Arhiva oznaka: Robert Janeš

Robert Janeš: Drama s interneta u dva čina

likovi: ONA, ON, Anonimna
mjesto radnje: neki blog, FB profil ili slično

1. čin – Volite li bezuvjetno i predano žrtvovanje?
ONA:
Ja ne. Ne pristajem na bezuvjetnu ljubav.
Uz bezuvjetnu ljubav dolazi predanost. Totalna predanost. Ja se ne želim totalno predati. Komu? Čemu? S kim? S čim?
Suprotan pojam predanosti je okrutnost.
Totalna predaja znači žrtvu. Totalna predaja znači ženski princip.
Tko poznaje muškarca koji se totalno predao? Nitko! Eto. Žrtva? Žena? Zvuči poznato?
E ja neću biti žrtva. I neću se totalno predavati. Jer kad mi predavanje dođe do grla ne želim postati okrutna. Ne želim iz uloge žrtve prijeći na ulogu agresora.
Uzmimo na primjer neki od današnjih pokreta za nadogradnju postojeće religije koja je postala nedostatna, pogrešna, ili jednostavno rečeno – kriva. Radi se, jasno – o kultovima. Na čelu svih je muškarac, paterfamilias. Ako se i pojavi kult na čelu kojeg je žena, taj vrlo brzo nestane. Zašto?
Pa to je bar jednostavno. Bit svakog od tih kultova jest – na brzinu se obogatiti, postati glavni i doći do što više seksa na što jednostavniji način. Muškarac nahranjen čarobnom juhicom od komponenata ambicija-frustracija-egomanija, što prije, a što poslije rođenja, snalazi se u tome odlično. On je tu da uzme ono što se daje, jer, Bogu hvala, tu je zato da prima. I tako, od onih stotinjak parova pola je žena koje imaju samo svoje muževe i njega Uzvišenog, pola je muškaraca koji imaju samo svoje žene, i ponekad njega – tek da ostvare prisniji kontakt s Uzvišenim, a tu je još najmanje toliko predivne dječice Bogom dane, koja imaju samo svoje roditelje. I njega Uzvišenog, jasno, to bar nije sporno. Možda jest spolno, ali bogamudragog, pa nije li On sam sin Uzvišenog?
I sad, zamislite ženu kao uzvišenu voditeljicu kulta. Ona bi se predavala. Bez zadrške. Dok se jedna od onih bezobraznica iz te raje ne bi pokušala predati više od nje. Pa bi se ona morala upitati: tko tu koga jebe? I pobiti ih sve jer su rulja ništavna. I zato su svi kultovi, i sva kraljevstva, i sve države na čelu kojih je bila žena – propali. Jer se velika Voditeljica nije mogla prestati predavati, i kad joj je došlo do grla, jednostavno je postala okrutna i zatrla i najmanji trag svojoj nesavršenosti. Pobila sve svoje podanike. Hvala bogu na povijesti, ona nas uči budućnosti.
Slažete se, jel’ tako? Normalno da se slažete. Probajte se ne složiti, odmah vas tužim Uzvišenom. Pardon, Uzvišenoj.

Ja neću bezuvjetno voljeti, totalno se predavati i ta ostala sranja.
Meni ne treba stabilan muškarac da bih se osjetila stabilno. Ja sam ta koja ću svoju stabilnost tražiti u iskrenosti, prvenstveno prema sebi, a onda shodno tome, i prema van, prema drugim osobama, bićima, biljkama, pa čak i stvarima. (E, jebiga, sad i stvari imaju dušu! Očito nisam klika. I što doista znači pojam stabilno u vezi s bićem zvanim čovjek? Ha, sad, ako uzimam stvari zdravo za gotovo, ako smatram da nešto što je ‘nekakvo’ od početka treba takvo ostati zauvijek, onda sam riješila pojam stabilne osobe. Heureka, otkrila sam tajni put do zemlje Utopije.)

Meni je dobro i obično nestabilno muško. Onaj mali nestabilčić, ma nije li sladak? Onaj što se stalno iznova i iznova preispituje, što danas vjeruje u jedno, sutra u drugo, onaj što se užasava samog sebe iskreno pogledati u ogledalu, ali se na kraju ipak pogleda i ostane živ (prepoznajem ga po dubokim podočnjacima, naopako obučenim odjevnim predmetima, nesparenim čarapama i stalno zamišljenim jer neprekidno u sebi s nekim raspravlja). Da, izgleda neuhvatljiv, ni za glavu ni za rep, ali samo ako mu iskreno i otvoreno pokažem da sam ista kao i on – ma jede mi iz ruke (ružno bi bilo reći da ga vrtim oko malog prsta jer to nije istina).
Ja ću svoju stabilnost tražiti u razumijevanju i poticanju različitosti (istodobno i sličnosti – ona je itekako dobrodošla) osobe s kojom želim biti. A od nje ću tražiti za uzvrat iskrenost, otvorenost, toleranciju, sve u okvirima mogućnosti s laganom tendencijom unapređivanju istih, i jasno – razumijevanje mene i mojih nesavršenosti (a bemti, nisam savršena, ne?). A bezuvjetna ljubav, totalno predavanje i ta ostala sranja? Hvala ne!

