Arhiva oznaka: Robert Janeš

Robert Janeš: Stimming

stavio je prevelike naočale
na premalu glavu
pred njim je široka cesta
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

baš se crni nad Babinim bokom
bit će kiše
dobro je, osvježit će
popustit će sparina –
pomisli i ugleda istočasno ženu pored puta
kako maše vozilima koja prolaze
smiješeći se kao da je sretna

zna je on dobro
to je ona što iz autobusa
svakom vozilu s kojim se mimoiđu
mahne šapćući:
moj dlan neka ti je svjetiljka
što na tvom putu u tom mraku
jasno svijetli satima

koja ludara –
procijedi kroz zube
kažiprstom gurne
lažne rejbanice na korijen nosa
i nastavi juriti dalje
širokom cestom
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

i primijetio nije
da je u tom trenu
mahnula i njemu

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: U vrtu slavujevog pjeva

o kako malu glavu imaš
stane ti u cvijet kampanule
a velik ti je glas u plavi sat
najglasnija plava olympica

Danica te grli svojim svijetlim rukama
iz tvojeg grla kaplje lingulata
lingulata šapće zemlji, šapće tlu
kako okruglo ste jedno biće bili

u gustom grmu ti sad pjevaš
a ona te s gole grane sluša;
spajali biste polovljeno, razdvojeno
pa gradite dolje gnijezdo krhko

i zatim utihnete

aristofanski ja se smijem
tragačima za mjestom
u kojem bude se najsretniji

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Aberacija

… o tome kad skinem naočale
pa nestanu sve nesavršenosti?
Nisam? Prije nekog vremena
obojala si kosu u crveno a ja sam te polio plavom.
U ljubičastoj ekstazi
imao sam dubinski san o tvojem međunožju:
ulazim ti straga dok na prozoru
razgovaraš sa susjedom
i prisluškujem tvoje unutrašnje žudnje,
što ćeš mu sve raditi
kad ti očisti kuhinju do sjaja Oriona;
zabavljaš se vrteći karlicom u našem vrtu
kao Pas što laje neki duboki glas
vibrirajući utrobu.
Pusta sluz ti teče niz bedra,
meni se lijepe prsti i kapci,
skidam naočale i brišem;
sudarila su se zviježđa
Capricornus, Pisces i Leo Minor,
Himera je napala Velikog Medvjeda
koji joj je operušio peraje i krljušt
i sad gleda Zlatne ribe u prozoru autobusa:
pločnik je pličina opičena,
mačka se okljunila ptičjom grajom,
vrijeme se vrti u džungli džambo plakata,
jednooka stabla plešu totentanc
puneći otpacima ravnu vranu,
navru tanke strujice krvi,
tetoviraju bijele tajne –
glanc na sferične strane stajnih trapova…
A ti? Ti svijetliš orgazmično
dok se zabijaš u moje meso,
onda pušiš a ja u dim poludim
i šuštim: Jesam li ti pričao…

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Iglice (flora na stijenkama arahnoideae)

probudilo me u misao
izgužvanu kao ispisan papir
bačen u koš

− ja se moram ubiti −
šapnula je jedva čujno
u moje unutarnje uho
jasno kao vjetar
što vani povija drveće

iz tebe govore mali ljudi
dok dišeš, noću
izlaze ti na nos
i cvile i stenju

ja ne brojim ovce
već sve vrste borovki
kojih se sjetim

pinaceae, pinaceae, pinus sylvestris

obični, crni, alepski,
japanski crveni i bijeli
pa korejski

i konj je ljepši od tebe
na onom selfiju
gdje pučiš usne
s iscrtanim obrvama
kao u mangama

pinaceae, pinaceae, piceoideae

vjetar sve jače puše
savija smreke visoke, srebrne,
Pančićevu omoriku, crnu smrču,
sibirsku, žalosnu
pa opet korejsku

mali ljudi penju se na grane
hvataju za bršljan
bršljan te davi
dok dišeš, noću

− ja se moram ubiti −
šapnula je glasnije
u moje unutarnje uho
na radiokirurgiji
gdje nema krivulja
sve je striktno
ravno i pod pravim kutom
spriječeno meandriranje,
zabranjeno metastaziranje

pinaceae, pinaceae, abies, cedrus, larix

obični, sibirski, kavkaski,
europski, alžirski, libanonski,
himalajski, plemeniti španjolski
i jasno – korejski

svijetle i žive boje
mijenjaju stanje uma
kako te noge izgledaju lijepo
ispod kratke plave suknje
izviruju iz dobrih stanica
miješaju se za zloćudnim crvićima
što bi plazili i ulazili

