Arhiva oznaka: Ružica Gašperov

Ružica Gašperov: Vučedolska golubica

Požalila je čim je pristala. Što joj je potrebno natezati se s tim napola pečenim intelektualcima, kloniranim umjetnicima, lovcima na fotelje i samoprozvanim veličinama; njoj koja je doktorirala na Sorbonni, predavala po Americi, izlagala u najboljim galerijama. Ova vražja izložba joj zaista nije trebala.
Nije joj trebalo ni zakopati se u selendri koja sebe voli nazivati „najlipšim gradom na svitu“, ali to je druga priča, velika ljubavna priča s klasičnim završetkom. Gubi živce s lijenim studentima, razdaje svoje bisere, vodi im ruku i čeka hoće li se ikad pojaviti barem jedan talent, iskra koju će ona raspuhati u plam, plamićak, bilo što, samo da može pred sobom opravdati žrtvu koju je podnijela i podnosi u ime ljubavi.
– Ti si žensko i bit će kako ja kažem – rekao je.
– Ti si nitko i ništa – rekla je i počela pakirati odjeću.
– Što sad radiš?
– Odlazim.
– Malo si se zajebala, golubice moja.
Razmišljala je u bolnici o mogućem izlazu iz ove situacije. Njihov se brak odavno pretvorio u situaciju. Bilo je podnošljivo dok je šutjela. Znao bi je udariti tu i tamo: ako bi uhvatio pogled negodovanja kada bi nadirali njegovi rođaci, ako nije poklanjala dovoljno pažnje njegovoj majci, ako bi eksperimentirala u kuhinji, ako bi navečer izašla van bez njega. Sve u svemu, bilo je podnošljivo dok je pazila na jezik. I on je pazio gdje udara. Povremeno bi pretjerao, ali je mogla modrice prekriti šminkom. S vremenom je postala stručnjak u šminkanju. I u šutnji.
I, evo je tu, u Odboru za postavljanje izložbe „Začudnost samoodređenja“. Želudac joj se podiže pri pogledu na te kockaste glavurine u kojima se pojam umjetnosti definira kao nešto isplativo; dekorativnost bez poruke. S njima je zaglavila, ona kojoj je svijet bio pod nogama.
– Malo kasnim; morala sam ul’t čorboloke. Iđemo posli rizat lozu – ori se Ozanin glas tihim prostorom galerije.
– Neka s’! Još nismo počeli, a nema se tu šta ni rad’t. Obis’t ćemo ove masl’ne, dvai tri brodića
… – nabija joj u glavi, kao da zakiva čavle u lubanju, glas kustosa Kujundžića.
Gleda ih i šuti. Nema koristi trošiti riječi. Daleko su oni od umjetnosti. Nema u ovom Odboru nikakvog posla. Samo ih treba pustiti i odšutjeti do kraja. Suprotstaviti se možeš onome tko razumije, ali ovi nikad nisu razumjeli, niti će. Takav je bio i njen bivši.
Ponekad ga ugleda ispred kladionice ili u birtiji, pa okrene glavu, ubrza korak i prijeđe na drugu stranu ulice. Čula je, rekli su joj, ljudi vole pričati, da se ženi. Možda bi joj bilo žao te njegove buduće da se o njemu već sve ne zna. Ona je napravila jedino što je mogla napraviti. Vratiti mu se nije mogla. Njegove batine je jedva preživjela. Oko joj nisu mogli spasiti. Ruka je u gipsu. Srećom lijeva.
Drugog dana su bolovi malo popustili, u glavi joj se počelo bistriti pa je uzela mobitel i nazvala Dinu. Dina je u rubrici Kulture. Poznavala ju je površno. Ugodna i pristojna. Odmah joj je poslala svoju kolegicu iz Crne kronike. I fotografa. Tako je njen muž pročitao, ili su mu rekli, da ga ostavlja.
Prijetio je, a ona je prijavljivala policiji i prepričavala svoju priču gdje je god stigla; od novina, preko udruga do predavanja o zlostavljanju žena. Nadala se da će je to zaštititi.
Kad je brak i službeno okončan, kad se situacija smirila, kad je njen bivši, osramoćen pred familijom i poznanicima, napokon shvatio da joj ne može ništa, ona je zašutjela i progovorila kroz platno.
Stajala je pred policom s bojama i birala pomno kao što domaćica bira namirnice iz frižidera. Trebat će mi dosta crne. I crvene, pomisli. Platno su joj dostavili jer je bilo toliko veliko da ga sama nije mogla prenijeti. Jedva je čekala da odradi predavanja za danas.
Namjesti platno na sjedalicu i nasloni ga na zid. Umoči široki kist u impregnaciju. Počne premazivati laganim pokretima. Ostavi da se suši. Napravi nekoliko brzih skica. Sve joj je već bilo u glavi, ali, ovako, stavljeno na papir, tražilo je dosta dorađivanja.
Sutradan navečer je, umorna od proteklog dana i uzbuđena pred nadolazećom noći, sjela ispred platna. Iscijedi malo crne na paletu, umoči kist u vodu, pa njime promiješa boju. Lijevo oko stisne u tanku crtu, a jezik smjesti u kut usne, podigne kist i povuče prvi potez.
– Malo si se zajebala, golubice moja – odzvanjalo joj je u glavi.
Ruku joj je vodio eho davnih vremena, sjećanje na strah, skrivanje, bijeg, nemoć.
Kustos Kujundžić je, na svečanom otvaranju izložbe, u istoj onoj galeriji i pred rijetkim posjetiteljima, opisivao sliku kao najpotresnije svjedočenje Domovinskog rata.
– Što, zaboga, radim, među ovim kreaturama – kroz glavu joj proleti misao.
Okrene se i iziđe iz galerije.

