Arhiva oznaka: Sara Mrak

Sara Mrak: Draga Ivana

Draga Ivana,
ove zime je snijeg došao baš rano. Prerano. Biljke su ostale zatečene. Jabuke su se posmrzavale na stablu. Već mi je hladno, Ivana.
A ne želim se još oblačiti u debeli kaput. Star je, a ove godine si neću moći kupiti novi. Kao ni prošle. Ali prošle je zima došla kasno, čak u siječnju. Tako se činilo da je ipak malo kraće trajala i da je bila malo manje mračna.
Djeca osjećaju da sam nemirna. Osjećaju da sam slabija i sada divljaju još više. Žele me isprovocirati. Provjeravaju jesu li i dalje zaštićena i koliko još mogu očekivati od mene. Uglavnom izdržavam njihove udarce, ali ponekad samo vrištim po kući i govorim im strašne stvari. Poslije im se ispričavam, ali znam da je već kasno.
Lovro se neće vratiti još tjednima. Javlja se kratko. Nazove, pa kaže jednu dvije rečenice, pa šuti. S djecom priča nešto duže. Oni ga i vole više od mene. Svaki dan pričaju o njemu. Ja ponekad na njega i zaboravim, tako je daleko. I kada je ovdje, isto je daleko. Od toga sam najviše umorna.
Od čekanja da me pogleda, da mi kaže nešto – neobično. Možda je i njemu svega previše i više nama vjere ni u šta.
Ovaj pusti grad zimi poveća svoj dojam opuštenosti do maksimuma. Kao kad bi mogla pojačati tišinu.
Na neki sam način, ipak naučila uživati u tome. Sve se više ogoljujem. Kao one crno-bijele fotografije koje si voljela. Kao da slikama oduzmeš boju i ostaviš samo golu zbilju na platnu. Sve sam jasnija sama sebi. I ljudi su mi sve jasniji. Vid mi se izoštrava. Ponekad mi se dogodi da nekoga sretnem, nakon dugo vremena ili čak prvi put i kao da znam sve važno o njemu. Kao da pogledam u njegov presjek.
Jedni se trgnu, kao da su naslutili, drugi ne primijete apsolutno ništa.
To je možda zato što ljude sve manje viđam. Češće srećem srne i lisice.
Sinoć se čulo hukanje sove u blizini naše kuće. Volimo ih slušati po noći.
Silvija uvijek noću prije spavanja otvara prozor i osluškuje.
Kao da su večernji zvukovi stvarniji od svih dnevnih slika. Kao da je tih pet minuta stvarnije od čitavog dana, koji ostao iza nas.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Eva II.

Eva nije šumska životinja.
Plaha je poput lisice, ali je puno savitljivija.
Noću gubi sjenu i sjedi u središtu svega,
noću rasipa zrnje i šušti.
Vezuje lišće za paučinu, rasipa se samoćom.
Eva nije sjena dugog stabla.
Okomita je poput breze, ali manje poetična.
Jutrom rastjeruje ptice s grmlja.
Rastvara finu strukturu mjesečine i tjera ju natrag na nebo,
da ne bi ostala sanjiva čitava šuma,
kao u japanskom filmu.
Seljaci bi zaspali u polju.
Eva nije ognjiva zvijezda.
Nije ptica nebeska nit će ikada u potpunosti
pripasti zemlji.
Moglo bi se reći da je od zvuka, ali ni to nije
baš tako.
Drhti i među ljudima i u šumi.
Moglo bi se reći da ne mijenja stavove, tek tako.
Moglo bi se reći da ne umije hodati, već
više poskakuje po zemlji, kao lopta. Ili balon.
Zatvara se u sebe kada sniježi.
Ponekad se omota tankom strunom i pleše oko sebe,
kao oko zdjele.
Ponekad propada u mokro lišće, poput vidre.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

‎Sara Mrak‎: Ni riječi o rebru

Zovem se Eva,
ali uopće ne ličim na sebe.
Nemam ni kosu do koljena, ni meko šaputanje.
Nisam zaspala pod stablom, u toploj travi, okupana jutarnjom zrakom,
ah, sunca.
Njega, koji mi uvijek nešto priča i tako uspije sačuvati moj
zdrav razum.
Zovem se Eva.
Iz asfalta sam uzgojila nekoliko najnježnjih pahulja
i jednu crvenu ah, ružu,
čije su latice završile u u gejšinoj punđi.
Iz asfalta sam uzgojila miris oleandra.
To su dvije posve različite ljubavi, ako ih usporedimo,
ovu koja dolazi odozgora i ovu dole.
Jedna se manifestira kao glazba,
druga kao manično razbijanje stakla.
Zovem se Eva.
Tek kad sam se naučila skrivati
iza vještog smješka, hineći ravnodušnost, postala sam stvarno opasna.
Kad sam naučila strpljivo čekati.
Kad sam u svoju kragnu ušila sjenu risa.
Kad sam konačno shvatila da im njihovo smješno ogovaranje neće dosaditi
niti nakon nekoliko tisuća godina.
Na, evo vam jabuka.
Evo vam puna šaka zemlje.
Iz moje utrobe rastu sva stabla,
Onog jutra, kad me je stvorio,
rekao je: volim te
i cijela se zemlja napunila tom neupitnom ljubavi.
Zovem se Eva.
Imam ruke izgrebane trnjem i kroničnu neispavanost.
Gubim igru.
Gubim živce.
Onog jutra kada me je stvorio, Njegova se ljubav
pretvorila u sunce.
Moja se pretvorila dvije vrlo logične stvari.
Jedna je ulje.

