Arhiva oznaka: skarlet_p

Dunja Matić: Pogovor. Pisanje pjesme nevidljivom gradu.

Naslovnica romana

Uz roman Skarleta_p Sad se napokon mogu popeti stepenicama

Skarlet_p objavio je već tri zbirke poezije i ovo je njegov prvi roman. Ipak, ovo nije pri put da nam skarlet pripovijeda. Stari likovi su ovdje, oni koje smo već sretali: Julien, Jonas i Jan, Gemma, Edith i Bella. Dos_toyevski i ne_mirovsky i dalje pišu čudne glazbene recenzije za Kazalište lutaka. Priča je ovaj put promijenila ponajprije svoj oblik, iako pjesnik nije nestao. On je jednom nogom u vrlo konkretnom vremenu i prostoru, s drugom nogom u budućnosti. Ta budućnost, kao i naša sadašnjost, pleše oko koncepata prijateljstava, životnih poziva i opraštanja, ali se događa u jednom posve nevidljivom gradu. Kakav je to grad? Mikroprostoran i melodičan, pun pokislih stepenica i glavobolje Leonarda Cohena, gdje Jamesu Blakeu ubacuju novčiće u vunenu kapu i gitara Robina Pecknolda ostaje bez inspiracije na viškoj plaži. Tamo se prijavnice za posao zanimaju za ljude, glazbu i ideje koje su obilježile drugu godinu našeg studija. S tog je grada jedne noći netko postupno i nježno svukao krovove, a djevojčice u kutijama šibica poklanjaju svoju poeziju i lokalni bendovi dolaze iz budućnosti. Primamo najljepša oproštajna pisma i otkrivamo skrivene melodije. Ovim gradom, ujedinjeni, postajemo Petar Pan. To je grad koji je u nama i među nama i kroz nas i bez nas, grad koji se ne ukazuje, ali se očituje, mikrokoreografijama na rubovima stvarnosti gdje se ponekad događaju čuda. U njemu se skrivaju nezamjetno neobični ljudi. Postoje scenariji čiji soundtrack čine singlice, knjige koje pišu samo velikim hitovima. Postoje, s druge strane, zbirke pjesama kojima nitko nije snimio spotove. Riječ je o pjesmama koje nakupljamo u svojim smočnicama, spremištima, rezervoarima. Svatko od nas čuva neki spremnik vremena, zar ne? Da, radi se o istim onim pjesmama koje nas kasnije iznenade iza nekog ugla života, kad najmanje očekujemo. To su oni skriveni gemovi koje pronalazimo sa zakašnjenjem, nakon novog preslušavanja nekog albuma na koji smo odavno zaboravili. Kao kada naši protagonisti naknadno shvate da je “Kid A” grupe Radiohead zapravo jedan fantastičan album. Takvi su i stanovnici ovog grada, tajni dragulji koji žive u svom skromnom, samozatajnom svemiru, mračni i matirani. Ali ta nekolicina još uvijek mladih ljudi koja se pokušava nositi s gubitkom voljene osobe – samo su službeno glavni likovi ove priče. Priče? Svakako priče, ali možda, prije svega, jedne jako duge pjesme. Ovo je pjesma o jednom nevidljivom gradu. No, ovo je, kao i Cohenova “Hallelujah”, istovremeno i priča-pjesma o glazbi. Naši likovi, hodači subsoničnim, oni su izlošci riječkog Muzeja nevidljivih gradova .
Glazba je esencijalan motiv njihovih života i nit oko koje se njihovi odnosi pletu u mrežu prijateljstva.
No prije svega, poslije svega i između svega, ovo je bajka. Jedna bez prinčeva i princeza, zlih žena, mudrih starčeva i raspričanih životinja. Ovo je bajka puna kaseta, cd-ova i ploča, lakih i ugodnih romantičnih odnosa, gubljenja i otkrivanja smisla i prekrasne poezije. Bajka koju bi svaki popkulturni fanatik volio nastaniti i drijemati među njenim mekim rubovima. Do te bajke, skarletove riječi ne olakšavaju nam put, one su bremenite u detaljnosti svoje slikovitosti, kao da vas žele uroniti u svaki kamenčić na cesti. Kao da želi da zastanete, osluškujete, promatrate i svakim dijelom svog bića budete tamo, s njima. Nerijetko, pomišljala sam, ovo je knjiga koja pati od viška kvalitete, jer vam ni u jednom trenutku ne dopušta da se odmorite od ljepote njezine poetike. Zato se uzima u malim dozama, ali se u nju uranja u potpunosti. Iako niste bili njezin dio, prepoznat ćete se u njoj .
Nadam se da nikad neću prestati tražiti svoje mjesto u svijetu. Je li o tome ova priča?