− ja se moram ubiti −

izgovorila je treći put
te prekrasne noge
koračaju preko koordinatnog sustava
bolničko bijelih podnih pločica
prema vazdazelenim vratima

pinaceae, pinaceae, pineoideae

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: … nakon toga mi je ostalo nešto jela na tanjuru

tamo je bio veliki red
dok sam prolazio
ljudi su čekali pravdu

vjerojatno je pala i društvena mreža
više nitko ne postoji
samo je tu i stoji
kao ovaj kalendar od dvije i petnaeste
na mom stolu

Sistem je pobijedio Svemir
Sistem je postao Svemir
i još k tome dvodimenzionalni
ljudi su infinitezimalni
točke zadanih koordinata

spuštajući se okomito
na apscisu promašaja
sjedoh za stol
uokolo neki koji te znaju
oduševljeno pričaju
o tvojem nastupu
kako je glasan
kako je javan
kako je mrak
kako urlaš pljuješ mašeš ispijaš i rigaš
s galonima piva
psovke na hrpu
da se jebu i razmnožavaju

tebe i tvoje pjesme
nitko ni spomenuo nije…

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Koliko dobar okvir imate?

Gospodin je tužan? Savršena nije onako savršena kako je to mislio?
Odmetnula se. Misli svojom glavom. Samo za sebe. Šuti. Misli i šuti. Ne zna se o čemu misli. Unutra nešto ima ali se ne može do toga. Gleda oko sebe. I vidi. Vidi druge. Nesavršene. Sve samo nesavršenstvo do nesavršenstva. Sviđa joj se! Sviđa joj se! Ono drugo! Odlučila je izaći iz okvira u kojem je tvrdoglavo i ponosno pokazivala svoju prekrasnu pojavnost smrznutu u vremenu.

Gospodina smeta što smo kreativni na račun svakodnevnih obaveza? Što nas svakodnevnica ne zanima na način na koji zanima Gospodina?
Pa Gospodin sam je kreativniji od nas. Samo svoju kreativnost podjarmljuje svakodnevici, onim bitnim životnim pojavama koje ne bi mogle opstati bez njega. Ma što opstati! I njihova bi egzistencija postala upitna. Ma šta postala! One ne bi ni postojale. Naprosto – ne bih ih bilo. On je tu da bi one bile!

Gospodina smeta što žurimo kad odlazimo od njega? Kako je to moguće?
Zar nije normalno osjećati se dobro uz nekog tko isto tako šuti, skriva, ima tajne iz razdoblja prekambrija koje kuha uz dodavanje začina u bezličnu gustu masu koja se svakom idućom minutom kristalizira i pretvara u šupljikavi asteroid koji počinje kružiti oko matičnog planeta prijeteći svakim danom obrušiti se na njega? Razmišljam o doktoratu… iz asteroidologije. Tišina, molim!
I pitanje: ne misli li Gospodin da i on bježi od nas u te svoje prevažne svakodnevne obaveze?

Zaključana sam.
Progutala sam ključić.
Trebam hrpetinu laksativa da ga brže i lakše izbacim.
Da, ali onda taj posrani ključić treba uzeti u ruku da bi me se otključalo.
– Fuuuuuj! – reče Gospodin i okrene se svojoj svakodnevnici.

Bolje je ovako. Nemoj me otvarat, neću ni ja tebe. Onda smo sigurni. A asteroide možemo gađati zajedno kad napadnu. Mogućnost pogotka je, kako za mene tako i za tebe, 50-50%.
Zašto mi uporno tvrde da to nije 100%? Kažu – to se ne zbraja! Pa koliko onda imamo više šanse udvoje pogoditi te napasnike koji su se, gle! nekim čudom, udvostručili od kada smo zajedno?
No, moram priznati – jedna je efikasnost nepobitna. Svaki zajednički pogodak jest 100% efikasan. Svaki zajednički pogodak u tu amorfnu kristaliziranu masu tajnog psiho-kemijskog sastava rastvara njenu pokvarenu pljesnivu i užeglu strukturu u dim koji lagano odleprša put nebesa gdje mu je i mjesto. Jer samo Nebesa mogu udahnuti i podnijeti otrovnost koju donese sa sobom.

Ilustracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Volite li bezuvjetno i predano žrtvovanje?

Ja ne. Ne pristajem na bezuvjetnu ljubav.
Uz bezuvjetnu ljubav dolazi predanost. Totalna predanost. Ja se ne želim totalno predati. Komu? Čemu? S kim? S čim?
Suprotan pojam predanosti je okrutnost.
Totalna predaja znači žrtvu. Totalna predaja znači ženski princip.
Tko poznaje muškarca koji se totalno predao? Nitko! Eto. Žrtva? Žena? Zvuči poznato?
E ja neću biti žrtva. I neću se totalno predavati. Jer kad mi predavanje dođe do grla ne želim postati okrutna. Iz uloge žrtve ne želim priječi na ulogu agresora.

