Arhiva oznaka: Sandra Polić-Živković

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Sandra Polić Živković: Čovjek koji je pao na Zemlju

07BLACKSTAR-facebookJumbo– Jarilo, hajde na spavanje! – zagrmila je mama Mokoš.

– Evo, još samo malo – odgovori najljepše dijete u cijelom božanstvu. – Znaš li ti koliko je svemir neobičan?

– Ma što sad radiš?

– Pišem zadaću.

– Iz čega?

– Iz života na Marsu.

– Pa što se sada zadaća piše? Jarilo moj, Jarilo! Zemlja je plava i ti tu ništa ne možeš učiniti.

– Zapravo me muči čovjek koji je prodao svijet.

– Pa zašto?

– Razmišljam da bih bio heroj barem na jedan dan.

– Ljubavi, ne mogu ja umjesto tebe razmišljati ni ići u školu. Što si do sada radio?

– Ja sam apsolutni početnik. Ne znam.

– “Ne znam” nije odgovor. Ako nisi gotov, sad više nema pisanja. Ajmo, zube prati i u krevet!

– Ali mama!

– Nema mame, požuri.

– Baš sam pod pritiskom.

– Moja crna zvijezdo, to je tvoj problem.

– Zašto si takva prema meni?

– Ljubavi, nisam ja takva, nego ti nisi na vrijeme napisao sve što treba. Već je jako kasno, a spavanje je nama bogovima potrebno poput hrane ili zraka. Ako se dovoljno ne naspavaš, počet ćeš gubiti svoje moći. Manjak spavanja slabi dušu i tijelo, moći postaju sve slabije i slabije dok sasvim ne nestanu. A tada postaneš običan zemaljski čovjek, smrtnik. I ja ti više ne mogu pomoći. Jesi li spremio knjige za sutra? Hajde, nemoj da ti sto puta govorim!

Jarilove plave kovrče uvenule su nakon majčina govora.

– Gladan sam – maleni bog proljeća će tužno, a mama kao svaka mama nije mogla uskratiti djetetu hranu bez obzira na vrijeme.

– Sve će večeras biti u redu – pjevušio je Jarilo mljackajući.

Njegov bijeli plašt vijorio je, a vijenac proljetnog poljskog cvijeća teatralno je skakutao na nebeskoj glavi dok su noge neumorno paradirale podzemljem.

– Mama, pala mi je jedna ideja na pamet! Ako ju odmah ne zapišem, isparit će.

– Idi, sine, odmah je zapiši – podržala je Mokoš umjetnost. I dok je vrijeme curilo Jarilo je gradio svoj umjetnički svijet nesvakidašnjom kreativnošću. Konačno ga je umor savladao te se srušio u svoju postelju.

– Ja sam sretan! Nadam se da si i ti sretna. Dođi se pomazit sa mnom – pozvao je mamu. Mokoš je obožavala tog Perunovog desetog sina kojeg je Veles ukrao iz kolijevke. Privila se uz njegovo krhko tijelo i zapjevala mu uspavanku.

– Žedan sam.

– Obuci svoje crvene cipele i prošetaj.

Dok se išao napojiti majka je zaspala, a on se spotaknuo i pao s njihovog oblaka. I tako je nestao Jarilo, a rodio se Dawid Bowie. Čovjek koji je pao na Zemlju.

