Arhiva oznaka: Robert Janeš

Robert Janeš: Naturalni prosèdē

Priroda je htjela govoriti sa mnom
stvorila je oblak kojim će naslikati nebo unutar mene

I onda
u prostranstvu tom
prepunom melodije života
osjetih se praznim
kao da me nema
kao da se mahom rasprhnuh
i razvukoh nebom zajedno s oblacima
da bih tamo negdje
na rubu zemlje i neba
kliznuo iz Njenog oka
uobličivši se u kap
slanu i meku
i zagrgotao
i zalepetao
i zacvrkutao
i zacvrčao
i zričao preko treperave praznine
u ništavnosti i svaštavnosti svojoj

Priroda je tako htjela govoriti sa mnom
ostavljajući mi znakove i labirinte

S rukama sam zarivenim
duboko u tijelo Zemlje
osjećao ticala vjetra
po goloj koži
oblažu me zvijezdama zujnim
u spiralicama
dizahu se i spuštahu
obroncima moje bezvremenosti
divlji konji
jureći pred svojim dugim
dugom obojanim grivama
preskačući neposlušne simfonije
rogoborećih voda

Pčele u mojoj kosi
nose me nad izmaglicu
prvog porođajnog jutra Svijeta
ispružena ruka
plahošću mimoze pudice
sipa na me nektar
da me zgrne snagom Uroborosa
i vrati tamo gdje se hoda po vlatima

Trave mi hlade pjesmu vrućih stopala:
Ja sam Tijelo od soli i vode
spajam misao postanka sa sjećanjem rastanka
u osjećanje tebe
moja neograničena Dušo

Priroda je znala govoriti sa mnom
na području mog obitavališta
i rekla je –
evo ti
kraj:
Živjeti znači izgarati od pitanja”*

_______________________________________
* (Antonin Artaud)

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Nessun dorma

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš na prostranom ležaju,
kolijevka sjena, miriše sijeno pokošenih početaka, s miomirom,
vijesti koje kasne neće bolovima uznemiriti moju neprisutnost
pored postelje neizvjesnih povlačenja, osušeni list crvenog jasena.

Pišeš mi pismo iz svojih odaja, pišem ti pismo iz svog svijeta,
pisma nam se mimoilaze, pisma nam se križaju i poništavaju,
nisu različiti jezici već suprotni predznaci naših zabluda.

Tražim te po tangenti koja je dodirnula moju kružnicu,
dodirnula livadu na kojoj sam ostavio ulegnutu travu,
svojim leđima utiskivao dragulje u vječno nadolazeće pitanje:
Što kuhaš u tom svojem napuklom lončiću zlatnožute boje?

Koje biljke da ti uberem da izvedu te iz labirinta crnih ponornica?
Zašto prodajem tvoje organe, pitaš, u plićaku prljavo zelene vode,
i zašto, zašto su koljena klečala, a zašto se ruke sklapale?

Svu bol koju skupljaš odnio bih navrh puste gore i spalio je,
i spalio bih taj bol zajedno s rukama i nogama koje su ga donijele,
zajedno s očima koje su ga gledale, s ušima koje su je slušale.

Ti ne prepoznaješ moje korake jer ti osjećaš tuđinca u sebi,
tvoja crijeva nisu moja cesta kroz osunčani galaktički park,
i tvoja se kost od namočenog papira previja do rastvaranja
u točci u kojoj tvoja tangenta dodiruje moju tanahnu kružnicu.

Pišeš mi pismo o slikama koje se uvijaju, vlaga je na hladnijem zidu,
vlaga se ne vidi ni kroz jake teleskope oblikovane prstima i šakama,
pod staklom u okvirima stanje je nepromijenjeno, relativno sigurno.

Pišeš mi pismo na stolcu koji jezivo škripi u tvoju besanu noć,
besanu noć bez nade u mogućnost bijega, Halašnjikovi s fantomkama
dolaze u crnim haljenama, otimaju gluhonijemoj djeci povike u nebo.

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš bez maničnih sjećanja
na moje prošle živote o kojima sam otrovnici pljuvao u oko,
sa sivolikim dijelio iglu, s pijanim dječacima miješao bljuvotinu
na postajama na kojima nestaju jer nikad ne staju brzi vlakovi.

Pišeš mi pismo o kući koja se boji nekog budućeg zemljotresa,
zabada svoje temelje duboko u nebo, svoje vrhove zakapa u zemlju
i pušta korijenje koje pada na nas poput tvoje zapuštene kose.

Odvedi me, molim te, odvedi me u bezdan svoje duše, odvedi me
tamo gdje ću se možda naći u točci u kojoj tvoja tangenta
ima nešto posebno, sasvim nešto s mojom bojažljivom kružnicom.