Uzmimo na primjer neki od današnjih pokreta za nadogradnju postojeće religije koja je postala nedostatna, pogrešna, ili jednostavno rečeno – kriva. Radi se jasno o kultovima. Na čelu svih je muškarac, paterfamilias. Ako se i pojavi kult na čelu kojeg je žena, taj vrlo brzo nestane. Zašto?
Pa to je bar jednostavno. Bit svakog od tih kultova jest – na brzinu se obogatiti, postati glavni i doći do što više seksa na što jednostavniji način. Muškarac nahranjen čarobnom juhicom od komponenata ambicija-frustracija-egomanija, što prije, a što poslije rođenja, snalazi se u tome odlično. On je tu da uzme ono što se daje, jer, Bogu hvala, tu je zato da prima. I tako, od onih stotinjak parova pola je žena koje imaju samo svoje muževe i njega Uzvišenog, pola je muškaraca koji imaju samo svoje žene, i ponekad njega – tek da ostvare prisniji kontakt s Uzvišenim, a tu je još najmanje toliko predivne dječice Bogom dane, koja imaju samo svoje roditelje. I njega Uzvišenog, jasno, to bar nije sporno. Možda jest spolno, ali bogamudragog, pa nije li On sam sin Uzvišenog?
I sad, zamislite ženu kao uzvišenu voditeljicu kulta. Ona bi se predavala. Bez zadrške. Dok se jedna od onih bezobraznica iz te raje ne bi pokušala predati više od nje. Pa bi se ona morala upitati: tko tu koga jebe? I pobiti ih sve jer su rulja ništavna. I zato su svi kultovi, i sva kraljevstva, i sve države na čelu kojih je bila žena propali. Jer se velika Voditeljica nije mogla prestati predavati, i kad joj je došlo do grla, jednostavno je postala okrutna i zatrla i najmanji trag svojoj nesavršenosti. Pobila sve svoje podanike. Hvala bogu na povijesti, ona nas uči budućnosti.
Slažete se, jel’ tako? Normalno da se slažete. Probajte se ne složiti, odmah vas tužim Uzvišenom. Pardon, Uzvišenoj.

Ja neću bezuvjetno voljeti, totalno se predavati i ta ostala sranja.
Meni ne treba stabilan muškarac da bih se osjetila stabilno. Ja sam ta koja ću svoju stabilnost tražiti u iskrenosti, prvenstveno prema sebi, a onda shodno tome, i prema van, prema drugim osobama, bićima, biljkama, pa čak i stvarima. (E, jebiga, sad i stvari imaju dušu! Očito nisam k-lika. I što doista znači pojam stabilno u vezi s bićem zvanim čovjek? Ha, sad, ako uzimam stvari zdravo za gotovo, ako smatram da nešto što je ‘nekakvo’ od početka treba tako ostati zauvijek, onda sam riješila pojam stabilne osobe. Heureka, otkrila sam tajni put do zemlje Utopije.)
Meni je dobro i obično nestabilno muško. Onaj mali nestabilčić, ma nije li sladak? Onaj što se stalno iznova i iznova preispituje, što danas vjeruje u jedno, sutra u drugo, onaj što se užasava samog sebe iskreno pogledati u ogledalu, ali se na kraju ipak pogleda i ostane živ (prepoznajem ga po dubokim podočnjacima, naopako obučenim odjevnim predmetima, nesparenim čarapama i stalno zamišljenim jer neprekidno u sebi s nekim raspravlja). Da, izgleda neuhvatljiv, ni za glavu ni za rep, ali samo ako mu iskreno i otvoreno pokažem da sam ista kao i on – ma jede mi iz ruke (ružno bi bilo reći da ga vrtim oko malog prsta jer to nije istina).
Ja ću svoju stabilnost tražiti u razumijevanju i poticanju različitosti (istodobno i sličnosti – ona je itekako dobrodošla) osobe s kojom želim biti. A od nje ću tražiti za uzvrat iskrenost, otvorenost, toleranciju, sve u okvirima mogućnosti s laganom tendencijom unapređivanju istih, i jasno – razumijevanje mene i mojih nesavršenosti (a jebiga, nisam savršena, ne?). A bezuvjetna ljubav, totalno predavanje i ta ostala sranja? Hvala ne!

Ilustracija: Robert Janeš