Arhiva oznaka: Robert Janeš

Robert Janeš: Oziris i Izis

Ti na jednom dlanu držiš klicu
iz koje ćeš se roditi,
na drugom prah svojih kosti
i trljaš dlanove sve dok ne smiješaš
rađanje i umiranje u cjelinu.

Ostanimo u krevetu.
Prvo ćemo ćuti sovu,
onda plesati tango,
zatim smijati se ljupko
poput čekića i nakovnja.

Ja razbacan na sedamdeset i dva komada,
u sedamdeset i dva mjesta,
u sedamdeset i dva sna,
čekam veliku vidaricu
da me skupi i slijepi u u jedno.

Ostanimo u krevetu.
Ako je noćna mora život,
zašto ne bismo živjeli drugačiji san
i probudili se tijela dodirnutih
ni izvana ni iznutra.

U prvoj našoj kući jure zvijezde,
u drugog našoj kući diše more;
pomaman uspon iz svježine podzemlja –
penjemo se u pepelno tlo pustinje
poezijom krematornog eksternata.

____________________________
krematorni eksternat – izmišljena sintagma koja znači – ništa, ničeg, ničim… ali da ne budem pregrub, možda znači ono kao: nusprodukt spaljivanja!

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Tamo negdje u meni je bijela zimska noć

Gledam kroz orošeno staklo prozora na četvrtom katu dok ledeni vjetar vlada ulicama i sudara se sa samim sobom između gusto parkiranih vozila ispred zgrada usnulog mjesta organiziranog po mjeri stroja, a ne čovjeka. Zimska je noć i ja sam budan. Iz nekog razloga ne mogu spavati. Nikakav nemir, nikakva zabrinutost, nikakve teške misli, tek najobičnija nesanica.
U ruci mi je šalica iz koje se puši vruća crna kava – a zašto ne, ionako ne mogu spavati. Udišući njen miris gorki miris gledam snijeg na ulici. Temperatura od minus nešto stupnjeva garantira da se još neko vrijeme neće početi topiti i ustupiti mjesto prljavoj slanoj bljuzgi, činjenici koja me uvijek podsjeti gdje živim.
Ponekad se u snovima nađem na mjestima na kojima predhodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle ili odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata…
Ponekad mislim kako bi lijepo bilo živjeti u planini. Lijepo, mada ne lagodno kao ovdje.
Uvjeravam se da bih tu lagodu rado mijenjao za “ono nešto”, čak uz teže uvjete preživljavanja. Drvena kuća oko koje moram očistiti metar i pol debeo snježni pokrivač, uvijek dobra zaliha drva za grijanje, hrane i pitke vode, dugotrajna samoća, otežano i poduže kretanje do mjesta gdje nabavljam namirnice, do centra gdje se nalazi sve ono na što sam navikao… Ali kad se vratim iz ledenih uvjeta u kuću, zapalim vatru smrznutim prstima i ostanem pred peći neko vrijeme osjećajući onu iskonsku prirodu vatre, sve dok voda u lončiću ne zavrije da zakuham čaj… Bacam pogled prema uglu sobe iz koje me gleda tamno oko kompjutora spojenog na baterije koje punim preko vlastite male vjetroelektrane. Tehnologija koje se ne odričem… No ne pomišljam uključiti ga jer zbog loših atmosferskih prilika bežična je veza nestabilna i nema interneta pa ja, čovjek koji smatra da nije rob navika, sjedam u naslonjač sa šalicom vrućeg napitka od mješavine gorskih biljaka umjesto crne kave koju sam veći dio života običavao piti. Palim štednu svjetiljku na stoliću s kojeg uzimam Vesninu zbirku pjesama “Stid me je umrijeti”, otvaram stranicu na kojoj je pjesma što počinje stihom “Bili smo se uplašili da smo zalutali u jasnoći…” i nastavljam čitati, dok mi se veliki sivi mačak, tražeći toplinu, smješta u krilo.
Gledam kroz orošeno staklo prozora, dolje na ulici osim ludog vjetra nema žive duše, okolne su zgrade u mraku, a iz dimnjaka toplane, najviše građevine u gradu, suklja bijeli dim.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Sinkope u koracima

Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
i kamen otoka
i duboko lišće šume
Imali smo šumske noge
bili smo pleme plamenih planova
rušili smo betonske zidove
i lijegali na tople drvene podove
jeli smo snijeg u zimskoj Finskoj
pili krv ljetnih vinograda
isprepletali udove dok je nebo sadilo munje u zemlju
postajali ljubičasti pod svjetlom tople lopte
pa se šuljali zelenim hladom ljekovitih trava
da od titanskih insekata naučimo kako se izrađuje namještaj po mjeri
Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
htijući napustiti to uokvirenje krivnje
hoteći izići iz te teške rame za drame
Sinkopirano koračam prema vikendu broj devet
gdje srest ćemo se u distributivnom centru
za osjećaje

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Staklena menažerija

Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova – raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije… Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.
Centar kućnih ljubimaca bio je preogroman, razmjera manjeg hrvatskog trgovačkog centra na par stotina kvadratnih metara. S lijeve i desne strane prolaza nizali su se kavezi, točnije kutije sa staklenom prednjicom i šupljikavim plafonom, nešto poput izloga trgovina. Po sredini prolaza stajale su košare s potrepštinama za onu vrstu tužnog bića koje je bilo predstavljeno u izlogu. U zraku je lebdjela crvenkasta maglica sastavljena od paperja i prašine od ostataka hrane i zgrušane krvi podignuta nervoznim i naglim pokretima životinja s polučistih podova.
Đuro je bez zaustavljanja grabio naprijed sve se više udaljavajući od nas. Fistl je, glumeći ravnodušnost na patnju oko sebe, ukočenim korakom na granici kočopernosti koračao iza mene.
Po odjelu za ptice motali su se ljudi u bijelom. Prekopavali su po košarama na sredini, uzimali u ruke kutije i čitali s njih specifikacije, uspoređivali s onim što je pisalo na papirima koje su držali čas u rukama, čas pod rukom i ponekad zapisivali nešto u rokovnike odložene na rub košara. Muškarac blijedog lica s naočalama ovlaš me pogledao i kimnuo dok je mršava žena oštrih ali lijepih crta lica uperila svoj zasjenjeni pogled pored mene prema Fistlu i zamjetno mu se nasmiješila.
– Ispričavam se – progovori glasom Bette Davies pogledavši me sad ravno u oči – dodajete li mu u hranu ovaj preparat?
Pogledavši samo letimično kutiju u njenoj ruci odgovorih s neskrivenim ponosom – Ne! Mi se hranimo isključivo prirodno!
– A, tako. Neobično je velik pa sam mislila da mu je ishrana obogaćena. Ne znamo puno o ovom preparatu, pojavilo se nekoliko vlasnika velikih ptica koji tuže proizvođača zbog štetnih posljedica po zdravlje, pa bi htjeli skupiti što više korisnika zbog točnije procjene.
