Arhiva oznaka: Sara Mrak

Sara Mrak: Jutrom nebo…

Jutrom nebo
svjetli iznad tihog polja.
Žuta lampa razvučena u ogromnu plahtu
tetoviranu pticama, presječenu tragom aviona,
mojim pogledom, uvijek sam
zavidjela pilotima i vozačima kamiona
na samouvjerenosti kojom gutaju daljinu.
uvijek sam zavidjela
prodavačima šećerne vate,
bacačima noževa,
ljubavnicima
na utaženoj želji,
cvijeću na tišini,
vrtovima.
Najviše volim
kada stvari imaju svoje jasno mjesto, svrhu, jednostavan opis, i zbilja
nije jasno zašto se se zadržavam
pored onih koje su određene nečim što im
nedostaje
Koliko se samo noći može uludo izgubiti pored riječi kao što su mrak,
tišina,
prostor iza zatvorenih očiju,
Bog
kojeg se ne da vidjeti!
Koliko na ovu dušu
koja miriše na mokru zemlju i cimet,
a ne da se ni dodirnuti.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Vidjeli smo toga previše

Mogla bih te zavoljeti, kao otvorenu ranu.

Vidjeli smo toga previše.

Al ovaj put bih sve postavila praktično:
Ne bih bila kao prije, da čekam da se stvari same poslože,
da se čudo spusti s neba, da dođe proljeće.
Ne bih te voljela kao oblak kao svitanje.

Voljela bih te kao pospremljen krevet ili sobu.
Kao bacanje posljednje cjepanice prije spavanja u vatru.
Kao vesele hrčke, umiljate mačke i dobro odgojene pse.

Ovaj put sve bi bilo drugačije, stvari bi bile konkretne.
Voljela bih te zagrijanom sobom, kad se vratiš iz skladišta.
Zalitim kaktusom u predsoblju.
Stvari bi redom bile opipljive.

Ruže bi se gnojile dva puta godišnje,
pepeo bi se sipao na polje,
djeca bi bila najedena i čista,
Sve bi bilo vrlo opipljivo, čak i večernji odraz sunca u staklu.
I zlatno meko svjetlo večernje.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Kroz grane je probijalo svjetlo

Kroz grane je probijalo svjetlo,
narančasto, meko i toplo na dodir.
Pitko i tekuće. Pjevušilo je
dok su nas ostavljali muževi,
dok su se djeca igrala u lokvama,
dok su prijatelji živjeli svoj život, a lišće
padalo na mokri asfalt.
U dodiru s kožom pretvorilo se u vrijeme.
U dodiru sa staklenom bocom u narančaste cvjetove.
U dodiru s vodom u oblake, u dodiru s okom
u bolest.
U dodiru sa željom u hihotanje.
U dodiru sa čelom u misao tetoviranu zlatom.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Mokoš

Pokrivena mahovinom i mokrim lišcem, sanjivog pogleda,
prošarana vjetrom i cestama.
Večer na tebe pada kao krasan šal, ljubičast od hladnoće,
žut od sjećanja.
Prva zvijezda ti nježno dodiruje obraze, mjesec sijevne s tvog bedra.

Srne će uskoro zaspati na tvojim noktima, krasna Mokoš,
raskošna u svojoj šutljivosti.

Čujem te kako dišeš, prekrivena krznenim životinjama,
pomicanje opne tvog trbuha je nalik na disanje ptica.

Dok budeš mirovala ukrasit ću te umjetnim svjetlima,
srebrnima s plavkastim sjajem, da podsjećaju na daljinu.
Ruke ću ti iscrtati grafitima s mostova malih gradova, kao sto to čine Indijke
u jutru pred svadbu.

Na taj način želim izraziti svoje divljenje.

Voljet ću te stihom, uzaludnosti riječi.
Darovati te krvavim srcem, kao što ti mene daruješ ljepotom.

Lijepa Mokoš tvoja voda, savitljivost tvojih biljaka,
sav je Bog kojeg sam tražila
(evo, već je punije moje prazno srce)
I gle, sad mene kao hodam whitmanovski po tvojoj koži,
kao da sam dodirnula neku toplu i svijetlu zvijezdu.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Neposlušna

Neposlušna, noćas si se otrgla od mene,
pa ušla u prvi auto koji je zaustavio uz cestu.
Jer da ti je dosta moje ukočenosti.
Jer da ti je dosta moje potlačene seksualnosti.

Završit ćes u tuđoj kući,
jesti u tuđoj kuhinji
Psovati na stranim jezicima, kao da ih znaš sve.

