Arhiva oznaka: Robert Janeš

Robert Janeš: Preobražaj gastrointestinalnog trakta (iliti ‘sit gladnom ne vjeruje’)

Vidi
Ja spremam jednostavan obrok
I jedem ga u savršenoj tišini
Nakon što utihnu Ludwigovi bubnjevi
Gledaj
Ne spavah dovoljno prošle noći
Hodao sam rubom tražeći prazninu
Skupljao prošlost buljeći u svjetlo umirućih zvijezda
Zvijezda već umrlih u toj prošlosti
Nećeš vjerovati
Sretoh Jožefa na obali oceana
U crnom odijelu s polucilindrom i tamnim podočnjacima
Kako mjeri razinu oseke skupljajući školjkaše
Doista
Oko nas je trčao njegov čupavi pas
Učinio je govno usred puteljka
Da da govno nasred staze
I njuškao ga poslije s čuđenjem prvog nalaznika
I tako
Rekoh Jožefu gledajući u njegove duboke oči
Kako će ga uhititi komunalni redari
Kako će ga sprovesti u labirint na suđenje
On pokorno pognu glavu i zapjeva:
“Dva dana obgrljuju noć bez Mjeseca
u kojoj sam zadnji put rođen.
U jednom sam umirao od tame,
u drugom umirem od svjetline.
Noć bez Mjeseca je otok u moru
svjetlećih planktona, osim za ribe i noćne leptire;
most između obala sjećanja
na prošlu i buduću smrt.”
Vjeruj mi
Ostadoh zbunjen nerazumijevanjem reda
Kojim se odvija pasji život
Ali životinja ispred mene sjeda i kazuje mi
“Sve znanje, ukupnost svih pitanja i odgovora u meni sadržana jest.”*
Istina je
I ja sporo žvačem svoj jednostavni obrok
Jer u ustima punim malih zalogaja
Sva su pitanja riješena na neko vrijeme
________________________________________________
* Iz “Istraživanja jednog psa” Franza K.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Zavodljivi mir tuge

Dan je počeo kao i jučer.
Izgledalo je da će to biti samo još jedno puko traćenje vremena.
Pio sam kavu gledajući kroz prozor. Gorčina i slatkoća, kad zajedno djeluju, imaju snagu izvjesne gustoće. Gorčina asocira na neuspjehe iz kojih nisam ništa naučio. Slatkoća pak, na uspjehe iz kojih također nisam ništa naučio. Dakle, zajedno imaju snagu izvjesnog osjećaja s kojim se osjećam tako predivno miran.
Odlučio sam otvoriti prozor. Konačno. Preplavio me je prekrasan osjećaj.
Vani se zrak pretvorio u želatinastu masu koja je zatitrala kad sam je dotaknuo. Gurnuo sam ruku kroz meku i toplu opnu. Preplavio me je prekrasan osjećaj.
Odloživši šalicu, napola praznu, zakoračio sam na prozorsku klupčicu i snažno se otisnuo u plavičastu kuglu koja se u sporim i kratim trzajima neprestano širila. Preplavio me je prekrasan osjećaj. Toliko prekrasan da sam neprestano želio ponavljati kako me preplavio prekrasan osjećaj.
Osjećam li ja to strah? Možda. Jer lebdjeti u nečem gustom, slatkom, malo oporog toplog mirisa, visoko iznad ničeg, moglo bi stvoriti osjećaj panike i želju za povratkom.
– Je li to Praznina? – pitao sam se.