Anonimna:

… ma daj, molim te i kad taj šmokljan koji svaki dan tražii ključeve od auta, i baš tako je privlačan jer ima sanjarski pogled i pjesničku dušu,smotan ko sajla, jebemumater (vidiš oca ne spominju niti u psovki ima ih još nekoliko i niti u jednoj se ne spominje otac osim možda ona njegova stvar kod puši…), osjeti poriv za raznolikošću i promjenom (negdje oko 40-te). Zapitaš se što ti je tako savršenoj falilo i zašto zapravo nisi tražila nekog sebi ravnog, nego si očekujući zahvalnost, vječnu ljubav i poštovanje pristala biti mu druga mama, njemu nestabilnom. Uglavnom nakraju gorko požališ što nisi zadržala onog stabilnog, jer jednom stabilan uglavnom je stalno stabilan. A nama nježnijima važna je ljubav, podrška i stabilnost. Vlažni teleći pogled uglavnom ostaje takav samo se vremenom pretvori u vola ili još gore bika koji i dalje svaki dan traži ključeve, a probuđena svjesnost o vlastitoj nevrijednosti alibi mu je za rušenje mostova i uništavanje obitelji.

ONA:

Anonimna, Zašto si pristala biti druga mu mama? Mislila si da mu ona nije bila dovoljna? Mislila si da ćeš mu ti pružiti ono što mu ona nije pružila dovoljno, pravilno ili uopće nije pružila? On te je molio da mu budeš mama? Tako da bi i dalje mogao živjeti bezbrižan, onako nestabilno kako voli živjeti?
Šteta što nisi izabrala onog stabilnog. Tebi nježnijoj on bi vjerojatno mogao pružiti sigurnost kakvu si trebala, kakvu si tražila u muškarcu. Mda, muškarcu poput…??? Da, tu se nameće opet pitanje nasljeđa i odgoja, pojavljuju se naši roditelji, ponavljanje obrasca koji smo dobili od majke/oca, odnosno bijeg u suštu suprotnost od tog obrasca i tako dalje i tako bliže… Mislim da smo dovoljno odrasli da bi majke i očeve trebali prepustiti našem djetinjstvu i dijelu mladosti i odlučiti se konačno za to što želimo – prividnu stabilnost ili nepredvidivu nestabilnost. (Da mi je samo znati što je u svemu tome stvarnost?)
Opet, ne pitaš li se, ako si ti tako stabilna, kako to da si izabrala nestabilnost za partnera pri stvaranju obitelji? Ma jasno, nikome ne piše na čelu kakav je, a na našim zaljubljenim počecima svi smo mi u stanju odglumiti točno ono što mi mislimo da onaj drugi očekuje od nas. A možda bi se trebala otarasiti tog tereta da si ti njega izabrala i pristala na njega takvog kakav jest. Možda bi se trebala prisjetiti da ste bili zaljubljeni (možda i ludo, to je lako s tim nestabilcima postići), da ste imali prekrasne zajedničke trenutke, ali da to jednostavno nije dovoljno za ono što ti trebaš.
Ajmeee, vidi na što si me navela – zvučim k’o oni nebrojeni psihološki priručnici za samopomoć! Znaš, kad se sjetim svih onih stabilnih koje upoznah kroz život, i koliko im malo treba da pokažu svoju ‘stabilnost’ svima, milom ili silom…
Jebiga, da ne spominjem sad majčine i očeve spolne organe, nitko nije savršen. Ali svi bi zato mogli postati iskreni, kako prema drugima, tako, i još više od toga – prema sebi, ako ne nekad prije, a ono odsad pa nadalje.  
2. čin – Vjerujete li u stabilnost onih koji pišu?

ON:
Vidim, ti pišeš i pišeš, a ja već dugo ništa.
A što ću? Sve je bistro ka pekmez pa nemam što za reć!
A moga bi popizdit ovdi i reć da san dobija periodu pa mi se sve prašta al’ ti bi rekla – ka da ti se i inače ne prašta! I još bi puno toga rekla da bi ti usta tribalo ražentat.
Ee?
Čitam ja ta tvoja pametovanja, komentare, komentare na komentare… kao uvijek imaš nešto za reć. Ali iza toga se krije ona poznata: ‘šutnja je zlato’. I ja to znam, i znam da ti to znaš, i da ti znaš da ja to znam, i da… blablatorika, kao i uvijek! Pa odlučih napisati ti post, kad me već u beskonačnost daviš ‘da i ja nešto napokon napišem’.

