Arhiva oznaka: Robert Janeš

Robert Janeš: Staklena menažerija

Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova – raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije… Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.
Centar kućnih ljubimaca bio je preogroman, razmjera manjeg hrvatskog trgovačkog centra na par stotina kvadratnih metara. S lijeve i desne strane prolaza nizali su se kavezi, točnije kutije sa staklenom prednjicom i šupljikavim plafonom, nešto poput izloga trgovina. Po sredini prolaza stajale su košare s potrepštinama za onu vrstu tužnog bića koje je bilo predstavljeno u izlogu. U zraku je lebdjela crvenkasta maglica sastavljena od paperja i prašine od ostataka hrane i zgrušane krvi podignuta nervoznim i naglim pokretima životinja s polučistih podova.
Đuro je bez zaustavljanja grabio naprijed sve se više udaljavajući od nas. Fistl je, glumeći ravnodušnost na patnju oko sebe, ukočenim korakom na granici kočopernosti koračao iza mene.
Po odjelu za ptice motali su se ljudi u bijelom. Prekopavali su po košarama na sredini, uzimali u ruke kutije i čitali s njih specifikacije, uspoređivali s onim što je pisalo na papirima koje su držali čas u rukama, čas pod rukom i ponekad zapisivali nešto u rokovnike odložene na rub košara. Muškarac blijedog lica s naočalama ovlaš me pogledao i kimnuo dok je mršava žena oštrih ali lijepih crta lica uperila svoj zasjenjeni pogled pored mene prema Fistlu i zamjetno mu se nasmiješila.
– Ispričavam se – progovori glasom Bette Davies pogledavši me sad ravno u oči – dodajete li mu u hranu ovaj preparat?
Pogledavši samo letimično kutiju u njenoj ruci odgovorih s neskrivenim ponosom – Ne! Mi se hranimo isključivo prirodno!
– A, tako. Neobično je velik pa sam mislila da mu je ishrana obogaćena. Ne znamo puno o ovom preparatu, pojavilo se nekoliko vlasnika velikih ptica koji tuže proizvođača zbog štetnih posljedica po zdravlje, pa bi htjeli skupiti što više korisnika zbog točnije procjene.
U glasu joj je titrala doza ironije pomiješana s trunčicom tuge, učinilo mi se na tren. Oštrina glasa je vjerojatno dolazila od pušenja, ali ipak nije odavala dojam osobe koja se treba truditi da ispadne ljubazno.
– Hej Đuro! – pozvah svog prvog pratioca – jel znaš ti što o ovim tabletama?
Đuro se približio nepovjerljivo zirkajući prema ženi u bijelom (strah uzrokovan traumama iz djetinjstva) ali opet ispunjen povjerenjem prema meni, pogledao u kutiju koju mu je ona pružila. Žena u bijelom se malko smrkla i odmaknula oprezno istovremeno me pogledavajući s nevjericom.
Teško je bilo duže boraviti u Đurinoj blizini. Naime, smrdio je na tri metra oko sebe uslijed izostanka redovitog presvlačenja i pranja. Đuro je bio klošar iz susjedstva kojeg ne bi pustili u Centar kućnih ljubimaca da nije bio u mom društvu. A u Centru je posjećivao psa kojeg su mu oduzeli jer ga nije mogao redovito voditi na cijepljenje i brinuti se za njega na način kako su to nalagali zakoni u našem gradu.
– Ne, ne znam – zapili Đuro zrak svojim promuklim glasom čovjeka koji ima problema s glasnicama – ove su prevelike. Te nismo koristili mada smo ih vidjeli iza u kontejneru, bojali smo se da bi mogle biti prejake, Stakleni je rekao da ih bolje ne uzimati s obzirom na gramažu.
– Znate – rekoh gledajući unezvjerenošću zasjenjene oči – Đuro i njegovi klošari, tu iza centra, prekopavaju po kontejnerima i pojačavaju neredovitu prehranu sjemenkama, konzervama, tabletama vitamina i minerala visoke kvalitete, liječe se lijekovima za ovoiono pa imaju praktične uvide o djelovanju istih. Jedan od njih je doktor farmacije i zna manje više sve o tim lijekovima, mada bi veterinar možda bio mjerodavniji. Al’ kažu momci lijevo od Centra, a ja nemam razloga da im ne vjerujem, da je Stakleni bio najbolji student u svojoj generaciji i dobio nagradu Rektora Sveučilišta.
Gospođica ili gospođa Fiona sve to vrijeme gledala je čas u mene, čas u Đuru, ne trepnuvši, široko otvorenih, kao što rekoh, lijepih zasjenjenih očiju. I ja sam nju gledao u oči, ali mi je treće oko, mada mu istinska namjena nije ta, šaralo gore-dolje po njoj, prolazeći kroz bijelo platno kute, tanku pamučnu haljinu ispod i čipkast, blijedoplavi donji veš s tamnoplavim prugicama na grudnjaku.
Fistl, svjestan njezine zainteresiranosti, glasno je zagraktao i time izazvao totalnu pomutnju među članovima menažerije iza stakala izloga oko nas. Muškarac u bijelom pri tom se izuzetno uznemirio, za razliku od žene koja se smijala glasno, smijehom nalik na kotrljanje staklenih perli po posudi od punovrijednog kristala.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Doppelgänger (pa imaš ključ, ta uđi već jednom!)