***

Lebdio sam iznad nekog mjesta, gledao beskonačnu predstavu, bezbrižan i siguran da ja u njoj neću sudjelovati. I onda je pala večer preko krošanja dana.
Jeftino neonsko osvjetljenje naglašavalo je jezovitu ispraznost cijelog mjesta. Na podiju je plesao par. Plesali su kao da nikog i ničeg nema okolo njih. Plesali su polako, gotovo lijeno s noge na nogu, tijesno pripijeni jedno uz drugo. Plesali su uz živu muziku. Sekstet koji je trebao predstavljati živu glazbu samo je još više doprinosio žalobnoj pogrebnoj atmosferi. Ali dvoje je plesalo svoj ples i nisu marili što ritam sekcija benda nije mogla uskladiti ritam s klavijaturistom i trubačima. Bubnjar se svađao s kontra-činelom, gitarist s kontra-nečim, a basist je pokušavao uklopiti u skladbu tri ritmičke dionice, jedine poznate mu, sasvim neprimjerene ritmu kojeg je trebao stvarati. Dva konobara stajala su sa strane poput ofucanih riječnih galebova, a i tako slično se glasali: „Ja-pa-ja… ja-pa-ja… ja-pa-ja…“, usput komentirajući usamljeni plesni par na podiju. Zapravo i jedine goste tog lokala te večeri.
Tijelo do tijela, stisnuto jedno uz drugo. Ne, ne u grču, samo onako opušteno i prisno priljubljeni jedno uz drugo. Ne, ne sa sirovom strašću, ne sa željom za kopulacijom. Jedina želja koja se iščitavala iza spuštenih kapaka na tim nasmijanim licima bila je želja za tim da taj trenutak ne prođe, nikad ne prestane…
Ona, izblajhane kose, na licu joj se vidi dvadeset godina više nego ih ima, čak i ispod debelog sloja jeftinog pudera. Haljina pomno odabrana samo zbog njega na nekom štandu pored lokalne tržnice, prema najnižoj cijeni koja je u nesrazmjeru s veličinom cvijetova kričavih boja. Noge obavijene najlonkama, prevelikim, predebelim i predrap, završavaju u cipelama sjaja izgubljenog uslijed slojeva plijesni zarađenih zbog godina mraka memljive izbe ispod stepenica.
On, rijetke prosijede kose pomno začešljane unatrag i izgelirane do stadija želatine, lica pomno izbrijanog i izboranog u toj mjeri da odlično maskira njegove kasne pedesete u rane sedamdesete. Odijelo tridesetak godina staro, i nakon podužeg peglanja samo njoj u čast djeluje totalno izgužvano. Očišćeno nespretno, rukama drhtavim od nevjerice u ono što mu se događa, posjeduje zadah ustajalosti koji se pokušao prekriti većim količinama najjeftinije vodice za brijanje. Drži se uspravno, muški, kao pravi veteran nekog tamo prošlog rata, jedva noseći ono malo njene težine koju je svojim laganim vješanjem oprezno prenijela na njegova ramena, tek toliko da osjeti njeno povjerenje.
Njihova sreća djelovala je čak i na zomboidne svirače. Zasvirali su kao nikad u svojoj karijeri.

***

Gledao sam kroz otvoreni prozor stana na četvrtom katu udišući pretopli zrak za ovo doba godine, kad je s najvišeg kata susjedne zgrade nešto poletjelo ravno prema dolje. Breze pred mojim prozorom su visoke i razlistane pa mi dobrim dijelom zaklanjaju pogled u tuđe svjetove preko puta.
Nešto je udarilo o betonsku nadstrešnicu iznad ulaza u zgradu i odbilo se nekih tri metra uvis, kao lopta. Začuo se neobičan zvuk. Ne znam zašto sam pomislio na jastuk ispod kojeg su bile naslagane tanke vinske čaše na visokim stalcima.
– Zašto bi netko sjeo na taj jastuk? – pitao sam se.
– I zašto bi samo takve čaše mogle proizvesti takav zvuk? – pomislio sam potom.
Nešto je, nakon odskakanja s nadstrešnice, dva puta palo na meki travnjak pored ulaza u susjednu zgradu. Nešto je bilo bijelo i veliko.
– Zašto bi netko izbacio hladnjak kroz prozor? – opet sam pomislio.
Netko je u prizemlju vrisnuo ženskim glasom. Zatim se čulo još nekoliko uzbuđenih glasova.
I dalje nisam uspijevao vidjeti što se točno događa. Žamor odozdola je utihnuo, samo se još tu i tamo začuo nečiji glas.
Počela je padati kiša, isprva tiha i sitna kao da će istočasno prestati, no ubrzo se pretvorila u pljusak. Zatvorio sam prozor i začulo se lupkanje kapi po staklu.
– Trebalo bi s nečim pokriti ono nešto da ne kisne! – proletjela mi je misao kroz iznenadno prisjećanje na neku skladbu sporog ritma, nekako pogrešnog, neusklađenog s melodijom.
Pogledao sam u nebo, monotono tamno sivo. U tom trenu nešto je prorezalo jednoličnost i kroz prorez je prošla zraka. A s njom se u zraku pojavila prekrasna tuga, plavičasta i gusta širila se poput balona ispunjenog želatinom i gutala kuće, drveće, ulice…
Osjetio sam mir. Beskonačni, prekrasni mir.