U glasu joj je titrala doza ironije pomiješana s trunčicom tuge, učinilo mi se na tren. Oštrina glasa je vjerojatno dolazila od pušenja, ali ipak nije odavala dojam osobe koja se treba truditi da ispadne ljubazno.
– Hej Đuro! – pozvah svog prvog pratioca – jel znaš ti što o ovim tabletama?
Đuro se približio nepovjerljivo zirkajući prema ženi u bijelom (strah uzrokovan traumama iz djetinjstva) ali opet ispunjen povjerenjem prema meni, pogledao u kutiju koju mu je ona pružila. Žena u bijelom se malko smrkla i odmaknula oprezno istovremeno me pogledavajući s nevjericom.
Teško je bilo duže boraviti u Đurinoj blizini. Naime, smrdio je na tri metra oko sebe uslijed izostanka redovitog presvlačenja i pranja. Đuro je bio klošar iz susjedstva kojeg ne bi pustili u Centar kućnih ljubimaca da nije bio u mom društvu. A u Centru je posjećivao psa kojeg su mu oduzeli jer ga nije mogao redovito voditi na cijepljenje i brinuti se za njega na način kako su to nalagali zakoni u našem gradu.
– Ne, ne znam – zapili Đuro zrak svojim promuklim glasom čovjeka koji ima problema s glasnicama – ove su prevelike. Te nismo koristili mada smo ih vidjeli iza u kontejneru, bojali smo se da bi mogle biti prejake, Stakleni je rekao da ih bolje ne uzimati s obzirom na gramažu.
– Znate – rekoh gledajući unezvjerenošću zasjenjene oči – Đuro i njegovi klošari, tu iza centra, prekopavaju po kontejnerima i pojačavaju neredovitu prehranu sjemenkama, konzervama, tabletama vitamina i minerala visoke kvalitete, liječe se lijekovima za ovoiono pa imaju praktične uvide o djelovanju istih. Jedan od njih je doktor farmacije i zna manje više sve o tim lijekovima, mada bi veterinar možda bio mjerodavniji. Al’ kažu momci lijevo od Centra, a ja nemam razloga da im ne vjerujem, da je Stakleni bio najbolji student u svojoj generaciji i dobio nagradu Rektora Sveučilišta.
Gospođica ili gospođa Fiona sve to vrijeme gledala je čas u mene, čas u Đuru, ne trepnuvši, široko otvorenih, kao što rekoh, lijepih zasjenjenih očiju. I ja sam nju gledao u oči, ali mi je treće oko, mada mu istinska namjena nije ta, šaralo gore-dolje po njoj, prolazeći kroz bijelo platno kute, tanku pamučnu haljinu ispod i čipkast, blijedoplavi donji veš s tamnoplavim prugicama na grudnjaku.
Fistl, svjestan njezine zainteresiranosti, glasno je zagraktao i time izazvao totalnu pomutnju među članovima menažerije iza stakala izloga oko nas. Muškarac u bijelom pri tom se izuzetno uznemirio, za razliku od žene koja se smijala glasno, smijehom nalik na kotrljanje staklenih perli po posudi od punovrijednog kristala.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Doppelgänger (pa imaš ključ, ta uđi već jednom!)