Foto: www.morguefile.com

Sandra Polić Živković: Razgovor

Stežući papirnatu maramicu u šakama, učiteljica je duboko udahnula i rekla:
– Vi znate da meni možete reći sve. Kao i ja vama.
Napravila je kratku pauzu, a meni se učinilo da će brod, koji nam je ukrašavao zid pokraj ploče, potonuti.
Nastavila je:
– Ja sam tužna, i meni je danas jako teško. Kako se vi osjećate?
Učenica iz prve klupe digne ruku:
– I ja sam tužna.
Curica pokraj nje nadoda:
– Ja sam cijeli vikend plakala.
Lenta vremena koja je stajala na panou odjednom kao da je dobila zube. Prošlost, sadašnjost i budućnost postali su nebitni, kao i moje prvo desetljeće koje me progutalo. Dignem i ja ruku tiho zaustivši:
– Ja sam potišten.
Pomislim u sebi: Danas me valjda nitko neće zadirkivati zbog toga.
– Imate li vi meni još što reći – glasom punim povjerenja opet upita naša druga mama.
Iz zadnje klupe nesigurno se začuje:
– Neki su se u autobusu smijali, i meni uopće nije jasno zašto.
– Da – povikaše svi uglas i krenuše bacati izjave kao kamenčiće u plićak, a riječ “učiteljice” začula se više puta nego kad čekamo ocjene iz kontrolnog.
– Ja sam čula da je ona letjela.
– Lete ptice. Leti ono što ima krila – smiri je učiteljica, a ja pomislim na anđele što nam vise na prozoru još otkad smo za Božić izrađivali ukrase.
– Neki su rekli da je on to namjerno.
– On to nije namjerno. Takve stvari nitko ne radi namjerno.
Prijateljičin glas iz treće klupe poput broda na olujnom moru zaplovi razredom.
– Moj susjed je vikao na njega, da je to napravio njegovoj kćeri da bi ga ubio.
Val se razbije o mirnu stijenu druge klupe.
– Učiteljice, neki su mislili da sam to ja.
– Znam, čula sam i drago mi je da nisi.
– Meni su rekli da se prije nekoliko godina na tom mjestu dogodila ista stvar.
– Ja vas molim, pazite na sebe.
Nitko ne zna kamo nas ovaj život nosi, prođe mi kroz glavu.
– Njena mama je dotrčala bosa.
– Zašto na tom mjestu nisu napravili pothodnik da možemo sigurno prelaziti?
– Ja sam čuo da je i taj čovjek poslije umro.
– Je, bio je srčani bolesnik.
– Mi se nismo družile, i meni je sad žao zbog toga.
– Učiteljice, a koliko trebamo dati novaca?
– Poslije ću vam reći.
– Ja bih da se to više nikad ne dogodi nijednoj djevojčici.
Učiteljica me pogleda i kaže: – Ja bih da se to više nikad ne dogodi ni djevojčici ni dječaku.

Svi smo jako mirni, sve je čudno. Ne mogu se sjetiti njenog lica, ali pamtit ću njenu kosu.
Ploča je ostala prazna, taj dan nismo ništa zapisivali.

Foto: www.morguefile.com

Sandra Polić-Živković: Zašto je čaša vina s vanjske strane prozora?

Cijeli smo dan radili k’o luđaci. Rokovi, obveze, dogovori, stres, borba za preživljavanjem. Napokon otišli na ručak i tek nakon jela osjetili umor. Odmora nema. Idemo dalje. Obećala sam sinu trampolin, a mladom Nizozemcu koncert na kojem nastupa zajednički frend. Muž umoran, ne želi ići, njurgav odlazi prošetati psa koji je jučer srušio njegovog nonića. S tri bajpasa. Zaustavlja se kod susjeda, alkoholičara kojeg je ostavila žena. Namjerno ga tješi: moja žena ide van s tri tipa, a danas nam je točno petnaest godina veze. Dolazimo u Malinsku, bankomat ne radi, žicam frenda dvjesto kuna. Sram me, al’ prevladavam. Ribarska fešta. Šetamo. U trideset prvoj prvi put skačem na trampolinu sa svojim sinom kojem je sedam. Poslije igramo odbojku na suhom sa škartocom od bureka zgužvanim u kuglicu. Vraćamo se kući, malac spava, a frend kaže ja ću kod vas, da me ne voziš kući.
Muž budan čeka, nije svaki dan petnaesta godišnjica. Kuhamo meso (koje je odleđeno predugo stajalo i hitno se trebalo pripremiti). Liježemo. Pričamo. On odlazi u kuhinju. Uzima sa stola čašu za vino, otpije do kraja i natoči još malo. Frend spava na kauču u dnevnom boravku. Donosi i Xanax. Dijelimo bratski popola. U nekom trenutku piše poruku na mobitelu. Kreće spika. Konačno je na red došao seks. Meni se piša. On lud. Neću kroz dnevni boravak. Pišam u čašu. Gdje da ju sad stavim? Otvaram prozor. Super. Svršili. Smijeh. Napokon. Samo što je pet ujutro. I cijeli ćemo dan raditi ko luđaci.

Foto: www.morguefile.com