Ilustracije: Borjana Katić

Dunja Matić: Plač privilegiranih

naslovnica2Recenzija zbirke poezije „Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora“ skarleta_p

Treća zbirka poezije skarleta_p „Avenija. Dokument jednog vremena i prostora“ gotovo da koketira s formom romana, ispreplićući među likovima guste mreže introspekcije koje funkcioniraju kao putokazi kroz njihove nutarnje gradove. Kako sam autor navodi u uvodu, pred nama je priča o sedam osoba: dva mlada para uhvaćena u svojim redefinirajućim, samim time, tenzičnim tridesetim godinama, zatim njihov prijatelj koji odlazi iz grada, te dvoje pismom povezanih poznanika koji skladaju glazbene recenzije za isti portal, međusobno se inspirirajući, ali ne susrećući u stvarnosti.

Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

Tematski tok koji povezuje ove glasove svakako se može nazvati društveno kritičnim i pojavljuje se s mnogo izoštrenijim fokusom od onog kakav smo mogli tek naslućivati u prethodnim zbirkama. U mnogočemu je ovaj roman u stihu, kako ga sasvim točno naziva njegov urednik Milan Zagorac, svojevrsna Coming of Age priča, ili, kako ga ogoljujuće proziva sam autor, (post-adolescentski) plač privilegiranih. S  ovom je sintagmom čitavom diskursu dodijeljena dodatna dimenzija, koja na nas galopira iz rastrzana glasa jedne bezimene generacije zahvaćene besciljnim strahom od plutanja, u vremenu ekonomske, kulturološke, ali i osobne krize koja otima mirise naših prisutnosti i prinudno ispire obrise naših osobnosti. Bojazan od rasipanja identiteta, u isti mah društvenog i privatnog, nezaobilazna je stanica na ovom putu kojim prolaze brzi vlakovi bez da se zaustave, proizvodeći osjećaj neprekidnog ubrzanja, neuhvatljivosti i posljedične lomljivosti. Kao i u prethodnim zbirkama, koncept fragmenta sveprisutna je sjena koju na nas baca autor, sa svojim prstima zalijepljenim za staklo vlaka koje mu oduzima otiske. Strah s kojim se susreću svi nadareni ali neutrživi, perspektivni no ne i profitabilni mladi stručnjaci, jedna je od relevantnijih tema, ne samo ove zbirke, već i recentne društvene kritike uopće. Ili bi barem to trebala biti. Jer ovo stanje koje nas kasapi kao opasna kulturološka kuga, kao ni starenje, neće nestati ako o njoj ne pričamo. Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke.