Foto: www.pexels,com

Robert Janeš: Poslijepodne jednog fauna

Sunce je na pola sata od linije razdvajanja i obećaje prizore zbog kojih će skorašnji večernji šetači izvaditi svoje fotoaparate i započeti zvukovni rat digitalnim škljocanjem protiv šuma valova na morskom žalu. Bradati muškarac s povećim trbuhom nosi preko desnog ramena žutu platnenu torbu s crvenim natpisom. Korača napadno paradnim zamasima nogu, izbacujući lijevu znatno u stranu. Prolazeći, dugo zuri u žene koje svoje kose prepuštaju vjetru da ih oblikuje u skladu s valovima što visoko u zrak izbacuju sol. One promatraju dječaka koji iz šljunka na obali predano vadi šarena stakalca i sprema ih u kutijicu kao dragulje.
Usredotočenost uživatelja prizora narušava povik: “Karlo! Dobit ćeš po guzi!” Postarija žena ljuti se na svog unuka koji bi sam želio gurati kolica u kojima se do maloprije mirno vozio, ali baka smatra da to nije u skladu s njegovim uzrastom. Karlo se s urlikom baca na pod i nastaje urnebes koji ljudima odvraća pažnju od udubljenosti u njihove križaljke ili čitanja redaka Nore Roberts i E.L. James. Čak je i mladić koji skuplja i sprema bijele plastične ležaljke s plaže zastao gledajući iznenadnu predstavu, ali ubrzo zatim počinje glasno psovati jer je nepažnjom gadno pričepio prste.
Na samom rubu betonske šetnice uz plažu potrbuške leži mlada žena lijepo oblikovanih leđa i stražnjice. Gornji joj je dio tijela podignut, oslonjena na laktove čita neku knjigu čiji je sadržaj definitivno odvaja od zbivanja oko nje. Čitajući, čini jedva primjetne pomake tijelom naprijed-natrag, kao da tare grudi o tkaninu prostirke ispod nje. I karlica joj se neznatno podiže u vis s vremena na vrijeme.
Iznenadno, do mene netko sjedne. Okrećem glavu u tom smjeru i vidim Ratimira. Klimne mi glavom na pozdrav i zatim smiješeći se pogleda u smjeru mogućeg novog dramatičnog događaja. Bradati muškarac, zagledan u prizore koji se događaju između Karla i njegove bake, nesmanjenim tempom kroči naprijed prema čitateljici koncentriranoj na nama nepoznato štivo.
“Što misliš, bi li ga trebalo upozoriti?” pita me zainteresirano.
Okrećem glavu u smjeru njegovog pogleda.
“Ne znam”, odgovaram pomalo nezainteresirano, “mislim da je već prekasno.”
“O čemu si razmišljao dok si gledao njeno ponašanje? O seksu s njom?”
“Da, bio mi je seks u mislima, ali ne s njom. Zapravo ni s kim konkretno”, započeh objašnjavati, ali me on prekide: “Ma daj! To mi kažeš ti na temelju čijih maštarija sam pisao svojoj Emi one eksplicitne seksi pričice od kojih se obespametila? Ti koji si mi priznao koliko te Ema uzbuđuje i kako bi je nagovorio da se nasnifate bijeloga pa da se ševite danima bez prestanka, posvuda po kući, na prozoru dok razgovara sa susjedima, na travnjaku iza kuće dok pada kiša, po kafićima, haustorima… Daj Robijane, ne muljaj, priznaj da si maštao o analnom seksu s ovom tu na plaži!”
