Arhiva oznaka: Saša Mikić

Saša Mikić: Pošećereni gestapo

Ne bih volio da
zvučim kao otopljena filozofija
izlizanog nebeskog sladoleda, 
na wc školjci zaspali Bob Dylan,
crni prorok i riječki villian,
ali zbilja bih volio da
si ti postala moj pošećereni gestapo
zar takvu milost da bi propustio?
Ne kudim te, već ti tepam
ionako kamenog srca slomljena
kroz život zombija šepam
bar da sam s tobom u miru, voljena.
Pogledaj samo što je ušlo u naše živote;
Uplovio potopljeni brod u našu luku,
pun kontejnera, “made in Hollywood” osjećaja
obična smo turska sapunica,
postali roba s greškom,
krenula nam totalna rasprodaja ;
nakit od plastičnog kamenja
umjesto duhovnih bisera.
Svi bi u tuđe dubine,
a još se boje vlastitih plićaka.
Volio bi da si postala
moj pošećereni gestapo,
ili sam takvu milost
na svoju žalost propustio?
Ma ne, ne, uvijek ima repriza
na ugašenom televizoru
u trećem oku izbliza,
nesebičnom srcu, otvorenom prozoru
u tebi prepoznao sam prerušenog kerubina
a tvoja tišina daleko bolje zvuči,
bit će to je ona prava mjera i dubina,
onda tvoj glas u meni tek zvonko buči.
Pitam se na kraju što je bolje;
Uživati u šećeru ili biti samim šećerom?
Za tu spoznaju trebati će puno rada i volje.
Ubijmo tu dosadu s požarom, potresom
i dobrom večerom.
Topla dobrodošlica i crven tepih
svoj naklon i sve simpatije,
za pošećerenog gesta-poa.
Zakopane sve sjekire,stanje ratno nije,
“Nikad više” pjeva nam gavran Edgar Allan Poa.
Prihvaćam te i grlim, kao nikad ranije.
Sve do neba, sve više i više…

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Nazad na stablo

Prve jutarnje zrake sunca obasjale su mi lice i probudile su me iz sna.Neko vrijeme lijeno sam ispružen na prostirci uživao u toplini i sjaju blještave nebeske kugle; kako me samo ugodno iznenadila svojim dodirom. Novo je jutro i moj je 87 rođendan. Rezbarim crte na zidu brvnare pa znam koji je datum danas. Kraj je studenog i ugodnih je 25 stupnjeva vani. Dobro se držim, vitalan unatoč godini proizvodnje, a rok trajanja mi istekao odavno, star sam iako tako se ne osjećam, osim kad me križa ulove ili koljena popuste.Ili nešto treće, četvrto na mom spisku.Starac sijede srebrne brade i kose. Gledam si ruke. Pune su žuljeva i ožiljaka. Nisam se naspavao ovu noć; negdje dolje ispod hrasta,u blizini guste šikare, zvukovi roktanja,režanja,zavijanja, zatim skvičanje i smrtno hroptanje. Čopor divljih pasa ili vukova uhvatio je jednog od veprova. Bolje njega nego da su jednog od nas. Kad kažem jednog od nas mislim na sebe – ljudsko biće i na meni slične. Inače tihi su ovo jutro. Čudno. Meditiraju? Pronašao sam košaru punu hrane ispred ulaza, kao da znaju da mi je rođendan. Ugodno iznenađenje. Ukavci ih zovem, a oni mene Uúú-uUU. Ne kajkavci, štokavci niti čakavci, samo Ukavci. Ne mogu govoriti hrvatski jezik, prekompliciran je za njih. Ne govore puno, tek mnoge verzije naglaska na slovo U. Nekakva urođena mana naslijeđena od šoka Velike Nevolje. Velika je razlika između úu, üu, ùu, ûu ili obično uu, shvatio sam nakon godina promatranja. Eto jedan produženi samoglasnik znači jako puno – od uvrede do pohvale. Nikad neću zaboraviti kad sam ih prvi put vidio. Visoki tek poput djece,obučeni jednostavno od ostataka odjeće i šumskog bilja, mršavi i lagano savijenih leđa,ali okretni po drveću poput akrobata u cirkusu vješto su se penjali po granama i skakutali naokolo.