To vrijeme skarlet_p prikazuje kao carstvo koje nestaje u sekundama, pri velikoj brzini, zamišljajući kako ćemo ga uskoro nazivati post-imperijem međuprostora, ako ćemo ga moći nazvati uopće. Jer kao i do sada tako se i među ovim koricama borimo, da fragment razvučemo na cjelinu, da integriramo glasove u sebi, povežemo ili barem osjetimo nit narativa koja nam toliko nedostaje. Umjesto toga, mi „privilegirani“ puštamo kontejner čiste stvarnosti da sklizne s dizalice… pa sleti kao kometa u mrlju pljesnjive tinte ili točnije, otopi se na našim tipkama s mirisom meda koji sljepljuje strgane slike u glitch. Sve zbog istine koja je takva da smo na raskrižju i da gledamo nezaposlenost u žute joj oči dok se pred nama zatvaraju zidovi. Sve zbog istine koja je takva, da smo preslabo fokusirana egocentrična bića čije će pažnja jednog dana sasvim iscuriti, svakog časa, bilo koje sekunde, izglednije je, upravo sada.  Hoće li primijetiti da nas nema i da se bilo što promijenilo? Ili će se i dalje posvuda osjećati samo miris rezignacije? Dok ljudi hodaju i prate koordinate svojih mikrosvemira i ne osvrćući se, dive brzini pokreta, a klinci previše toga podrazumijevaju i preskaču formativne slojeve vlastite kulture. U toj nepodnošljivoj lomljivosti svega, ni kreativnost nije ničiji spasitelj, niti će nas umjetnost učiniti boljim ljudima, a još se pored svega, bojimo proizvoda vlastite kulture.  

Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu. U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dvaju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji.

Kakva je to kultura kroz koju nam, o kojoj nam piše i skarlet? Mi smo u kulturalnom dobu koje se pokreće samo na podražaje  i čini se da smo već prošli točku u kojoj je bilo moguće generirati kulturu kao pokušaj postavljanja dobrog pitanja i odgovora. Generacije koje nas čitaju nisu sposobne primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se, nemojmo se zavaravati, naš posao svodi se na zadovoljavanje određenih estetskih interesa.  

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke.

Sada kada sam iskoristila i više od pola kartice teksta da opravdam svoje postojanje kao recenzentice, moram vam reći još ovo. Premda svakako gušćeg, kompleksnijeg ali i artikuliranijeg sadržaja, skarletovo pismo zadržalo je i svoj pomalo pretenciozni potpis, no neporecivu ljepotu. Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu. U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dviju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji.

Ona svakako jest fizički dostupna, ali usuđujem se reći, nije intelektualno, niti stilistički, niti emotivno.

Zašto bi zapravo i bila? I zašto bismo poistovjećivali dostupnost sa „slušanosti“? Hitovi su hici, brzi metci koji nas pogađaju i usmrćuju našu strpljivost, pedantnost, preciznost. Ako na njih želimo ograničiti naša obožavanja, to je, u ovakvom vremenu i međuprostoru, jedan realan i legitiman izbor. Ali u tom slučaju, i dalje se ništa nije promijenilo, i dalje ne postoje dovoljno dobri razlozi da sjednete u ovaj vlak i na dugom i dojmljivom putovanju detaljno listate stranice jednog sanjivog, dubinski sapletenog, savršeno odmjerenog stila čiji sadržaj prolazi kroz sve naše strukture. Jer ovo je rad vrhunske filozofske i estetske slojevitosti i ne, zapravo se ne može čitati kao leteća pozadina našim mislima. Ona će nas osvojiti, oteti nam vrijeme i pljačkati našu pozornost, ispunjavajući naše do tada prazne prostore jednom pozamašnom poetskom ljepotom. I suprotno svim tvrdnjama autora, s ovim se ipak ne slažem: art još uvijek ima sposobnost učiniti boljim, posebno ako ga pronađemo onkraj popularnih puteva, u kontejnerima stvarnosti i otiscima nečijih prstiju na tipkama tastature i zavodljivom zvuku kojeg proizvde za one koji povremeno ostaju ušiju nepokrivenih. Kakav je zvuk te kulturalne promjene , morati ćete otkriti sami. Ja vam želim sretno putovanje vašim osobnim unutarnjim gradovima. Skarletu_p se na ovom iskustvu, mogu tek još jednom zahvaliti.

Foto: www.pexel.com

 

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Knjiga kao najava dubinske promjene

Uz poemu skarleta_p Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora.

„travanj zapravo i ne zvuči toliko loše“

Skarlet_p nam se predstavlja s novom poemom, svojevrsnim nastavkom Vodiča kroz nutarnje gradove za commutere i Nestalne frekvencije, na još zanimljiviji i intrigantniji način, nastojeći oslikati zaista golemu fresku duhovnog pejzaža ranog 21. stoljeća i nove generacije koja tek traži svoj glas.