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana koprena nošena vjetrom prekriva, pa otkriva, pa prekriva, pa otkriva…
Bijela grlica gleda me s grane, malo nagnuvši glavu (onako kako to ptice već rade) i guguće. Na trenutak mi se učini da je zagugutala: „…hajde, uđi već jednom“… Stojim pred vratima od debelog neprozirnog stakla zagledan u svoj odraz.
Čini mi se da staklo iskrivljava sliku. Prvo mene, pa moju bližu okolinu… sve izgleda iskrivljeno, razvučeno u tom odrazu. Kosa mi se pretvara u nešto živo i lelujavo…
Imam frčak kose iznad čela koji raste u posve drugačijem smjeru od ostale kose.
„Kao da te krava polizala“, govorili su mi odrasli, a onda i djeca, kad bi to čula od njih. Kasno je poslijepodne. Izašli smo nakon nastave u školsko dvorište.
Moja se pikula ovaj put dokotrljala najbliže jamici. Nikad nisam bio najbolji u toj igri, ali kako bih i mogao biti pored njih koji je igraju u sve svoje slobodno vrijeme. Seki, Rifše, Gec, Čina i ja. Svi iz istog razreda. I Janbo. Najprgaviji među nama. I drugačiji. Totalno neprilagođen. Mama socijalni problem, nezaposlena, tata nepoznat, stariji brat u popravnom domu, sestra radi nešto s kamenom ili kamenicama, kamenjarkama… nisam dobro razumio što su govorili… On nije u razredu s nama.
Nosi odjeću dobivenu u Crvenom križu. Uglavnom su to košulje dugih rukava i predebele hlače za temperature koje polako ali sigurno rastu. Zato mu je vruće i znoji se. Često mu se rugaju: smrade… smrade!
Žao mi ga je u tim trenucima, ali začas promijenim mišljenje, čim se okomi na mene. Užasno me ljuti kad je takav. A nije uvijek bio. Takav. Znao je otrgnuti pola svog sendviča i podijeliti ga s nekim mada mu je taj sendvič možda bio jedino jelo toga dana.)
No danas, sad, u ovom trenu što se otvara, postat će onakav kakvog ga ne volim.
Promašio je jamicu.
„Hej Janbo stani! ne možeš ponovo, Borna je sad na redu!“, povikaše jednoglasno dečki.
„Ma nemoj, ajde da ga vidim!“ naceri se i otme moju najdražu i najuspješniju pikulu. Onu koju mi je dala Alica Padalica. (Alica Padalica me samo pogledala ispod svojih dugih trepavica dok sam joj vraćao izgubljeni šal i tutnula mi poskrivečki u ruku najljepšu pikulu koju sam vidio u životu. Bijelu porculansku pikulu na čijoj su se površini odražavale plava i zelena boja njenih očiju.)
„Vrati mi pikulu, Janbo! Evo ti pet drugih, boljih i ljepših od ove, samo mi nju vrati!“
„Uzmi mi je, na, dođi… uzmi, ti od krave polizani, uzmi ako se usudiš!“
Osjećao je koliko mi je stalo do te pikule. I znao je da ga se bojim. Stariji je i veći. Ima iza sebe dobrano dug staž uličnih tučnjava iz kojih je izašao kao pobjednik.
Skočim prema njemu hitro da bih mu oduzeo toliko mi bitnu relikviju, međutim zaustavi me udarac u lice koji mi natjera suze na oči. Odmah iza njega drugi, još mi više zamuti vid. Pokušavam uzvratiti. Ali ruke su mi teške kao olovo. Novi udarac, želim se zaštititi, obraniti, no ne mogu podići ruku na njega. I tad Janbo uz nove i nove udarce po mom, sad već raskrvavljenom licu počne pričati što će sve „raditi mojoj Alici kad je nađe kako se drma na podu“…
Dečki su me dizali s njega dok je krvave glave urlao i ridao na tlu. Osjećao sam se kao da lebdim. Težak kao kamen, a lebdim. Nešto je u meni učinilo moja osjetila otupljenim na okolni svijet. Jedino čega sam bio potpuno svjestan bila je krv na rukama, na zglobovima šaka. Moja i Janbova. Osjetio sam kako se miješaju naša krvna zrnca, kako njegova postaju dio mene i sve me jače peku šireći se tijelom.
Učinilo mi se da ću se srušiti, kad iznebuha nađoh pred tamnim masivnim vratima s mjedenim zvekirom. Lagano, uz jedva čujan zvuk struganja šarki, vrata se otvoriše i između bogato ukrašenih dovratnika pojavi se lik muškarca tamne duge kose vezane u rep. Visok, obučen u crnu odjeću skrojenu samo za njega, nasmiješio mi se zaleđujući me pogledom beskonačno crnih očiju: „O, Borna! Znali smo da ćeš kad tad upotrijebiti taj ključ. Baš smo sretni što nas nisi razočarao.“ Odmaknuvši se u stranu pokazao mi je rukom da uđem. Prolazeći pored njega, totalno lišen vlastite volje, na suvratku njegovog fraka vidio sam pločicu s imenom „Flegija“.
„Uđi u lift desno od vrata i pritisni -5!“, naredi mi i zatvori mračna vrata iza nas.