“Ne nije istina! Priznajem da me Ema uzbuđuje i da sam pomislio na nju, ali ovo nije bilo to – doista su me uzbudile same misli koje su se pojavile. Snažne i glasne, gotovo da su se mogle čuti. Zapravo, izgleda da su se i čule, dočim si se ti pojavio ovdje, ne bih se začudio da se sad i Borna dokotrlja za tobom sa svojim bespogovornim mišljenjem o tome što sam ja mislio”, rekoh s nemalo sarkazma u glasu.
“Ha ha, opet sam te omeo u nečem važnom”, odgovara ironično na moju primjedbu. “Pa normalno da sam ih čuo. Pola svemira se zajapurilo uslijed njih. Gledaj kako je Sunce obojalo i nebo i zemlju i čitavo ovo more ispred nas u narančasto, boju tjelesne ljubavi. Očito se sprema na ponovno vođenje ljubavi sa Zemljom. Velika je to energija koja se oslobađa u tom činu kad popuste sve kočnice i nestanu sve pregrade. Što bi se sve s njom moglo učiniti kad bi je se uspjelo skupiti u jednu točku djelovanja!”
“Bog moj, sad mi još samo Upitna fali da mi održi predavanje o muškom mozgu i onom “povelikom” dijelu u njemu kojeg svakodnevno zauzimaju misli o seksu”, negodujem iznervirano. “Što bismo mogli s ovom energijom, što bismo mogli s onom energijom… kao da nismo na domak razaranja svega oko sebe sa svim tim energijama koje skupljamo u neke točke djelovanja!”
“Uuu, sad će predavanje o ekologiji i otapanju ledenjaka, već vidim! Odoh ti ja na pivo. Ideš li sa mnom, tek da smiriš te svoje tanahne živce, a?” posprdno me upita znajući odgovor već unaprijed.
“Samo ti idi. Možda smisliš neku priču o sočnim vinogradarskim breskvicama koje ti šapuću u noći svemirskog kontinuuma, ionako ne znaš ništa drugačije!” završavam ljutito neželjeni dijalog.
Većina ljudi s plaže je nestala zajedno s odigranim i onim moguće odigranim događajima. Na mjestu gdje je ležala čitačica zjapila je ogromna rupa, a na njenom rubu žuta platnena torba s crvenim natpisom. Bradonja se očito nije na vrijeme zaustavio. Iz rupe su na sve strane izlazili rakovi u obliku ženskih i muških spolovila.
A Sunce? Ono je uronilo u more, tu životnu Zemljinu tekućinu čiji sve snažniji valovi kao da me žele prekriti gustom bijelom pjenom; tek su mu plameni čuperci ostali viriti iznad zamišljene linije razdvajanja ovog mog svijeta od onog njihovog.
I taj dječak na žalu. Još uvijek usredotočeno skuplja šarena stakalca, lišena njihove oštrine vječnim gibanjem istih tih valova. “E, da mi je biti u njegovom svemiru” pomišljam glasno, zatvarajući bilježnicu. A on, kao da je čuo moje misli, okrene glavu prema meni i mahne mi. “Dođi vidjeti koliko sam ih skupio!” vikne podižući kutijicu s draguljima.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Bradom do slobode

