Arhiva oznaka: Romero

Milan Zagorac: Prozor u… Drenje

Luka Bekavac, Drenje, Profil, 2011.

Malo je koji roman domaćeg autora koji sam pročitao u posljednjih nekoliko godina imao ovakav radikalan utjecaj na moje trenutno stanje svijesti. Je li to zbog specifične ugođenosti na tematiku koja ako ništa drugo, onda barem okvirno slijedi one teme, znate na koje mislim, one koje ćemo, primjerice, gledati u Mišakovim emisijama Na rubu znanosti, a koje, iako često djeluju sluđeno, bez ikakvog smisla, a kamo li “znanstvenog diskursa”, doznačuju vrlo kompleksne činjenice koje olako marginaliziramo ili preskačemo.

Dobro, pustimo sada Mišaka, to je tema za sebe, ima i on svoje uspone i padove, možda je i Mišak tek “mula” neke druge agende koju za sada ne možemo spoznati.

Možda je na mene utjecala ta geografska podudarnost, naime, moja je prabaka Eva Kajtar, rođena Pek pokopana na pustom seoskom groblju na neoznačenom grobnom mjestu, tj. označenom drugim imenima, ali u stvarnom Drenju, ono drugom Drenju u koje je Marta, glavna junakinja Bekavčeva Drenja, “jutros otputovala , presjedajući u Đakovu”, a koje je geografski dijametralno suprotne pozicije u odnosu na ono u kojem se odvija radnja romana. Moje je Drenje, tamo, kada krenete od Đakova prema Satnici pa skrenete kod Bijele Vile na cestu prema Mandićevcu. Bekavčevo je Drenje u Baranji, u svojevrsnom rasjedu, tektonskom poremećaju koji je mogući “uzrok” puzajuće “katastrofe”. Ima još tih geografskih podudarnosti, Paljevine, primjerice, još jedan lokalitet koji zaziva vukojebinu, mjesto koje jest, a nije, mjesto koje je u totalnom raspadu, ispunjeno tek zombijima, alkoholičarima i njihovim suprugama bez ikakve perspektive.

Ne, nije slučajna ova podudarnost s Romerom i njegovom “Noći živih mrtvaca”, oni su ovdje malo manje opasni, rekao bih više nelagodni besmisleni ljudi (čak se na jednom mjestu sam pripovjedač osjeća nelagodno zbog te eugeničke prispodobe), a više simptom kompletne trulosti, unutrašnje raspadljivosti, unutrašnje dezintegracije mjesta u koje možete samo (u)pasti (“pad u Drenje”) nekim nesretnim slučajem, nizom nesretnih događaja, nikako namjerno stići, mjesta koje je odvojeno od svijeta ne samo fizički, nego i telekomunikacijski, kojem nitko ne zna uzrok propasti (“cementara” i tko zna tko je kriv za propast, “komunisti, četnici ili ratni profiteri”), no čini se da taj uzrok nije ni lako ni jednostavno spoznati. Dakle, mogli bi ga čitati i u tom socijalno-političkom registru, no ovaj roman to nije, malo je tu bavljenja takvim stvarima, iako tangencijalno ispipava bilo besmislenih financiranja sveučilišnih projekata u nedogled, kao i prepuštanje pojedinaca, zajednica pa čak i cijelih kolektiva dugoj, polaganoj, propadajućoj agoniji koja se manifestira u urušenim socijalističkim industrijskim kompleksima, u propalim zgradama bivših robnih kuća, naseljima u ubrzanom stanju devastacije i gutanja od strane podivljale elementarne prirode (čitaj, sindrom Pripjata) koja u ovom romanu mahom predstavlja prijetnju i opasnost, ona je besvjesna i djelujuća za razliku od svega što ima svijest, a to je čovjek, djelomično i životinje, što nastoji pobjeći iz ovoga bezdana, tj. informacijske crne rupe.

Ima i ona pučka egzorcistička crta, dakle, onih likova u seoskim odijelima i bijelim košuljama koji dolaze  iz Habjanovaca, samozvanim radiestezistima tj. rašljarima koji se okupljaju oko časopisa “Duh i rašlje”, ospkurnog glasila, uvjetno rečeno razuma u degenerirajućem i sve iracionalnijem ambijentu koji se s vremenom samo dodatno distorzira: zapravo priroda snimana i zatim obrađivana minimalnim tehničkim sredstvima pokazuje napukline u konzistenciji, neki “bijeli šum”, ono nešto što ne pripada ni ljudima, ni živom svijetu, pa čak ni samoj, recimo to tako, neživoj prirodi. Moguće, taj se “bijeli šum” čini kao posljedica neke katastrofe, no za njega je teško naći dokaze. Upravo se tome, kao kontrapunkt “znanstvenom”, a zapravo nekonvencionalnom istraživačkom duhu profesora Markovića postavljaju ovi pomalo protudemonski rašljari. Pučki egzorcizam, sumnja u zloduhe, suspektne magijske čini koje remete prirodnu ravnotežu. Film Bijeli šum dodatna je zanimljiva poveznica, naime, predstavlja tu natprirodnu vezu sa onim svijetom, što god taj svijet bio, no ovdje je dominantan osjećaj snomorice.