Ilustracija: Robert Janeš

Robert Janeš: Naturalni prosèdē

Priroda je htjela govoriti sa mnom
stvorila je oblak kojim će naslikati nebo unutar mene

I onda
u prostranstvu tom
prepunom melodije života
osjetih se praznim
kao da me nema
kao da se mahom rasprhnuh
i razvukoh nebom zajedno s oblacima
da bih tamo negdje
na rubu zemlje i neba
kliznuo iz Njenog oka
uobličivši se u kap
slanu i meku
i zagrgotao
i zalepetao
i zacvrkutao
i zacvrčao
i zričao preko treperave praznine
u ništavnosti i svaštavnosti svojoj

Priroda je tako htjela govoriti sa mnom
ostavljajući mi znakove i labirinte

S rukama sam zarivenim
duboko u tijelo Zemlje
osjećao ticala vjetra
po goloj koži
oblažu me zvijezdama zujnim
u spiralicama
dizahu se i spuštahu
obroncima moje bezvremenosti
divlji konji
jureći pred svojim dugim
dugom obojanim grivama
preskačući neposlušne simfonije
rogoborećih voda

Pčele u mojoj kosi
nose me nad izmaglicu
prvog porođajnog jutra Svijeta
ispružena ruka
plahošću mimoze pudice
sipa na me nektar
da me zgrne snagom Uroborosa
i vrati tamo gdje se hoda po vlatima

Trave mi hlade pjesmu vrućih stopala:
Ja sam Tijelo od soli i vode
spajam misao postanka sa sjećanjem rastanka
u osjećanje tebe
moja neograničena Dušo

Priroda je znala govoriti sa mnom
na području mog obitavališta
i rekla je –
evo ti
kraj:
Živjeti znači izgarati od pitanja”*

_______________________________________
* (Antonin Artaud)

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Nessun dorma

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš na prostranom ležaju,
kolijevka sjena, miriše sijeno pokošenih početaka, s miomirom,
vijesti koje kasne neće bolovima uznemiriti moju neprisutnost
pored postelje neizvjesnih povlačenja, osušeni list crvenog jasena.

Pišeš mi pismo iz svojih odaja, pišem ti pismo iz svog svijeta,
pisma nam se mimoilaze, pisma nam se križaju i poništavaju,
nisu različiti jezici već suprotni predznaci naših zabluda.

Tražim te po tangenti koja je dodirnula moju kružnicu,
dodirnula livadu na kojoj sam ostavio ulegnutu travu,
svojim leđima utiskivao dragulje u vječno nadolazeće pitanje:
Što kuhaš u tom svojem napuklom lončiću zlatnožute boje?

Koje biljke da ti uberem da izvedu te iz labirinta crnih ponornica?
Zašto prodajem tvoje organe, pitaš, u plićaku prljavo zelene vode,
i zašto, zašto su koljena klečala, a zašto se ruke sklapale?

Svu bol koju skupljaš odnio bih navrh puste gore i spalio je,
i spalio bih taj bol zajedno s rukama i nogama koje su ga donijele,
zajedno s očima koje su ga gledale, s ušima koje su je slušale.

Ti ne prepoznaješ moje korake jer ti osjećaš tuđinca u sebi,
tvoja crijeva nisu moja cesta kroz osunčani galaktički park,
i tvoja se kost od namočenog papira previja do rastvaranja
u točci u kojoj tvoja tangenta dodiruje moju tanahnu kružnicu.

Pišeš mi pismo o slikama koje se uvijaju, vlaga je na hladnijem zidu,
vlaga se ne vidi ni kroz jake teleskope oblikovane prstima i šakama,
pod staklom u okvirima stanje je nepromijenjeno, relativno sigurno.

Pišeš mi pismo na stolcu koji jezivo škripi u tvoju besanu noć,
besanu noć bez nade u mogućnost bijega, Halašnjikovi s fantomkama
dolaze u crnim haljenama, otimaju gluhonijemoj djeci povike u nebo.

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš bez maničnih sjećanja
na moje prošle živote o kojima sam otrovnici pljuvao u oko,
sa sivolikim dijelio iglu, s pijanim dječacima miješao bljuvotinu
na postajama na kojima nestaju jer nikad ne staju brzi vlakovi.

Pišeš mi pismo o kući koja se boji nekog budućeg zemljotresa,
zabada svoje temelje duboko u nebo, svoje vrhove zakapa u zemlju
i pušta korijenje koje pada na nas poput tvoje zapuštene kose.

Odvedi me, molim te, odvedi me u bezdan svoje duše, odvedi me
tamo gdje ću se možda naći u točci u kojoj tvoja tangenta
ima nešto posebno, sasvim nešto s mojom bojažljivom kružnicom.

Nadam se da spavaš u krošnjama ljubavi iz koje si rođena
i da sjajiš mjesečinu kroz Saturnove prstenove tjerajući sablasti
da se poput gustih jogurtastih oblaka rasplavljuju nebom
pod kojim tvoja tangenta beskonačno dodiruje moju kružnicu

makar u samo jednoj točci u kojoj ćemo bdjeti nad tvojim snom.

Foto: www.pexels.com