Arhiva oznaka: Robert Janeš

Robert Janeš: Koliko dobar okvir imate?

Gospodin je tužan? Savršena nije onako savršena kako je to mislio?
Odmetnula se. Misli svojom glavom. Samo za sebe. Šuti. Misli i šuti. Ne zna se o čemu misli. Unutra nešto ima ali se ne može do toga. Gleda oko sebe. I vidi. Vidi druge. Nesavršene. Sve samo nesavršenstvo do nesavršenstva. Sviđa joj se! Sviđa joj se! Ono drugo! Odlučila je izaći iz okvira u kojem je tvrdoglavo i ponosno pokazivala svoju prekrasnu pojavnost smrznutu u vremenu.

Gospodina smeta što smo kreativni na račun svakodnevnih obaveza? Što nas svakodnevnica ne zanima na način na koji zanima Gospodina?
Pa Gospodin sam je kreativniji od nas. Samo svoju kreativnost podjarmljuje svakodnevici, onim bitnim životnim pojavama koje ne bi mogle opstati bez njega. Ma što opstati! I njihova bi egzistencija postala upitna. Ma šta postala! One ne bi ni postojale. Naprosto – ne bih ih bilo. On je tu da bi one bile!

Gospodina smeta što žurimo kad odlazimo od njega? Kako je to moguće?
Zar nije normalno osjećati se dobro uz nekog tko isto tako šuti, skriva, ima tajne iz razdoblja prekambrija koje kuha uz dodavanje začina u bezličnu gustu masu koja se svakom idućom minutom kristalizira i pretvara u šupljikavi asteroid koji počinje kružiti oko matičnog planeta prijeteći svakim danom obrušiti se na njega? Razmišljam o doktoratu… iz asteroidologije. Tišina, molim!
I pitanje: ne misli li Gospodin da i on bježi od nas u te svoje prevažne svakodnevne obaveze?

Zaključana sam.
Progutala sam ključić.
Trebam hrpetinu laksativa da ga brže i lakše izbacim.
Da, ali onda taj posrani ključić treba uzeti u ruku da bi me se otključalo.
– Fuuuuuj! – reče Gospodin i okrene se svojoj svakodnevnici.

Bolje je ovako. Nemoj me otvarat, neću ni ja tebe. Onda smo sigurni. A asteroide možemo gađati zajedno kad napadnu. Mogućnost pogotka je, kako za mene tako i za tebe, 50-50%.
Zašto mi uporno tvrde da to nije 100%? Kažu – to se ne zbraja! Pa koliko onda imamo više šanse udvoje pogoditi te napasnike koji su se, gle! nekim čudom, udvostručili od kada smo zajedno?
No, moram priznati – jedna je efikasnost nepobitna. Svaki zajednički pogodak jest 100% efikasan. Svaki zajednički pogodak u tu amorfnu kristaliziranu masu tajnog psiho-kemijskog sastava rastvara njenu pokvarenu pljesnivu i užeglu strukturu u dim koji lagano odleprša put nebesa gdje mu je i mjesto. Jer samo Nebesa mogu udahnuti i podnijeti otrovnost koju donese sa sobom.

Ilustracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Volite li bezuvjetno i predano žrtvovanje?

Ja ne. Ne pristajem na bezuvjetnu ljubav.
Uz bezuvjetnu ljubav dolazi predanost. Totalna predanost. Ja se ne želim totalno predati. Komu? Čemu? S kim? S čim?
Suprotan pojam predanosti je okrutnost.
Totalna predaja znači žrtvu. Totalna predaja znači ženski princip.
Tko poznaje muškarca koji se totalno predao? Nitko! Eto. Žrtva? Žena? Zvuči poznato?
E ja neću biti žrtva. I neću se totalno predavati. Jer kad mi predavanje dođe do grla ne želim postati okrutna. Iz uloge žrtve ne želim priječi na ulogu agresora.

