Arhiva oznaka: Ružica Gašperov

Ružica Gašperov: Milica

Teško dišem. Nekad sam znala popušiti i po tri kutije dnevno. Kad su mi ubili mamu, nije se probudila iz anestezije, šteku u dva dana. Sad jedva kutiju.
“Naučila sam puštat kolutove. Gledajte!” rekla je Mimi. Zvala se Milica i nije voljela da je itko tako zove, pa smo je zvali Mimi.
Nas tri smo sjedile u dvorištu iza kuće. Treća je bila Klara.
“Sad sam prava kurbača”, rekla je Mimi dok joj je iz nosa kuljao dim.
“Nisi”, s visoka će Klara. “Ja sam kurbača, a ti ćeš bit tek kad dobiješ stvari”.
Odlučila sam da nikome neću reći kad dobijem stvari ili, još gore, menstruaciju. Ja ću dobiti menzes. Ta mi se riječ dobro slaže uz riječ cigareta. Da mi je još dobiti najlonke, pa prekrižiti noge i zapaliti, udahnuti do dna pluća i polako puštati dim kroz nos.
Srela sam Mimi. Nedavno. Dok sam čekala red na ortopediji. Oporavljala sam se od loma kuka. Nju je pogrbila osteoporoza. Opet se zvala Milica.
Izišle smo iz bolnice. Odmah je izvadila cigaretu i drhtavo je pripalila.
“Vidi me. Stvari sam izgubila odavno, a ovo govno”, podigne cigaretu, “doziram ka sveto ulje. Tri komada dnevno. Nikad više od mene kurbače”.
Otpuhne dim pa se grleno nasmije.

Foto: www.pexels.com

Ružica Gašperov: Jedna od onih

Nakupila je slobodnog vremena pa ga je odlučila pametno iskoristiti. Prosvjedi su obećavali da dane neće uludo ulupati. Uzela je kišobran i otišla na jedan, pa na drugi, pa na treći.
Dok se pripremala za četvrti, shvatila je da to nije to. Nije voljela da itko njom manipulira. Htjela je barem imati osjećaj da je svoj gazda. Zato je odustala od prosvjeda. Da budemo sasvim iskreni, izgubila je i kišobran.
Sjela je u naslonjač i duboko se zamislila. Nema druge, postat će posvuduša. Samo treba nazvati nekoliko brojeva. Sljedećih je dana letjela s kave na kavu. Razgovarala, raspravljala, smijala se ali sva druženja su bila jednaka. Samo su kave bile različite. Neke duže, neke kraće, a neke bljutave. Zato je odlučila postati usamljena sova.
Usamljene sove su čudna bića.
Danju je spavala, noću pisala pjesme. Pronašli su je dvije godine kasnije. Kad ju je gradska služba došla iseliti iz stana kojeg je dobila na korištenje.
Dok su je iznosili prekrivenu plahtom, novi vlasnik i arhitekt su na uskom stubištu nestrpljivo pocupkivali.
Na stolu je ostao list papira s početkom i krajem njene posljednje pjesme
“u gradskoj vrevi
što prozor mi oplakuje
ja sam sama”.

