Arhiva oznaka: Sara Mrak

Sara Mrak: Strepnja asfalta iscrpljuje ljetno popodne

Strepnja asfalta iscrpljuje ljetno popodne.
Makovi blješte poput staklene ogrlice,
poput svježe rane na dječjem laktu.
Uđi u zijevanje ptice, jedina.

Pod kamenom – dvije žive praznine,
pod nebom – pusta zemlja.

Ono što sretneš u nestajanju
nećeš naći nigdje drugdje.
Sve što nisi vidjela, zjapit će nad srcem
ko sokol nad pustim poljem.

Uđi u svjetlost,
uđi u prolaznost svega.
Svo sjemenje što ga ispuštaš iz ruku
pretvorit će se u šumu.

Doselit će u nju divlje životinje,
dokotrljat će se jaja rajskih ptica.

Usred pustoši izrasta nešto što se opire.
Kao svjedok, kao otisak.

Foto: www.morguefile.com

Sara Mrak: Imam tri, ne, četiri kuće

Imam tri, ne, četiri kuće.
Imam pet vrtova.
Imam jezero.
Iz jezera izranjaju tri peterokatnice i svaka na sebi ima
nacrtan grb
države ili korporacije, nečega
što je veće i od čovjeka.
Iz krune grba izranjaju avioni,
niskoletni sportski iz kojih se može ispasti,
ako se preokrenu naglavce.
Imam tri, ne, četiri iscrtana kamena
na kojima je pisalo: volim te, ili jedina
ili neka slična nevjerojatna izjava.
Sve je to precrtano gustim slikama,
naprimjer: mačka na stubištu zgrade
ili pčela.
Crvena lisica.
Nešto životinjsko, veselo što se može poklanjati
umjesto suvenira.
Nešto ispod čega se više ništa ne da isčitati.
Kao moje oko koje se pretvara u fosil.
Sve će se okameniti.
Završiti u muzejima ili na ljetnim štandovima.
Imam tri kuće, imam pet vrtova.
Imam pet lijepih šišmiša iza razbijenog prozora
i tanku kožu.
U svakoj okamenjenoj bajci nešto mora drhtati.

Foto: www.morguefile.com

Sara Mrak: Marina

Marini je tridest i pet. Prvo i jedino dijete je rodila u dvadeset i sedmoj. Djetinstvo je provela s bakom, zato joj ruke i danas mirišu na brašno i spaljeno ulje. Otac je po nju dolazio vikendom, često pijan. Majku možemo zamisliti kao činovnicu, preslabu da se suprotstavi ocu i prebojažljivu.
Nevinost je izgubila na uobičajen način.
Mladost je provela radeći u najčudnijim djelovima Europe. Na fjordovima je grlila djecu svog ljubavnika. U Rumunjskoj je pogodila kamenom psa i nikada neće zaboraviti njegov zaprepašten pogled, jednak ljudskom.
Muškarci su je uvijek doživljavali kao simpatičnu, prijateljice bi se vrijeđale kad bi predugo šutjela.
Kada se pojavio Tibor, znala je da se neće predugo zadržati, ali je odmah znala da će zadržati dijete. Od kada se usadila u gradiću uz more, Tibor ih posjećuje jednom godišnje i onda odlazi dalje, tražiti svoju sjenu.
U vrijeme dok se lječila od raka, ostao je s njima duže od godine. Ema se nikada prije i nikada poslije nije toliko smijala.
S obzirom na to da je s njom uvijek bio iskren, vjerovala mu je dovoljno da ih ostavi same na deset dana i povuče se u bakinu kuću.
Suseljani su bili znatiželjni zašto je došla i koliko će ostati. Strpljivo je uspokojavala njihovu znatiželju ako bi ih srela na ulici, da joj ne bi početi dolaziti uvečer u kuću da je ispituju.
Tih dana je spavala do deset, onda uzela hranu i bocu vode i odlazila u šumu. Debela stabla su uvijek govorila isto, krošnje su blagonaklono šuštale, pa je znala da će se iz izvući iz ovog.
Popela bi se u krošnju kao kada je bila dijete i prepustila se samoći. Postojalo je vrijeme kada je od nje pokušavala bježati. Strašno, očajno bježati. Dok bi se tuširala, snažno je pritiskala kožu ne bi li je zgulila sa sebe.
Ponekad bi došli ljudi i samoća bi nakratko od nje odustala, ali bi se odmah vratila, čim bi se za njima zatvorila vrata.
U šumi je, pak, bilo dosta mjesta da ova može iz nje izaći ili se promijeniti u dubok doživljaj prirode. Pa bi postajala ptica. Pa srna. Pa zec. Tišina.
Uz more je bilo premalo skrovitih mjesta za preobrazbu. U gradovima je proces trajao predugo.
Naravno, ni u šumi se nije smjela predugo zadržavati, inače bi se um ubrzo počeo dosađivati i prozreo bi njene trikove. Počeo bi je mučiti najstrašnijim prizorima moguće budućnosti.

Foto: Mrak

Sara Mrak: Mi ćemo se zaboraviti

Mi ćemo se zaboraviti,
dovoljno je da se razdvojimo, da između sebe
postavimo nekoliko zemalja,
nekoliko rijeka,
šumu.

Gradovi koji su uprljali naša lica,
sretna lica, presvučena dimom
i gradovi
koji su ukrali naše brze korake,
pretvarat će se da nas ne prepoznaju,

čak i ako se počnemo tražiti po ulicama,
osjećajući da je nešto u nama
ostalo nedorečeno.

Druga će dodirivati tvoj trbuh,
drugi će otkrivati moja koljena,
tražeći u njima zvijezdu,
izgubljenu u tvom bedru.

Tamo, na izlasku iz grada,
visit će jedan oblak,
u koji su se pretvorile riječi
i čekati da zalutamo u njegovu blizinu.

Vrijeme da krenemo na put.

Sara Mrak: Moja su djeca otoci

Moja su djeca otoci kojima prilaziš nošen mjesečevom maglicom.
Iz daljine već prepoznaješ njihovu savitljivost.
Kad pristaneš na obalu dodirnut će ti prstom kapke jer
ne mogu reći da su ikad vidjela tako plavo oko kao
što je tvoje ni čula glas koji toliko podsjeća na
udaranje valova u razlomljenu stijenu.
Svaka ih tvoja riječ nasmijava do te mjere da ne mogu ostati sjediti u lišću nego padaju
s grana na meki pijesak.
Sva su moja djeca izrasla iz pijeska, pa jutrom nalikuju na večernje svjetlucanje pustinje.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…