Možda bi ovaj, recimo to tako, roman u stihu skarleta_p (koji već pri prvom čitanju izravno ili posredno evocira Stearns Eliota, Pollocka ili Rothka) trebalo odmah označiti generacijskim kodom ranog 21. stoljeća (stihovima ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ova recenzija mogla bi otključati novi žanr implicira se svojevrsna “predstava unutar predstave” koja opet implicira moguće interpretacije i iznosi sumnje te postavlja pitanje je li to na taj način i uopće moguće) koje će strpljivog, obrazovanog i nadasve otvorenog čitatelja zaista dotaknuti barem jednim od svojih beskrajnih kapilarnih grananja (upravo zato i inzistiram na kratkom sižeu same knjige na početku, bez odavanja sadržaja, naravno, kako bi čitatelj dobio osnovne identifikacijske ključeve).

Čitatelju tako neće promaknuti minucioznost autora kao i njegova pažljivost pri izgradnji književnog djela (koje se prelijeva između romana, poezije i poeme o ljudima na početku ovog stoljeća), koje kao da najavljuje tolike dubinske promjene s kojima će se ne samo sadašnji, već i budući čovjek morati nositi, ne bi li spasio samoga sebe, štoviše, cijelo čovječanstvo od praznine i nedotupavosti, ne bi li se izvukao iz toliko mu puta prorečene sudbine “štale robova” uz čiji rub uvijek ustrajno pleše. Ovo je knjiga o čovjeku na rubu, na granici, u krizi, u potrebi. Ali nemojmo se zavaravati, autor je svjestan ograničenja u kanalu komunikacije između pošiljatelja i primatelja, štoviše kao da se radi o dvjema različitim osnovama koje ne mogu biti uzajamno inteligibilne: jedne koja pripada starom čovjeku, a druga nekom mogućem novom, još uvijek nedefiniranom, no svakako nužno duhovnijem. Ipak, generacijsko je remek-djelo stvar potrebe, a ne samo stvar fraze, ono je nužnost, unatoč mogućoj i pretpostavljenoj (ne)čitanosti.

Stoga, najprije bi valjalo krenuti od nečega što nije povezano s tekstom, ali će svakako biti povezano s njegovom recepcijom, jer to je legitimno pitanje: ima li danas u nas čitatelja koji će suvereno kročiti ovom knjigom? Gotovo sa sigurnošću mogu reći da ih je vrlo malo, no nadonosno ima. No ima li, onda, smisla objavljivati ovakve knjige? Ima, jer postoji određena nada, ufanje, uzdanje u generacije koje dolaze, a kojima će ova poruka u boci, enkapsulirana i kondenzirana literarizirana današnjost, toliko bremenita događajima, a tako ispražnjena od sadržaja, biti dokaz da je čovjek sadašnjeg vremena čak bio u stanju misliti kompleksnije, postavljati višeslojna pitanja, štoviše, javno i glasno o njima govoriti, pa makar se izložio pogibelji da bude neshvaćen. To eksplicitno kazuju stihovi “art je postao aparat fusnota / iza kojeg se skriva naša kultura / sačuvali smo bit / izgubili smo ljušturu / na trenutak”. Uostalom, stoljećima znamo da je sudbina onoga koji donosi riječ, objavu, dubinsku istinu, biti luda, ismijan i ponižen, zar ne? Biti neshvaćen.
Ne govorim uzalud o činjenici da će čitatelju poema skarleta_p ostati neshvaćena. Uostalom, i sam autor to iznosi (ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ali pitam se u kojoj mjeri je to uopće kompliment / generacije koja nas čitaju nisu sposobne / primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se). Svjestan sam objektivnih ograničenja potencijalne čitateljske publike, praga očekivanja kao i zakona velikih brojeva koji nam ne idu u prilog. Ali tada se čini tim više važno pokrenuti se, pomaknuti, natjerati na razmišljanje, jer situacija je krajnje dramatična…