Izvučene ih iz srca ostavljenih žena,
isčupane iz grla muškaraca,
izgovaraš im njihove vlastite riječi.
Konačno! Netko tko ih razumije!
Časte te vinom, kupuju ti haljine.

I sve im se čini da si stvorena od vjetra, raskošnih krošanja,
smrti i neona.
Da si sjena zvijezde,
plodnost jesenja.

Morat ćeš otići, prije nego što te zavole,
prije nego te zamrze, bjež,
prije nego emocije postanu prejake,
jer onda će već tražiti da znaju kako se zoveš,
odakle dolaziš…
Tko ti je otac, zašto si mater ostavila u drugoj zemlji.

Doma kad se budeš vraćala, pazi da te susjedi ne vide,
razmazane šminke, s dražesnim osmijehom.
Znaš kako ljudi ne podnose kad je žena
bezrazložno sretna.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Lijepa noć pred zoru

Lijepa noć pred zoru.
Mokoš je cijela prekrivena mrakom.
Ono svjetlo automobila što ju je nakratko prelomilo,
samo je naglasilo kako je sve uronilo u prazno.

Kad na staklo zakuca tek rođeni dan, počet će dolaziti.
Prvo onaj što donosi novine, nakon njega pekar,
oko četiri i pol.

Šoferi kamiona ispuzat će iz kabina za spavanje
i tražiti doručak. Nešto toplo i teško na želudac.

Iz tvrdog oblaka šutnje, rodit će se prva današnja želja.
Nešto jednostavno: toplina doma, život kakav bi voljeli imati….
I šta s njim, kad uvijek tako glupo nedostaje?

Past će jutarnja želja ko kovanica na stakleni pod.
Poslije toga je sve moguće i ta nas sloboda ostavlja tjeskobne.
Vjerovati u Mokoš u ovako sivom jutru
može samo netko ko je potpuno lud.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Draga Ivana

Draga Ivana,
ove zime je snijeg došao baš rano. Prerano. Biljke su ostale zatečene. Jabuke su se posmrzavale na stablu. Već mi je hladno, Ivana.
A ne želim se još oblačiti u debeli kaput. Star je, a ove godine si neću moći kupiti novi. Kao ni prošle. Ali prošle je zima došla kasno, čak u siječnju. Tako se činilo da je ipak malo kraće trajala i da je bila malo manje mračna.
Djeca osjećaju da sam nemirna. Osjećaju da sam slabija i sada divljaju još više. Žele me isprovocirati. Provjeravaju jesu li i dalje zaštićena i koliko još mogu očekivati od mene. Uglavnom izdržavam njihove udarce, ali ponekad samo vrištim po kući i govorim im strašne stvari. Poslije im se ispričavam, ali znam da je već kasno.
Lovro se neće vratiti još tjednima. Javlja se kratko. Nazove, pa kaže jednu dvije rečenice, pa šuti. S djecom priča nešto duže. Oni ga i vole više od mene. Svaki dan pričaju o njemu. Ja ponekad na njega i zaboravim, tako je daleko. I kada je ovdje, isto je daleko. Od toga sam najviše umorna.
Od čekanja da me pogleda, da mi kaže nešto – neobično. Možda je i njemu svega previše i više nama vjere ni u šta.
Ovaj pusti grad zimi poveća svoj dojam opuštenosti do maksimuma. Kao kad bi mogla pojačati tišinu.
Na neki sam način, ipak naučila uživati u tome. Sve se više ogoljujem. Kao one crno-bijele fotografije koje si voljela. Kao da slikama oduzmeš boju i ostaviš samo golu zbilju na platnu. Sve sam jasnija sama sebi. I ljudi su mi sve jasniji. Vid mi se izoštrava. Ponekad mi se dogodi da nekoga sretnem, nakon dugo vremena ili čak prvi put i kao da znam sve važno o njemu. Kao da pogledam u njegov presjek.
Jedni se trgnu, kao da su naslutili, drugi ne primijete apsolutno ništa.
To je možda zato što ljude sve manje viđam. Češće srećem srne i lisice.
Sinoć se čulo hukanje sove u blizini naše kuće. Volimo ih slušati po noći.
Silvija uvijek noću prije spavanja otvara prozor i osluškuje.
Kao da su večernji zvukovi stvarniji od svih dnevnih slika. Kao da je tih pet minuta stvarnije od čitavog dana, koji ostao iza nas.

Foto: www.pexels.com