Evo ti, za primjer ću ti se osvrnuti na zadnji komentar na prethodnom postu, od te neke anonimne i na tvoj mlaki odgovor, kao iz neke knjige za samopomoć – što i sama kažeš. (Što si postala ljubazna, bogati, jel ti fali obožavatelja?)
Svašta si joj napisala, ali ne i to da sebe nalaziš u njemu (komentaru, nedajbože u onom njenom nestabilcu).
Ta osoba čas pljuje po tom svom izvoru jada, čas ga kuje u zvijezde, a hvata ga se k’o priljepak. On je ipak otac njene djece, ne? (Siguran sam da ih imaju, ono njeno ‘ rušenje mostova i uništavanje obitelji’ je definitivno dokaz za to.) Glavno je da djeca imaju oca, ne? Moga bi neki i pomislit da nemaju oca! Pardon, da imaju, ali se ne zna tko im je tata. Nije bitno kakav je, bitno da je. Mora da je baš nije briga za tu njenu djecu kad ih tako lako ostavlja u tom odnosu u kojem sama očito uživa na neki uvrnuti način jer je tu predstave napretek, i za glavne, i za sporedne role. Djeca joj očito služe kao sredstvo za manipulaciju u toj tragikomediji u kojoj se i on i ona tuku za uloge scenarista i redatelja. I ona spominje nečiju nestabilnost!?! I ta njena ‘love story’ koja je očito bila ‘savršena’ dok se nestabilcu nije dogodila frka s njegovom ‘probuđenom svjesnošću o vlastitoj nevrijednosti koja mu je alibi za rušenje mostova i uništavanje obitelji’. Znači, kad se njeno muško nađe pred zidom, jer mu se učinilo da je zajeba skretanje na raskrižju i našao se u oslijepljenoj ulici, istodobno on postaje uništavač i rušitelj, i to ne bilo čega nego – obitelji! Torpedo koji je slučajno upao u vodu i onda srljajući bezglavo naprijed s jedinim ciljem da uništi. A gdje je tad sve ono što je bilo prije pada u tu mutnu vodu? Ili je to ono što ti zoveš pristajanjem na to što imaš, jer tko zna što možeš dobiti ako se toga lišiš? I jasno, sad su svi muškarci, koje ona ocjenjuje nestabilnim, isti. To su oni tipovi koji kad prestaju voljeti svoje žene prestaju voljeti i svoju djecu. I odlaze u ropotarnicu budućnosti, ne osvrćući se.
OK OK žena je samo ljuta na tog svojeg muškarca pa je malo više razbuktala strasti.

Eto, neću ti više tjerati komentatore, ionako ih imaš malo.
Trebala bi biti malo komunikativnija, znaš. Ovaj internetski način komuniciranja traži obilaženje drugih i komentiranje na drugim profilima, blogovima, čemu već. Mislim, ljudi vole kad im daš do znanja da cijeniš to što rade. Ovako, ovaj tvoj pogled s visoka na sve, uključivši tvoju sklonost sarkazmu i ironiji ne čini te baš omiljenom u društvu, a? Ima još profila osim onih koje ti čitaš.

Al’ što će to tebi stabilnoj, samo te izbacuju iz ravnoteže ti nestabilci, e?
E, sad, kad smo već kod nestabilnosti vidim da i ti nešto tu muljaš. Muči te nestabilnost? Moja? Ma da znam, nebrojivo puta smo razgovarali o tome, istina ne direktno, onako u glavu jer za to ni ti ni ja nismo imali muda. I bez veze bi bilo sad razglabati o tome, ionako je prekasno. Nadam se samo, iskreno se nadam, da ne poistovjećuješ nestabilnost s neodgovornošću. Mada me to kod tebe ne bi čudilo. Mislim, kad je u vezi sa mnom. Prema drugima ionako imaš druga mjerila. Kao to je u redu? Svakome njegovo, jelda?
No opet, tija bi te povalit (pardon, v se čita kao f) kako si mi dosad, u svom ovom cirkusu u koji si ušla pišući ovdje, baš svijetlila nekom svojom posebnom bojom iskrenosti, k’o neki svjetionik u magli. Dakako, nasumce vođeni brodovi ugledali bi te tek u času kad ti priđu blizu, i nije ovisilo o tebi, već o umješnosti njihovih navigatora i zapovjednika, jesu li se nasukali na tebe ili te uspješno zaobišli.