Možda bi se ova knjiga mogla označiti kao generacijska krizna komunikacija uzrokovana neautentičnošću života, ali prije svega u odnosu na jednu krajnje definiranu dobnu skupinu – mlade, visokoobrazovane, na egzistencijalnoj margini: mislim pritom na tebe / mene / svijet / etc. / svi kao da smo skliznuli / s bitka / u nekoj točki / u mnogo točaka / a istovremeno da je / biti / nešto što smo primili / iz ničega kao dar / jer u velikoj slici stvari / nismo nužno trebali / biti. No, svakako, mogli bismo uspostaviti analogiju s bilo kojom drugom generacijom nakon babyboomerske.

Izneseno se dodatno potvrđuje u stihovima: ti si nezaposleni / doktor društvenih znanosti i tvoji znanstveni članci / poguruju znanost naprijed i doprinose, znam / ne sumnjam u to i mislim da je to vrijedno / svejedno to ne umanjuje ovu olovnu težinu / s kojom se budim na vratu / jer mjesecima živimo samo / zahvaljujući činjenici / da ja imam posao te nastavlja a mi starimo / već trideset-i-nešto godina / i ne prestajemo / stariti ako prešutno odlučimo / o tome ne pričati, a što konačno probija kao autoironična prispodoba o žalopojkama privilegiranih: razvozim i šećem klince / provodim vrijeme s njima, kuham / i objavljujem članke kao sumanut, kao da zafrkavam se / u uglednim časopisima skupljam ih u prvu knjigu / motrim svaki mogući prostor za promjenu / i čekam svoju priliku… / previše sam uložio truda, to znaš / u svoje obrazovanje da bih odmah prihvatio posao / u biblioteci na fakultetu koji mi je otvoren oduvijek / i zato mirišu tako ponekad moje suze / jer me taj scenarij još uvijek čeka nakon nove godine / rekli smo, ako se stvari ne promijene … / zvuči kao patnje i plač privilegiranih, dobro te čujem.

Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima.

Ova konačna opaska funkcionira kao smjerokaz, ali i autodijegetska pljuska samome sebi, otrežnjenje koje istovremeno ne umanjuje bol i patnju zbog posvemašnje neispunjenosti, no koja je onkraj egzistencijalija. Iako će neupućeniku ove riječi izgledati prazno i neutemeljeno, štoviše, neautentično, one su u sasvim drugom registru, radi se o ispražnjenosti od duhovnog, o posvemašnjem poganstvu današnjeg doba te ova će „patnja i plač privilegiranih“ tada postati glas vapijućeg (u pustinji) sred svega navodnog doba izbora i izobilja. Je li izobilje materijalna sigurnost? Je li izobilje mogućnost izbora predmeta?

Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: “kreativnost nije ničiji spasitelj / (ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon / kroz nutarnje ulice)”) do samoga kraja.

A ta se pustinja manifestira kao fragmentirana i nekonzistentna svakodnevica bez uporišnih točaka, čak je i taj idealni antiutopijski, stakleni, snoviti grad posebno mjesto nelagode, dakle, u kojoj prevladava strah, tjeskoba noćne more, teškoga sna, a jedini cilj postaje želja za plutanjem, inverzno iskazana kao strah od plutanja (molio sam na aveniji usred lokve kiše / za slobodu / od / straha od plutanja… / jer strah me i sve manje kontroliram / pokrete) što postaje i ultimativni način preživljavanja ove prilično teško podnošljive situacije. Plutanje i održavanje na površini dok se nešto ne promijeni.

Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima. Dakle, unatoč beskrajnosti sadržaja, sadašnjost se manifestira kao ispraznost i kao strah od prorečenog kolapsa: carstva obično dugo i predvidljivo zalaze / naše carstvo nestalo je u sekundama, / čini mi se / strukture svijeta kojeg smo poznavali / ostale su naizgled iste, što je neminovnost, ne bi li se doveli do otkrivenja (dolazi trenutak kad ćemo vidjeti aveniju kakva stvarno jest), tj. razotkrivanja aktualnog stanja čovjeka i svijeta, koje proizlazi iz svojevrsne lijenosti čovjeka, privučenoga gravitacijom i (uglavnom, dobrovoljno) zarobljenog u visokom denzitetu.

Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: “kreativnost nije ničiji spasitelj / (ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon / kroz nutarnje ulice)”) do samoga kraja.

Objava je numinozna, a njoj se umjetnik približava, njoj se i znanstvenik, ako to uistinu jest, približava, no pitanje je može li je, odnosno, točnije, smije li je i umije li je doseći, a da putem ne izloži cijeloga sebe pogibelji otpadanja iz sistema (konačno, jedan lik se na kraju povlači, ne znamo gdje, iz svijeta kakvog znamo). Ja sam onaj koji nisam bez Tebe, jedna je takva numinozna objava, objava transcendencije putem Riječi (ispod glasa recitiram / shemà israel / oslanjam / svoju glavu na Tvoje dlanove / u sebi osluškujem / tako stvarno / kako Tvoja riječ traje / kroz vrijeme / a ja sam ona koja / bez Tebe / nisam ja / naša stopala / prekrivena su lišajevima prašine / svih ulica svijeta / ja sam ona koja nisam / bez Tebe / Adonai elohenu / samo Ti možeš / iz ovog kamenja koje smo mi / podići / djecu Abrahamovu). Tj. djecu koja su trebala biti žrtvovana, no koja su velikim činom milosti otkupljena i spašena ukoliko vjeruju, ukoliko su spremna vidjeti širu i dublju sliku, a ne tek puko o(p)stati na plošnim fenomenima, bez postavljanja puno pitanja / disati vodoravni zrak / i promatrati ovo široko platno fenomena. Platno fenomena je vodoravno, rekao bih plošno, dubina nije prispodobiva tek čulima. Za to je nužan višedimenzionalni intelektualni i osjećajni aparat, podaren svakom čovjeku, no koji većina neće koristiti.

Dakle, iz mučnine će svatko morati naći način da se izbavi. Ona je individualna obaveza i odgovornost prema samome sebi. I u tome jednome času događa se trenutak kada ljudi postaju stvarni, ljudi poprimaju dubinu / obavijenu otajstvom. avenija postaje narativ / svaki pokret je čin hrvanja sa smrtnošću. To je onaj presudni blink, trenutak kada se počinje razmotavati klupko mladenački postavljenih stvari koje se transformiraju u blago zrelosti koje zna nadrastati.

Ovo je, konačno, knjiga o sazrijevanju koje je nužno bolan proces. Da nije tako, ne bi vrijedilo ništa. Sazrijevanje je također i stalan proces, ono nije nešto što staje, ali ovo je onaj poseban prijelaz iz razdoblja znatiželjne i materijalnim činjenicama zavedene (ponesene!) mladosti u zrelost koja se počinje pitati o konačnim pitanjima. Ova su pitanja uvijek teška, no kasnije, sa zrelošću, nadrastanjem, postaju posvećena, zapravo sakralizirani unutrašnji potpornji, pounutrašnjeni čini čuda koji odr(a)žavaju smisao vanjskome. Ono je metaforički doznačeno u stihovima ti i ja poznajemo Svjetlo koje ne dopušta / tami da se primakne / niti da nas obavija i ono predstavlja temeljnu istinu, veću i važniju od efemerilija svakidašnjice.