Kad sam izašao iz zgrade, vani je već puhao snažan vjetar. Sjeo sam u prvi kafić koji mi se našao na putu i razmišljao kako bih pojeo nešto slatko baš kad se pojavio konobar. Naručio sam veliko točeno pivo. Bilo koje imaju. Malo me čudno pogledao kad sam prozborio da to ne moram žvakati. Dok je odlazio, prebirao sam po umu imam li dovoljno keša u novčaniku za platiti veliko, izvadio duhan i krenuo motati cigaretu. Nije mi se vadio novčanik da provjerim, već ću se nekako snaći, mislio sam.
Još maloprije sam kroz prozor na petom katu gledao tamne oblake kako pokrivaju ljetno-plavo nebo. Govorila mi je o tome kako su stijenke zuba pri vrhu tanke i kako će morati puniti u dvije faze, mora tako oprezno jer postoji mogućnost loma korijena s obzirom da su naprezanja pri ugrizu velika. Mislio sam kako je moram pitati kada ću smjeti nešto pojesti jer mi se jelo nešto slatko, a ona je rekla koliko će to koštati i još kako će na kraju nadograditi, a onda će jednog dana doći protetika i još je nešto govorila, ali ja nisam baš razumio što jer sam zbrajao i oduzimao. Na kraju sam joj rekao kako ću paziti da ne zagrizem u tvrdu hranu s tom stranom.
Preko puta kafića, na uglu se plavila tabla s nazivom ulice. Tko je do vraga taj Francesco Tenchini? Mora da je neki talijanski kompozitor barokne glazbe! Ne ljubim tu vrstu kićene glazbe sa svim onim njenim uresima i predvidljivim kontrastima. Pokojni Zvonac mi je snimio hrpu cdova s Pachelbelovim kanonima koje do dana današnjeg nisam uspio sve preslušati. Svaki put kad bih pustio glazbu s nekog od njih, pred očima mi se pojavio par kako pleše menuet i počeo bih kao sumanut sitnim koracima skakutati po stanu urličući ‘ornament je zločin!’. Onda bih počeo psovati ljudski rod i sve što je smislio… “Valjda me ne čuje tamo gdje je sad…” Zvonac. Ne Adolf Loos.
“Ma tko li je taj Francesco…?” Konobar je spustio ispred mene kriglu i račun koji me razveselio. Istočasno sam osjetio kako se stolu približava neki lik. Namjerno ne dižući glavu pomislih: “Sad će me žicati nekaj sitnoga”, kadli on progovori umornim, ali bistrim glasom: “Vidio sam te s balkona i odmah prepoznao. Sto godina se nismo vidjeli!”
Oprezno sam podizao pogled grčevito se boreći s mišlju kako nikako ne smijem naručiti još jedno piće jer vjerojatno nemam dovoljno para. U uskom kadru ukazala mi se poduža srebrnobijela kosa i još sjedija brada na tamnosivoj podlozi već prilično namrčalog neba. Nisam imao blagog pojma o kome se radi, kopao sam po najdubljem dijelu umnog džepa histerično se nadajući da ću naći nešto sitnoga.
“Da, znam, promijenio sam se drastično, teško me za prepoznati.” rekao je s tugom u glasu sjedajući na stolac nasuprot. “Prvo rat, pa rastava, pa par uzaludnih propalih veza. A i klinci su rasli bez mene…”
Doktor Peh! Petar Peh! Ajme, zar je to onaj Pero kojeg smo zajebavali da bi i crkva propala da je sagrađena na njemu? PP! Poslije potopa…
“Daj sjedni!” provalih čovjeku koji je već sjedio. “Oprosti, malo sam se izgubio u nekim proračunima, a ni mozak mi danas baš ne šljaka najbolje. Jebu me ove nagle promjene vremena!”, nastavih sipati gluposti samo da dobijem na vremenu. “Pa kaj delaš ovdje, kaj nisi ti na Ksaveru?”
“Ma nisam već 15 godina« procijedi gorko, “prodali smo sve ono tamo pa sam kupio stančić tu u Tenchinijevoj…” Htio sam ga pitati tko je dovraga taj Francesco, ali on je nastavio: “Kupila je čizme s visokom petom. Konačno!”
“Mmmolim?!?” zamucah u nedoumici.
“Bivša. Dok smo bili zajedno pitao sam u nekoliko navrata zašto nikada ne kupuje cipele s visokom petom. Rekla je da ih ne voli nositi. Meni se činilo da bi baš dobro izgledala u njima. Onda sam jednog dana čuo od kćerke da mama neće hodati u visokim petama jer bi tada izgledala viša od tate.”
Nije bio visok i uopće nije bilo problem biti viši od njega…
“Nisam visok i nije problem biti viši od mene, ali to me je zadnji put smetalo u srednjoj školi, u pubertetu, koliko je čovječe samo godina prošlo odonda, a? A i prije sam bio u vezi sa ženom koja je i bez cipela bila viša od mene. Neki ljudi to ne vole, nekima je baš to onako – šik, a nekima je svejedno.”