Tvoje je samo blinkati danju i noću bez previše osjećaja i suzdržavanja od toga da bi nekog mogla ‘zaslijepiti’. I znaš, meni bi teško bilo pisati kao muškarac, da sam žena. Ili kao žena, da sam muškarac. Ček ček… pa ja jesam muškarac! Iako se veća većina građanki i građana možda i ne bi složila s tim. Katkad mi se čini kako osobina što mogu živjeti samo sam sa sobom potvrđuje činjenično stanje da živim u istospolnoj zajednici. Muško s muškim.
Kad sam ja bio mlad, uopće nije bilo teško pisati kao muškarac. Samo se meni nije dalo tratiti vrijeme na te banalnosti. Mislim, pisanje?!? To ozbiljni muškarci ne čine, to je za pjesnike i filozofe, a oni su ionako – niškoristi.
Ali sam zato volio čitati! Aha. Ne lektiru, jasno, to je ionako bila hrpa dosadnih i debelih knjižurina. Znaš koja mi je pisateljica bila najdraža? Modesty Blaise. Ona što je pisala romane o onom svom detektivu Willie Garvinu. Sve sam njeno pročitao. Eee, koja su to vremena bila!

Kako je ono ona tvoja omiljena Margarite Duras rekla za nas koji volimo čitati: Men like women who write. Even though they don’t say so. A writer is a foreign country.

Anonimna:

Zahvaljujem ponizno, zašamaralo me, ali ne u vidu obiteljskog nasilja. To nikako, tom etiketom bih vrlo oprezno u današnje vrijeme vitlala uokolo. Osobito je ne bih smišljeno i proračunato ljepila ocu svoje djece.
Nestabilnost je za mene prolazno stanje koje se može (a ne mora) preobratit u stabilno, no nažalost kod nekih traje vječno. Dočim je neodgovornost karakterna osobina a samim time trajna i nažalost nepromjenjiva. Pametnije je vezati za nestabilnog nego za neodgovornog no u konačnici… tko će ga znati.
Ne volim generalizirati, nisu svi isti, svaki od nas je sjeban na poseban samo sebi svojstven način.
I na kraju komentari… Kao i postovi, ne živim ni od njih ni zbog njih a kamoli za njih. Kao svakodnevica i postovi, neke moramo izreći ili napisati jer izbijaju iz nas, neki su posve nepotrebni, pa ako su tu, neka su. Ako pišemo samo zbog komentara, žali bože takvog truda ovo ionako nije književni kružok nego intimni prostor. Ako nam treba tuđe mišljenje da bismo spoznali svoju vrijednost ili nevrijednost čemu? Odgovori su u nama, a ne vani. Inače bi nam i ovi prostori postali pretijesni. Na globalnom planu postigli bismo puno više. Ovaj prostor je bijeg, od sviju pa i od nas samih, a bježanje samo po sebi nikada nije dobro mada nekada malo pomogne.
Zgodno je međutim pogledati s vremena na vrijeme u prošlost, pa s vremenskim odmakom progruntati naše prošle probleme. Kod nekih je moguće vidjeti da se problemi ciklički ponavljaju. Što znači da nije greda u osobama s kojima jesmo, nego valjda u nama samima.
I valjda čovjek ima pravo biti anoniman ukoliko i kada god to poželi. I živjeti svoj mali život u miru, a ipak tu i tamo nešto reći. Pa nismo u saboru pa da se moramo identificirati. Čak i nick je lažno predstavljanje jer u stvarnom životu to ipak nismo mi.

ONA:

Eto dragi, jesi li zadovoljan?

Ti si rekao da iz toga neće biti ništa, da je to samo nečija igra i da je sve izmišljeno. Vidiš da iza ovih tu izmišljenih imena stoje ljudi, i to stvarni. Koji pišu zato da bi pisali, a ne da bi izazivali nečiju pozornost i svašta pokušavali, kao npr. ‘zbariti kakvog komada (bez obzira na spol)’ ili jednostavno zajebavati ljude’.
Vidiš dragi, ovakav komentar može napisati samo žena. I to stabilna. Koja zna što hoće i koja zna kako će do toga što hoće.
Bit će da ti se upalila lampica za uzbunu, a dragi? Da te se ne bi otkrilo, a? Tebe i tvoje igrice, he he.