Elegantno i s stilom. Nevjerojatno. Bio sam im interesantan neko vrijeme, nezgrapni čupavi sijedi div rastom za njih, a ja sretan da vidim ponovno nekoga. Pokazao sam im neke stvari da ih naučim, šivanje i slično,ali teško smo komunicirali rukama i gestama. Pozorno su slušali i smijali se na svako moje š, nj, č i ć. Unuci naše djece preživjelih u apokalipsi. Dobri su, prave mi društvo ponekad, gledaju me sa smiješkom ali i tugom kao da me žale ili osjećaju moju bol zbog svega proživljenog. Inače drže se uvijek zajedno na okupu. Veseli su, radosni i bezbrižni većinu vremena.
Hrane ima u izobilju. Odjednom toplija klima donijela je egzotiku u naše krajeve. Banane, mango, kokos, ananas, sve besplatno. Od kuda sve to? Proširilo se iz nekog staklenika valjda. Nebitno. Zeleni trgovački lanci svuda oko nas. Samoposluživanje. Došle su i egzotične životinje. Pobjegle iz zoološkog. Slonovi na Kvarneru? Uobičajena pojava… Papige? Seru mi po krovu non stop. I kradu moje bobice. Čimpanze? Na susjednom brdu, malo su postali naporni sa jutarnjom galamom. Pokoji lav, tigar ili medvjed unesu strah u ove krajeve, ali zato i jesmo u sigurnosti drveća na visini. Toliko se toga u potpunosti promijenilo, nestalo i nastalo, izobličilo, prevrnulo i izokrenulo zadnjih par desetljeća da se ponekad pitam nije li to sve bio samo san.
Stari život. Stara civilizacija. Moje društvo.
Gledam van s prozora ostatke te civilizacije. Urušeno u potresu, ispečeno u požarima, potopljeno u poplavama. Samljevena kaša od betona, asfalta i cigala svugdje oko mene zarasla je u nepreglednu zelenu džunglu od lijana, puzavica, raznog bilja i drveća.
Prelijep prizor s okusom tuge, jer pamtim te teške dane na sve loše, na očaj, na užas, nevjericu i bez osjećaja nade. Kažu da vrijeme liječi sve rane… Nije tako… prije će biti Ljubav liječi sve rane, a ljubavi je bilo najmanje u mome životu. Kako su počele sve te promjene? Sjećam se, pamtim… S porezom na nekretnine. Živio sam tada u Republici Hrvatskoj. U gradu Rijeci. Volim grad koji teče… Svi bi govorili, ali nije bilo tako. U svima nama nezadovoljstvo, nemar, neimaština.
Svuda smeće i zatrovano. Propadalo je sve. I moralno i etički i u bilo kom smislu. Svugdje i stalno.I sve veći porezi. Uhljebima i Usisima nikad dosta. Počelo je masovno iseljavanje u nove zemlje. Svuda u Europi su počela odcjepljenja regija od matičnih država, bogati od siromašnih i zbog raznih drugih razloga: Katalonija, Flandrija, Škotska, Sjeverna Italija, Bretanija, Sandžak i Hercegovina… Svi nezadovoljni tražili su svoju slobodu pa tako i kod nas. Svađe i sukobi zbog poreza kulminirali su otcepljenjem Istre i Rijeke. Bit će nam bolje bez vas rekoše mudraci. Novi novac se tiskao, a Dvoglavi s korza našao se na njemu.
Nije prošla niti godinu dana, a već i gradovi su počeli deklarirati svoju nezavisnost ; Opatijska Učkarska ,Brđansko Viškovo,Primorska Kostrena…
Na desetke novih republika i država. Bit će nam bolje bez vas rekoše, sada imamo svoju slobodu. Novi novac – strane valute. Yuan. Pamtim sve veći kaos i nered.
Nije prošla opet godinu dana, a već i kvartovi su se počeli osamostaljivati: Škurinjska anarhistička nedemokratska antirepublika, romska kraljevina Pehlin, Veliko sveto Krnjevo, Zapadni Fiumenistan, Marxov proleterijat s Gornje Vežice…
Opet se čulo: “Bolje nam je bez vas” a sve veće siromaštvo i bijeda. Ulični ratovi.
Pamtim hladni rat i nuklearni incident između Zametske zvončarske države i kraljevine Pehlin; ukrali i jedni i drugi radioaktivni jod i igle iz riječke bolnice, montirali ih na Mirnovec božićne rakete i prijetili si, a sve zbog nekog polja lavande i smilja.
Velika Frka bila oko svega toga dok nije netko odrezao i počupao sve to bilje.