Uzmimo na primjer neki od današnjih pokreta za nadogradnju postojeće religije koja je postala nedostatna, pogrešna, ili jednostavno rečeno – kriva. Radi se jasno o kultovima. Na čelu svih je muškarac, paterfamilias. Ako se i pojavi kult na čelu kojeg je žena, taj vrlo brzo nestane. Zašto?
Pa to je bar jednostavno. Bit svakog od tih kultova jest – na brzinu se obogatiti, postati glavni i doći do što više seksa na što jednostavniji način. Muškarac nahranjen čarobnom juhicom od komponenata ambicija-frustracija-egomanija, što prije, a što poslije rođenja, snalazi se u tome odlično. On je tu da uzme ono što se daje, jer, Bogu hvala, tu je zato da prima. I tako, od onih stotinjak parova pola je žena koje imaju samo svoje muževe i njega Uzvišenog, pola je muškaraca koji imaju samo svoje žene, i ponekad njega – tek da ostvare prisniji kontakt s Uzvišenim, a tu je još najmanje toliko predivne dječice Bogom dane, koja imaju samo svoje roditelje. I njega Uzvišenog, jasno, to bar nije sporno. Možda jest spolno, ali bogamudragog, pa nije li On sam sin Uzvišenog?
I sad, zamislite ženu kao uzvišenu voditeljicu kulta. Ona bi se predavala. Bez zadrške. Dok se jedna od onih bezobraznica iz te raje ne bi pokušala predati više od nje. Pa bi se ona morala upitati: tko tu koga jebe? I pobiti ih sve jer su rulja ništavna. I zato su svi kultovi, i sva kraljevstva, i sve države na čelu kojih je bila žena propali. Jer se velika Voditeljica nije mogla prestati predavati, i kad joj je došlo do grla, jednostavno je postala okrutna i zatrla i najmanji trag svojoj nesavršenosti. Pobila sve svoje podanike. Hvala bogu na povijesti, ona nas uči budućnosti.
Slažete se, jel’ tako? Normalno da se slažete. Probajte se ne složiti, odmah vas tužim Uzvišenom. Pardon, Uzvišenoj.

Ja neću bezuvjetno voljeti, totalno se predavati i ta ostala sranja.
Meni ne treba stabilan muškarac da bih se osjetila stabilno. Ja sam ta koja ću svoju stabilnost tražiti u iskrenosti, prvenstveno prema sebi, a onda shodno tome, i prema van, prema drugim osobama, bićima, biljkama, pa čak i stvarima. (E, jebiga, sad i stvari imaju dušu! Očito nisam k-lika. I što doista znači pojam stabilno u vezi s bićem zvanim čovjek? Ha, sad, ako uzimam stvari zdravo za gotovo, ako smatram da nešto što je ‘nekakvo’ od početka treba tako ostati zauvijek, onda sam riješila pojam stabilne osobe. Heureka, otkrila sam tajni put do zemlje Utopije.)
Meni je dobro i obično nestabilno muško. Onaj mali nestabilčić, ma nije li sladak? Onaj što se stalno iznova i iznova preispituje, što danas vjeruje u jedno, sutra u drugo, onaj što se užasava samog sebe iskreno pogledati u ogledalu, ali se na kraju ipak pogleda i ostane živ (prepoznajem ga po dubokim podočnjacima, naopako obučenim odjevnim predmetima, nesparenim čarapama i stalno zamišljenim jer neprekidno u sebi s nekim raspravlja). Da, izgleda neuhvatljiv, ni za glavu ni za rep, ali samo ako mu iskreno i otvoreno pokažem da sam ista kao i on – ma jede mi iz ruke (ružno bi bilo reći da ga vrtim oko malog prsta jer to nije istina).
Ja ću svoju stabilnost tražiti u razumijevanju i poticanju različitosti (istodobno i sličnosti – ona je itekako dobrodošla) osobe s kojom želim biti. A od nje ću tražiti za uzvrat iskrenost, otvorenost, toleranciju, sve u okvirima mogućnosti s laganom tendencijom unapređivanju istih, i jasno – razumijevanje mene i mojih nesavršenosti (a jebiga, nisam savršena, ne?). A bezuvjetna ljubav, totalno predavanje i ta ostala sranja? Hvala ne!

Ilustracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Vlažite li dovoljno?

f I cut off your arms and cut off your legs,

would you still love me anyway? ( Misfits – Helena)

Probudih se umorna. Naoko bez razloga nekog osobitog.

