolej i poravnavala fitilj.
Imala sam oko pet godina kad sam je iznenadila: rano sam se probudila i ušla u kuhinju gdje je ona spavala, a ona je sjedila kraj šporeta u kojem je upravo pripalila vatru. U polumraku je češljala nekim smiješnim velikim češljem rijetkih zubaca gotovo isto tako rijetku dugu sijedu kosu. Nikada je više nisam vidjela takvu jer je uvijek kosu plela u pletenice, omatala ih oko glave, koju bi uvijek pokrivala crnom maramom, vezanom ispod brade. Činilo se da sam ju zatekla u nečem neprimjerenom. Bila je u bijeloj košulji dugoj do poda, ispod koje su virile gole noge iz „cokalja“ – vunenih pletenih šlapa, podšivenih kožom ili gumom. Izgledala mi je poput neke smiješne, pomalo izgubljene, dobroćudne vještice. Stajala sam pred njom i samo ju gledala. Ona je smeteno dva-tri puta pogledala oko sebe, a onda mi oštrije nego je trebalo rekla: „Rano je još, tek se razdanjuje, ‘ajde u krevet, prehladit ćeš se!“ Ta mi je slika često iskrsavala iz sjećanja i poticala nejasni osjećaj krivnje da sam upala u neki samo njezin moment, njezin trenutak intime u koji nitko nije imao pristupa.
Nikada nije htjela jesti s nama za stolom, već bi uzela tanjur s jelom, sjela na mali tronožac, izvadila iz svog džepa mali nožić na rasklapanje bez kojeg se nikad nije odvajala i uz viljušku njime koristila. Često sam ju vidjela kako tako jede „slaninu“ – tanki bijeli špek bez mesa i to s kruhom i lukom. Iz prikrajka bih ju promatrala jer mi nije bilo jasno kako jede a ima samo tri zuba (dva donja i jedan gornji), ali bi me majka gurnula da se maknem da ona ne primijeti, ili bi mi uhvatila pogled i dala do znanja da se udaljim.
Kad je već bila jako stara, majka ju je tjerala da se kupa. Napunila bi joj kadu i zvala ju, no baka bi uvrijeđeno rekla da može ona i sama, otišla bi u kupaonicu i demonstrativno zalupila vratima. Majka je nekoliko puta prilazila vratima i pitala treba li pomoć, no ona bi odgovarala da ne treba. Na kraju bi majka ušla u kupaonicu – a baka sjedi na poklopljenom zahodu, ruke joj u krilu i – dremucka. Naravno, voda čista, ona obučena. Nakon učestalosti takvog „kupanja“ majka bi ju ponekad uspjela okupati, a ponekad smo se svi zajedno dobro nasmijali.
Umrla je u dubokoj starosti kod unuke u Kanadi ili ‘Merici – kako ju je ona zvala.

Foto: www.morguefile.com