Foto: www.morguefile.com

Ružica Gašperov: Žena koju nikad nisam upoznala

Kuća je smrdjela po lizolu. Ležala sam u krevetu. Čekala kada će doći don Ante, a zatim se okrenuti i vratiti neobavljena posla.
Priču o šjor Dani sam slušala svake godine oko Božića. Pred vrata bi polio lizol i, opravdavajući se zaraznom bolešću u obitelji, izbjegao blagoslov kuće. Dugo nisam shvaćala kako se to šjor Dane usudio živjeti u neblagoslovljenoj kući, ali sam bila uvjerena da su lizol i bolest bili u jako bliskoj vezi s izostankom blagoslova.
Sada se to događalo i nama. No, nije bio Božić. Proljeće je rascvjetalo stabla i otvorilo prozore. Svima osim meni. Bila sam bolesna. Zapravo bolesna. Imala sam šarlah.
Pohodio me doktor Pivalica. Smijala sam se imenu Pivalica, ali kada se pojavio onako ogroman, glave obasute crnim uvojcima, ništa mi više nije bilo smiješno. Dok je injekciju okretao prema svjetlu i provjeravao je li u njoj ostao još koji mjehurić zraka, meni se zacrnilo pred očima. Krikovi su izletjeli iz mog malog, ali moćnog grla. Ništa me nije moglo smiriti. Ni podmićivanja, ni obećanja, pa čak ni prijetnje. Tek je vađenje čarobne kutije privremeno odagnalo crne misli.
Držali su je u ormaru iza posteljine i vadili samo u slučaju krajnje nužde. Mala kutija od dječjih cipela . Bez poklopca. Napola prazna. Znala je biti nagrada ili sredstvo za ucjenjivanje u hitnim situacijama. Situacije su bile kada bih, čim bi mi pala temperatura, htjela izaći iz kreveta.
Najdraža od svih slika mi je bila slika mamine prijateljice Vinke koja je davno otišla u Argentinu. Imala je i moja mama jednu divnu sliku što ju je izradila foto Sonja. Foto Sonja je, nikad posve razjašnjenim postupcima, znala učiniti da ljudima, pogotovo ženama, nestanu podočnjaci, obrve, o brčićima da i ne govorimo.
Moja mama nije imala brčiće, ali je imala podočnjake koji su na slici nestali, a i obrve su joj bile lijepo začešljane. Držala je glavu zabačenu onako kako je nikad nismo vidjeli u stvarnom životu. Izgledala je poput filmske dive. Na moju žalost nije bila ni sjena svojoj prijateljici Vinki.
Vinka nije zabacila glavu. Stajala je u sivom kostimiću i gledala u onoga tko je fotografira. Meni najljepše na toj slici je bila ulica koja se sa svojim ogromnim zgradama gubila u daljini. Široka ulica. Najšira koju sam ikad vidjela. Zvala se avenija i u mojoj mašti predstavljala daleki divni svijet u kojem uvijek sja sunce, nema bolesti, a automobilima se voziš gdje god poželiš. Kroz našu bi ulicu prošla oko tri sata jedna crna limuzina. I to bi bilo sve do sutradan u tri. Zbog toga mi se avenija puna automobila činila poput izmaštanog mjesta.
Mamine priče su još više raspirile moje snove. Govorila je o ujaku koji se u Argentini, navodno, toliko obogatio na šećernoj trsci da je imao svoju tvornicu. Sanjala sam kako vreća šećera stiže preko mora u naš dom. Možda je čak pošalje i po Vinki kad jednog dana dođe posjetiti stari kraj.
Jednom sam je zamišljala kao glumicu. Drugi je put bila supruga vlasnika tvornice. Čudne sam priče u sebi ispredala. Svaka je bila puna svjetla, velikih bijelih kuća i avenija. Ne ulica, nego baš avenija. Vinka me vodila njima, a ljudi su joj se javljali, pozdravljali je, pitali čija ti je to mala. Živjeti u Argentini i hodati u sivom kostimiću avenijama može značiti samo jedno. Postigla je uspjeh.
Prije nekoliko godina sam joj, nekim čudnim slučajem, upoznala brata. Pitala sam ga za Vinku. Nije se udavala. Radila je kao kućna pomoćnica u nimalo bogatim kućama. Umrla je mlada.
S autoričinog bloga Valentino i u našem časopisu