Pamtim kad je i hrana postala novac. 5 kila krumpira za litru benzina, a strane valute bezvrijedne, sve se raspalo na milijun država. Pogotovo Kina. Međuljudski odnosi na nuli. Pamtim zadnji posao sam imao na bivšem nogometnom stadionu Rujevica kao neovisni vrtlar; orem traktorom zemlju i uzgajam svježe povrće, nikog ne zanima lopta koja nam služi kao glava za strašilo protiv ptica. Pomalo su i ulice i zgrade, pa i čak stanovi postajali države, a ceste i radna mjesta proglašena sveopće dobro.
Pamtim da na putu za posao moram prijeći 55 država. Tragikomedija.Pamtim čak i danas imena tabela i crta razgraničenja; Čandekovu narodnu republiku, ustavotvornu državu Pehlinska cesta b.b. lijevo od raskrižja, Pehlinska cesta b.b. desno od raskrižja, demokratsku uniju susjeda Novakovića stan br. 22., ujedinjena plemena s trećeg kata br. 2 Raspora Španca… ljudi su bivali sve luđi i izgubljeni u traženju svojih prava i svoje sreće. Nitko s nikim, svatko protiv svakoga.
I tko zna kako bi sve završilo da nekome odozgora iznad nas se nije prelila čaša strpljenja od naših ludosti i majmunarija, te nam poslao -potres.
Uništenje.
Prije je to bila vožnja gore-dolje, uzbrdo-nizbrdo roller coasterom u Gardalandu nego potres. Gromoglasna zastrašujuća tutnjava nepojmljiva i nestvarna ljudskim umom ispunila je sav prostor, neviđenom snagom pomela je sve stvoreno u treptaj oka.
Jedan tren je sve bilo u zraku, drugi tren je sve propadalo u zemlju.
I s njim krici ljudskih glasova. Dan je postao noć, zvijezde su padale s neba. Zatim tišina i obamrlost nas živih mrtvaca.
Pamtim kamen na srcu. Spasiti koga se moglo iz ruševina i spasiti sve što se dalo. Nema više radija, televizije, interneta, sve zamrlo.
Nikad nisam saznao što se točno dogodilo.
Asteroid?
Nuklearni rat?
Promjena magnetskih polova?
Pamtim sakrivanja pod ruševinama i improviziranim skloništima .
Pamtim hladnoću.
I dalje je zemlja podrhtavala neko vrijeme.
Pamtim i konačno dan pojave sunca nakon puno dana mraka. Ono je zasjalo i mi malobrojni izašli van iz skrovišta šokirani i izvan sebe.
Ničega nema.
Pamtim da sam morao sve ispočetka.
Kameno doba.
Pamtim sve još i danas, volio bi da mogu zaboraviti.
Odmaknuo se od svih,sagradio drvenu kućicu na starom hrastu,skupio sve vrijedno od šibica do knjiga , povukao se u sebe i nakon dugo dugo vremena nekako pronašao svoj mir…
Sve je to davna prošlost, a ja sam ostario sam.
Jedna od zadnjih relikvija.
Hrvatosaurus.
Otišli su pomalo mnogi dobri ljudi oko mene. Zadnji preživjeli.
Nismo se previše družili. Nema utjehe među nama živima. Tu i tamo navečer vidim svjetla po otocima i u daljini.Nečije vatre gore i dalje. Pojavom Ukavaca probudila se nada u bolje čovječanstvo. Gledam ih… unuke naše djece.
Ne znaju. I bolje. Drukčiji od mene, od moje generacije; otvorenog su srca, vedre naravi, bez pakosti i bez zlobe.
Bez maski. Čistog uma. Snalažljivi. Neopterećeni. Bezazleni.
Njima nebitne Nike tenisice, novi Ipod ili Ray ban naočale.
Nema droge i alkohola. Bez depresija.
Nešto u njihovom pogledu, dubokoumno, kao da znaju srcem, razumiju prirodu, okolinu više nego što smo mi ikad mogli. Jači, otporniji na bolesti. Nikome ne moraju plaćati porez, slobodni od rada u trgovini, buke i prašine tvornica, slobodni od kamatnih stopa, od birokracije, od režija, od pokvarenih dvoličnih političara, slobodni od gledanja tv reklama, slobodni od svega nebitnog i glupog što je moderna civilizacija u kojoj sam životario ikad nudila svima nama.
Promatram ih. Nisam ljubomoran, neka žalost, sjeta u meni što nisam nikad imao i bio dijelom takvog dobrog društva. Ukavci. Radostan što vidim slogu, poštenje, miroljubivost, što žive jedinstveno i u radosti.Ujutro imaju nešto poput zajedničkog tihovanja, kao kolektivna svijest povežu se. Sada ih razumijem jedino su tako i mogli znati za moj rođendan. Žive bez mučnih obaveza. Nemaju želja. Skoro cijeli dan se igraju, budu sretni i ne misle ni na što drugo osim zabavu i mir. Volio bi da imam koju godinu manje pa da i ja zajašim lijanu i penjem se s njima do vrha drveća. To bi bilo lijepo. Imati taj osjećaj apsolutne… slobode.

