Arhiva oznaka: Sanja Kobasić-Bužimkić

Sanja Kobasić-Bužimkić: Tolerancija

Ako urediš nokte, staviš tamnocrveni lak,
držiš masku za osvježavanje na licu
i pustiš klasiku dok si sama,
hoće li feng shui proraditi,
hoće li stići taj zen trenutak?

Ako ne misliš o ludilu,
hoćeš li ga odgoditi?
Je li obiteljska kletva na djelu,
ili onda dok ne misliš o njoj, nije na djelu –
kako to ide?

Isključim se kad krenu brojke,
kad se pojave cifre,
mozak mi ode na čik-pauzu,
jer, ako počnem misliti o njima,
mislit ću previše, poznam sebe.

Nisam uspjela zapamtiti,
kako razviti toleranciju prema životu,
nisam uspjela zapamtiti
recept za savijaču, za dobru vezu, za uspjeh
u životu, antistresnu mantru,
vozni red za sutra, spisak
namirnica, kako ne osjećati
krivnju a biti žena.
Zapamtila sam tek poneki osmijeh,
to je sve.

@ Sanja Kobasić-Bužimkić 2018.
foto: @ Asja Bužimkić

Sanja Kobasić-Bužimkić: Ludi ritam (ritmičnost ludila)

Heksametri otrovnih iglica
promjenjivih nepouzdanih
sjećanja
već
paraju
zrak
budućega
života
koji počinje
upravo sada.
Previše knjiga
o samopomoći
(premalo pomoći),
previše pseudo-psihologije
u ovo malo vremena.
Ipak,
Ako pomaže,
ako na tren
zaboraviš
da ti je
melankolija
mati,
a bijeg –
tvoj
neprilagođeni otac,
why
the
heck
not?!

Foto: Asja Bužimkić, 2018.

Sanja Kobasić-Bužimkić: Mrvice sa stola (muza me tješi)

Pišem pamflete
ludilu svome,
pišem sonete,
a nemiri me lome.

Površno se hranim –
uglavnom stihovima
i koktelima od rima;
pjesnikinje jedu malo,
do drugih stvari
njima je stalo.

Muza u uho guče,
Pametna si ko i jučer.
Onda, ipak, veli,
Dobro, radi,
što te veseli.

Nakon pokušaja tristo
da postaneš miljenica slave,
jednom, valjda,
bar ćeš se približiti
do njene dične glave.

Dopustit će ti jednom
da sjedneš blizu skuta
onih kojima uspjeh
stalno životom luta.

Jednom ćeš i ti
bar mrvice slave steći,
onda kad te prestane žuljati
što postoje od tebe
bolji i veći.

Ja ti dajem sada
utjehe mrvice i
mrve sa stola gdje
ručahu važne siluete,
kaže moja muza
pa me pomiluje po glavi,
kao kad se
tješi dijete.

Foto: @ Asja, 2017.

Sanja Kobasić-Bužimkić: Pjesma

jedna je pjesma skoro
ostala nezapisana.
Zaplela se skoro o
grane drveća
prolistalog u nekim
davnim sjećanjima.
Zastala je zamalo
u notama proljeća
što me mamilo
cvjetno-voćnim mirisima
i šaptalo glasom vjetrova:
uživaj u dokolici,
ostani besposlena!
Malo je trebalo
da je zaboravim,
tu pjesmu koja mi se
stalno vraćala
između ritma
života svakodnevna.

Pjesma se provlačila
kroz moju kosu
dok sam je prala,
šuštala mi među prstima,
škakljala dok sam spavala,
zaplitala se među
snove, postojala
dok sam hodala
među drugim ljudima,
prolazila ulicama,
kupovala namirnice
i jela hranu
začinjenu mišlju
da sam nešto zaboravila.

Pjesma se tiho bunila
dok sam živjela
životom ne-pjesnika, u
onim malim uobičajenim
kretnjama i zbivanjima
u kojima se utapam
dok ne pišem – ne dišem – ne živim,
i davala mi kisik
i kad nisam za to znala.

Na kraju,
pjesma je završila
na ovim stranicama,
u ovim riječima.
Tako smo pjesma
i ja opet jedno,
ona je živa i
diše mojim ritmom
i u mojim stihovima.
Sad sam od nje
slobodna.
Bar mislim.

Ah, dosadne li pjesme,
divne li pjesme…
Pjesmo moje misli,
ostani sa mnom,
molim.

Foto: Asja Bužimkić, 2017.

Sanja Kobasić-Bužimkić: Na čaju

Pjesma je razgovor pjesnika i njegove duše – kažem Muzi dok pijemo jutarnji čaj, – i zato nastaje u tišini.
Pjesma je odraz ljubavi pjesnika prema životu – odgovara Muza.
Pjesma je odraz ljubavi prema nečijem oku, – dodajem, – prema nečijem osmijehu, prema razlistaloj krošnji i procvjetaloj ljepoti neke žene ili pak muškarca.
Ponekad, – kaže mi Muza između dva gutljaja čaja, – pjesma je izraz ljubavi pjesnika prema pjesmi, pisanju, peru i papiru, izraz tiha poštovanja prema nenapisanu retku.
Katkad je, – kažem, – pjesma izjava ljubavi pjesnika prema samome sebi; ponekad je pisac Narcis nagnut nad svoj odraz u rijeci života.
Pjesma je, – Muza će, – katkad sve to zajedno; sva ljubav odjednom, sva ljubav svijeta. – I odgrize Muza komadić kolačića pa polako nastavi: – Nekad je pak, pjesma izraz sebe same; ona je čista harmonija, uspavanka Bogovima.
I opet je moja prijateljica ispala pametnija. A ja, poput pravog djeteta, grizem kolač i ne mislim na njezinu pobjedu. Uvjeravam se, njena je pobjeda i moja. Pjesnici su djeca – ali vi to već znate!

Foto: Asja Bužimkić 2017

Sanja Kobasić-Bužimkić: Kako je nastala ova pjesma

Biti osjetljiv
Na cijeli svemir
Divna je i, naravno,
Prokleta stvar.

Voljela bih biti
Tvrda kao kamen,
S kožom kao
Broncom,
Jaka kao
Vjetar koji
Juri naprijed
I ne gleda
Ni u koga.

Voljela bih biti
Mirna kao stablo,
Izraslo kraj puta:
Krošnja bi mi bila
Kuća pticama
A korijenje
Staro i duboko –
Iščupati ga
Ne može ništa.

Ja naravno
Nisam jaka
Kao stijena;
Nemirna sam
Kao leptir,
Zarobljen
Između dvostrukog prozora.

Prozirna sam, inače,
Kao šumski izvor
I isto tako
Promjenjiva, nestalna.
Osluškujem sve
Vibracije prirode
I svemira.
Sve, skoro sve
Trpam pod svoj
Stari kaput
Koji šeće sa mnom
U mojim
Nemirnim lutanjima.

Skoro sve
Razumijem,
A opet nisam
Sretna,
Jednostavno sretna,
Kao što se čini
Da su sretni
Jednostavni ljudi,

Ali danas sam, ipak,
Sobom zadovoljna.
Jer, gledajte, ja
Ipak nešto mogu:
Uzeti malo
Prašine sa zvijezda,
Malo praha
Životnoga žara,
Malo mudrosti
Tišine,
Nešto snage
Slabih
Koji ipak žive,
I mogu,
Sa svim tim sastojcima,
Stvoriti ove
Stihove.

Foto: Asja Bužimkić