Anonimna – što se tiče anonimnosti, to uopće nije problem. Sve dok god se ta anonimnost ne koristi da bi se nekome naudilo. Da, ovi nickovi jesu, isto tako kao i anonimnost, obična ideja upakirana u anonimnost (rekli bi isto sranje samo drugo pakiranje), jedino što se po nickovima neki međusobno prepoznaju, kao na primjer dragi i ja. Mi točno znamo kad je koji kome komentirao, s kim se druži, jednom riječju – zna se gdje je tko. (u povjerenju – kontrola prije svega, te muške treba kontrolirati, mislim – nije da generaliziram, ali svi do jednog bi zašvrljali kad tad). On se natječe sa mnom tko će gdje više komova pokupiti (pri tome piše svake prestupne). A jbg, njemu je to zabava, natjecanje, što ćeš – svaki bedak ima svoje veselje. S tim da ja, kako to on lijepo kaže, pišem isključivo zbog komentara, a on isključivo zbog kreativnosti. A dobro, neka mu bude, ionako nikada neće doći do nekog književnog kružoka, kolikogod se trudio. Do nekog psihijatarskog bi već i mogao, ali jasno, ne kao psihijatar, psiholog i sl. ha ha.
A ovo je pisanje tu na internetu baš dobro za živce. Kad za par godina pogledam unatrag sve napisano, sigurno ću se nasmijati sjetivši se sve pridavalo značaja kad su emocije počele svoje vrzino kolo, kad je došlo do poremećaja u umnom ekvilibriju, kad se počeo napuhavati ego itd. itd. Ma, svima to toplo preporučujem, ali s napomenom – ostanite iza svoje anonimnosti pa ništa nećete morati brisati. Jbg. nikad ne znate kad ćete nekoj ili nekome stati na žulj pa će sva vaša želja za pokazivanjem vašeg i samo vašeg širokog talenta morati završiti neslavno zaboravljena u nekakvom recycle bin-u.
Dakle, ja sam za to da dragi ostane anoniman i na i izvan bloga. Mislim – dok god mi ga ne mogu povezati s onim tipom od krvi i mesa – dotle sam ja na miru. Vrag ne spava, ne?

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Oziris i Izis

Ti na jednom dlanu držiš klicu
iz koje ćeš se roditi,
na drugom prah svojih kosti
i trljaš dlanove sve dok ne smiješaš
rađanje i umiranje u cjelinu.

Ostanimo u krevetu.
Prvo ćemo ćuti sovu,
onda plesati tango,
zatim smijati se ljupko
poput čekića i nakovnja.

Ja razbacan na sedamdeset i dva komada,
u sedamdeset i dva mjesta,
u sedamdeset i dva sna,
čekam veliku vidaricu
da me skupi i slijepi u u jedno.

Ostanimo u krevetu.
Ako je noćna mora život,
zašto ne bismo živjeli drugačiji san
i probudili se tijela dodirnutih
ni izvana ni iznutra.

U prvoj našoj kući jure zvijezde,
u drugog našoj kući diše more;
pomaman uspon iz svježine podzemlja –
penjemo se u pepelno tlo pustinje
poezijom krematornog eksternata.

____________________________
krematorni eksternat – izmišljena sintagma koja znači – ništa, ničeg, ničim… ali da ne budem pregrub, možda znači ono kao: nusprodukt spaljivanja!

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Tamo negdje u meni je bijela zimska noć

Gledam kroz orošeno staklo prozora na četvrtom katu dok ledeni vjetar vlada ulicama i sudara se sa samim sobom između gusto parkiranih vozila ispred zgrada usnulog mjesta organiziranog po mjeri stroja, a ne čovjeka. Zimska je noć i ja sam budan. Iz nekog razloga ne mogu spavati. Nikakav nemir, nikakva zabrinutost, nikakve teške misli, tek najobičnija nesanica.
U ruci mi je šalica iz koje se puši vruća crna kava – a zašto ne, ionako ne mogu spavati. Udišući njen miris gorki miris gledam snijeg na ulici. Temperatura od minus nešto stupnjeva garantira da se još neko vrijeme neće početi topiti i ustupiti mjesto prljavoj slanoj bljuzgi, činjenici koja me uvijek podsjeti gdje živim.
Ponekad se u snovima nađem na mjestima na kojima predhodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle ili odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata…
Ponekad mislim kako bi lijepo bilo živjeti u planini. Lijepo, mada ne lagodno kao ovdje.
Uvjeravam se da bih tu lagodu rado mijenjao za “ono nešto”, čak uz teže uvjete preživljavanja. Drvena kuća oko koje moram očistiti metar i pol debeo snježni pokrivač, uvijek dobra zaliha drva za grijanje, hrane i pitke vode, dugotrajna samoća, otežano i poduže kretanje do mjesta gdje nabavljam namirnice, do centra gdje se nalazi sve ono na što sam navikao… Ali kad se vratim iz ledenih uvjeta u kuću, zapalim vatru smrznutim prstima i ostanem pred peći neko vrijeme osjećajući onu iskonsku prirodu vatre, sve dok voda u lončiću ne zavrije da zakuham čaj… Bacam pogled prema uglu sobe iz koje me gleda tamno oko kompjutora spojenog na baterije koje punim preko vlastite male vjetroelektrane. Tehnologija koje se ne odričem… No ne pomišljam uključiti ga jer zbog loših atmosferskih prilika bežična je veza nestabilna i nema interneta pa ja, čovjek koji smatra da nije rob navika, sjedam u naslonjač sa šalicom vrućeg napitka od mješavine gorskih biljaka umjesto crne kave koju sam veći dio života običavao piti. Palim štednu svjetiljku na stoliću s kojeg uzimam Vesninu zbirku pjesama “Stid me je umrijeti”, otvaram stranicu na kojoj je pjesma što počinje stihom “Bili smo se uplašili da smo zalutali u jasnoći…” i nastavljam čitati, dok mi se veliki sivi mačak, tražeći toplinu, smješta u krilo.
Gledam kroz orošeno staklo prozora, dolje na ulici osim ludog vjetra nema žive duše, okolne su zgrade u mraku, a iz dimnjaka toplane, najviše građevine u gradu, suklja bijeli dim.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Sinkope u koracima

Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
i kamen otoka
i duboko lišće šume
Imali smo šumske noge
bili smo pleme plamenih planova
rušili smo betonske zidove
i lijegali na tople drvene podove
jeli smo snijeg u zimskoj Finskoj
pili krv ljetnih vinograda
isprepletali udove dok je nebo sadilo munje u zemlju
postajali ljubičasti pod svjetlom tople lopte
pa se šuljali zelenim hladom ljekovitih trava
da od titanskih insekata naučimo kako se izrađuje namještaj po mjeri
Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
htijući napustiti to uokvirenje krivnje
hoteći izići iz te teške rame za drame
Sinkopirano koračam prema vikendu broj devet
gdje srest ćemo se u distributivnom centru
za osjećaje

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Staklena menažerija

Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova – raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije… Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.
Centar kućnih ljubimaca bio je preogroman, razmjera manjeg hrvatskog trgovačkog centra na par stotina kvadratnih metara. S lijeve i desne strane prolaza nizali su se kavezi, točnije kutije sa staklenom prednjicom i šupljikavim plafonom, nešto poput izloga trgovina. Po sredini prolaza stajale su košare s potrepštinama za onu vrstu tužnog bića koje je bilo predstavljeno u izlogu. U zraku je lebdjela crvenkasta maglica sastavljena od paperja i prašine od ostataka hrane i zgrušane krvi podignuta nervoznim i naglim pokretima životinja s polučistih podova.
Đuro je bez zaustavljanja grabio naprijed sve se više udaljavajući od nas. Fistl je, glumeći ravnodušnost na patnju oko sebe, ukočenim korakom na granici kočopernosti koračao iza mene.
Po odjelu za ptice motali su se ljudi u bijelom. Prekopavali su po košarama na sredini, uzimali u ruke kutije i čitali s njih specifikacije, uspoređivali s onim što je pisalo na papirima koje su držali čas u rukama, čas pod rukom i ponekad zapisivali nešto u rokovnike odložene na rub košara. Muškarac blijedog lica s naočalama ovlaš me pogledao i kimnuo dok je mršava žena oštrih ali lijepih crta lica uperila svoj zasjenjeni pogled pored mene prema Fistlu i zamjetno mu se nasmiješila.
– Ispričavam se – progovori glasom Bette Davies pogledavši me sad ravno u oči – dodajete li mu u hranu ovaj preparat?
Pogledavši samo letimično kutiju u njenoj ruci odgovorih s neskrivenim ponosom – Ne! Mi se hranimo isključivo prirodno!
– A, tako. Neobično je velik pa sam mislila da mu je ishrana obogaćena. Ne znamo puno o ovom preparatu, pojavilo se nekoliko vlasnika velikih ptica koji tuže proizvođača zbog štetnih posljedica po zdravlje, pa bi htjeli skupiti što više korisnika zbog točnije procjene.
U glasu joj je titrala doza ironije pomiješana s trunčicom tuge, učinilo mi se na tren. Oštrina glasa je vjerojatno dolazila od pušenja, ali ipak nije odavala dojam osobe koja se treba truditi da ispadne ljubazno.
– Hej Đuro! – pozvah svog prvog pratioca – jel znaš ti što o ovim tabletama?
Đuro se približio nepovjerljivo zirkajući prema ženi u bijelom (strah uzrokovan traumama iz djetinjstva) ali opet ispunjen povjerenjem prema meni, pogledao u kutiju koju mu je ona pružila. Žena u bijelom se malko smrkla i odmaknula oprezno istovremeno me pogledavajući s nevjericom.
Teško je bilo duže boraviti u Đurinoj blizini. Naime, smrdio je na tri metra oko sebe uslijed izostanka redovitog presvlačenja i pranja. Đuro je bio klošar iz susjedstva kojeg ne bi pustili u Centar kućnih ljubimaca da nije bio u mom društvu. A u Centru je posjećivao psa kojeg su mu oduzeli jer ga nije mogao redovito voditi na cijepljenje i brinuti se za njega na način kako su to nalagali zakoni u našem gradu.
– Ne, ne znam – zapili Đuro zrak svojim promuklim glasom čovjeka koji ima problema s glasnicama – ove su prevelike. Te nismo koristili mada smo ih vidjeli iza u kontejneru, bojali smo se da bi mogle biti prejake, Stakleni je rekao da ih bolje ne uzimati s obzirom na gramažu.
– Znate – rekoh gledajući unezvjerenošću zasjenjene oči – Đuro i njegovi klošari, tu iza centra, prekopavaju po kontejnerima i pojačavaju neredovitu prehranu sjemenkama, konzervama, tabletama vitamina i minerala visoke kvalitete, liječe se lijekovima za ovoiono pa imaju praktične uvide o djelovanju istih. Jedan od njih je doktor farmacije i zna manje više sve o tim lijekovima, mada bi veterinar možda bio mjerodavniji. Al’ kažu momci lijevo od Centra, a ja nemam razloga da im ne vjerujem, da je Stakleni bio najbolji student u svojoj generaciji i dobio nagradu Rektora Sveučilišta.
Gospođica ili gospođa Fiona sve to vrijeme gledala je čas u mene, čas u Đuru, ne trepnuvši, široko otvorenih, kao što rekoh, lijepih zasjenjenih očiju. I ja sam nju gledao u oči, ali mi je treće oko, mada mu istinska namjena nije ta, šaralo gore-dolje po njoj, prolazeći kroz bijelo platno kute, tanku pamučnu haljinu ispod i čipkast, blijedoplavi donji veš s tamnoplavim prugicama na grudnjaku.
Fistl, svjestan njezine zainteresiranosti, glasno je zagraktao i time izazvao totalnu pomutnju među članovima menažerije iza stakala izloga oko nas. Muškarac u bijelom pri tom se izuzetno uznemirio, za razliku od žene koja se smijala glasno, smijehom nalik na kotrljanje staklenih perli po posudi od punovrijednog kristala.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Doppelgänger (pa imaš ključ, ta uđi već jednom!)