Još jučer je sve išlo “kao po loju”. Uh, kako mrzim taj izraz! – Treba podmazati da bi išlo dobro, glatko, bez otpora. Zvuči tako politikanski. Sva sam masna više od tog podmazivanja. (Onim dragim bićima koja me sada zamišljaju takvom kako bi se moglo iz prethodnog zaključiti, želim poručiti: ugodan san i ništa više!)

Ustvari, umjesto pojma podmazivanje točniji bi bio – vlaženje (istim onim: moje glandule rade savršeno, a s Bartholinijem imam naročito dobar odnos, gotovo obožavateljski). Dakle, vlaženje je u ovom slučaju poput onog koje se koristi za sprječavanje prihvaćanja bojila na slobodnim površinama i za zaštitu tiskovne forme kod prekida rada tiskarskog stroja.

Onda – se sada potpuno razumijemo? Ne? Možda onda najbolje odustati…

Ili primijeniti neku jaču metodu prevođenja na jednostavniji jezik?

Npr.: Wanna poke ‘er face? Or just to box ‘er? Wanna box her in little cute boxes?

Mogao bi mi (kao u filmu o Heleni) prvo amputirati noge preciznim kirurškim rezovima, učinjenim tvojom staloženom i snažnom muškom rukom tako da ožiljci budu neprimjetni. To je važno, da se razumijemo! Ne-dao-ti-bog da bi se ožiljci vidjeli!

Učinio bih me sposobnom ne-moći-trčati što bi bio znak koliko ti je stalo do mene jer me time štitiš od strahota pokvarenog svijeta koji želi proniknuti u naše tajne, a u koji bih ja znala tu i tamo pobjeći… Osjećaj potrebe da me zaštitiš i od mene same pojačavala bih ja kastrirajući te naglašavanjem i ismijavanjem tvojih nedostataka. I onda bih, iskoristivši trenutke kad si odsutan, sišla s trona na koji si me postavio, stala rukama vući svoj predivni torzo prema telefonu spasa (BA.BE. možda?) htijući prizvati osloboditelje. Ti, jasno, kao u filmu, upadaš u pravom trenutku i spašavaš me! Nakon toga me pun ljubavi lišavaš i mojih gornjih ekstemiteta. Sad sam stvarno tvoja predivna lutka. Učinio si me uskladivom s kutijama u kojima me želiš čuvati. Napokon sigurna i zadovoljna. Totalno raspamećena zaljubljujem se u tebe i volim te do kraja svijeta.

Osjećam se tako, tako, tako… uh, kako mrzim taj izraz! Bolje mi paše – vlažno! Stvarajući osobu potpuno ovisnu o tebi, postao si sam potpuno ovisan o njoj, primjećuješ li ti to?

Znaš li kojeg je spola osoba koja je režirala film?

Budućnost…?

Robert Janeš: Volite li glumiti ili ste samo usamljeni?

(Napomena: citati su iz predstave Zijah A. Sokolovića ‘Pas, žena, muškarac’ prema tekstu Sibylle Berg.)

Nitko nije savršen. Jer savršeno ne postoji.
Ili bolje, savršenstvo postoji, ali se neprestano mijenja.
Eto recimo, Svemir. Savršen. Ali se neprestano mijenja. A možda ni ne postoji, možda je samo misao. Kolektivna misao.
Život. Život kao pojava, ne kao osobno stanje pojedinca. Savršen. Ali neprekidno se mijenja. A možda ni ne postoji, možda je samo misao. Kolektivna misao.
Ja. Ja kao osobno stanje, ne kao pojava. Savršena. Ali svake sekunde drugačija, različita. I sigurno postojim. Makar kao vlastita, individualna misao.

“ŽENA: Kad si sam u svom stanu možeš se baviti svojim mislima, možeš činiti greške, a da te ne kritiziraju ili preziru. Kada je usamljen, čovjeku se čini da je otvoreniji za druge ljude. Imamo iluziju da srećemo ljude ali mi u njima zapravo vidimo ono što tražimo kod sebe. I kada se dvoje ljudi zaista uspiju sresti, kada između njih postoji neki prostor oni se nisu u stanju potpuno otvoriti, zato što uvijek, zato što uvijek traže i sreću sami sebe, ne mogu se odvojiti od usamljenosti. A tu je onda i strah da se krene u novi život, da se okrene novi list, oni javljaju strah, kod njih se javlja strah od napuštanja starih navika.”