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana koprena nošena vjetrom prekriva, pa otkriva, pa prekriva, pa otkriva…
Bijela grlica gleda me s grane, malo nagnuvši glavu (onako kako to ptice već rade) i guguće. Na trenutak mi se učini da je zagugutala: „…hajde, uđi već jednom“… Stojim pred vratima od debelog neprozirnog stakla zagledan u svoj odraz.
Čini mi se da staklo iskrivljava sliku. Prvo mene, pa moju bližu okolinu… sve izgleda iskrivljeno, razvučeno u tom odrazu. Kosa mi se pretvara u nešto živo i lelujavo…
Imam frčak kose iznad čela koji raste u posve drugačijem smjeru od ostale kose.
„Kao da te krava polizala“, govorili su mi odrasli, a onda i djeca, kad bi to čula od njih. Kasno je poslijepodne. Izašli smo nakon nastave u školsko dvorište.
Moja se pikula ovaj put dokotrljala najbliže jamici. Nikad nisam bio najbolji u toj igri, ali kako bih i mogao biti pored njih koji je igraju u sve svoje slobodno vrijeme. Seki, Rifše, Gec, Čina i ja. Svi iz istog razreda. I Janbo. Najprgaviji među nama. I drugačiji. Totalno neprilagođen. Mama socijalni problem, nezaposlena, tata nepoznat, stariji brat u popravnom domu, sestra radi nešto s kamenom ili kamenicama, kamenjarkama… nisam dobro razumio što su govorili… On nije u razredu s nama.
Nosi odjeću dobivenu u Crvenom križu. Uglavnom su to košulje dugih rukava i predebele hlače za temperature koje polako ali sigurno rastu. Zato mu je vruće i znoji se. Često mu se rugaju: smrade… smrade!
Žao mi ga je u tim trenucima, ali začas promijenim mišljenje, čim se okomi na mene. Užasno me ljuti kad je takav. A nije uvijek bio. Takav. Znao je otrgnuti pola svog sendviča i podijeliti ga s nekim mada mu je taj sendvič možda bio jedino jelo toga dana.)
No danas, sad, u ovom trenu što se otvara, postat će onakav kakvog ga ne volim.
Promašio je jamicu.
„Hej Janbo stani! ne možeš ponovo, Borna je sad na redu!“, povikaše jednoglasno dečki.
„Ma nemoj, ajde da ga vidim!“ naceri se i otme moju najdražu i najuspješniju pikulu. Onu koju mi je dala Alica Padalica. (Alica Padalica me samo pogledala ispod svojih dugih trepavica dok sam joj vraćao izgubljeni šal i tutnula mi poskrivečki u ruku najljepšu pikulu koju sam vidio u životu. Bijelu porculansku pikulu na čijoj su se površini odražavale plava i zelena boja njenih očiju.)
„Vrati mi pikulu, Janbo! Evo ti pet drugih, boljih i ljepših od ove, samo mi nju vrati!“
„Uzmi mi je, na, dođi… uzmi, ti od krave polizani, uzmi ako se usudiš!“
Osjećao je koliko mi je stalo do te pikule. I znao je da ga se bojim. Stariji je i veći. Ima iza sebe dobrano dug staž uličnih tučnjava iz kojih je izašao kao pobjednik.
Skočim prema njemu hitro da bih mu oduzeo toliko mi bitnu relikviju, međutim zaustavi me udarac u lice koji mi natjera suze na oči. Odmah iza njega drugi, još mi više zamuti vid. Pokušavam uzvratiti. Ali ruke su mi teške kao olovo. Novi udarac, želim se zaštititi, obraniti, no ne mogu podići ruku na njega. I tad Janbo uz nove i nove udarce po mom, sad već raskrvavljenom licu počne pričati što će sve „raditi mojoj Alici kad je nađe kako se drma na podu“…
Dečki su me dizali s njega dok je krvave glave urlao i ridao na tlu. Osjećao sam se kao da lebdim. Težak kao kamen, a lebdim. Nešto je u meni učinilo moja osjetila otupljenim na okolni svijet. Jedino čega sam bio potpuno svjestan bila je krv na rukama, na zglobovima šaka. Moja i Janbova. Osjetio sam kako se miješaju naša krvna zrnca, kako njegova postaju dio mene i sve me jače peku šireći se tijelom.
Učinilo mi se da ću se srušiti, kad iznebuha nađoh pred tamnim masivnim vratima s mjedenim zvekirom. Lagano, uz jedva čujan zvuk struganja šarki, vrata se otvoriše i između bogato ukrašenih dovratnika pojavi se lik muškarca tamne duge kose vezane u rep. Visok, obučen u crnu odjeću skrojenu samo za njega, nasmiješio mi se zaleđujući me pogledom beskonačno crnih očiju: „O, Borna! Znali smo da ćeš kad tad upotrijebiti taj ključ. Baš smo sretni što nas nisi razočarao.“ Odmaknuvši se u stranu pokazao mi je rukom da uđem. Prolazeći pored njega, totalno lišen vlastite volje, na suvratku njegovog fraka vidio sam pločicu s imenom „Flegija“.
„Uđi u lift desno od vrata i pritisni -5!“, naredi mi i zatvori mračna vrata iza nas.

Ilustracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Naturalni prosèdē

Priroda je htjela govoriti sa mnom
stvorila je oblak kojim će naslikati nebo unutar mene

I onda
u prostranstvu tom
prepunom melodije života
osjetih se praznim
kao da me nema
kao da se mahom rasprhnuh
i razvukoh nebom zajedno s oblacima
da bih tamo negdje
na rubu zemlje i neba
kliznuo iz Njenog oka
uobličivši se u kap
slanu i meku
i zagrgotao
i zalepetao
i zacvrkutao
i zacvrčao
i zričao preko treperave praznine
u ništavnosti i svaštavnosti svojoj

Priroda je tako htjela govoriti sa mnom
ostavljajući mi znakove i labirinte

S rukama sam zarivenim
duboko u tijelo Zemlje
osjećao ticala vjetra
po goloj koži
oblažu me zvijezdama zujnim
u spiralicama
dizahu se i spuštahu
obroncima moje bezvremenosti
divlji konji
jureći pred svojim dugim
dugom obojanim grivama
preskačući neposlušne simfonije
rogoborećih voda

Pčele u mojoj kosi
nose me nad izmaglicu
prvog porođajnog jutra Svijeta
ispružena ruka
plahošću mimoze pudice
sipa na me nektar
da me zgrne snagom Uroborosa
i vrati tamo gdje se hoda po vlatima

Trave mi hlade pjesmu vrućih stopala:
Ja sam Tijelo od soli i vode
spajam misao postanka sa sjećanjem rastanka
u osjećanje tebe
moja neograničena Dušo

Priroda je znala govoriti sa mnom
na području mog obitavališta
i rekla je –
evo ti
kraj:
Živjeti znači izgarati od pitanja”*

_______________________________________
* (Antonin Artaud)

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Nessun dorma

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš na prostranom ležaju,
kolijevka sjena, miriše sijeno pokošenih početaka, s miomirom,
vijesti koje kasne neće bolovima uznemiriti moju neprisutnost
pored postelje neizvjesnih povlačenja, osušeni list crvenog jasena.

Pišeš mi pismo iz svojih odaja, pišem ti pismo iz svog svijeta,
pisma nam se mimoilaze, pisma nam se križaju i poništavaju,
nisu različiti jezici već suprotni predznaci naših zabluda.

Tražim te po tangenti koja je dodirnula moju kružnicu,
dodirnula livadu na kojoj sam ostavio ulegnutu travu,
svojim leđima utiskivao dragulje u vječno nadolazeće pitanje:
Što kuhaš u tom svojem napuklom lončiću zlatnožute boje?

Koje biljke da ti uberem da izvedu te iz labirinta crnih ponornica?
Zašto prodajem tvoje organe, pitaš, u plićaku prljavo zelene vode,
i zašto, zašto su koljena klečala, a zašto se ruke sklapale?

Svu bol koju skupljaš odnio bih navrh puste gore i spalio je,
i spalio bih taj bol zajedno s rukama i nogama koje su ga donijele,
zajedno s očima koje su ga gledale, s ušima koje su je slušale.

Ti ne prepoznaješ moje korake jer ti osjećaš tuđinca u sebi,
tvoja crijeva nisu moja cesta kroz osunčani galaktički park,
i tvoja se kost od namočenog papira previja do rastvaranja
u točci u kojoj tvoja tangenta dodiruje moju tanahnu kružnicu.

Pišeš mi pismo o slikama koje se uvijaju, vlaga je na hladnijem zidu,
vlaga se ne vidi ni kroz jake teleskope oblikovane prstima i šakama,
pod staklom u okvirima stanje je nepromijenjeno, relativno sigurno.