Foto: www.pexels.com

Ružica Gašperov : Album tajnih užitaka

Trebao sam biti energičniji, ali suprotstaviti se njoj je kao udarati glavom o zid. Operacija nije bila najveće zlo. Teško mi je bilo ostaviti Napaljenu trešnjicu, Vrelu damu, Atraktivnu tigricu i Pohotne kume nezaštićene.
– Moraš to operirati – rekla je donoseći mi vruću juhu u krevet.
– Dvije-tri upale godišnje nisu razlog za operaciju – pokušao sam se pobuniti.
– A što kad mene ne bude ? Tko će brinuti o tebi ?
Na to stvarno nisam imao odgovor. Sljedećih sam dana obilazio liječnike i nemoguće je bilo pronaći onoga koji bi me htio operirati dok me mama nije proglasila nesposobnim i stupila na scenu. Ušli smo u ordinaciju opremljeni velikom čokoladom. I izašli s njom. Kad je zatvorila vrata, mama je rekla „Najbolje mito je kad im zaprijetiš novinama.“
Mama je bila sa mnom dok smo čekali da me uvedu u operacijsku salu. Na Intenzivnoj je sjedila pored mog kreveta. Kad su me prebacili u sobu, bila je tamo držeći termosicu s vrućom juhom.
– Nema bolesti koju pileća juhica neće izliječiti. Jedi! Treba ti snage – govorila je dok mi je držala žlicu ispred usta.
Miris juhe mi je otvorio apetit. Boljelo je i grebalo dok sam gutao pohana pileća prsa i pire. Zalogaje sam zalijevao toplim čajem. Pire je bio grudast. Pripisujem to maminoj prevelikoj zabrinutosti.
– Brižnost vaše majke će vas stajati još tjedan boravka u bolnici – grmio je ujutro otorinac. – U vašim ste godinama trebali biti na infuziji barem pet dana i tek šesti početi s tečnom hranom.
No, što je tu je. Pripremio sam se na dugotrajni ostanak u bolnici iako mi nije drago. Nimalo mi nije drago. Što ako stigne jedno od onih pisama ? Što ako mama otvori pismo „Nabrekle breskvice“? Ne usudim se ni pomisliti.
Mama je došla bijesna. Oduzeli su joj na ulazu sve što je nosila. Dovezao ju je mali Željko.
– Je li došlo neko pismo za mene ? – upitao sam sa zebnjom.
– Nije. Odakle ti to ? – upitala je i znao sam da govori istinu. Mama uvijek govori istinu.
Mali Željko ima ženu i dva sina i pristojna su obitelj, jedni od rijetkih u neboderu koji nas pozdravljaju. Uselili su u stan ispod nas prije dvije godine. Prije njih je tu stanovala Milica, žena koju bi, tako sam tada razmišljao, svaki muškarac poželio. Dugo sam se bavio mišlju kako bi bilo divno kad bi se nas dvoje vjenčali. Povjerio sam se mami i zatražio savjet. Rekla je da sam odrastao muškarac i da radim što mislim da je najbolje.
Sljedećih je dana neumorno čistila. Miris octa je stalno visio u zraku. Istresala je svaki pokrivač, svaki jastuk, svaki tapetić, štoviše, posipala ih je sodom i četkala na ogradi balkona. Nabavila je sadnice i, u želji da se što prije razbujaju, neumorno ih zalijevala. Uživao sam u njenoj sreći. Noću, dok sam u glavi slagao rečenice kojima ću pristupiti Milici, slušao sam mamine korake. Znam da joj, zbog uzbuđenja što će uskoro dobiti nevjestu, san nije dolazio na oči. Mislim da je dodatno sređivala svoju sobu, jer su joj često ispadali predmeti na pod.
I, kao što obično biva, moj san je eksplodirao; komadići mu se pretvorili u crne krhotine i zabadali mi se u srce. Mislio sam da ću umrijeti. Slučajno sam se zatekao u hodniku kad je na stepeništu počela galama. Malo sam odškrinuo vrata.
– Ne mogu više – čuo sam Miličin histerični glas. – Neka je vrag nosi! Uništila mi je život. Prodat ću ovaj stan. Baš me briga tko će u njega useliti. Dabogda uselio Hitler !
– Nemojte tako – smirivala ju je, po glasu bih rekao, Muniba s dvanaestog kata.
– Lako je vama reći. Voljela bih vidjeti vas da robu morate sušiti u kući. Stalno istresa oblake prašine preko balkona, ne znam samo otkud joj, a da ne govorim o zalijevanju cvijeća.
– Jeste li je upozorili ? Stara je. Možda i nije svjesna koliko vam to smeta.
– Molila, upozoravala, prijetila; ona svaki put sve gora. Najgore od svega je što šeta u klompama, pa još baca teške predmete po podu. Možete li zamisliti kako mi je ujutro odlaziti na posao poslije neprospavane noći ?
Tiho sam zatvorio vrata ošamućen onim što sam čuo. Kakva nezahvalnica ! Baš dobro što nisam stigao razgovarati s njom. Čudovište, koje na najgnusniji način gazi sve plemenite napore moje mame, ne bih oženio ni da je posljednja na svijetu. Bit će najbolje da se vratim svom hobiju i zaboravim u kakvu sam se opasnost mogao dovesti nedovoljno promišljenim postupcima.