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Radnička klasa danas

Dogodilo se prije par godina baš pred 1. maj. Radim u brodogradilištu. Upozoravao sam ga da to ne radi. I drugi isto .Koji tip… Zvati ćemo ga N.N. Nitko Ništa. Neki Nitkogović. Neutješni Neradnik. Mislio je našu radnu sredinu promijeniti svojom uskogrudnom verbalnom inteligencijom, konstantnom polemikom, kritiziranjem naših idola i uzora?
Ono što se kod njega činilo kao dubokoumni svjetonazorski ideološki sukob zapravo je bilo zanovijetanje o književnim i povijesnim činjenicama. Ionako nam je bilo teško zbog neprestanih odlazaka naših kolega majstora u Francusku i u druge europske centre kulturnog stvaralaštva. Priključili se ekspresionističko realističnim pravcima funkcionalističke arhitekture i urbanizma.
Kasnije potpali pod utjecaj apstraktnog nadrealizma i kinetičke umjetnosti.
Zbilja… bilo je to otužno saznanje.
O konceptualnoj umjetnosti i njihovim novim instalacijama ne bi komentirao, više sam za reinterpretaciju starih antičkih majstora.
I u takvim teškim vremenima stanoviti N.N. je počeo stvarati… probleme.
Nerazumijevanje formi, krivo iščitavanje sadržaja i načina obavljanja poslova, loš perfomans i zastario gotski stil doveli su ga da se okrene ekstremnom i radikalnom slobodnom izražavanju svojih frustracija.
Prvo se obrušio na jadnog Franza Kafku, pa mu je za jezičinu pogansku zapeo Imanuel Kant. Kad je počeo seruckati o Krleži, Ujeviću i Matošu ni ja ni moji kolege nismo mogli ostati ravnodušni. Pa dobro u jednom slučaju, Krležu je dobro oprao zbog zavisti, prijezira i averzije naspram Dostojevskog iako je već svima otprije bio vidljiv utjecaj ruskog pisca na njegov raniji rad, ali ipak sve drugo?
Da je Krleža ikonoklast, revolucijska figura?
Da mu spočitava i zamjera nepoznavanje jezika, ispraznosti u radovima i lažnu patetiku? Da je Krleža najuhljebljeniji hrvatski pisac 20 stoljeća koji se volio politički obračunavati s talentiranijima od sebe?
Pa mi to sve znamo odavno!
Ubio nas svojom dosadom o tom zagorskom plagijatoru, mi smo više vezani uz rad i genij Janka Polića Kamova…
Taj N.N. se zalagao pred šefovima za čišći jezični izražaj od svih nepotrebnih metaforičkih fraza, za jednostavnost i potpunu slobodu doživljaja u radu? Ma samo zapravo cijelo vrijeme je tražio i izazivao pozornost zbog svojih sebičnih ciljeva.
Sve je uvijek na riječima, a gdje su mu djela?
Pogotovo što se ticalo druge smjene, a i u prekovremenom radu nije se iskazao. Stvaralački impotentni radnik.
Nitko ne želi pticu graktalicu već pjev slavuja kraj sebe. Ako nemaš što raditi, radi to negdje drugdje. I onda glavni sukob. Nietzsche.
Kako li se samo usudio filozofa ljudskog samostvaralaštva, slobode i umjetničkog življenja uspoređivati s mračnim fašistoidnim reakcionarom? Nietzsche je Nietzsche. Genij, neshvatljiv običnim puku od IQ100. Nije on bio filozof mislilac, već filozof borbe i stvaranja.
Um dobiva konačno tjelesni oblik u njegovim djelima. N.N.-u je Nietzsche obični bezbožnik antikršćanski ateist, dok mi svi drugi ga doživljavamo kao najpobožnijeg od svih ateista. Kritičara otuđenosti kršćanstva, a za g. Nikomeništa sve je to bilo prazno moraliziranje. Ipak pokvarenjak jedan prigrlio je neka njegova saznanja i ideje sebi u korist. Našao je vremena i napora da se uvede novi sistem vrijednosti u našu radnu sredinu, naravno njemu u korist. Podjela u dvije skupine: više ljude i obespravljeno stado. Drukčije moralne vrijednosti za svakoga.
Sladostrašće, vlastoljublje, samoljublje.