Pišeš mi pismo na stolcu koji jezivo škripi u tvoju besanu noć,
besanu noć bez nade u mogućnost bijega, Halašnjikovi s fantomkama
dolaze u crnim haljenama, otimaju gluhonijemoj djeci povike u nebo.

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš bez maničnih sjećanja
na moje prošle živote o kojima sam otrovnici pljuvao u oko,
sa sivolikim dijelio iglu, s pijanim dječacima miješao bljuvotinu
na postajama na kojima nestaju jer nikad ne staju brzi vlakovi.

Pišeš mi pismo o kući koja se boji nekog budućeg zemljotresa,
zabada svoje temelje duboko u nebo, svoje vrhove zakapa u zemlju
i pušta korijenje koje pada na nas poput tvoje zapuštene kose.

Odvedi me, molim te, odvedi me u bezdan svoje duše, odvedi me
tamo gdje ću se možda naći u točci u kojoj tvoja tangenta
ima nešto posebno, sasvim nešto s mojom bojažljivom kružnicom.

Nadam se da spavaš u krošnjama ljubavi iz koje si rođena
i da sjajiš mjesečinu kroz Saturnove prstenove tjerajući sablasti
da se poput gustih jogurtastih oblaka rasplavljuju nebom
pod kojim tvoja tangenta beskonačno dodiruje moju kružnicu

makar u samo jednoj točci u kojoj ćemo bdjeti nad tvojim snom.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Ljubav kroz čitanje budućnosti

Kad navrh svega budemo stali
i kao stabla odozgo pogledali
ovaj tanak snijeg što je napadao
kao riža na mlijeku s previše cimeta
i preslatka,
omamljeni tako da nas više nije strah,
što će se dogoditi
s riječima?
Samo će nam biti potrebno
vrijeme za pjevanje,
nećemo brinuti
više
za smisao i red

Ono što treperi na dnu moga bića
mora da je samo neka zorna uspomena:
na stolu miš koji čita,
pored Sherlockove turske papuče za duhan
na ramenu kričava papigica prosvjeduje
zbog nedostatka boje moje aure
izabirem nasumce odlomak iz knjige
da proreknem si budućnost
kao vidovnjaštvo po evanđelju
i počinjem sebe ispitivati
kakvo je to nepoznato stanje
što ne donosi logično svjedočanstvo
samo nepobitnost blaženosti
svog stvarnog postojanja
pred kojim sve ostalo nestaje

Julio, pozdravljam te ja koji umirem
slava Rima samo je vizija
dodirujem ti prstima lice
navodim te da osjetiš se nesretnim
i prozirnim,
mojim dobrim zdravljem
mojim krovom nad glavom
mojom dragom koja me ljubi

“You don’t know what love is,
Bukowski said”, pisao je Carver
“You don’t know because you never
been in love, it’s that simple”

Sereš, rekoh, ja bijah sedam puta
zaljubljen,
ljubav je kad se ne zaljubiš
a voliš bez obzira na sve
i ubijaš konja pod sobom da dođeš do nje
pa bila ona i mrtva

O Emily, zašto si Emily
oči uokolo tužnije od plača
a uzdasi nakupljeni za konačni obračun
sjena i prašine na jutarnjem suncu
što u uveloj ruži sad nove vatre pali
da slobodni smo sresti se opet

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Vasilisa je izgubila lutku

Htio sam da izrastaš sa suhozidovima
tim prekrasnim bićima u utrobi krilatog otoka
da prestaneš sisati majku pod šarenim kišobranom
i zaboraviš oca koji se spustio niz dimnjak
da se uspneš
nakon krčenja puta obraslog u korov
na najvišu stijenu
i zakoračiš u prazninu bez straha od pada
a naučio sam te graditi zidove do neba
unutar kojeg čuvaš pokretnost duše u svojem prostranstvu

I sad sam ja taj koji se boji zaroniti u tu dubinu
gdje bestežinske ptice svojim neprekidnim letom
ne ostavljaju tragove u naborima mašte
stvarajući fraktale glazbe koja ne dopire
do mog ograničenog sluha

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Stimming

stavio je prevelike naočale
na premalu glavu
pred njim je široka cesta
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

baš se crni nad Babinim bokom
bit će kiše
dobro je, osvježit će
popustit će sparina –
pomisli i ugleda istočasno ženu pored puta
kako maše vozilima koja prolaze
smiješeći se kao da je sretna

zna je on dobro
to je ona što iz autobusa
svakom vozilu s kojim se mimoiđu
mahne šapćući:
moj dlan neka ti je svjetiljka
što na tvom putu u tom mraku
jasno svijetli satima

koja ludara –
procijedi kroz zube
kažiprstom gurne
lažne rejbanice na korijen nosa
i nastavi juriti dalje
širokom cestom
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

i primijetio nije
da je u tom trenu
mahnula i njemu

Foto: www.pexels.com