Novine smo redovito kupovali. Mama je voljela na vrijeme biti obaviještena ako je umro netko od njoj poznatih ljudi. Tada bi se nalaktila na stol i zaronila u sjećanja o pokojniku. Moram priznati da je mama, kad se trebalo sjetiti detalja iz nečijeg života, bila prava enciklopedija. Prije je sprovode obavljala ona, ali otkad je manje pokretna, preuzeo sam tu nimalo lijepu dužnost na sebe . Ne jednom me upozorila da se čuvam kćerke nekog pokojnika kojemu sam odlazio na sprovod. Takva je moja mama ; uvijek pažljiva i oprezna. Baš zbog toga se nisam usuđivao uživati u svom hobiju dok je ona budna.
Svake večeri nestrpljivo čekam da se iz njene sobe začuje hrkanje. Otvorim tada novinu i grozničavo listam do rubrike bez koje ne mogu zamisliti život. Presavijem novinu i zaronim u najljepše, ako ne i jedine lijepe, trenutke u svom životu. Pogled mi polako klizi s kućice na kućicu i zaustavlja se na svakoj trenutak dva, a na nekima i dulje. Ima tu zanimljivih i manje zanimljivih tekstova, ponekad skarednih, najčešće uzbudljivih. Ne jednom mi je bilo mučno od onoga što se tu nudilo.
„Hot starija imućna dama, 75 godina, sa sela puna života, traži gospodina za suživot.“ Ovaj mi je oglas bio najgadljiviji. Pa ta takozvana dama je generacija moje mame. Ne mogu zamisliti svoju mamu kako se gola valja po krevetu. Pri pomisli na njene bijele ovješene obline, razlivene po plahtama, mi se povraća. A tek gnjecava put pod prstima i osjećaj da sam legao na tek uzašlo tijesto. Kiseli miris stare kože. Dovoljno da ti se zgadi cijeli ženski rod. No, sreća je da takvih oglasa ima zaista malo.
Ponekad moja mašta postane neobuzdana. Atraktivna dama depilirane mace, stare koke traže muškarca za osvježenje u troje, vrela i iskusna domina voli štikle i bič, mlada i veoma lijepa vlasnica i muškog i ženskog spolnog organa … Nažalost, ne mogu se prepustiti zovu ovih sirena. Previše je tu rizika. Moram se zadovoljiti lijepljenjem ponajboljih u svoj album. Tako su mi uvijek pri ruci i mogu uživati u njima kad poželim.
Poslije pažljivog čitanja dolazi trenutak odabira. Polako guram ruku u procjep između zida i uzglavlja; jedino mjesto gdje moja mama nema pristupa. Otkad je onemoćala, pomicanje teških komada namještaja i oprašivanje iza njih sam preuzeo na sebe. S vanjske strane uzglavlja sam pričvrstio mrežicu u koju odlažem sve ono što nije za mamine oči. Jedna od tih stvari je i moj album. Iz ladice u noćnom ormariću vadim škare i ljepilo, pažljivo izrezujem i lijepim.
– Nisam pametna što ću – govori mama već s vrata. – Sutra je veliko čišćenje, ti u bolnici, a ja ne mogu sama.
– Čistit ćemo kad izađem.
– Tko zna koliko ćeš još biti ovdje, a već je prošlo mjesec dana.
– Neće se ništa dogoditi ako jednom preskočimo – smirujem je.
– Preskoči jednom, preskoči drugi put, začas ćemo biti kao oni luđaci na televiziji.
– Pretjeruješ – usuđujem se pobuniti.
– Zamolit ću Željka da mi odmakne i vrati namještaj na mjesto, a ja ću pobrisati. Valjda me neće malo veći trud ubiti.
Trnci mi se penju stražnjom stranom vrata, ulaze u kosu i lagano je podižu. Gotovo je s mojim tajnama. Sutra će mama zaći s krpom iza mog kreveta i pronaći album i nekoliko pisama koje sam dobio tijekom godina. Redovito izabirem oglas tjedna, uglavnom nevine djevojke željne romantične ljubavi, i pišem im opširna pisma. Uživam izlijevati svoju dušu na papir. Rijetko dobijem odgovor. Jednom sam se odvažio i napisao pismo damici bujnih grudi koja traži samo seks. Malo promjene čovjeka veseli. Odgovorila mi je potvrdno, ali kad smo pokušali utanačiti mjesto sastanka, sve se izjalovilo. U mom je stanu bila mama, u njenom muž.
No, nisam klonuo duhom. Nastavio sam neumorno pisati iz tjedan u tjedan nadajući se da ću napokon pronaći ljubav svog života koja će voljeti i moju mamu. Sad će se sve naprasno prekinuti zbog prokletog čišćenja.
Ujutro je došla vedra i nasmijana koliko to ona može biti. Razgovarala je s liječnikom. Pustit će me kući u petak. Živog, zdravog i bez krajnika. Nije spominjala čišćenje, pa nisam ni ja. Kako je vrijeme odmicalo, bio sam sve opušteniji uljuljkujući se u pomisao kako čišćenja neće ni biti. Kad je mama, prije nego je otišla, rekla da je Željko na službenom putu i da se neće vraćati do sljedećeg tjedna, povjerovao sam da sam ponovno miljenik sreće. Pozdravio sam je neobično čilo.
Sutradan su se vrata naglo otvorila. Svom snagom su udarila u zid. U dovratku stoji mama. Usne su joj ravna crta. Jedno oko se nervozno trza. Drugo je stisnuto. Pod rukom čvrsto stišće moj album.