Nadam se da spavaš u krošnjama ljubavi iz koje si rođena
i da sjajiš mjesečinu kroz Saturnove prstenove tjerajući sablasti
da se poput gustih jogurtastih oblaka rasplavljuju nebom
pod kojim tvoja tangenta beskonačno dodiruje moju kružnicu

makar u samo jednoj točci u kojoj ćemo bdjeti nad tvojim snom.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Ljubav kroz čitanje budućnosti

Kad navrh svega budemo stali
i kao stabla odozgo pogledali
ovaj tanak snijeg što je napadao
kao riža na mlijeku s previše cimeta
i preslatka,
omamljeni tako da nas više nije strah,
što će se dogoditi
s riječima?
Samo će nam biti potrebno
vrijeme za pjevanje,
nećemo brinuti
više
za smisao i red

Ono što treperi na dnu moga bića
mora da je samo neka zorna uspomena:
na stolu miš koji čita,
pored Sherlockove turske papuče za duhan
na ramenu kričava papigica prosvjeduje
zbog nedostatka boje moje aure
izabirem nasumce odlomak iz knjige
da proreknem si budućnost
kao vidovnjaštvo po evanđelju
i počinjem sebe ispitivati
kakvo je to nepoznato stanje
što ne donosi logično svjedočanstvo
samo nepobitnost blaženosti
svog stvarnog postojanja
pred kojim sve ostalo nestaje

Julio, pozdravljam te ja koji umirem
slava Rima samo je vizija
dodirujem ti prstima lice
navodim te da osjetiš se nesretnim
i prozirnim,
mojim dobrim zdravljem
mojim krovom nad glavom
mojom dragom koja me ljubi

“You don’t know what love is,
Bukowski said”, pisao je Carver
“You don’t know because you never
been in love, it’s that simple”

Sereš, rekoh, ja bijah sedam puta
zaljubljen,
ljubav je kad se ne zaljubiš
a voliš bez obzira na sve
i ubijaš konja pod sobom da dođeš do nje
pa bila ona i mrtva

O Emily, zašto si Emily
oči uokolo tužnije od plača
a uzdasi nakupljeni za konačni obračun
sjena i prašine na jutarnjem suncu
što u uveloj ruži sad nove vatre pali
da slobodni smo sresti se opet

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Vasilisa je izgubila lutku

Htio sam da izrastaš sa suhozidovima
tim prekrasnim bićima u utrobi krilatog otoka
da prestaneš sisati majku pod šarenim kišobranom
i zaboraviš oca koji se spustio niz dimnjak
da se uspneš
nakon krčenja puta obraslog u korov
na najvišu stijenu
i zakoračiš u prazninu bez straha od pada
a naučio sam te graditi zidove do neba
unutar kojeg čuvaš pokretnost duše u svojem prostranstvu

I sad sam ja taj koji se boji zaroniti u tu dubinu
gdje bestežinske ptice svojim neprekidnim letom
ne ostavljaju tragove u naborima mašte
stvarajući fraktale glazbe koja ne dopire
do mog ograničenog sluha

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Stimming

stavio je prevelike naočale
na premalu glavu
pred njim je široka cesta
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

baš se crni nad Babinim bokom
bit će kiše
dobro je, osvježit će
popustit će sparina –
pomisli i ugleda istočasno ženu pored puta
kako maše vozilima koja prolaze
smiješeći se kao da je sretna

zna je on dobro
to je ona što iz autobusa
svakom vozilu s kojim se mimoiđu
mahne šapćući:
moj dlan neka ti je svjetiljka
što na tvom putu u tom mraku
jasno svijetli satima

koja ludara –
procijedi kroz zube
kažiprstom gurne
lažne rejbanice na korijen nosa
i nastavi juriti dalje
širokom cestom
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

i primijetio nije
da je u tom trenu
mahnula i njemu

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: U vrtu slavujevog pjeva

o kako malu glavu imaš
stane ti u cvijet kampanule
a velik ti je glas u plavi sat
najglasnija plava olympica

Danica te grli svojim svijetlim rukama
iz tvojeg grla kaplje lingulata
lingulata šapće zemlji, šapće tlu
kako okruglo ste jedno biće bili

u gustom grmu ti sad pjevaš
a ona te s gole grane sluša;
spajali biste polovljeno, razdvojeno
pa gradite dolje gnijezdo krhko

i zatim utihnete

aristofanski ja se smijem
tragačima za mjestom
u kojem bude se najsretniji

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Aberacija

… o tome kad skinem naočale
pa nestanu sve nesavršenosti?
Nisam? Prije nekog vremena
obojala si kosu u crveno a ja sam te polio plavom.
U ljubičastoj ekstazi
imao sam dubinski san o tvojem međunožju:
ulazim ti straga dok na prozoru
razgovaraš sa susjedom
i prisluškujem tvoje unutrašnje žudnje,
što ćeš mu sve raditi
kad ti očisti kuhinju do sjaja Oriona;
zabavljaš se vrteći karlicom u našem vrtu
kao Pas što laje neki duboki glas
vibrirajući utrobu.
Pusta sluz ti teče niz bedra,
meni se lijepe prsti i kapci,
skidam naočale i brišem;
sudarila su se zviježđa
Capricornus, Pisces i Leo Minor,
Himera je napala Velikog Medvjeda
koji joj je operušio peraje i krljušt
i sad gleda Zlatne ribe u prozoru autobusa:
pločnik je pličina opičena,
mačka se okljunila ptičjom grajom,
vrijeme se vrti u džungli džambo plakata,
jednooka stabla plešu totentanc
puneći otpacima ravnu vranu,
navru tanke strujice krvi,
tetoviraju bijele tajne –
glanc na sferične strane stajnih trapova…
A ti? Ti svijetliš orgazmično
dok se zabijaš u moje meso,
onda pušiš a ja u dim poludim
i šuštim: Jesam li ti pričao…

Foto: www.pexels.com