“Ma to su glupe predrasude!” krknuh floskulu samo da pokažem kako sam na njegovoj strani.
On je nastavljao dalje kao da me uopće nije čuo: “Pitao sam je da li uistinu ne želi nositi visoke pete zbog mene. Zanijekala je, a ja sam dodao da mene to stvarno ne smeta.”
Stao je i zagledao se gore, u mrko nebo s kojeg je visio ljetni pljusak.
“Izgleda da će kiša…” promrmljah.
“Sad hoda u čizmama s visokom petom. To je kao neki znak slobode. Kao neko probijanje granica unutar kojih se morala stiskati tolike godine. Kao neko podizanje s razine na kojoj joj je život postao ono što nije željela da postane.
Zaustih pitati ga što se dogodilo, ali on je bez stanke nastavio: “Puno smo godina proveli zajedno. Puno smo toga dijelili jedno s drugim, ali i još više toga skrivali jedno od drugog.”
“Da to je prilično zajeb…” pokušah aktivno sudjelovati u razgovoru.
“Ja sam kupio sušilo za kosu. Na akciji u Konzumu, s 30% popusta. Konačno! Trebalo mi je. Već se dugo ne šišam. Istina i prije sam znao puštati dužu kosu, ali taj izgled nije bio baš najbolje prihvaćen s njene strane. Zato sam se češće šišao. No, kad mi je narasla, više se nije sušila dovoljno brzo pa sam morao birati vrijeme kad ću je oprati. Ovako, s fenom imam puno više slobode birati vrijeme pranja kose. A i bradu sam pustio. Kao što vidiš, ovu kratku, na pola centimetra.”
Pogladio se zadovoljno desnom rukom po istoj dok je lijevom mahnuo konobaru. “Dajte nam još jednu rundu istog!” glasno je izgovorio prije nego se ovaj približio našem stolu. Ja sam nervozno mahao glavom mrmljajući kako ne mogu više a i žuri mi se, on je rekao da nema problema, samo neka ja idem svojim putem, on će sve platiti, ionako me je zasmetao u mojem samovanju.
Bilo mi je neugodno. “Zar sam tako proziran?” posramljeno sam mislio što sam tiše mogao. “Čuj, ponudio bih te cigaretom, ali ja motam, pa ako hoćeš…?”, započeh…
“Ne, ne hvala, ne pušim više, imao sam infarkt prije par godina…”
“Ma daj! I kako si sad?”
“Žalim što su me izvukli. Bar se ne bih jebao sa svim tim sranjima. Ali… klinci… nekako ih se nisam mogao odreći samo tako… A kako ti? Koliki su tvoji?” iznenadio me pitanjem.
“A moji… moji su ti već… ma ja sam ti se već davno rastao, znaš. Mi smo to dobro odradili, nismo se zakrvili, ma klinci su tu bili najvažniji… Sad ti radim u Samoboru, mala firma, posao bez veze, nije neka lova, ali zaradi se za platiti alimentaciju i račune, i ostane nekaj… Ma i nije neka sloboda, ali opet…” valjao sam i valjao bez puno pameti samo da nešto govorim.
“Znaš, pojam slobode je u filozofiji prežvakan nemali broj puta. I nakon svega – ne znamo što je uopće ta sloboda? I što s njom kad je imaš? Kad je nemaš boriš se za nju, kad je dobiješ ne znaš što bi s njom. Netko slobodu vidi u mogućnosti iskazivanja da kaže što želi, netko da radi što želi, netko je vidi u pravu da si je sam oduzme bilo kako i bilo kad, netko je osvaja u visokim potpeticama, a netko čuva u dugoj kosi i kratkoj bradi.
“Sloboda je uvijek sloboda drugačije mislećih (Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden) – rekla je Rosa Luxemburg” začuh glas koji nije dolazio od njega.
Buljio sam zblenuto u njega držeći kriglu piva pred ustima, a on je pak zamišljeno zurio u nogostup po kojem su bubnjale kapi sad već zrelog ljetnog pljuska, gladeći polako i nježno svoj kratki čekinjavi izvor slobode.
“Nisam ga pitao tko je taj Francesco!” sjetih se gledajući u njegova leđa na kojima su se širile mrlje od kiše koja ga je nemilice tukla dok se udaljavao u nekom, samo njemu poznatom smjeru. Otišao je bez pozdrava ostavivši na stolu pedeset kuna.
“Je l’ imate nešto slatko?” upitah konobara kad je došao naplatiti.
“Ne!” kratko je odgovorio i pokupio novac i prazne krigle.
Dok sam motao još jednu cigaretu primijetio sam da sjedim sam za stolom u praznom kafiću. I terasa ispred isto je bila prazna. Prazna i mokra. Morao bih krenuti…
“Pričekaj da stane kiša!” niotkuda začuh glas Pripovjedača koji mi svako malo krene ispričati neku priču o vlastitom životu.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Jesmo li si mi ogledala? (triptih o dvojstvu)