Foto: www.pexels.com

Ružica Gašperov: Božićni bon

Recimo da živim dobro. Recimo. Sin se udao, odselio, zaposlio. Gotovo da ga i ne viđam. Kćeri sam ostavila stan. Mislim, lakše će meni biti u podstanarstvu nego njoj s troje djece. Muža se ni ne sjećam. Otplovio je davno, iskrcao se negdje u Južnoj Americi. Nije bitno. Više uopće nije bitno.
Dobila sam taj božićni bon . Mislim, četiristo kuna je ništa. Boca viskija i bombonijera. Četiristo kuna je puno ako si ja, pa ih znaš rasporediti. Malo ovoga, malo onoga, tri cigle kave, kilo šećera, komadić boljeg sira, paket troslojnog papira, kalodont, omekšivač, tristo čuda. Previše. Morat ću dio ostaviti kod prodavačice. Ne mogu toliko nositi odjednom.
Ispred mene mladi otac. Paket mlijeka, Čokolino, boca vina, voštane svijeće. Smješkam se. Ah, ti mladi bračni parovi! Djetetu Čokolino i spavanje; njih dvoje uz svijeće i vino. Ne bih se čudila da dogodine bude kupovao pelene.
Starija žena me pita mogu li je pustiti preko reda. U košari joj paket jeftine tjestenine, 3,99 i tetrapak pasirane rajčice, 2,99. Koliko nam je puta pašta šuta bila i ručak i večera. Dobra su mi bila djeca. Skromna. Shvaćali su situaciju. Jedna plaća, nas troje. Sramim se obilja u mojim kolicima, pa se brzo mičem ženi s puta i puštam je preko reda.
Na susjednoj blagajni sredovječnjak u šuškavoj trenerci, zeleno ljubičasta, reklamira pivo. Prodali mu pokvareno pivo. Prodavačica ga pokušava uvjeriti da je sve u redu. To je radler. Dolazi šefica. Uzima otvorenu bocu i odnosi je. Čovjek nervozno bubnja prstima po blagajni. Vraća se šefica. Čovjek grabi bocu i odlazi bez riječi i bez vrećice. Samo pivo i on.
Dolaze dvije srednjoškolke. I one bi preko reda. Ajte, djeco, vama se žuri! Meni je svejedno. Nitko me ne čeka kod kuće osim praznog frižidera.