Ti si nesavršen. Tebe se može uhvatiti i za glavu i za rep istovremeno. Ne zato jer ti to ne dozvoljavaš, nego si ili neoprezan ili lijen da bi ih čuvao. Ali što s tim tvojim ‘ekstremitetima’ onda? Kad ih tako uspješno mijenjaš: glavu za rep, rep za glavu.
Tko si ti? Poznajem li te ja?
Nakon sviju tih godina u kojima si promijenio stotine maski, desetke lica i milijune mišljenja ti si opet taj isti nesavršeni tip kojeg nitko ne poznaje jer se nikome ne da proučavati što na svakom od tih lica piše, što svaka od tih maski predstavlja, zbog čega se netom izrečeno mišljenje već u sljedećem trenutku promijenilo. Neprekidno iskrivljavanje istine, nepotrebno uljepšavanje iste kao i netaktična iskrenost kad je najmanje potrebna.
I zato s tobom nema kompromisa: ili te vole il’ te ne vole. Ili ti vjeruju il’ ti ne vjeruju. Ne znam kako bih rekla za sebe: jesam li odlučila voljeti te, ili sam jednostavno ne-odlučila ne-voljeti te? Jesam li odlučila vjerovati ti ili sam naprosto ne-odlučila ne-vjerovati ti?

“MUŠKARAC: Pitao sam se zašto mi je ovako dobro. I shvatio sam: zato što ne moram ništa više biti. Tako je malo potrebno. Sve što čovjek ne može prepoznati ili razumjeti plaši ga. A to onda kod njega stvara agresiju. Ni jedna metoda nije garancija protiv usamljenosti. Metode nemaju posljedicu ukidanja usamljenosti već smanjenja straha, straha od samoće. I samo tada se možemo odnositi prema drugima s uzajamnim poštovanjem. Znači, kada u drugome ne vidimo to što tražimo nego ono što jest, tek tada će ljudi moći naučiti razgovarati normalno i biti ravnopravni u razgovoru.”

Kažu mi da se mene ne može uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Možda zato što na rep ne pristajem, a glavu dobro skrivam. Imam samo jedno lice i samo jednu masku i uravnoteženo mišljenje o onome što mi je bitno. Svaka majka bi me poželjela za snahu.
Imam i par tajni koje nikada nitko neće saznati. Ti se praviš kao da te ne zanimaju. Govoriš da svi imamo pravo na svoje tajne. Smiješan si. Ha haha ha! U toj svojoj glumi da te ne zanima. Da si tolerantan na neiskrenost jer si i sam takav.
A kad bih samo znao! Kad bi samo čuo! Da saznaš što sam sve pomislila u vezi tebe, što sam sve osjetila u vezi tebe… ne bi te bilo nigdje. I tahioni, i dilatoni i sfermioni bi bili ogromni stabilni svemiri prema tvojem egu.

“PAS: Možeš imati savršen život, i opet biti nesretan. Možeš imati naizgled savršen život.”

Ilustracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Dragi, osjećaš li se sputano?

Gledala sam te kako se mučiš. Gledala sam kako se grčiš. Bile su mi zanimljive tvoje muke. Bio si na mjestu na kojem nisi želio biti. Gledala sam kako kimaš glavom. Odsutno.
Pokušavao si biti pristojan. Oni su govorili. Govorili i govorili o nečem što tebe nije zanimalo. Ni kad su govorili o temama iz tvog kruga interesa nisi mogao slušati. Kako bi i mogao kad su oni pričali o tome bezosjećajno i s totalnim nerazumijevanjem bitnosti.

Gledala sam kako odsutno kimaš i odmahuješ glavom. Kratko si pogledavao u mom smjeru, ali tvoj je pogled prolazio kroz mene. Tvoje su misli prošle pored mene. Nisu me ni dotakle. Dotakle su rub suknje tvoje nove zanimacije i zavukle joj se među noge. A ja sam se htjela igrati s tobom.
Onda sam odlučila. Postavljat ću ti u sebi pitanja, a ti ćeš kimanjem ili odmahivanjem glave odgovarati na njih. Ionako često tvrdiš da znaš što ja mislim.