slika prva:
Žena stoji pred ogromnim vratima od metaliziranog stakla. Zagledana brižno u svoj odraz prenosi težinu tijela na prste nogu u cipelama s visokim potpeticama i pokušava izdužiti tijelo izvlačeći kralježnicu uvis. Na licu joj izraz zabrinutosti i nezadovoljstva:
„Očekivala sam sasvim drugačiju sliku. Nešto nije u redu s mojom odjećom. Trebala sam ipak obući nešto ženstvenije… Zapravo, ni sa šminkom nešto ne valja. Ni s kosom! Izgledam tako muški! Ma ne, ne, sigurno nešto s tim odrazom ne valja.“
Na otvorenom dlanu desne joj ruke zlatasto se bljeska ključ jednostavnog oblika. Vrijedan je, osjeća se to u njegovoj težini. Pogledava u vrata pa opet natrag na dlan. Na vratima nema ključanice. Pritisne oprezno dlan lijeve ruke na staklo pokušavajući gurnuti vrata. Iznenadi je toplina staklene površine. Kao da je dotakla živo biće! A kad primakne ključ vratima stvori se na njima, kao čarolijom, otvor ključanice. Brzo gurne ključ koji umjesto da uđe udari o nešto tvrdo. Kao da je udario u svoj odraz s druge strane. Miče ključ unatrag i ključanica nestaje.
slika druga:
Muškarac stoji pred ogromnim vratima od metaliziranog stakla. Zagledan u svoj odraz diše plitko zbog stegnutih trbušnih mišića. Na licu mu izraz ljutnje i nezadovoljstva:
„Kako loše izrađuju ova metalizirana stakla, čovjek se definitivno u njima ne može prepoznati! I koji glupan radi ulazna vrata bez ključanice. Idioti! I što da radim s tim ključem koji sam dobio?
Ne sjeća se kad ga je i od koga dobio. Zna samo da ga ima i da ga treba upotrijebiti. Pritišće snažno dlan desne ruke na staklena vrata pokušavajući ih na silu otvoriti. Kao opečen miče ga sa staklene površine. Uplašio ga je osjet dodira živog bića. Zureći u svoj odraz na trenutak mu se učini da vidi nekog drugog… oči, ženske oči. S druge strane? Krene udariti ključem po vratima kad li se na njima pojavi ključanica. Ne vjerujući u pojavu ipak gura ključ u otvor. Ključ udara u nešto tvrdo. Kao da je udario u svoj odraz s druge strane. Miče ključ unatrag i ključanica nestaje.
slika treća:
Stojim i gledam. Gledam ih cijeli život. Okrenuti jedno drugome, gledaju se međusobno, ali svako od njih vidi tek puki odraz u ogledalu.
I svaki, ali baš svaki put kad se dotaknu postave između sebe infinitezimalno tanku pregradu koja njihovim ljudskim očima vrati sliku prema svim zakonima optike.
Tako blizu, a tako daleko jedno od drugog. I uporno pokušavaju otključati nepostojeća vrata. Guraju tako jedno prema drugom nepostojeći ključ, dotaknu se u djeliću vječnosti i već u idućem razdvoje.
Onda se ponovo i ponovo dotiču pokušavajući gurnuti nepostojeća vrata. Bezuspješno, jer čim se dotaknu ustrašeno se povuku svako na svoju stranu.
(Kako se jedno može tako podijeliti? I opet opstati, opet preživjeti… srce u jedan kut, mozak u drugi, tijelo u treći…)
I što li ih spaja pa ostaju tako preko nepostojećih vrata izmjenjivati dodire?