Ilustracija: William Blake, The Creation of Eve

Sara Mrak: Oplakujem tvoje odsustvo

“Da oplakuješ
moje odsustvo
sa površine stvari.
Da postaviš zamke, omče i klopke
i povrh svega da postaviš
visoke orbite od kosti…”
(Zavještanje, Nichita Stanescu)

Oplakujem tvoje odsustvo s površine stvari,
između dvije večere, između dvije slomljene kuće,
na pustim uglovima
ulica presvučenih nepodnošljivom vrućinom.
Oplakujem tvoju samoću koja mi se lijepi na čelo
i mir
kojim završava neka pjesma.
Ulazim u suštinu stvari i u njima nalazim šum, kao dokaz
da si ostavio česticu tuge u njima:
u školjke, u pitome kosti, u stenjanje lišća.
Ulazim u tvoju pjesmu kao kobac u polje
jer postoji dio gladi koji se hrani oštricom stiha.
Izrezana visim s posrnule zvijezde koju si jednim pogledom
mogao vratiti na nebo, a iz svake rane mi izrastu po tri ljiljana,
nemirna od glasanja velikih ptica.
Postoje ljudi koji umiru i pjesnici koji se izgube
u finom šumu svega što su dodirnuli sluhom.
Postoji i tajni ključ kojim se otvara nebo.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Otvaraš moje oko

Otvaraš moje oko kao da je u njemu toplina suncokreta.
Zar ti nisu rekli, u sebi nosiš sunce, zmajevu vatru i orlovo jaje.
Zar ti nisu rekli? Tuđe te oko jedino može navesti na krivi trag.
U tebi bi uskoro zadrhtala Europa, pamćenje tla,
tamni dijelovi njezinih šuma, more, sjećanje krvi.
Otvaraš moje oko kao da se u njemu krije
trenutak vrijedan pjesnika.
Ovo vode što se u njemu zaokružilo i napunilo žilicama,
ne nosi odgovor ni na što.
Sve što je vrijedno traženja skriveno je puno dublje.
Golema pustinja, zidovi, zamak od pijeska
i omalen vrt.
Zar ti nisu rekli?
Doći će trenutak u kojem će i on propasti kroz pukotinu zemlje.
To su vremena u kojima se tvoj narod guši od boli predaka,
a tvoja zemlja ulazi u neviđen kaos.
Zar ti nisu rekli?
U tvojim rukama leži sudbina svega.
Otvaraš moje grlo kao da će iz njega izletjeti nekoliko golubova.
Zar ti nisu rekli?
U mom grlu stanuje čitavo nebo ptica.
Takva se ljepota ponekad ne da ni podnijeti.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Otvaraš moje oko

Otvaraš moje oko kao da je u njemu toplina suncokreta.
Zar ti nisu rekli, u sebi nosiš sunce, zmajevu vatru i orlovo gnijezdo.
Zar ti nisu rekli? Tuđe te oko jedino može navesti na krivi trag.
U tebi bi uskoro zadrhtala Europa, pamćenje tla,
tamni dijelovi njezinih šuma, more, sjećanje krvi.
Otvaraš moje oko kao da se u njemu krije
trenutak vrijedan pjesnika.
Ovo vode što se u njemu zaokružilo i napunilo žilicama,
ne nosi odgovor ninašta.
Sve što je vrijedno traženja skriveno je puno dublje.
Golema pustinja, zidovi, zamak od pijeska
i omalen vrt.
Zar ti nisu rekli?
Doći će trenutak u kojem će i on propasti kroz pukotinu zemlje.
To su vremena u kojima se tvoj narod guši od boli predaka,
a tvoja zemlja ulazi u neviđen kaos.
Zar ti nisu rekli?
U tvojim rukama leži sudbina svega.
Otvaraš moje grlo kao da će iz njega izletjeti nekoliko golubova.
Zar ti nisu rekli?
U mom grlu stanuje čitavo nebo ptica.
Takva se ljepota ponekad ne da ni podnijeti.

Foto: www.pexels.com