Moje prvo pitanje: jel’ se mala ševi bolje od mene?
Ti odmahuješ glavom.
Moje drugo pitanje: misliš li na mene dok je ševiš?
Ti kimaš s glavom.
Moje treće pitanje: Hoćeš li me ševiti prije, poslije ili istovremeno s njom?
Ti sliježeš ramenima.
Znala sam. Ta tvoja neodlučnost mi je oduvijek išla nakurac.
(Ups… Pardon, pa ja to nemam.) (Mada mi se ponekad čini da mi je veći od tvojeg.) (Iako ga nemam.) (Možda je samo ego u pitanju?) (Ipak, mislim da nije. Jer ja bih tebe ševila prije, poslije i istovremeno s njom. Pri tom ne zanemarivši ni mladu damu.)

Eto vidiš dragi, nema razloga anksioznom osjećaju sputanosti. Možeš se igrati koliko hoćeš. Ionako ćeš se, kad osjetiš stezanje oko vrata, vratiti u svoje dvorište. Nemaš ti (m)uda pokidati  tu navodnu uzicu koja te sputava. Pa vidi mene – ja sam ti i dalje sva u zagradama, ali uopće ne brinem o tome jesam li s(putana) tobom.
I na kraju – vidi nas! Žalimo se na mizeriju u kojoj se utapamo. A ne damo se iz nje ni po cijenu života! Pa neka nam se netko usudi kazati da se ne zaslužujemo.

Ilsutracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Drama? Valjda je to to, metafora…

Bilo je to jučer
prošle godine
u prošlom mileniju, eonu…
(a možda će tek biti)

Čovjek je stajao na uglu
gdje križaju se dvije ulice
svaki dan na istom mjestu
iza fotoaparata na stativu. (1)

Precjednik Zemlje Njegovog Zmȕja (2)
propovijedao je jednolično pjevnim glasom
dok je gomila čučala kraj popločenog puta
zbog iznenadne navale pražnjenja crijeva.

Precjednica Zemlje Njene Zmüje
uređivala je gelom ispoliranim dlanom
kosu na glavi rahitične djece s velikim trbusima,
skrivajući pokvarene zube iza ledenog smiješka.

Na Veliki Trg spustili su novu vrstu drame –
pregršt nasilja i prstohvat seksa u 4D na-tur-koloru, (3)
podizač za učmalost masa s livada pvc trava
na bezbojnim obalama kiselih mora.

Great Idea presvlačila se u šuškavi celofan
za jeftinu robu s predugim garancijama,
glazba Ra-Ra-ah-ah-ah-Roma-Roma-ma (4)
jakim se odašiljačima slala prema Vansvemircima.

Spremala se velika fešta, vjenčanje Zmȕja i Zmüje,
Precjednik je objavljivao nazore o životu kao stanju uma,
čovjek je hodao po vodi izgubljen u vlastitom umu, (5)
a dvorski je slikar uljepšavao portrete za dnevni tisak.

Uzvanici su uprli znatiželjne poglede k nebu
diveći se prerano započetom vatrometu
i velikom broju ogromnih zvijezda padalica,
lijući suze za dinosaurima koji će izumrijeti.

Ja sam gledao vjerojatni elipsoid pogrešaka prozvan Plavi dragulj (6)
kroz mrljavi prozor osobnog svemirskog robobila (7)
grčevito stiskajući crveni gumb na vrhu uske limenke
s koje je blještala poruka na jeziku mi neznanom. (8)

Čovjek koji nije običavao stajati na uglu
gdje križaju se dvije ulice
svaki dan na istom mjestu
iza fotoaparata na stativu
listao je album efemernih fotografija. (1)
____________________________________________________________________________
(1) – omiljena mi scena iz filma ‘Smoke’ Wayne Wanga, filma koji ne bi trebalo propustiti, sigurno
(2) – pojam Zmȕj posuđen je iz stripa za djecu Darka Macana i Frana Petruše ‘Mali Guj i njegov Zmuj’ koji ne bi trebalo zaobići, ali koji nema veze s ovdje podastrtom tematikom, to je sigurno, a u predočeno ovdje se djenuo zbog Zmüje i nema veze s predsjednikom ili predsjednicom, valjda
(3) – reklama za TNT tv-kanal u Belgiji, valjda
(4) – stihovi na gagaovskom, valjda
(5) – još jedna scena iz još jednog filma ‘Being There’ Hala Ashbyja koji ne bi trebalo propustiti, sigurno
(6) – geometrijsko mjesto svih točaka jednake gustoće vjerojatnosti
za zadanu trodimenzionalnu raspodjelu slučajnih pogrešaka – p= 0,50000, valjda
(7) – Google Earth na legalnim Windozama, valjda
(8) – budući će naraštaji otkriti da je to upozorenje za oprezno rukovanjem dezodoransom 4X€ čije prekomjerno doziranje može prouzročiti privremeno ludilo, što će opet utjecati na dalji razvoj dinosaura, valjda