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Paradoks blizanaca

udva podva udva podva udva podva udva podva

Uporno valovi zatupljuju oštricu prove;
uporno dvotaktni motor gura naprid.
Gustoća sve veća, vrteća, za propelu se lipi.
Množe se vrhovi, množe se dna –
trepćuće more igra se môre s motorom iz mȍre.

udva podva udva podva udva podva udva podva

(ovdje je austrobus naglo skrenuo
i rukopis je nečitak pa okrećem novu stranicu – op.a.)

Znaš li kako izgleda visoka zgrada od stakla
na kasnoljetnoj nebeskoplavoj plohi?
Kao pomak u fazi pogleda u staklo i stakla u pogledu,
kao rascjep u prostorvremenskom kontinuumu,
kao podmuk u potmulom zvuku što kroz vodu dolazi,
a kroz zrak ga prate niskofrekventni odlasci,
kao blizanci koje razdire brzina svjetlosti.

udva podva udva podva udva podva udva podva

Prvi: Koji to.k slijediš hvatajući mezone oko sebe?

udva podva udva podva udva podva udva podva

Opet prvi: Frekvenciju srca i muzički tempo.

(ovdje je austrobus naglo skrenuo
i rukopis je nečitak pa pokušavam ponovo – op.a.)

udva podva udva podva udva podva udva podva

Svijetli svetokružna poruka iznad glave vozača:
Niste unijeli aktivacijski kod.
Izađite, molim!
Nakon zvučnog tona
obrišite guzicu vlastitom kosom,
odgrizite nokte i malim prstom očistite nos.
Pazite na daske iz kojih čavli vire! Vire! Vire!
Ne sparujemo dijelove tijela.

udva podva udva podva udva podva udva podva

(ovdje je austrobus naglo skrenuo
i podijelio se popola; jedna polovica je ostala,
a druga je otišla – sada tu raste asterična trava – op.a.la.*)

Pogovor:
Anđelu na kraju snaga
padalo je perje s krila.
Odlaže počinak.
Polaže oči nauznak
u zlato zapamćaja.
Hotimice tihom moli se silom
slabodanom riječju u slabosti svojoj.

udva podva udva podva udva podva udva podva

Dvogovor:
Drugom se bratu ote uzdah
dok uranjaše u sebe niz dah.
Zagrcnu se
u grkljanu grdan grak
i garava nagrnu krv
iz usnog grotla:
Nigdar zavesa pala nebu.
Zpustili bumo vodu.

sie-sette sie-sette sie-sette sie-sette
_______________________________________
* op.a.la. – opaska autora lamentatora

Foto: www.morguefile.com

Robert Janeš: Zapisničar

Namirisao sam boju
i zapisao:

U poprilično zadimljenoj Berki
neuvjerljivo smo raspravljali
o samoaktualizaciji
i smislu posredovanja simbolima.

Potočili smo ono što je ostalo u boci
vani je zapuhao vjetar
tip u naslonjaču zurio je konobarici u grudi
djevojka pored prozora tačala je po tabletu
troje kolega tračalo je onu koje nema
prodavač osiguranja (ili nečeg sličnog)
pokušavao je uporno nekoga nazvati
neki likovi (koje bi trebalo izbaciti iz slike) nešto su radili
nekome je medo ispao na pod
začu se zvrkast zvuk
uto Gabrijel uđe s vjetrom
vičući kao i obično
ovaj put o stvarnosti kao boleštini
u životu koji ima dva scenarija –
možeš ga ili proživjeti ili preživjeti…

Upalilo se svjetlo,
ugledao sam ideju
i netom krenuh pisati, ali
– Ima li to smisla? – otpjeva mi tenor Šajber
na što podigosmo čaše
da nazdravimo
prigodnom stihu
koji je otišao u nepovrat.

Foto: www.morguefile.com