Marta (Vaszary) uz profesora Markovića predstavlja jedini bitan lik u tijeku uvjetno rečeno radnje jer radnje nema u klasičnom smislu riječi, ona je rudimentarna i dala bi se sažeti u nekoliko riječi: aposolventica Marta svoj završni dio studija mora odraditi na stručnoj praksi kod profesora Markovića u Drenju na projektu koji se javno zove “Utjecaj Domovinskog rata na bioaktustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, a sastoji se od niza snimki koje treba napraviti, analizirati, katalogizirati, razlučiti, dovesti u stanje pogodno za sustavnu analizu. I da, to se i čini, tijekom cijeloga romana, no prepreke koje se postavljaju pred Markovića i njegovu još uvijek neodlučnu suradnicu Martu, daleko nadilaze fizičke, a postavljaju sve teže i teže mentalne granice koje postaju sve nepodnošljivije što je slika “katastrofe” i “Novog Bezdana” sve jasnija i, naravno, sve manje znanstvena. Čini se kao da je Drenje ne samo negativ Viljeva, kako se implicira u romanu, nego negativ određenog duševnog stanja u kojem se nalaze kako Marković (o kojem manje više ne znamo ništa, osim što možemo reći da je to jedan manje prosperovski, a više lik poput Fabijana u Ritmu zločina, ludi genije za kojeg nismo sigurni je li manipulator) i Marta (o kojoj znamo da je bolovala od neke nedefinirane bolesti no s jasno izraženom duševnom tj. psihičkom patnjom).

Općenito Bekavac je sinestetičar, tj. njegove su bogate slike vrlo zanimljive unatoč statičnost, zapravo, po cijeloj je toj fakturi sličan modernoj inačici Blechera i njegovih Događaja u neposrednoj irealnosti,  s istom temeljnom postavkom: naime, cijeli je naš svijet, cijeli život, tj. sva svijest tek jedna manifestacija nečega toliko monumentalno neprispodobivog da zapravo izaziva jezu. Ne, dakle, toliko ta atmosfera zombijevske tuposti, ne ta prijeteća sila iza bijeloga šuma, ne dakle, nekakva strašna neman ili duh, vampir ili prikaza (toga nema), već ta moćna potmula buka autentičnog postojanja koja se krije iza naše zavjese koju percipiramo kao stvarnost jest sama po sebi jeziva, od nje se ježimo i nju osjećamo kao moćnu distorziju naizgled razumnog svijeta.

“Treba se pomiriti s tim, mozak je samo filter, krajnje primitivan filter: on inhibira taj tijek koji postoji mimo njega, a zatim tu inhibiciju, ili ono što se kroz nju uspije probiti, naziva ‘stvarnošću’ ili ‘svijetom’. To je, zapravo, jedina svrha ljudskoga mozga: konverzija visokofrekventnih signala od kojih je tvoren taj famozni šum oko kojega se prepiremo, transformacija te buke u niže frekvencije naše vremenske zone”, navodi Marković u svojem pledoajeu na tzv. konzultacijama Marti, zapravo, vrlo precizno govori, štoviše, pomalo apodiktički o nečemu što bi psihijatri nazvali perceptivnim inhibitorima i njihovom eventualnom kolapsu što se, dakle, naziva psihoza. Stvarnost je budna svijest ograničena cijelim nizom inhibitora. Bijeli šum je jedan od mogućih proboja tog nasumičnog nesvjesnog neartikuliranog sadržaja u naše prostorovremensko polje, naime, nesvjesno ne podliježe zakonitostima ni prostora ni vremena, ono je izvan toga, zapravo čini se da je ono taj potencijal svega postojanja, dok je svijest, što kaže Marković, tek linija olovke čija širina predstavlja raspon svijesti, a duljina tijek, tj. duljinu života.

Bekavac naizgled govori vrlo sigurnim znanstvenim (meta)jezikom te je pomalo zamagljena granica između ironije i ozbiljnog iskaza, no jedno je sigurno: ovaj roman obrađuje temu složene psihodinamike svijesti, nesvijesti (iako nije eksplicitno rečeno) i uvjetno rečeno stvarnosti. Vjerujem da, uz Viljevo, ovo nije jedino djelo u kojem otvara ovaj kompleksan korpus tema koje se očekuju više u procijepu fizikalne ezoterije (i, naravno, vrlo ozbiljne primjerice, kvantne mehanike), psihijatrije, teorije svijesti, struna, tzv. teorije svega te, naravno, umjetnosti, no ne i naše, zacijelo zbog niza ograničavajućih faktora lokalne intelektualne scene, da ne kažem, sveprisutnog intelektualnog deficita.