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Potpuri kretanja

Putnik

“Krećem se jednoliko pravocrtno po cesti koja u daljini nestaje u magli. Iznad blješti sunce.”
To je nekakav metaforički pogled u budućnost?
Ne, zapravo ne – to je fikcija stvorena trenutačnim osjećajem na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ne, nije ni to. To je kontemplacija na život oko mene. A što je sa životom u meni?
Tu bi bolje legla ona Petra Preradovića:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze…
Zato, miruj, miruj srce moje… – rekao bi isti pjesnik.

Voćnjak

Stari se srebrni naduvenko opet počinje smiješiti, drugi put ovoga kalendarskog mjeseca. Razlijeva se po površinama lokvica koje su ostale nakon kratkotrajne kiše. Odražava se baš u svakoj od njih podjednako svijetlo i nacereno. Veseljak, nema što. Njemu je sve zabavno.
Gledam kako se namreškala površina jedne na putu kroz voćnjak, baš kao da je netom netko ugazio u nju. A nema nikoga. Samo Srebrni i ja. I voćke. Šapuću nešto o granama koje njišu poslije kiše i suncu koje čekaju da ih otkrije. Žale za plodovima koje su dale i koji sad padaju s istih tih grana, trunu na tlu jer ih nitko ne kupi.
– Pa opet će nešto izrasti iz njih – tješim ih ja.
– Izrast će iz sjemenke, da, ovako ili onako – odgovaraju složno – ali naš trud je u plodu, u njegovoj slatkoći i sočnosti.
– Evo, na godinu ću ja pokupiti sve – pokušavam ih razveseliti.
– Dobro za tebe na godinu. Samo, propustio si ovogodišnje, bili su najslađi dosad otkad mi postojimo. Ne znamo kakvi će biti iduće godine.
– Ma bit će odlični, još bolji – optimistički im odgovaram očito ne tješeći ih nimalo.
Pogled mi zapne na sarkastičnom osmijehu onog gore na nebu.
„Nitko ne može stupiti dvaput u istu rijeku“ rekao bi Heraklit prešavši na drugu stranu preko mosta. Filozof.

Vrt

Korov polako zavladava travnjakom koji već tjednima nije pokošen, trnovito granje čini staze neprohodnim, ružin grm se još drži. Nešto se dogodilo s motornom kosilicom, a ja nikako da se udostojim provjeriti što. I na fontani voda sve tromije prska. Možda se i tu neki kvar događa.
Pitam se – kakav li će biti miris suhih ruža?
Vrijeme je malodušnosti.

Kvar

Samo je dizna na rasplinjaču bila zaštopana pa kosilica nije htjela upaliti. Mada sam se prvo uplašio da je kamenčić upao u motor i slomio nešto. Srećom, nije.
Ajmo radit. Vrt jedva čeka uređivanje. Ali prvo treba očistiti put.

Rub prostora, sredina vremena

Mogu li si reći da sam nigdje? Pa ne baš. Ako nigdje gledam kao ništa, odnosno kao prazninu, onda ne mogu biti nigdje. Jer ako sam ja tu, onda to nije praznina.
Ma čini mi se da sam trenutno određen samo jednom koordinatom. Onom četvrtom. Prve tri su me zaobišle, zakrivio se prostor oko mene, a ova četvrta me smješta negdje u sredinu praznine koja to više nije.
Ima li vrijeme sredinu? Ima. Ja sam sredina vremena. Sve počinje od mene i sve završava u meni.
Izgubljen u prostoru, nađen u vremenu…

Foto: www.pexels.com