Zaključno: svijetu, čovjeku ponajprije, naročito čovjeku na rubu zrelosti, odgovori koje traži postaju nužno nedostatni, posebno odgovori iz sfere materijalne stvarnosti. Dvije se istine nadaju iz svega toga: otpuštanje i smisao. Otpuštanje znači odustajanje od uzaludne čamotinje i očekivanja, smisao zahtijeva složenije obrazloženje, no zadržimo se samo na pojmu. Čovjek bez smisla umire, a smisao nije samo u svakidašnjici ni materiji. On je uvijek transcendentan i on uvijek podrazumijeva Ljubav. S velikim Lj. A zato nam treba radikalna otvorenost za otajstveno, kako taj spomenuti aparat naziva skarlet_p, koja je upravo naša predispozicija, uz teže ili lakše životne lekcije, za nadrastanje i samim time ozdravljenje.
Ova je knjiga zapravo knjiga o još jednoj izgubljenoj generaciji, možda baš zato tako eksplicitno fokusiranoj na prve godine dvijetisućitih, na razdoblje koje će autor nazvati post-imperijem (baš njegov izraz), a što označava svijet nakon 11. rujna 2001. kada je postavljena i javno objavljena nova mjera čovječanstva, razdoblje istovremene eksplozije i procvata svega onoga što ovako laički nazivamo ljudskim pravima i izobiljem, i istovremeno nezamislive opresije u slijepoj pjegi čovječanstva, u Africi, Sahelu, Bliskom istoku, Aziji, Južnoj Americi, svugdje gdje nije fokus svevidećih kamera meke sile. No autor se ne bavi ovime. Štoviše, osim usputne pozadinske buke i bijelog šuma medijske kampanje, njegovi će junaci-lutalice upasti u stanje nostalgije prema jednom recentnom dobu koje se pomalo zatvara, ne bi li se otvorilo ovo drugo, a o čemu sam više rekao na početku. Konačno, riječima samoga autora, generacijsko remek-djelo ne mora nužno / biti pozitivna pojava / ali ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja / na putu od cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Da, zaista, riječ je o knjizi za koju vrijedi ona Baudelaireova, o mogućoj neshvaćenosti i mahnitosti, no avenija_ dokument skarleta_p ipak jest (relevantno) književno djelo zaista jednoga složenoga vremena.

Tekst je prenesen s Magazina GKR

Ilustracije na naslovnici i u knjizi: Borjana Štetić

Uz tiskano, dostupno je i besplatno PDF izdanje knjige

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

skarlet_p: lublin. ulica lubartowska.

hvala što si opet uzeo
probušeni kišobran i
nema na čemu
znam
odabrala sam prilično dobru knjižaru
za zaklon

ostavi kišobran na ulazu
tip kod stalaže za filozofiju
čudno nas gleda
hodamo
na prstima i poštujemo
petominutnu zabranu
približavanju knjigama na metar

kažeš za većinu ljudi danas
kao da je ta mjera opreza izrečena
i kad im kiša ne cijedi s kose
i obrva i kad ne pada
pretjeruješ

tvoje ponekad predvidljive dosjetke ponekad
puštam da me pokore i puštam da
pustiš boju sa svoje ruke na moju i
na cvijeće na prozorima
i na izloge knjižara
svih središta gradova iz mog pamćenja

htjela bih pronaći knjigu
s najboljim mirisom papira
ili već jednom poeziju
koja mi nešto važno i blisko komunicira
kažeš da je 1936.
pisao bi mi vanserijske sonete
obložene mirisom parafina i tinte
u dvorištu drvenih kolonijalnih kuća
neke suptropske zemlje
ili iz rovova koje europa tada
kopa posred sebe
izlazimo na cestu
prestala je kiša
i odlijeva se niz ulicu zajedno s nama
i s prvim albumom beiruta
s nekog od prozora
na prvom katu
hodamo sada

ali osjećam kako nadvijaju se
oblaci nad nama, julien
i kako nebo postaje ozbiljno
a zrak žuto zagušljiv i nijem
zamračuje se i čini mi se kao da
godine odmotavaju se unatrag
dok hodamo i ulazimo u bočne prolaze
nestaje veselje i umjetnost s glavne ulice
uključuje se vrijeme mraka
i zgrade koje nisu više tu
prolaze kroz nas
kao crno-bijele fotografije u pokretu