Ružica Gašperov: Biro, kafić, kuća

Bila bi savršena večer da ona moja luda ne friga srdele. Jebale je srdele! Usmrdila je cilu kuću, a onda se još mala sprema za vanka, pa se našpricala s nekin govnon. Dođe mi ih obe istirat. Nema čovik mira od njih ni po danu ni po noći. Uvik nekog vraga klapaju, šuškaju, viču, pivaju, a meni je već na vrh glave i posla i familje i obaveza.
Jutros san uru vrimena izgubija na birou, slali me ovamo, slali me onamo, da bi mi na kraju rekli da nemaju za mene ništa. Odahnija san. Već san se vidija u nekoj jebenoj robijašnici, a nisan ja više za to. Ostarija san. Godine stigle, penzija ni na vidiku. A kako ću objasnit onoj mojoj raži da ne mogu? Ona odma’ privede u Neću i eto ti pizdarije.
Radi toga san svratija u kafić malo se naštimat uz pivu. Gladija san orošenu čašu dok san namišta facu. Triba mi malo dok se ufuran. Ne mogu joj doć na vrata s cerekom. Odma će me pročitat. Kad san se nagladija čaše, diga san je i prinija ustima. Pjenila se ka piva, mirisala je ka piva, bila je gorkasta ka piva, ali nije bila piva nego jebeno bezalkoholno sranje. Zabranija mi je doktor pit pravu pivu uz tablete.
Vidija san Ivušu kako prelazi ulicu, pa san mu mahnija. Sija je kraj mene, ispriča mi šta ima novoga na kladionici, dâ nekoliko savjeta i popija pivu sa mnom. Ko jebe doktora i njegove savjete! Priša san i ja na pravu i napokon se ositija ka čovik. Druga već nije bila gorka ka prva, a treća je bila taman. Dotle su došli Tomo i Arči. Radili smo skupa u Ingogradu, OUR Visokogradnja. Skupa smo i dobili otkaze. Sad skupa tražimo posal. I molimo Boga da ga ne nađemo, ali ko će to objasnit onoj mojoj. Triba za struju, triba za spizu, triba u frizera, triba majicu za malu, triba cipele za malu. Pa, kupi, bogati! Radiš. Imaš plaću. Ja neman plaću.
Uz četvrtu pivu san o tome govorija ovin mojin lapanima. Oni su klimali glavama i govorili da mi je svaka dobra ka sucu. I njima je skoro pa isto tako. Naručili smo još jednu rundu , jer san mora bit fer pa poslušat i njihove jade iako su isti ka i moji. Žene, dica, biro. Stalno u krug i da se ovako ne nađemo uz čašicu razgovora, odavno bi nas vrag odnija. Triba čoviku povremeno odušit, olakšat dušu, pa ako triba, i suzu pustit. To ona moja ne razumi. Samo zna vikat na mene ka da san ja kriv šta me poslalo na biro, a posla nima.
Poslin šeste, Tomo je reka da mora ić kući. Uzeja je jutros ribe na peškariju, pa ide dok se nije usmrdila. Krenija san za njim i puten namišta facu za onu moju doma. Dočekala me na vratima s podignutin obrvama. Odma san zna koja je ura, a znala je i ona. Odglumija san koliko san moga tugu i nemoć i uputija se prema kauču. Drača je išla iza mene i brojila. Ja san brojija svoje. Obaveze, presing, jebene nepravde, porezi, korupcija. Iman spiku za ovakve situacije. Riči dolaze same. Onako iz duše.
Onda san se zavalija na kauč i zapritija da budu tiho, jer ću popizdit. Dosta mi je i moje muke, a ona me još pegla. Tu se gestapo povuče za špaker, a ja malo otkunjan dok ne spremi štagod za u kljun. Posli san se opet zavalija do navečer. Navečer budu sranja na televiziji, ali bolje mi je i to gledat nego nju slušat.
Gledan Ples sa zvijezdama. Lipo je digod bacit oko na mlado meso iako ona moja ne misli tako. Uostalon, jebe mi se šta misli! Dosta je meni i moje muke.

Foto: Melinda Kostelac

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Ružica Gašperov: Vučedolska golubica