Konačno, kako sam započeo s pomalo autobiografskim momentom, tako ću ovaj kratki osvrt i završiti: naime, sve se čini, u romanu Drenje naravno, da je taj epicentar negdje u bezdanu, u jezeru koje je navodno umjetno no kojem se ne zna koliko je duboko dno, da je tu negdje izvor tog zbunjujućeg šuma, te uznemirujuće pozadinske buke koja nekako posve slučajno korespondira s mojom snovitom vizijom tzv. Sotoninog bunara, tj, podzemlja (ne)svijesti do koje do jedne razine naša racionalna svijest ima pristup, no nakon nekog vremena taj je pristup onemogućen. Tko zna, možda upravo kako bi  nam zaštitilo taj krhki, osjetljivi, svjesni aparat kojim stvari oko sebe uspijevamo složiti u inteligibilne pojave?

Saša Šebelić: Vražji prolaz kao božićna čestitka

Na „Boxing Day“ u poštanskom sandučiću volšebno se pojavio paketić formata A5. Pošto nije sniježilo na Badnjak, odmah sam isključio Djeda Mraza – pa što bi čičica, onako u zadnji čas,  dolazio baš u Medulin. Pojava paketića je bila volšebna s obzirom na agilnost PTT-a, ali nikako neočekivana. Naime već desetak dana čekao sam knjigu Vražji prolaz autora Milana Zagorca u izdanju studija TIM iz Rijeke, 2014.
Kratak pogled na naslovnicu u skladu sa nazivom romana ugađa čitateljeva očekivanja, što kao što znamo može biti presudno za doživljaj pročitanoga.
Glavni likovi priče su dvije sestre blizanke : Samoća i Napuštenost, a tema romana je Putovanje. O tome Milan progovara kroz lik Franke, kako ona sama naglašava – zovite me Franka i nikako drugačije.
Naravno da neću „spojlati“ radnju, to ostavljam da sami otkrijete nego ću vam predstaviti Franku.
Svježe rastavljena prevoditeljica, osjeća se ostavljeno, ali ne kao onaj tip što „napušten od ovce“ kreće na katarzično putovanje koje ga nepovratno mijenja. Ne, ona je ostavljena od muža, pazi ovo, muža kojega su svi napustili osim nje, tipa nevažnog za ovu priču osim kao katalizatora. Franka kreće u novi život od nule jer nema gotovo ništa, čak niti status „milfače“, koji podrazumijeva dijete. U stanju sebi nepriznate depresije nalazi preko veze posao noćnog portira u relativno otmjenom hotelu koji krije urbanu legendu o duhu nestale žene, što je i protiv njezine volje obuzima i tjera na akciju. Ubijena noćnim smjenama u koje krati ROMEROVIM filmovima, što mi je lično bilo drago za pročitati, a nisu tu spomenuti bez vraga, često navođena snovima ona čeka tabletu brza i jaka djelovanja koja će, možda, kao ona u MATRIXU, riješiti sve njene probleme.
Izgleda da oko 60.  stranice tableta počinje djelovati jer kreće put u odvojenu, uvijenu, kvantnu stvarnost (opet mi je lično to drago čuti jer se i ja u mojim knjigama bavim takvom tematikom), sve to kroz začudne događaje i spoznaje. Put je to koji limitira samo njezin um. Put je to prožet hodanjem po limbu i halucinacijama tako da se u jednom trenutku pročišćenja Franka upita, zašto sve to radi.
Kao što se i čitatelj isto pita, ali čitatelju je lako jer nam čika Milan sve razjasni.
Što se Milanova stila pisanja tiče, mislim da je već dosta poznat i prepoznatljiv kroz prijašnje tekstove i tu nema iznenađenja. On progovara o svemu što nas muči, sve to uz oštru kritiku svakodnevnice. O otuđenosti u modernom svijetu, o devaziranoj stvarnosti, o otuđenosti umjetnosti od konzumenata, ali i od samih autora, o latentnom nasilju i zlostavljanju koje je svuda oko nas, o muško ženskim, ali o ženski ženskim odnosima (opis lezbijske eskapade), o životu u Rijeci nekada i sada, o vječitoj škrtosti gastajbajtera, o tamnoj strani hotelijerstva, da ne spominjemo slabo posjećene literarne promocije.
Sve to kroz psihu deluzivne Franke, gdje fascinira Milanov ulaz u žensku psihu.
Dvije sitne zamjerke iz moga kuta gledišta za koje opet ne mora biti kriv sam autor su: naslovnica koja ugađa potencijalnog čitatelja na bar nekoliko scena eksplicitnog seksa, što izostaje, te navod da knjiga atmosferom podsjeća na skandinavske krimiće smještene u domaći ambijent. Mene atmosfera podsjeća na „Silent Hillovski“ ambijent što se u konačnici uklapa u samu bit romana, i mislim da se mogla još više naglasiti. Ali taj domaći ambijent je velika vrijednost ove priče, redaju se mjesta i događaji iz lokalne sredine koje svatko može prepoznati. Za Fijumane bi ovo trebala biti obavezna lektira što zbog kvalitete priče, što zbog lokalpatriotizma, što zbog priče koja dolazi iz pera domaćeg pisca koji sudeći po svemu ima još mnogo toga za reći.
Ukratko, dugo čekanje – preko godinu dana – na priliku da pročitam Milanov roman se isplatilo.