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana koprena nošena vjetrom prekriva, pa otkriva, pa prekriva, pa otkriva…
Bijela grlica gleda me s grane, malo nagnuvši glavu (onako kako to ptice već rade) i guguće. Na trenutak mi se učini da je zagugutala: „…hajde, uđi već jednom“… Stojim pred vratima od debelog neprozirnog stakla zagledan u svoj odraz.
Čini mi se da staklo iskrivljava sliku. Prvo mene, pa moju bližu okolinu… sve izgleda iskrivljeno, razvučeno u tom odrazu. Kosa mi se pretvara u nešto živo i lelujavo…
Imam frčak kose iznad čela koji raste u posve drugačijem smjeru od ostale kose.
„Kao da te krava polizala“, govorili su mi odrasli, a onda i djeca, kad bi to čula od njih. Kasno je poslijepodne. Izašli smo nakon nastave u školsko dvorište.
Moja se pikula ovaj put dokotrljala najbliže jamici. Nikad nisam bio najbolji u toj igri, ali kako bih i mogao biti pored njih koji je igraju u sve svoje slobodno vrijeme. Seki, Rifše, Gec, Čina i ja. Svi iz istog razreda. I Janbo. Najprgaviji među nama. I drugačiji. Totalno neprilagođen. Mama socijalni problem, nezaposlena, tata nepoznat, stariji brat u popravnom domu, sestra radi nešto s kamenom ili kamenicama, kamenjarkama… nisam dobro razumio što su govorili… On nije u razredu s nama.
Nosi odjeću dobivenu u Crvenom križu. Uglavnom su to košulje dugih rukava i predebele hlače za temperature koje polako ali sigurno rastu. Zato mu je vruće i znoji se. Često mu se rugaju: smrade… smrade!
Žao mi ga je u tim trenucima, ali začas promijenim mišljenje, čim se okomi na mene. Užasno me ljuti kad je takav. A nije uvijek bio. Takav. Znao je otrgnuti pola svog sendviča i podijeliti ga s nekim mada mu je taj sendvič možda bio jedino jelo toga dana.)
No danas, sad, u ovom trenu što se otvara, postat će onakav kakvog ga ne volim.
Promašio je jamicu.
„Hej Janbo stani! ne možeš ponovo, Borna je sad na redu!“, povikaše jednoglasno dečki.
„Ma nemoj, ajde da ga vidim!“ naceri se i otme moju najdražu i najuspješniju pikulu. Onu koju mi je dala Alica Padalica. (Alica Padalica me samo pogledala ispod svojih dugih trepavica dok sam joj vraćao izgubljeni šal i tutnula mi poskrivečki u ruku najljepšu pikulu koju sam vidio u životu. Bijelu porculansku pikulu na čijoj su se površini odražavale plava i zelena boja njenih očiju.)
„Vrati mi pikulu, Janbo! Evo ti pet drugih, boljih i ljepših od ove, samo mi nju vrati!“
„Uzmi mi je, na, dođi… uzmi, ti od krave polizani, uzmi ako se usudiš!“
Osjećao je koliko mi je stalo do te pikule. I znao je da ga se bojim. Stariji je i veći. Ima iza sebe dobrano dug staž uličnih tučnjava iz kojih je izašao kao pobjednik.
Skočim prema njemu hitro da bih mu oduzeo toliko mi bitnu relikviju, međutim zaustavi me udarac u lice koji mi natjera suze na oči. Odmah iza njega drugi, još mi više zamuti vid. Pokušavam uzvratiti. Ali ruke su mi teške kao olovo. Novi udarac, želim se zaštititi, obraniti, no ne mogu podići ruku na njega. I tad Janbo uz nove i nove udarce po mom, sad već raskrvavljenom licu počne pričati što će sve „raditi mojoj Alici kad je nađe kako se drma na podu“…
Dečki su me dizali s njega dok je krvave glave urlao i ridao na tlu. Osjećao sam se kao da lebdim. Težak kao kamen, a lebdim. Nešto je u meni učinilo moja osjetila otupljenim na okolni svijet. Jedino čega sam bio potpuno svjestan bila je krv na rukama, na zglobovima šaka. Moja i Janbova. Osjetio sam kako se miješaju naša krvna zrnca, kako njegova postaju dio mene i sve me jače peku šireći se tijelom.
Učinilo mi se da ću se srušiti, kad iznebuha nađoh pred tamnim masivnim vratima s mjedenim zvekirom. Lagano, uz jedva čujan zvuk struganja šarki, vrata se otvoriše i između bogato ukrašenih dovratnika pojavi se lik muškarca tamne duge kose vezane u rep. Visok, obučen u crnu odjeću skrojenu samo za njega, nasmiješio mi se zaleđujući me pogledom beskonačno crnih očiju: „O, Borna! Znali smo da ćeš kad tad upotrijebiti taj ključ. Baš smo sretni što nas nisi razočarao.“ Odmaknuvši se u stranu pokazao mi je rukom da uđem. Prolazeći pored njega, totalno lišen vlastite volje, na suvratku njegovog fraka vidio sam pločicu s imenom „Flegija“.
„Uđi u lift desno od vrata i pritisni -5!“, naredi mi i zatvori mračna vrata iza nas.

Ilustracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Naturalni prosèdē

Priroda je htjela govoriti sa mnom
stvorila je oblak kojim će naslikati nebo unutar mene

I onda
u prostranstvu tom
prepunom melodije života
osjetih se praznim
kao da me nema
kao da se mahom rasprhnuh
i razvukoh nebom zajedno s oblacima
da bih tamo negdje
na rubu zemlje i neba
kliznuo iz Njenog oka
uobličivši se u kap
slanu i meku
i zagrgotao
i zalepetao
i zacvrkutao
i zacvrčao
i zričao preko treperave praznine
u ništavnosti i svaštavnosti svojoj

Priroda je tako htjela govoriti sa mnom
ostavljajući mi znakove i labirinte

S rukama sam zarivenim
duboko u tijelo Zemlje
osjećao ticala vjetra
po goloj koži
oblažu me zvijezdama zujnim
u spiralicama
dizahu se i spuštahu
obroncima moje bezvremenosti
divlji konji
jureći pred svojim dugim
dugom obojanim grivama
preskačući neposlušne simfonije
rogoborećih voda

Pčele u mojoj kosi
nose me nad izmaglicu
prvog porođajnog jutra Svijeta
ispružena ruka
plahošću mimoze pudice
sipa na me nektar
da me zgrne snagom Uroborosa
i vrati tamo gdje se hoda po vlatima

Trave mi hlade pjesmu vrućih stopala:
Ja sam Tijelo od soli i vode
spajam misao postanka sa sjećanjem rastanka
u osjećanje tebe
moja neograničena Dušo

Priroda je znala govoriti sa mnom
na području mog obitavališta
i rekla je –
evo ti
kraj:
Živjeti znači izgarati od pitanja”*

_______________________________________
* (Antonin Artaud)

Foto: www.pexels.com