Požalila je čim je pristala. Što joj je potrebno natezati se s tim napola pečenim intelektualcima, kloniranim umjetnicima, lovcima na fotelje i samoprozvanim veličinama; njoj koja je doktorirala na Sorbonni, predavala po Americi, izlagala u najboljim galerijama. Ova vražja izložba joj zaista nije trebala.
Nije joj trebalo ni zakopati se u selendri koja sebe voli nazivati „najlipšim gradom na svitu“, ali to je druga priča, velika ljubavna priča s klasičnim završetkom. Gubi živce s lijenim studentima, razdaje svoje bisere, vodi im ruku i čeka hoće li se ikad pojaviti barem jedan talent, iskra koju će ona raspuhati u plam, plamićak, bilo što, samo da može pred sobom opravdati žrtvu koju je podnijela i podnosi u ime ljubavi.
– Ti si žensko i bit će kako ja kažem – rekao je.
– Ti si nitko i ništa – rekla je i počela pakirati odjeću.
– Što sad radiš?
– Odlazim.
– Malo si se zajebala, golubice moja.
Razmišljala je u bolnici o mogućem izlazu iz ove situacije. Njihov se brak odavno pretvorio u situaciju. Bilo je podnošljivo dok je šutjela. Znao bi je udariti tu i tamo: ako bi uhvatio pogled negodovanja kada bi nadirali njegovi rođaci, ako nije poklanjala dovoljno pažnje njegovoj majci, ako bi eksperimentirala u kuhinji, ako bi navečer izašla van bez njega. Sve u svemu, bilo je podnošljivo dok je pazila na jezik. I on je pazio gdje udara. Povremeno bi pretjerao, ali je mogla modrice prekriti šminkom. S vremenom je postala stručnjak u šminkanju. I u šutnji.
I, evo je tu, u Odboru za postavljanje izložbe „Začudnost samoodređenja“. Želudac joj se podiže pri pogledu na te kockaste glavurine u kojima se pojam umjetnosti definira kao nešto isplativo; dekorativnost bez poruke. S njima je zaglavila, ona kojoj je svijet bio pod nogama.
– Malo kasnim; morala sam ul’t čorboloke. Iđemo posli rizat lozu – ori se Ozanin glas tihim prostorom galerije.
– Neka s’! Još nismo počeli, a nema se tu šta ni rad’t. Obis’t ćemo ove masl’ne, dvai tri brodića
… – nabija joj u glavi, kao da zakiva čavle u lubanju, glas kustosa Kujundžića.
Gleda ih i šuti. Nema koristi trošiti riječi. Daleko su oni od umjetnosti. Nema u ovom Odboru nikakvog posla. Samo ih treba pustiti i odšutjeti do kraja. Suprotstaviti se možeš onome tko razumije, ali ovi nikad nisu razumjeli, niti će. Takav je bio i njen bivši.
Ponekad ga ugleda ispred kladionice ili u birtiji, pa okrene glavu, ubrza korak i prijeđe na drugu stranu ulice. Čula je, rekli su joj, ljudi vole pričati, da se ženi. Možda bi joj bilo žao te njegove buduće da se o njemu već sve ne zna. Ona je napravila jedino što je mogla napraviti. Vratiti mu se nije mogla. Njegove batine je jedva preživjela. Oko joj nisu mogli spasiti. Ruka je u gipsu. Srećom lijeva.
Drugog dana su bolovi malo popustili, u glavi joj se počelo bistriti pa je uzela mobitel i nazvala Dinu. Dina je u rubrici Kulture. Poznavala ju je površno. Ugodna i pristojna. Odmah joj je poslala svoju kolegicu iz Crne kronike. I fotografa. Tako je njen muž pročitao, ili su mu rekli, da ga ostavlja.
Prijetio je, a ona je prijavljivala policiji i prepričavala svoju priču gdje je god stigla; od novina, preko udruga do predavanja o zlostavljanju žena. Nadala se da će je to zaštititi.
Kad je brak i službeno okončan, kad se situacija smirila, kad je njen bivši, osramoćen pred familijom i poznanicima, napokon shvatio da joj ne može ništa, ona je zašutjela i progovorila kroz platno.
Stajala je pred policom s bojama i birala pomno kao što domaćica bira namirnice iz frižidera. Trebat će mi dosta crne. I crvene, pomisli. Platno su joj dostavili jer je bilo toliko veliko da ga sama nije mogla prenijeti. Jedva je čekala da odradi predavanja za danas.
Namjesti platno na sjedalicu i nasloni ga na zid. Umoči široki kist u impregnaciju. Počne premazivati laganim pokretima. Ostavi da se suši. Napravi nekoliko brzih skica. Sve joj je već bilo u glavi, ali, ovako, stavljeno na papir, tražilo je dosta dorađivanja.
Sutradan navečer je, umorna od proteklog dana i uzbuđena pred nadolazećom noći, sjela ispred platna. Iscijedi malo crne na paletu, umoči kist u vodu, pa njime promiješa boju. Lijevo oko stisne u tanku crtu, a jezik smjesti u kut usne, podigne kist i povuče prvi potez.
– Malo si se zajebala, golubice moja – odzvanjalo joj je u glavi.
Ruku joj je vodio eho davnih vremena, sjećanje na strah, skrivanje, bijeg, nemoć.
Kustos Kujundžić je, na svečanom otvaranju izložbe, u istoj onoj galeriji i pred rijetkim posjetiteljima, opisivao sliku kao najpotresnije svjedočenje Domovinskog rata.
– Što, zaboga, radim, među ovim kreaturama – kroz glavu joj proleti misao.
Okrene se i iziđe iz galerije.

Foto: www.morguefile.com