I neki drugi su se pronašli u tim idejama.
Nepokretna avangardistička skupina pijavica skupljena iz galerije frojdovskih likova. Došlo je do težih verbalnih sukoba. Poslovođa ga je već ranije bio usmeno opomenuo, a sada je, nakon prijave kod glavnog rukovodioca, izbila i tučnjava. Navodno iskra koja je zapalila obračun; N.N. je postao fizički nasrtljiv odjednom, nešto pogrdno vezano uz rad i djelo dr. Tuđmana dok je bio u institutu za povijest radničkog pokreta i nasilniku je morao doći kraj. Rad šefove desnice u svim smjerovima, a i njegova ljevica mu se priključila. Nitkogović se dao u bijeg, a njegove nihilističke istomišljenike su počeli hvatati po radioničkim halama. Ja sam otišao naći svog najboljeg i najvjernijeg prijatelja gospodina Bukowskog da nam pomogne. G. Bukowski i ja odavno smo našli zajednički jezik. Razumijemo se na svim nivoima, i duhovno i intelektualno, iako nismo ni u čemu slični. U mojim rukama On čini egzistencijalna čuda. Tako zovem čelični malj od 20 kg kojeg se ni nordijski Bog grmljavine Thor ne bi postidio. Teška poezija g. Bukowskog bez problema je padala na zidove, prozore i vrata otkrivajući skrivene kukavičke sjenke i s lakoćom je parala zrak u potrazi za kritičarima Kamova, Matoša; Kafkine i Nietzscheove nemezise. Simpatizere Krleže. N.N. & comp. zasluženo su tražili i našli mentalno hlađenje u slanoj kupki Kvarnerskog zaljeva.
Kome su odzvonila zvona?
Književnim karikaturama u režiji Maxa&Bunkera. Stjerali smo Cezara u kut i N.N. je priznao poraz, bacio se u more sam, bez ičije pomoći, teatralno i staromodnim art nouveau stilom iz 19 st. i otplivao na čuđenje prisutnih do ribarskog broda gdje je i našao novo zaposlenje. Prigrlio je posao ribarstva stoički poput apostola i našao svoj mir, ali samo nakratko. Kako smo kasnije saznali, kapetanu broda nije se svidio njegov komentar o ribanju i ribarskom prigovaranju pa je letio preko palube. Slobodnim stilom.
Završio je na nekom dalmatinskom otoku čuvajući ovce i raspravljajući se s njima o Albertu Camusu i njegovoj ideji apsurda ljudske egzistencije. Jadne ovce…
Što se nas radničke klase tiče uslijedile su nove pobjede, ovaj put s pripadnicima metafizičkog slikarstva, kubizma i dadaistima u tehničkom uredu, ali mirnom gandhijevskom reintegracijom jednostavnijih stilova klasicizma.
Osobno smatram da su se Pablo Picasso i Salvador Dali reinkarnirali i nalaze se u našoj radnoj sredini kao tehnički crtači, a takvi nam ne trebaju. Samo nepotrebno zakompliciraju stvari. Tko bi razumio njihova umjetnička djela, a kamo li ih proveo u praksi na poslu. Nakon ovih događaja ljudima smo vratili dostojanstvo, slobodu i ponos što mogu slobodno živjeti od svog rada. Što inače stvaramo?
Nešto dobro i istinito, lijepo i korisno pomoću pokreta, linija, boja, tonova ili formi izraženih mnogim stručnim tehnikama.
Mi smo svi ovdje na okupu slobodni umjetnici raznih izražaja i stilova, pripadnici maksimalizma i gradimo golema umjetnička djela koja doduše neće završiti u Louvreu, već po svim kontinentima i viđeni od svih naroda svijeta.
***
Mnogi od nas ne žele biti ometeni potrošačkim društvom ili ispraznim komercijalnim porukama i parolama. To kod nas radničke umjetničke elite ne prolazi odavno,kao ni virtualni svjetovi ;samo isisavaju duhovnu, emocionalnu, intelektualnu ili mentalnu energiju.Naše vrijeme ovdje je dragocjeno ; ako si dozvolimo da otupimo na tuđe i vlastite egzistencijalne probleme zavedeni materijalnom stranom svijeta, zar ne bi to značio i kraj ljudskosti u nama?
Koja je onda naš smisao življenja?
Doživjeti ispunjenje kroz umjetnost.
Biti slobodan punim plućima,izraziti svoju individualnost,otkriti Božansko u sebi,živjeti ljepotu,istinu i pravdu.
Vrijedi boriti se za sve to.

Foto: www.pexels.com