kad vidim stare fontove
slova iznad vratiju i izloga
obuzimaju me trnci i tuga
uzimam te za ruku i osluškujem
kamenje kako govori i kada ga uopće
nema
stojimo na mjestu gdje je
sinagoga bila
nekad
čujem te kako govoriš
da ne postoji ništa sigurno
i ništa konačno
ovdje daleko ispod
onog što jesmo i da
zvijer obilazi oko svih
i želi postati dio nas na mnogo
načina

na trenutak mi blijediš
oprosti

koljena mi sama
dotiču zemlju
i prsti nepostojeće prazne cipele
ispod glasa recitiram
shemà israel
oslanjam
svoju glavu na Tvoje dlanove
u sebi osluškujem
tako stvarno
kako Tvoja riječ traje
kroz vrijeme
a ja sam ona koja
bez Tebe
nisam ja
naša stopala
prekrivena su lišajevima prašine
svih ulica svijeta
ja sam ona koja nisam
bez Tebe
Adonai elohenu
samo Ti možeš
iz ovog kamenja koje smo mi
podići
djecu Abrahamovu

______________________________________________________________
podloga: Beirut. “Rhineland (Heartland)” s njihovog prvog albuma “Gulag Orkestar”

Fotografija: mzacha @ morgueFile free photos

skarlet_p: 2005.

treba mi ovo mjesto ponekad
oprosti mi na udaljenosti
i na zatvorenim očima i okrenutim leđima
i na izolirajućim slušalicama
želim da znaš
duboko sam svjestan
tvoje prisutnosti
i čujem te kako slažeš
playliste iza stakla
i režeš me u eteru
ulomcima vijesti nasumično
iz 2005.
iskoristit ću svoje pravo veta
i stisnuti ovaj prekidač
spustiti rolete u rupice ugurati salvete
s jesenskim motivima i pozdraviti te
opet iz etera bespomoćnu i
bijesnog pogleda na tonskim kontrolama
i prosuti “lit up” iznenada na grad
pusti me da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan
gospodin listopad
sada je 2013.
i još uvijek ljudi svi su veliki
kao i prije desetak godina
iako demistificirani
još uvijek preblizu su mi ponekad
ja sam udaljeni satelit emitiram
signale pretjerane zabrinutosti i
vodim tematske emisije o 2005.
godini u večernjim terminima
uglavnom upitne kvalitete ali rekao bih
s povremenim odbljescima genijalnog
dok ti za tonskim pultom revidiraš
popise pjesama na staklu flomasterom
guraš mi ispravke ispod vrata
i stavljaš me u stvarnost
s 45-postotnim uspjehom
ulazimo u studio zajedno
svakog rujna i listopada svaki dan
pusti me da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan
gospodin listopad
glavni urednik dao nam je odriješene
ruke i rekao da slušanost nije prioritet
sve dok puštamo “lit up” na repeat
barem pola sata svaki večernji set
i uopće mu nije bitno
što je to godina koje se nitko ne sjeća
kaže da od izlaska trećeg albuma
The Nationala
da se još nije oporavio od bljeska
i da je ovo samo za njega
i racionalnost ga u ovoj stvari kaže
uopće ne zanima
ono što jest zanimljivo je da nitko
koga poznaješ neće znati izdvojiti
niti jednu pjesmu iz te godine
niti reći
po čemu bi se mogla razlikovati
od glazbe iz dvije i treće
ili osme na primjer
i da osim njega u našem mikrosvemiru
ne poznajemo više skoro nikoga
tko bi pamtio događaje i razdoblja
života po glazbi i
godinama
nešto se dogodilo u međuvremenu
sa svima nama
i to pokušavam objasniti sebi i
slušateljima s pomalo indie maštom
svakog rujna i listopada
a samo tebi objašnjavam
zašto
treba mi ovo mjesto
pokušavam otpetljati grad
prosuti mirise 2005. po
širom otvorenim prozorima
kroz radio. pojačaj mi slušalice
pusti mi „lit up“ sad i pusti me
da skrivam se ponekad
znaš me gdje sam ja sam
gospodin rujan
gospodin listopad

http://werdsmith.com/skarletp