Ružica Gašperov: Proslava godišnjice mature

Vidit će me opet, kako da ne! Može ih bit sram. Jesam li ja kriva šta je vino bilo loše, a oni dosadni ka proliv? Uvatili se nabrajat ko šta ima. I žene i dicu i vikendice i stanove. Sve osim ljubavnica. Pitaju mene da di san ja. A di ću bit? Slobodna ka tica. Ne, ne , nije meni potriba prat tuđe mudante i kuvat ka za manovala. Ne dam ja nikome moju slobodu, a to šta se rugaju sa mnom može in bit na čast. Odma me urtalo, ali nisan dala gušta. Pravila san se ka da je sve u redu. Čak san i konverzirala. Sve po propisima.

Ipak, iman osjećaj da na večeri nisam zablistala. Prva greška je bila ta šta san sila između tri majke. Sva njihova dica su bila izuzetna i iznimno nadarena. Muževi su im bili izuzetno iznimni. Poslovi ludilo. Sidila sam tu sat vrimena bez da sam progovorila rič.

Tiho sam se ustala i otišla do Zlate. Zlata je u školi uvik sidila sama i malo je pričala. Nisam znala kako bi počela. Poučena pričom od maloprije, mislila sam da ne mogu promašit ako je pitam za obitelj. Ona će počet litaniju, a ja ću samo klimati. Kao odgovor na moje pitanje, Zlata je neobuzdano počela plakat. Bila je jedinica. Majka i otac su joj umrli lani od raka pluća. Pasa joj je u veljači prigazija auto.

Kad je Zlata prestala plakat, otišla sam malo do muških. Nekako mi je sa muškima uvik bilo lakše nać zajednički jezik. Međutim, večeras s njima nisam mogla nać nikakav jezik. Pričali su ko ima boljega i većega. Kako se u auta uopće ne razumin, nisam mogla sudjelovati u razgovoru. Možda je i bolje tako. Barem mi nitko nije plaka na ramenu.

Otišla san onda do našeg razrednika. S njim je već više od sat vrimena pričala Janja, a ta Janja zna bit dosadna ka ćimavica. U sve se razumi. Profesor je filozof. Nije njemu do Janjinih gluposti. Povest ću malo razgovor o bitku. To bi ga moglo razgalit. I da znate da je. Doduše, malo smo podmazali bočicom vina. Da ste samo vidili kako je klizilo. I razgovor. I vino. I da neko nije pustija Mišu, tu bi večeri bija kraj.

Ja san vam luda za Mišom. Kad on ispruži ruku, a na prstu ona kapula od prstena, ko ne bi poludija. Još dok je bija mlađi, pa raskopča košulju, a ispod ljubavni tapetić. Srce bi mi se kidalo šta me nisu tili pustit na binu. Zato san se večeras naplatila. Bilo je malo nezgodno popet se na sidalicu, ali čim sam se dočepala stola, bila san u elementu. Ljudi moji, šta je vrcalo ispod mojih nogu. Kad je poletila čaša crnoga na Vesninu veštu, bilo mi je ka da mi je ko da miljun kuna. Krava jedna, ona će meni da joj je žaj šta neman dice i muža. Bome, baš bi volila vidit kako će tome svome mužu objasnit odakle joj vino po vešti.

A jesan bila kraljica! Muški se skupili, molili me da siđen, da će me odvest kući. Nećete! Ne! Ka da ne znan kako bi oni mene vodili kući. Nisan ja laka ženska neka se nisan nikad udavala.